Čemu služi Zagrebački hipodrom?

i zašto zapravo grad Zagreb zapošljava konjušare?

 

Kada ste čuli da grad Zagreb zapošljava konjušare, što ste prvo pomislili? Da brinu o konjima na koje će uzjahati policija kada studenti filozofskog krenu u prosvjed i rastjerati fukaru? Ah, naivni moj čitatelju. Nije tako!

preuzeto s http://www.sportskiobjekti.hr/default.aspx?id=97

Zagrebački hipodrom ( preuzeto s http://www.sportskiobjekti.hr/default.aspx?id=97 )

Zagrebački hipodrom, izgrađen kasnih 1940ih znojem zatvorenika (privrednih prestupnika*) tadašnjeg logora Kajzerica**, zapravo služi… zapravo ničemu. Navodno postoji nekakva škola jahanja i može se jahati tamo, ali kako tu i tamo prolazim nasipom, mogu vam reći, ukupno sam 1 puta (slovima: jednom) vidio jednu mladu snobovku kako jaše, i to je to… Ogroman brisan prostor u tramvajskoj zoni Zagreba koji služi tome da zapošljava nespecificiran broj uhljebljenih, godišnje potroši nespecificiranu količinu novca, ne uprihoduje ništa, i to je to.

Ako ste pomislili da su krivi snobovi u vrhu politike koji vole za desetak minuta iskočiti iz svojih stolica i zaprašiti po hipodromu, nije tako. Uopće ne sumnjam da je Davor Bernardić ponosan na svoju partijsku ostavštinu, no sumnjam da praši po hipodromu. Jednostavno, hipodrom NITKO ne koristi. Ničemu ne služi.

 

Osim što, kao i brojne druge zelene urbane oaze, zelene površine usred grada, zbog zakonskih propisa neizgrađene urbane površine, troši prostor. Pogledajte ovu sliku i ona razmislite o njoj:

Cijela Sloboština mogla bi se smjestiti na Zagrebačkom hipodromu

Cijela Sloboština mogla bi se smjestiti na Zagrebačkom hipodromu

Razmislite o tome. Koliki je trošak i koliko manje opće blagostanje zbog:

  • većih troškova prijevoza stanovnika toga kvarta koji tamo žive i rade u drugom dijelu grada ili obratno
  • većih troškova infrastrukture koji imaju privatne kompanije i zbog toga većih cijena za sve
  • većih (zapravo suludo visokih) troškova javne infrastrukture koja postoji zbog takve raspršenosti grada
  • i također manje kvalitete i privatne i javne infrastrukture
  • i većih cijena stambenog prostora u samom tom gradu (tramvajskoj zoni).

Ukratko, osim što vam se uzima radi financiranja konjušara, cjenovno ste izgurani iz centra i živite u je.enoj Sloboštini i svaki dan ili vozite na posao i trošite gorivo na to ili se dobar dio sata trkeljate u smrdljivom autobusu (koji usto vjerojatno vozi na prirodni plin, jer gradu Zagrebu nije stalo do toga da vam karta za autobus bude što jeftinija).

 

Uz navedeno, držim da bi gradu Zagrebu bilo racionalno srušiti i Zagrebački velesajam i prodati zemljište. Također, i preorati Bundek i prodati zemljište. Milane? Davore? Time? Što kažeš Time na ovu ideju, gradu Zagrebu naplatiti porez na imovinu? Porez na neiskorišteno zemljište? Ne?

 

* što su to privredni prestupnici i što su konkretno napravili da ih partija pošalje u logor na Kajzerici? ako itko ima kakvu referencu, molim neka dobaci link jer ja nisam uspio pronaći ništa konkretno

** isto što se tiče logora na Kajzerici

Stvarne stope oporezivanja dohotka u RH

sudeći po stopama poreza koje plaćamo, svi smo mi bogati…

 

Kako država brine o građanima koje je nedavno porezno rasteretila

Kako država brine o građanima koje je nedavno porezno rasteretila

Na priloženoj slici vidimo da najveći siromah koji radi na pola radnoga vremena i zaradi pola minimalne plaće, ili radi na cijelo radno vrijeme i zaradi minimalnu plaću, od svake kune koju zaradi, državi daje 31,74 lipe, a sam zadržava samo 68,26 lipe.

