Za onoga tko ne vjeruje u biologiju

I. Trofim Lišenko, život i djelo 

 

Nije bilo apsolutno nikakvih temelja tome. Mislim, nikakvih materijalne podloge, nikakvih eksperimenata, apsolutno ničega. Ničega osim ideologije. Objašnjavati sve Staljinom nije dovoljno. Jer počelo je prije Staljina. Napad na genetiku koji je proizašao iz ideologije, vidite, bio je prisutan veći 1925. i 26. Zapravo – pa, cijeli ovaj trend zapadnjačkog socijalizma ide unatrag uglavnom do Rousseaua. Do ideje da je čovjek dobar, a društvo loše. I stoga ako uvedeš ideju da je ono što definira čovjeka kao vrstu, i različite ljude kao pojedince, uglavnom biološko umjesto socijalnog, to je napad na doktrinu.

Jacques Monod

 

Nakon pregleda Lišenkovih argumenata nemam sumnje da ne možemo, kao što su mnogi bili skloni, opisati ga jednostavno kao nadriznanstvenika, ili budalu koja ne zna što radi. Ne čini se da njegov um djeluje na jedan od tih načina… Ne, ne mogu vjerovati da je vodilja Lišenkove trijumviratske karijere bila povećanje znanstvenog znanja; niti je bila dobrostanje siromašnih seljaka. Nagrada kojoj on tako žustro teži je Moć, moć za njega samoga, moć da prijeti, moć da muči, moć da ubija.

R. A. Fisher

 

Trofim Denisovič Lišenko (1889.-1976.), agronom porijeklom iz Ukrajine i bivši seljak s malo obrazovanja koji bi u drugim okolnostima život vjerojatno proveo u teškom radu i opskurnosti.  1927. godine, s navršenih 29 godina života, radeći na malenoj eksperimentalnoj stanici u Azerbejdžanu, privukao je pozornost novinara Pravde tvrdnjama da je otkrio način gnojidbe polja koji nije uključivao gnojiva ili minerale.

Kako prenosi David Joravsky u knjizi Lišenkov skandal, novinar je sam priznao da mu Lišenkove bilješke uopće nisu bile jasne. Nije razumio znanstvene zakone po kojima će je taj kmet znanstvenik tako brzo riješio taj problem, bez pokušaja i pogreške. Usprkos tome, to potpuno nerazumijevanje nije ga spriječilo da na stranicama Pravde uzbuđeno izvijesti da je taj briljantni mladi čovjek dokazao da se grahorice mogu zimi uzgajati u Azerbejdžanu, “zeleneći gola polja Južnog Kavkaza usred zime, te stoka neće uginuti od nedostatka hrane, a Turski seljak će preživljavati zimu bez straha za sutra.”

Pri pokušajima uzgoja u sljedećim zimama, nasadi grahorica su uništeni. Nije međutim iznenađujuće da to nije bilo izvješteno na stranicama Pravde (kao ni Lišenkovi budući neuspjesi u narednim godinama). Kada se Lišenkova karijera uzdizala s tla u ranim 1930im, prisilna kolektivizacija Sovjetske poljoprivrede proizvodila je užasne gladi i opću gospodarsku krizu. Sovjetska vlada tražila je čudo koje će je izvući iz rupe koju je iskopala i dopustiti im da ostvare nerealne zahtjeve Staljinovih poljoprivrednih planova; Lišenko je bio tako spreman i voljan reći im ono što su željeli čuti.

 

Lišenkov uspon

Nakon toga, Lišenko je redovito proizvodio “znanstvene proboje” koji se nisu bazirali na kontroliranim eksperimentima, ali zato često jesu na krivotvorenim dokazima. Isti su redovito promovirani u Sovjetskom tisku zaljubljenom u njegove seljačke korijene i spremnost prozivanja Sovjetskih biologa zbog nepoduzimanja ničega oko gladi. Jedan od takvih proboja bila je “nova” metoda koju je prozvao “proljećizacija” i koja je trebala utrostručiti ili učetverostručiti prinose. Ta “nova” metoda sastojala se uglavnom od poticanja klijanja žita u proljeće stvaranjem vlažnih uvjeta u hladnom vremenu – nešto poznato već 80 godina u tome trenutku i zapravo poprilično beskorisno.

Ne da je Lišenkov uspon ka dominaciji u Sovjetskoj agronomiji bio bez manjih zapreka. Njegov glavni protivnik bio je Nikolaj Vavilov, čiji je student Konstantinov proveo petogodišnje istraživanje između 1931. i 35., gdje je zaključio da Lišenkova “proljećizacija” nije proizvela nikakve statistički značajne utjecaje na urod. (Ovo možda ima nešto s Lišenkovim protivljenjem upotrebi statistike.) Kako je izvijestio Z. Medvedev u “Usponu i padu T. D. Lišenka”, Lišenko je odgovorio s jedva prikrivenom prijetnjom: “Konstantinov mora shvatiti da, kada se takvi pogrešni podaci ukljanjaju iz polja znanstvene djelatnosti, oni koji nisu uspjeli shvatiti implikacije takvih podataka, i inzistirali su na njihovom korištenju, uklanjaju se zajedno s njima.” Rezultati istraživanja su naknadno marginalizirani i ignorirani, a Lišenko je imenovan predsjednikom Agronomske Akademije 1938.

Tokom idućih deset godina, Lišenkovu dominaciju postalo je nemoguće ignorirati ozbiljnim Sovjetskim biolozima, bilo da se on nalazio u sukobu s njima zbog svojega prezira prema stvarnom teoretskom radu ili zbog svojih suludih ideja. S vremenom, njegovi protivnici susretali su se sa sve manje i manje financija za svoja istraživanja, ako već kao mnogi svoji kolege nisu poslani u gulage ili “nestali” na neki drugi način pri čemu bi ih zamjenjivali Lišenkovi sljedbenici. Lišenkov veliki neprijatelj Nikolaj Vavilov koji se godinama nalazio na tankom ledu, uhićen je 1940. i umro u zatvoru tri godine kasnije.

 

Potonuće u ludilo

U međuvremenu, Lišenkovi sljedbenici nastavili su proizvoditi sve fantastičnije tvrdnje. Prema Medvedevu (str. 171)

U gotovo svakom izdanju časopisa [Agrobiologiya], pojavljivali bi se članci u kojima se ozbiljno izvještavalo o transformaciji žita u raž i obratno, ječma u zob, breskvi u grašak, graška u leću, kupusa u repu, jela u borove, lješnjaka u grabrove, joha u breze, suncokreta u korov. Svi ti izvještaji nisu davali nikakva dokaza, bili su metodološki nepismeni, i posve nepouzdani. Autori su ipak imali jednu jasnu misao vodilju – zadovoljiti Lišenka.

Lišenkove dokrine bile su nesveti spoj Lamarkizma i Staljinizma: Posvemašnja prilagodljivost čovjeka bila je zrcaljena u beskonačnoj prilagodljivosti biljaka. (Lišenko je tvrdio da, ukoliko uzgajaš iste biljke svake godine dalje prema sjeveru, na kraju će se one postupno prilagoditi klimi te ćeš ih na kraju moći uzgajati na Arktiku.) Biologija je pretvorena u političku predstavu, a revolucija se odvijala u stanicama. Utrka za resursima zamijenjena je idejom da se biljke iste vrste ne natječu za resurse, već umjesto toga pomažu jedna drugoj da preživi.

Realnost kromosoma i gena je potpuno poricana, a isti su opisani kao “buržujski konstrukti.” Sam Staljin zalagao se razgraničenje između “proleterske” i “buržujske” znanosti, proširujući Marxovu teoriju klasne borbe u biologiju. Lišenkove lažne empirijske tvrdnje podudarale su se s lažnim ekonomskim uspjesima Staljinove birokracije. Njegovi progoni znanstvenika spojili su se sa Staljinovim paranoidnim progonima političkih protivnika.

Konačno se 1948., uz Staljinovu podršku, Lišenko osjetio dovoljno sigurnim za svoj konačni potez. Tijekom opće konferencije Agronomske akademije u kolovozu 1948., Lišenko je postavio zamku svojim preostalim znanstvenim protivnicima. Njegovi su agenti poticali preostale poštene Sovjetske biologe da se izjašnjavaju u korist neo-darvinističke genetike. Nakon toga, na zadnji dan konferencije, Lišenko je održao obraćanje koje mu je navodno sam Staljin odobrio. Mendelijanska genetika je proglašena reakcionarnom, a njeni praktikanti “skolasticima i metafizičarima.”

Od toga dana nadalje, službena biologija Sovjetskog saveza bila je ona Lišenkova. Rasprava o kromosomima i genima bila je ispo facto izdaja, a većina od nekoliko preostalih Lišenkovih javnih protivnika odvučena je gulage ili smaknuta. Lišenko je ostao neosporen znanstveni diktator mnogo godina.

 

Lišenkova ostavština

Nažalost, najgore posljedice Lišenkova utjecaja tek su slijedile. Jasper Becker u knjizi Gladni duhovi: Maova tajna glad, slijedi utjecaj ludih Lišenkovih doktrina u Maovu kinu. U kasnim 1950im, Mao je naredio seljacima da slijede više tih doktrina uvezenih iz SSSRa – sa predvidljivo katastrofalnim rezultatima.

Suprotno Darvinističkoj logici i empirijskim dokazima, lišenkoistička doktrina držala je da se bilje iste vrste ne natječu međusobno za resurse. Seljacima je najprije 1958. naređeno da učetverostruče količinu sjemenki koju su sadili po površini, a onda su 1959. morali tu brojku još jednom udvostručiti. Prirodno, Maltuzijansko natjecanje koje je uslijedilo značilo je da je manje sjemenki preživjelo klijanje. U kombinaciji s lišenkoističkom zabranom kemijskih gnojiva, Kini su slijedile godine najgorih prinosa ikada.

Prevladavajuća lišenkoistička doktrina je također držala da će se korijenje biljaka probijati u dubinu ovisno o tome kako duboko se zemlja ore, pa je seljacima onda isto tako naređeno i da zemlju oru metar i četvrt do metar i pol duboko. Becker daje izvještaj iz Liaoning provincije iz 1958., gdje je 5 milijuna ljudi natjerano da provedu više od mjesec dana duboko orući 3 milijuna hektara zemlje, sve bez ikakve vidljive koristi od toga. U drugom ekstremu, slijedeći savjete lišenkoista Vasilija Williamsa, Mao je naredio seljacima da ostave najmanje trećinu svoje zemlje neobrađenom.

Krajnji rezultat je, dakako, bila najveća izazvana glad koju je svijet ikada vidio.

 

Tragična lekcija

Lišenkova priča je tragični reductio ad absurdum miješanja političke ideologije s znanošću, kao i ekstremni podsjetnik na važnost znanstvenih institucija koje promoviraju slobodno istraživanje. Svi smo skloni zabludama kada su u pitanju naše najdraže teorije. No bez slobodne da izazivamo čak i najpopularnije doktrine, vizija pravih vjernika zamjenjuje pretpostavke i njihovo pobijanje, a pogreške se multipliciraju u katastrofe.

 

II. Za onoga tko ne vjeruje u biologiju

Ovo što ste gore pročitali je (moj) neautorizirani prijevod objave Trofim Lysenko: Ideology, Power, and the Destruction of Science, koju svakako preporučam, ne samo zato da se izbjegne moje eventualne greške u prijevodu, već i zato što su (neki od) komentara vrijedni čitanja.

Također, daleko da je Lišenko sve što je proizašlo iz Sovjetske averzije prema biologiji. Ne znam jeste li znali, ali od početka 1950ih godina pa nadalje široko prihvaćen “znanstveni” stav Sovjetskih geologa bio je da je većina nafte anorganskog podrijetla. Svi vjeruju u to, svi su znanstveni, samo kao što ljudi umiru od gladi, teorije o anorganskom podrijetlu nafte nikako da naprave korisna predviđanja o tome gdje naći nove izvore nafte.

Dalje, tragična lekcija koju ja ovdje vidim nije ista koju vidi i originalni autor. Ono što ja vidim je to da vjera da smo svi isti, odnosno, odbacivanje biologije, ubija. Pitanje je samo metode.

I za kraj, koliko god ono što ste čitali u prijevodu možda zvuči bizarno, uzmimo recimo tu ideju da će žito dati veći prinos ako zemlju izoremo metar i pol duboko, nije ništa manje bizarno od ideja današnjih Lišenkova i lišenkovista (lešenkovista?) koji nam kažu, između ostaloga, da su svi ljudi isti i jednako sposobni, da su muškarci i žene isti i da ne postoje razlike među njima, da muškarac postane žena ako samo odreže kurac, i tako dalje, i tako dalje. Nije uopće pitanje bizarnosti, nego trenutne prihvaćenosti i (ne)očitosti posljedica takvih zabluda.

Oglasi

O onda kada mi je Peter Schiff zamijenio Renatu Sopek

+ The New Normal & The New New Normal

 

Neki dan Tko je John Galt prenio je članak s bloga Jeffa Bezosa koji si nisam dao truda pročitati, ne samo zato što je to članak s bloga Jeffa Bezosa, već i zato što sam već znao što unutra piše. Ili kako kaže Galt:

Bruto domaći proizvod nikada nije bio savršeno mjerilo životnog standarda, ali pogotovo sada u informacijsko doba tu dolazi do izražaja zanemarivanje koristi za potrošače od brojnih besplatnih ili gotovo besplatnih digitalnih dobara konzumiranih online, koje većina ljudi s pristupom internetu koristi svakodnevno (npr. e-mail, Google, YouTube, Wikipedia, Facebook, itd.). Fenomen koji se u literaturi naziva digitalnom tamnom materijom.

Na taj način službene statistike neće dovoljno dobro odražavati stvarne razine ekonomskog blagostanja u zemlji…

 

Prevest ću vam to: Tehnoška promjena (funkcija dugoročnog rasta gospodarstva, što više tehnološke promjene, više gospodarskog rasta) toliko je porasla da BDP jednostavno više ne može rasti brzo kao prije. Ili, u ovoj iteraciji apologizma, rast koji se događa se, zgodno, ne može mjeriti.

 

Evo jedne zanimljive analogije:

Zamislite da ste u 19. stoljeću, postoje ekonomske statistike, u vaš grad se uvede javna rasvjeta i odjednom vi počnete čitati ekonomiste koji upozoravaju kako je pred nama nova normala niskih stopa gospodarskog rasta.

Bruto domaći proizvod nikada nije bio savršeno mjerilo životnog standarda, ali pogotovo sada u doba javne rasvjete tu dolazi do izražaja zanemarivanje koristi za potrošače od brojnih besplatnih ili gotovo besplatnih električnih dobara. Potrošnja električne energije i održavanje javne rasvjete koji ulaze ulaze u BDP jednostavno zanemaruje koristi za životni standard koji dolazi s javnom rasvjetom, ne samo da BDP neće mjeriti konzumnu vrijednost zadovoljstva šetnja noću, nego će i kriminal pasti i sigurnost porasti što će opet dovesti do kojekakvih ušteda itd. Fenomen koji se u literaturi naziva svjetlosnom tamnom materijom.

Na taj način službene statistike neće dovoljno dobro odražavati stvarne razine ekonomskog blagostanja u zemlji…

Ozbiljno pitam, da li bi vi popušili tu priču?

 

Nemojte me krivo shvatiti, statistika stvarno je upitna interpretacija podataka upitne kvalitete, BDP nije savršeno mjerilo ekonomskog blagostanja i na uključuje nemjerljive eksternalije (ili bar ne bi trebao, svi pokušaji uključivanja nemjerljivih eksternalija tipa hedonizma u ekonomske izračune zapravo su pokušaji manipulacije kvalitete tih izračuna*), ali sljedeće stoji:

Koliko god BDP bio nesavršeno mjerilo ekonomskog blagostanja, i dalje je mjerilo ekonomskog blagostanja, i uopće nam nije relevantno to što se nemjerljive eksternalije možda povećavaju.

Smanjenje stopa rasta BDPa je znak da se nešto loše događa u gospodarstvu (regulacija, porezi, pomak preference od štednje prema potrošnji stanovništva određene zemlje bilo promjenom karaktera ili strukture stanovništva ili isforsiran od strane središnje banke niskim kamatnim stopama itd.), ali nije znak da smo otkrili do sada nepoznat fenomen gdje će tehološka promjena dovesti do obratnog, negativnog pritiska na rast BDPa.

Zapravo, ako išta, digitalizacija će imati efekt porasta mjerljivog BDPa jer će se akteri na tržištu ponašati efikasnije.

 

 

The New New Normal

Predviđam, u sljedećih 2-4 godine (ovisno o tome kako jako recesija udari), stope rasta gospodarstva u SADu vratit će se na prošlostoljetne trednove i vjerojatno ih premašiti. Ne mislim da će Trump biti savršen predsjednik, daleko od toga, ali daleko od toga i da će mu svaka prokleta odluka biti pogrešna.

Predviđam, prestat ćemo čitati o The New Normal. Vjerojatno ćemo i dalje čitati o anemičnoj EU.

Predviđam, po prvi puta u zadnjih sada već četvrt stoljeća realni dohodci radnika će porasti, a dohodovna nejednakost u SADu će se smanjiti. Pod uvjetom da Trump stvarno ograniči imigraciju, sagradi zid i deportira ilegalce.

Predviđam, jedan ili možda čak i oba biznisa Elona Muska će propasti.

Predviđam, globalno zagrijavanje nas neće ubiti, a ugljen će biti energija budućnosti.

 

* vezano za tehnološku promjenu i manipulaciju ekonomskih statistika pozivanjem na istu

Central Bankers Claim: Things Are Better than You Think

The Illusions of Hedonics

Veliki eksperiment

praktična eugenika 101

 

Eugenika (od grčkog εὖ eu, “dobro” and γένος genos, “grupa, rasa”)

Skup vjerovanja i praksi koji ima za cilj poboljašnje genetske kvalitete ljudske populacije.

Filozofija koja zagovaranja poboljšanje ljudske genetike kroz promociju viših stopa reprodukcije onog dijela ljudi s poželjnim osobinama (pozitivna eugenika), ili smanjenje stopa reprodukcije i/ili sterilizaciju ljudi s manje poželjnim ili nepoželjnim osobinama (negativna eugenika), ili oboje.

 

 

Zamislite da možete izvršiti takav utjecaj na neko dano ljudsko društvo da ga za sve praktične svrhe vi oblikujete.

Zamislite također da postoji negativna sprega između inteligencije i stupnja kontrole koje generalno možete vršiti nad takvim društvom – da će ne nužno, ali generalno, inteligentnija populacija uz to što će biti individualnija i međusobno manje nasilna, biti i manje pokorna te teže kontrolabilna i manipulirana.

Postoji dakle trade off, inteligentnija, produktivnija, manje nasilna i teže krontrolabilna populacija vs manje inteligentna, manje produktivna, više međusobno nasilna ali isto tako podložnija manipulaciji i lakše kontrolirana nasiljem populacija.

 

Pozivam Vas da za stoga osmislite:

  1. kako utjecati na to društvo kako bi se ono postepeno transformiralo prema društvu inteligentnijih ljudi;
  2. kako utjecati na to društvo kako bi se ono postepeno transformiralo prema društvu kontrolabilnijih ljudi.

 

 

Moji odgovori na dani problem idu kako slijedi.*

 

Da pokušavam stvoriti društvo inteligentnijih ljudi promovirao bih takav sustav vjerovanja u kojem je svatko sam na svijetu i odgovoran sam za sebe i svoje postupke. Ne samo da eventualno spasenje pojedinca, već i blagostanje na ovome svijetu, ovisi o samom pojedincu i njegovom trudu uloženom u isto.

Možda bih sastavio ovakav popis.  Požuda, neumjerenost, pohlepa, nemar, bijes, zavist, oholost. Posebno bih se pobrinuo da na tome popisu bude zavist. Upravo je zavist ta koja je najgora od svih i koju bih se najviše trudio iskorijeniti. Ne samo zato jer su vječno zavisni pojedinci patetični, već i zato što “uvijek mi je netko drugi kriv” zapravo potiče i manje i više sposobne ljude da sami ne pokušaju popraviti vlastiti položaj.

Promovirao bih gospodarski sustav u kojem se moja populacije pobrinjava za svoje vlastito preživljavanje i blagostanje individualno, dobrovoljno trgujući svojim radom i imovinom. Gdje bi onda oni koji su u takvom sustavu efikasniji u prikupljanju resursa (inteligentiji) češće širili svoje gene.

Ne samo to, već bih poticao političku i gospodarsku decentralizaciju na svakom koraku, kako bi ne samo pojedinci međusobno konkurirali jedni drugima, već bi i podgrupe populacije međusobno konkurirale jedne drugima.

 

Da pokušavam stvoriti društvo kontrolabilnijih ljudi gurao bih takav sustav vjerovanja u kojem je svatko ovisan ovisan o nekome ili nečemu. Ne samo da eventualno spasenje pojedinca, već i blagostanje na ovome svijetu, ovisi o nekome ili nečemu drugom.

Svima bi bilo jasno dano do znanja da su samim rođenjem na ovaj svijet oštećeni, zaslužuju i imaju pravo na nešto. Ukrali su, tajkuni, i kakvi god treba stvarni ili izmišljeni grijesi iz prošlosti bi uvijek bili glavne priče koje bih poticao. Ponovite zamnom: lopov ovaj, lopov onaj, pravda, pravda, ukrali su, ukrali su, pravda, pravda.

Promovirao bih gospodarski sustav u kojem je moja populacije ovisna, ako već ne za svoje golo preživljavanje i blagostanje, onda već bar za život u starosti, obrazovanje, zdravstvo i slične pravedničke stvari. Gdje bi onda ne samo nestalo povezanost efikasnosti u prikupljanju resursa sa širenjem gena, nego bi se pojavila i obratna pojava.

Ne samo to, već bih poticao političku i gospodarsku centralizaciju na svakom koraku, kako nitko nikada ne bi konkurirao nekome drugome i tražio nova rješenja za ama baš išta, već samo tražio pravedno milosrđe od velikog centra.

 

Bar što se ekonomskih aspekata tiče, prvo rješenje možemo slobodno nazvati i kapitalizmom, a drugo socijalizmom.

 

* Zaj.ebavam se, da pokušavam stvoriti društvo inteligentnijih ljudi prije svega bih zabranio brakove rođaka jer takva sparivanja dokazano stvaraju nasilne fizički i retardirane mentalno imbecile. Sve drugo dolazi tek nakon toga.

Let u svemir

i pitanje odsustva tehnološkog napretka

 

Prošlo je 50 godina od bilo kakvog značajnog pomaka vezano za izbacivanje stvari u zemljinu orbitu. Kako je moguće da civilizacija koja prvi puta vidi avione 50 godina kasnije stavi čovjeka na mjesec, a 50 godina nakon toga to nije u stanju niti ponoviti? Da tijekom tih 50 godina nakon ne napravi apsolutno nikakav pomak u lansiranju u orbitu, a vrhunac tehnologije je i dalje prerađeni sovjetski ICMB stvoren 1960ih?

Možda mislite da je bjelosvjetski prodavač magle Elon Musk sav kul sa svojim Space Xom, no čini se da će proći bar još 50 godina prije ikakvog značajnog pomaka. Obrazložimo:

Problem dakle nije u tehnologiji raketa. Rakete su učinkovite koliko takva stvar kao raketa može biti. Dok bi vidjeti reusable raketu bilo… zanimljivo… ne, stvarno slatko malo tehnološko dostignuće, što s tim? Takva raketa bi

  1. morala biti izrađena od čvršćih materijala i vjerojatno teža, i
  2. morala nositi u orbitu gorivo za povratak i time trošiti (Space) X puta više goriva za lansiranje,

Ako je i napravite, niste ništa napravili. Korištenje kemijskih goriva je jednostavno loš način odlaska u orbitu.

 

Očit problem, očito rješenje. Trebate više energije. Da li imate bolji izvor energije? Ovaj, pa da:

No čini se i da nitko ne želi napraviti tako nešto. Mislim, možete li zamisliti ludosti, detonirati mali milijun mini nuklearnih bombi da bi odgurali teret u svemir?

Možete, osim ako se iracionalno bojite radijacije. I tu je naš problem, jedan od naših problema. Ne da nitko neće, nego nitko ni ne može pokušati napraviti tehnološku revoluciju. Jednostavno ne postoji društvena struktura koja bi tako nešto podržala. Više ne.

 

Ponešto vezani postovi:

CapitalismTube (5)

Marksizam 2.0

Desezoniranje

je s.anje

 

Pogledajmo sljedeće objašnjenje metodologije:

Osnovna pretpostavka kod sezonske prilagodbe jest da se bilo koja vremenska serija može rastaviti na sljedeće glavne komponente: trend-ciklus (TC), sezonsku (S) i iregularnu (I) komponentu. Sezonska komponenta proizlazi iz čimbenika koji se pravilno ponavljaju. Uzrok su tome: klimatski uvjeti (npr. potrošnja energije veća je zimi), administrativne mjere (početak i kraj školske godine), kulturološki i vjerski običaji (promet trgovine na malo povećan je uoči Božića) itd. Trend-ciklus komponenta odražava niskofrekventne varijacije vremenske serije, odnosno one čije je razdoblje veće od vremenskog raspona u kojem se promatraju sezonske varijacije (najčešće jedna godina). Iregularnu komponentu čine nepredvidivi ili neočekivani čimbenici (npr. štrajk, prirodne katastrofe i sl.). Kod samog postupka sezonskog prilagođavanja originalna serija rastavlja se na spomenute komponente, pri čemu se sezonski prilagođena serija dobiva uklanjanjem sezonske komponente.

 

Rastavljanje same serije može biti aditivno ili multiplikativno. U prvom je slučaju originalna serija jednaka zbroju pojedinih komponenata, dok je u drugom slučaju originalna serija jednaka produktu komponenata. Kod metodologije X12-ARIMA pri procjeni pojedinih komponenata koriste se simetrični filtri pomičnih prosjeka te se sama metodologija može podijeliti u dva dijela. U prvom dijelu se iz originalne serije procjenjuje TC-komponenta te se njenim uklanjanjem iz originalne serije odredi nemodificirana SI-komponenta, tj. zbroj ili produkt sezonske i iregularne komponente, ovisno o tome je li rastavljanje originalne serije aditivno ili multiplikativno. Iz nemodificirane SI-komponente zatim se procijeni preliminarna S-komponenta čijim se uklanjanjem iz nemodificirane SI-komponente dobije preliminarna I-komponenta. Potom se na tako dobivenoj preliminarnoj I-komponenti identificiraju ekstremne vrijednosti i formira prilagođena SI-komponenta (modificirana za ekstremne vrijednosti), iz koje se na isti način kao prije odredi S-komponenta. Uklanjanjem tako dobivene S-komponente iz originalne serije dobiva se preliminarna sezonski prilagođena serija. U drugom dijelu ponavlja se cijeli postupak iz prvog dijela, samo što se konačna TC-komponenta procjenjuje iz preliminarne sezonski prilagođene serije dobivene u prvom dijelu. Pri kraju postupka dobivamo sezonski prilagođenu seriju, a uklanjanjem konačne TC-komponente iz sezonski prilagođene serije i konačnu I-komponentu. Potrebno je upozoriti da su godišnje stope originalne i sezonski prilagođene serije jednake jedino ako je rastavljanje originalne serije multiplikativno i procijenjena S-komponenta takva da istim mjesecima odgovaraju iste vrijednosti.

 

K tome, sezonski prilagođena serija ne isključuje samo sezonsku komponentu iz originalne serije nego i utjecaj čimbenika čije je podrijetlo u radnim danima, običnoj ili prijestupnoj godini, pomičnim i fiksnim blagdanima te u svih drugim utjecajima koji se mogu prepoznati (ekstremne vrijednosti s unaprijed poznatim uzrokom: rat, ekstremni vremenski uvjeti, promjene metodologije prikupljanja i izračuna podataka; promjene trenda ili sezone u vremenskim intervalima i sl.). Programski paket X12-ARIMA omogućuje analizu ovih čimbenika pomoću tzv. reg-ARIMA dijela. Primjera radi, budući da prodaja uobičajeno poraste krajem tjedna, prodaja će biti veća u mjesecima koji imaju pet petaka ili subota, nego u onima u kojima ih je manje. Takav utjecaj radnih dana analizira se i testira pomoću reg-ARIMA dijela. Ako je utjecaj statistički značajan, izračunava se komponenta koja pripada utjecaju radnih dana koja se zatim uklanja iz originalne vremenske serije. Kako se raspored dana unutar mjeseca iz godine u godinu ciklički mijenja, vrijednosti komponente koja pripada utjecaju radnih dana općenito neće biti iste za isti mjesec u dvije susjedne godine, a to također dovodi do razlika između godišnjih stopa originalne i sezonski prilagođene serije.

 

Trend-ciklus, sezonsku i iregularna komponenta. Kužimo se? Osnovna (bes)korisna statistika.

 

Popričajmo malo o izjavi: potrošnja energije je veća zimi.

Zamislimo primjer: pala je potrošnja energije u toku zime u odnosu na prethodnu zimu.

Upalimo našu statističku aplikaciju, desezoniramo i dobijemo… Desezonirani pad BDP-a manji od onoga realno izmjerenog? Uklonili smo sezonsku komponentu i sve je ok, dobili smo realnu trend-ciklus komponentu, u osnovi smo ustvrdili da je zima bila toplija u odnosu na prethodnu?

Ili nismo. Što ako zbog pada i/ili očekivanja pada standarda, recimo zbog recesije, ljudi manje griju. Manje uključuju radijatore. It’s a thing. Ili zamjene grijanje na mazut/ili plin grijanjem na drva, kupljena i registriana, sa crnog tržišta ili svoja. Also a thing. Sada, možete drvit po tome kako i koliko se crna ekonomija uključuje u BDP dok ne dobijete Nobela, no činjenica ostaje, ukoliko to ne uzmete u obzir (a ne uzmete, ili čak da i uzmete, nemate čarobnu kuglu za točne procjene), pogrešno procjenjujete vrijednosti trend-ciklus i sezonske komponente. I podcjenujete pad trend-ciklus komponente.

Zima je možda bila hladnija!

 

Zašto nam je uopće potrebno desezoniranje?

Da li netko ozbiljno želi tvrditi da mu je za realnu procjenu BDP-a, odnosno stanja gospodarstva, potrebno brojiti blagdane i broj vikenda u mjesecu? Ozbiljno?

Takav stav navodi samo na zaključak da dana individua/organizacija gleda prekratak vremenski interval – toliko kratak da iz bilo kakvih podataka koje ima ionako ne može ništa pametno zaključit. Kvartal je recimo dovoljno dug. Godina idealna. Stvarno nema nikakve potrebe za desezoniranjem.

 

Time ne želim reći da je ovakva statistička analiza beskorisna. Dapače, sasvim je korisna kao pomoćni alat kod izrade procjena budućih vrijednosti (koje su opet samo uvijek krive procjene jer ni najozbiljniji i najneutralniji analitičar ne može sve uzeti u obzir, a kamoli stvarno nepredvidivo), ali ni u kojem slučaju ne za procjene prošlih vrijednosti.

One su nam poznate. Znamo kolike su. Nema potrebe da donosimo pogrešne procjene o njihovoj vrijednosti.

O krivom skretanju znanosti

članak iz Economista

 

Economist je izbacio na web jedan zanimljiv članak naslovljen How science goes wrong koji prenosim niže:

 

Znanstveno istraživanje promijenilo je svijet. Sada mora promijeniti sebe

Jednostavna ideja koja podržava znanost je „Vjeruj, no provjeri.“ Rezultati bi uvijek trebali biti podložni provjeri putem eksperimenta. Ta jednostavna i istodobno moćna ideja omogućila je stvaranje velikoga tijela znanja. Sve od svojega rođenja u 17. stoljeću moderna znanost je promijenila svijet van prepoznatljivosti, i to pretežno nabolje.

No uspjeh može donijeti osjećaj lažne sigurnosti i samozadovoljstva. Moderni znanstvenici previše se bave vjerovanjem i nedovoljno provjerom – na štetu cjelokupne znanosti i čovječanstva.

Previše zaključaka koji ispunjavaju akademski eter rezultat su sumnjivih eksperimenata i loše analize (vidi članak). Jednostavan filtar među venture kapitalistima u biotehnologiji je da pola objavljenih istraživanja ne mogu biti replicirana. Čak je i to možda preoptimistično. Prošle godine su istraživači u jednoj biotehnološkoj kompaniji, Amgen-u, otkrili da uspijevaju reproducirati tek šest od 53 „miljokaznih“ studija u području liječenja raka. Ranije, grupa pri Bayer-u, proizvođaču lijekova, uspjela je reproducirati tek četvrtinu od 67 jednako značajnih eksperimenata. Vodeći računalni znanstvenik brine da je tri četvrtine radova u njegovu području izmišljanje. Od 2000. do 2010. godine približno 80.000 pacijenata sudjelovalo je u kliničkim pokusima provedenim na temelju istraživanja koja su kasnije povučena zbog pogrešaka ili netočnosti.

 

Koja gomila smeća

Čak i kada loše istraživanje ne ugrožava same ljudske živote – a mnogo takvih istraživanja je dovoljno daleko od prakse da bi to radilo – razbacuje novac i trud nekih od najboljih svjetskih umova. Oportunitetne troškove usporenog napretka je teško kvantificirati, no vjerojatno je da su veliki. I možda se povećavaju.

Jedan od razloga je kompetitivnost u znanosti. U 1950-im godinama, kada su se moderna akademska istraživanja oblikovala nakon svojih uspjeha u II. svjetskom ratu, vremena su još uvijek bila laka. Cijela zajednica znanstvenika brojala je tek nekoliko stotina tisuća. Kako su se njihovi brojevi povećavali na nekih 6 do 7 milijuna po zadnjim brojkama, znanstvenici su izgubili svoj ukus za nadzor nad samima sobom i kontrolom kvalitete. Obveza „objavljivanja ili nestajanja“ počela je vladati akademskim životom. Konkurencija za poslove je ogromna. Stalni profesori u Americi zarađivali su u prosjeku 135.000 USD godišnje u 2012. godini – više od sudaca. Svake godine šest svježih doktorata ulazi u konkurenciju za svaki akademski položaj. Danas verifikacija (replikacija rezultata drugih ljudi) čini malo za unapređenje istraživačeve karijere. A bez verifikacije sumnjivi pronalasci žive i dalje navodeći na krivi put.

Karijerizam također potiče pretjerivanja kod objave rezultata i izbirljivost prilikom odabira istraživanja. Kako bi zaštitili svoju ekskluzivnost, vodeći časopisi postavljaju visoke stope odbijanja: više od 90% prijavljenih članaka. Najzvučniji zaključci imaju najveću šansu dolaska na naslovnu stranicu. Ne čudi onda osobito da jedan od tri istraživača ima kolegu koji je začinio članak uz pomoć, recimo, isključivanja neprikladnih podataka iz rezultata na temelju svojega „gut feeling“. Kako više istraživačkih timova na svijetu radi na problemu, izgledi se povećavaju da će bar jedan od njih pasti u zamku miješanja stvarnoga otkrića i nevažne statističke anomalije. Takve krive korelacije se često objavljuju u časopisima željnim zvučnih članaka. Ako pak dodiruju vino, senilnost ili puštanje djeci igranja video igara, mogu dospjeti i na naslovne stranice novina također.

Nasuprot tome, neuspjesi dokazivanja hipoteza se uopće rijetko nude za publikaciju, a kamoli prihvaćaju. „Negativni rezultati“ sada čine svega 14% objavljenih članaka, pad sa 30% iz 1990. godine. A opet je znanje što je pogrešno znanosti važno kako bi znala što je točno. Neuspjeh u prijavljivanju promašaja znači da će drugi istraživači trošiti novac i trud na istraživanje krivih putova koje su već istražili drugi znanstvenici.

Sveti proces revizije od strane kolega znanstvenika isto tako nije bez oštećenja. Kada je ugledan medicinski časopis proveo istraživanje kod stručnjaka u polju, otkrio je da većina njih nije uspjela uočiti pogreške koje je namjerno umetnuo u tekst, čak i kada su im rekli da ih testiraju.

 

Ako je pokvareno, popravi

Sve to ostavlja nas sa lošim temeljem djelatnosti posvećenoj otkrivanju istine o svijetu. Kako to popraviti? Naš prioritet trebao bi biti poticanje svih disciplina na slijeđenje onih koje imaju najčvršće standarde. Dobar početak bio bi sporazumijevanje sa statistikom, posebice u rastućem broju područja koja raspačavaju nezapamćene količine podataka tražeći uzorke. Genetičari su upravo to napravili, i od rane struje beskorisnih rezultata sekvencioniranja genoma došli do manjeg broja istinski značajnih.

Idealno, protokoli istraživanja trebali bi biti popisani unaprijed i nadzirani u virtualnim bilješkama. To bi ograničilo težnju za poigravanjem s dizajnom eksperimenta nakon samoga početka, a kako bi se rezultati eksperimenta učinili naizgled značajnim no što jesu. (Već se je trebalo dogodili s kliničkih testiranjima lijekova, no pridržavanje toga nije najbolje.) Gdje je to moguće, testni podaci bi isto tako trebali biti dostupni drugim istraživačima za inspekciju i testiranje.

Najprosvjećeniji časopisi već postaju manje protivni „dosadnim“ člancima. Neke državne agencije za financiranje, uključujući Američki Nacionalni Institut za Zdravlje, koje godišnje izbaci 30 milijardi USD za istraživanje, traže načine kako najbolje poticati replikaciju. Rastući broj znanstvenika, posebno najmlađih, razumije statistiku. I ti trendove treba pogurati mnogo dalje. Časopisi bi trebali alocirati prostor za „nezanimljive“ radove, a donatori bi trebali odvojiti dio novca za njihovo plaćanje. Revizija od strane kolega treba biti temeljitija, ili možda posve napuštena u korist evaluacije nakon objave kroz pridružene komentare. Takav je sustav dobro funkcionirao posljednjih godina u fizici i matematici. Na kraju, političari trebaju osigurati da institucije koje koriste javni novac isto tako i poštuju pravila.

Znanost još uvijek posjeduje ogromno – ako ponekad i neshvaćeno – poštovanje. No njen privilegiran status utemeljen je u sposobnosti bivanja u pravu većinu vremena i ispravka svojih pogrešaka kada je u krivu. I nije da u svemiru nedostaje stvarnih tajni koje će zadržati generacije znanstvenika prionute poslu. Lažni trag položen inferiornim istraživanjem je neoprostiva prepreka razumijevanju.

 

Smatram analizu provedenu u ovome članku površnom, predložena rješenja naivnim, problem mnogo dubljim i fundamentalnijim, no da je u pitanju lijepa i zabrinjavajuća ilustracija onoga što se događa, je.

Kako DZS izrađuje grafikone

ili, DZS ne zna (ili ne želi) korektno prikazivat podatke

 

Da, žalim se na to kako DZS izrađuje grafikone.

Danas je index.hr prenio nekakvu prezentaciju Državnog zavoda za statistiku o kretanju BDP-a, i između ostaloga iz nje na naslovnicu izvukao sljedeću sliku:

Promjena BDP-a po DZS-u

Promjena BDP-a po DZS-u

Vidi li još itko ovdje kakav problem?

 

Naime, u statistici postoje pravila kako izrađivati grafikone.

(Doduše, ne mogu to potvrditi. Davno sam slušao statistiku i ne sjećam se, no ako i ne postoje, trebala bi postojati.)

Ne može se svaki niz podataka gurnut na bilo koji grafikon. Različite vrste grafikona postoje upravo zato da bi se različiti nizovi podataka mogli ispravno prezentirati. Da bi svaka dana grafička prezentacija određenog niza podataka što je moguće potpunije prenijela informaciju koju treba prenijeti, da ne bi stvara krivi dojam i da ne bi zavaravala.

I tako dolazimo do ovoga posera gore. Kada se baci oko na njega, ne izgleda to tako strašno. Vidi evo napredka, padovi dva puta i onda odmah uzlazni trend… Baš…

 

A evo kako HNB prikazuje te iste podatke (- zadnji period) u svojem zadnjem biltenu. Tj. kako ih prikazuje onako kako ih i treba prikazati:

Promjena BDP-a po HNB-u

Promjena BDP-a po HNB-u

Razlika je…

Vremenska preferencija, Keynes i politička korektnost

o uvredljivosti zaključaka

 

I tako, Business Insider prenosi da je izvjesni Niall Ferguson bio politički nekorektan na nekoj konferenciji ekonomista i rekao (i onda se brže zbog toga ispričao):

… Zamoljen sam za komentar Keynesove slavne opservacije “U dugom roku smo svi mrtvi.” Moja poanta u prezentaciji je ta da su u dugome roku naša djeca, unuci i praunuci živi te da će morati živjeti s posljedicama naših ekonomskih akcija.

No nisam trebao dati sugestiju – i to i nije bio dio moje prezentacije – da je Keynes bio indiferentan do dugoga roka jer nije imao djece, niti da nije imao djece jer je bio homoseksualac. To je bilo duboko glupo. …

 

Par misli.

Kao prvo, generalno je pogrešno unosit takve stvari u svoje zaključke, ni recimo Marx nije u krivu jer je psihopat, već zato što je njegova logika promašena, analiza izuzetno pogrešna, a svi zaključci krivi. Posao je znanstvenika donošenje i osporavanje same logike, analize i zaključaka.

Kao drugo, politička korektnost je sra.e i to se ovdje savršeno vidi. To da različite skupine u društvu mogu imati različite vremenske preferencije jasno je, to da neke skupine u društvu mogu imati izuzetno kratke vremenske preferencije isto tako. Uzimo na primjer umirovljenike. A što je onda s homoseksualcima? Ne znam, i zapravo mi i nije stalo, no ono što znam, i što je očito, nitko čist u glavi neće imat volje i hrabrosti da to istraži zbog pritiska političke korektnosti. Odnosno, ako to negdje usput i spomene, brže bolje će se ispričati. A to može biti sasvim točan zaključak.

O povjerenju u znanost

ili, tko se sjeća ozonske rupe još

 

I.

Da li ozonska rupa postoji? O da, sam rupa je stvarna, i javlja se povremeno nad polovima. Imamo mjerenja i sve. No pitanje je, da li je ona posljedica nekakvog stanjivanja ozonskog omotača ili je ona u biti (ne)običan atmosferski poremećaj nepovezan sa stanjivanjem ozonskog omotača?

No čak i ako otvorimo englesku wikipediju na temu ozone depletion, koja recimo predstavlja sažetak onoga što mainstream znanost misli o tome, iako će tvrditi ovo prvo, bar će napravit distinkciju između ozone depletion (gubitak ozona u atmosferi planeta) i ozone hole (same ozonske rupe). Tko je u osnovnoj školi naučio tu razliku?

Znači, da li se ozonski omotač smanjuje? I još važnije je pitanje, da li se smanjuje zbog ljudske djelatnosti? I još važnije je, da li je trebalo nešto poduzimat u vezi toga?

Podsjeća na nešto? Jep, globalno zagrijavanje.

 

No što uopće uzrokuje nestajanje ozona? Pa… Čini se da su od sredine 20. stoljeća ljudi zapravo “željeli” da postoji taj fenomen i… poredajmo teorije redom:

  • nuklearni pokusi,
  • umjetna gnojiva,
  • pesticidi,
  • metan koji proizvode krave,
  • klor koji ispušta SpaceShuttle,
  • kisele kiše.

 

Konačno, 1970-ih godina dogodile su se dvije stvari:

  1. Debljina ozonskog omotača ima čini se svoj ciklus, pri čemu je ozonski sloj bio najdeblji početkom 1970-ih godina kada su i započela mjerenja, i onda se počeo smanjivati, i sva smanjenja pripisana su… onome što su modeli s neadekvatnim pretpostavkama tvrdili da se događa.
  2. 1973. godine u laboratoriju je otkriveno da CFC uzrokuje raspadanje ozona. Napravljeni su računalni modeli koji su pretpostavili da CFC bez beda dolazi do ozonskog sloja i da ga ništa drugo u cijeloj atmosferi ne uništava (što nije točno), pretpostavljeno je da je ozon tanak ravnomjeran omotač koji omata zemlju (što nije, izuzetno je promjenjivo područje i turbulencije u nižoj atmosferi su šala prema onome što se gore događa), nema relevantnih prirodnih izvora CFC-a (ima), zanemaren je utjecaj Sunca na debljinu ozonskog omotača (glavni utjecaj).

 

I što reći?

 

II.

Znači, upravo smo ukratko “dokazali” da je plašenje ozonom glupost? Pa… evo u čemu je stvar, baš i nismo. Moj glavni izvor podataka za ovo gore nalazi se na ovome linku koji pripada nekakvom Fundacion Argentina de Ecologia Cientifica. Djeluje ozbiljno, no to je stranica do koje sam došao googlanjem “ozone hole criticism”. Tko uopće stoji iza te stranice? To na kraju, može biti sasvim obična luda teorija zavjere.

Da googlamo “people exist criticism” moguće bismo našli na stranicu (sa grafikonima) koja vrlo uvjerljivo objašnjava da su ljudi grupna halucinacija čimpanzi pokraj čijeg staništa raste stabljika kanabisa.

Wikipedia je recimo “znanstveni konsenzus”, a kaže suprotno. U školama se uči suprotno. Na sveučilištima se uči suprotno.

Ja ne znam, i nemam dovoljno tehničkoga znanja ni obrazovanja da bih sam mogao zaključiti, a oni ljudi koji to imaju i koji bi objektivno trebali znati, ili bar imati jako dobru ideju, tvrde suprotno od mene.

 

III.

No iako ja samo vjerujem, moja vjera ipak ima jedan vrlo važan temelj. Google mi danas 19/04/2013 daje 378.000 rezultata za pretragu “ozone hole criticism”. Ja sam odabrao onaj link na kojem glavni napad na tu teoriju ide kroz napad na metodologiju “zagovornika”. Jer ako istražujemo metodologiju onih koji bi trebali znati, i ako vidimo da je ta metodologija pogrešna, nešto ipak znamo.

Također, ja znam da oni koji bi trebali znati imaju vrlo realne ekonomske poticaje da bi tvrdili ono što tvrde. U sustavu u kojem je znanost državna, jednostavno ne može biti drugačije. Znanstvenici se ne plaćaju da bi bili znanstvenici ili da bi riješili konkretan problem, nego da bi se bavili društveno bitnim pitanjima. Što je pitanje bitnije (uništenje, rak kože, podizanje razine mora), država će s manje oklijevanja davati više novca.

Također, ja znam da su ovakve teorije sukladne prevladavajućoj zelenoj/lijevoj ideologiji. Poticaji nisu samo ekonomski, već i ideološki/vjerski.

 

IV.

Da li onda vjerovati znanstvenicima?

 

Znanost danas ima ogromne ekonomske poticaje da… seljački rečeno… se.e. I uz to, mnogi “znanstvenici” nemaju problema sa korištenjem imena znanosti i onoga čime se bave za promicanje sasvim političkih i ideoloških ciljeva. Nije da je to nešto novo, no…

Svi mi skupa sa tehnološkim rastom postajemo sve ovisniji o onome što nam znanstvenici govore. Još gore, sve više država upotrebljava svoj prisilni aparat u sve više slučajeva kako bi radilo ono što im znanost/”znanost” kaže da je ispravno. Polako postaje, da zapravo nemamo kome drugome vjerovati. I da im moramo vjerovati.

 

Dakle, imamo problem.

Zašto nisam sljedbenik čikaške škole

Ili, što stvarno mislim o Miltonu Friedmanu

 

Ako se je itko pitao, naslov je referenca na (slavni?) esej koji je napisao Bryan Caplan Why I Am Not an Austrian Economist i koji IMO, sadrži mnogo pogrešaka.

 

No što se tiče Miltona. Drag mi je Milton i mogao bih puno toga pozitivnoga reći o njemu. Free to Choose mi je zakon, i svakome tko nije preporučio bih da pogledaju bar prvu epizodu serijala iz 70-ih godina da dobiju osjećaj kakav je to stvarno Milton bio čovjek.

No pitanje se postavlja, da li je Milton bio znanstvenik? Da bi razjasnio problem, citirat ću što sam pisao u prvome postu na ovome blogu:

Svaki (ekonomski) model može se vrednovati na 2 načina.

Prvi, lošiji, način vrednovanja (ekonomskoga) modela je vrednovanje na temelju njegove sposobnosti predviđanja – tzv. instrumentalizam. Pretpostavke modela su od sporedne važnosti, mogu i ne moraju biti istinite, bitno je jedino to da li model može poslužiti za uspješno predviđanje (budućih događaja) ili ne. Glavni zastupnik: Milton Friedman.

Drugi, bolji, način vrednovanja modela je ocjenom njegovih pretpostavki. Bolji, budući da to što model uspješno daje predviđanja u određenom trenutku, prilikom određene primjene, ne mora značiti da će to raditi i u budućnosti. Neki model može davati uspješna predviđanja slučajno, zbog postojanja privremene korelacije varijabli koja u bilo kojemu trenutku može nestati ako one nisu kauzalno povezane itd. itd.

Opet, ocjenu donosimo ne na temelju toga da li je model nešto predvidio, nego na temelju toga da li su njegove pretpostavke ispravne. Isto tako, da bi oborili taj model dovoljno je oboriti (neke) njegove pretpostavke.

 

Znači, Milton Friedman je bio instrumentalist. Milton Friedman je, tako reći, stvorio instrumentalizam. Problem je u tome, iako ja i uz pomoć instrumentalizma vrednujem jedan Rothbardov “model”, instrumentalizam strogo gledajući nije znanost, nije znanstveni pogled na stvari, a takvo vrednovanje znanstvenih modela je strogo gledajući pogrešno.

 

Ja kada gledam na Miltona Friedmana i na njegove radove onda ih ni ne gledam kao znanstvene radove koji su doprinosili ekonomskoj znanosti.

Milton Friedman je IMO, prije svega bio političar. Milton Friedman je IMO, bio libertarijanac koji je radio “unutar sustava” napadajući sustav (tada i danas prevladavajuće paradigme u ekonomiji i politici). Milton Fiedman je IMO, koristio pokriće ekonomske znanosti za ostvarenje svojih političkih ciljeva.

Dok ja pri tome ne želim reći da je to nešto baš užasno loše, ili da se Milton Friedman na bilo koji način razlikovao od svojih kolega, i tada i danas. I danas su većina ekonomista zapravo političari, ili bar profesionalni kreatori “znanstvene podloge” (primijetite navodnike molim vas) političarima. Samo s druge strane političkoga spektra.

 

No ono što želim reći je da je pri tome gledanje na ono što je Milton Friedman gurao pod znanstvene radove, a i veliki dio njegovih sljedbenika isto tako, pogrešno gledati kao znanstvene radove. Tražiti neku znanstvenu istinu u tome je nažalost… uglavnom gubljenje vremena.

 

Na primjer, 1970-ih godina (?) Milton je izišao sa slavnim prijedlogom od 3%-tnom godišnjem povećanju količine novca u opticaju i iznio neke argumente zašto bi to bilo dobro. U godinama koje će uslijediti to će ući u udžbenike makroekonomije, mnogo će se “znanstvenih” radova napisati i papira potrošiti na analize, prednosti, nedostatke, koristi, troškove, neovisnosti centralnih banaka, optimalne stope porasta novčanih masa itd., itd.

No jedina bitna stvar koju tu treba znati je da je Milton taj prijedlog iznio, ne zato jer je nekom ozbiljnom znanošću, ili ikakvom znanošću, došao do toga da je to dobro, već ona, koju je i sam (javno) iznio, da je FED tada povećavao novčanu masu po većim stopama, a on je u tome vidio način da te stope smanji.

I to je to, to je sve što taj prijedlog znači, nije više od (ne)zanimljive crtice iz ekonomske povijesti.