Vidimo da bi se isplatila neto plaća od 2.600 kuna, državi je potrebno dati još 1.209 kuna.

Vidimo da se, da bi se isplatila nekakva fiktivna prosječna plaća od 5.200 kuna u HR (približan iznos), da je državi potrebno dati još 2.713,71 kuna.

Za razliku od siromaha koji imaju priliku zadržati 68,26% svojega rada (dok na njega ne plate PDV), tzv srednja klasa ima priliku zadržati 65,71% svojega rada (dok na njega ne plati PDV).

Oni tzv bogati, koji mogu zaraditi isplaćenih 10.400 moraju za tih 10.400 kuna zaraditi 18.287,43 kune, ili drugim riječima, dozvoljeno im je zadržati 56,87% svojega rada.

 

Stvari postaju još takoreći pravednije kako krećemo prema tzv tajkunima:

Kompletni pregled opterećenja dohotka od nesamostalnog rada

Kompletni pregled opterećenja dohotka od nesamostalnog rada

Oni tajkuni koji zarađuju preko cca 17.000 kuna državi doniraju više od 50% svojega rada.

Apsolutni su pobjednici tajkuni sa cca 26.000 kuna neto zarada koji zadržavaju 45,4% svojega rada, a nakon toga porezna presija zbog učinka maksimalne osnovice za obračun doprinosa iz plaće polagano opada i oni koji zarađuju cca 100.000 kuna zadržavaju i cca svojih 46,6% svojega rada.

 

Napomena:

Izračun je napravljen uz pretpostavke prosječnih vrijednosti, korišten je osobni odbitak ukupnog koeficijenta 1,5 3.900 kuna i stopa prireza od 12%.

Nevolje u paklu

HPB je odavno trebalo privatizirati, a umjesto toga će je dokapitalizirati… država

Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje HPB-a gdje su Hrvati opsjednuti domaćom bankom - nakon islamskog i etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje Hrvatske poštanske banke, gdje su Hrvati demonski opsjednuti domaćom bankom – nakon najavljenog islamskog i khm etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Ah, gdje početi?

Sjeća li se tko je i zašto odbio prodati HPB Erste banci? Govorim dakako o tako mi Tita pošten sam i uvodim red Slavko Linić, pa nam je tako 12. prosinca 2013. godine (prije jedva godinu dana i dva mjeseca) bilo rečeno sljedeće:

…izvijestio je da je ESB jedini podnio obvezujuću ponudu, dok je OTP banka, koja je također bila podnijela neobvezujuću ponudu, odustala i nije podnijela obvezujuću ponudu. …

Pored toga 790 milijuna kuna koliko bi ESB prema svojoj ponudio platio za kupnju HPB-a, tek je 54 posto ukupne kapitaliziranosti te banke, kazao je Linić i naglasio da je cijena daleko niža od očekivane i premala za banku koja se uspjela oporaviti od gubitaka iz 2010. i 2011. godine, koja ima sve više klijenata građana i putem koje država isplaćuje većinu socijalnih transfera.

Dodao je i da to nije sve, jer je ESB ocijenio kako bi se moglo dogoditi da rezervacije koje je HPB predvidio… “Ovako mala cijena, koja bi se još mogla umanjiti, nema svrhe. Smatramo da će HPB i dalje dobro raditi i imati dobru poziciju na tržištu”, kazao je Linić, prenosi HRT.

 

Danas, 17. veljače 2015. godine smo pak saznali da

Hrvatska poštanska banka pogođena je rekordnim gubitkom. Prošlogodišnji minus HPB-a dosegao je čak 631 milijun kuna, a isključivi krivac za negativno poslovanje su vrijednosna usklađivanja i rezerviranja, učetverostručena u odnosu na 2013. (s 219 milijuna kuna na 928,2 milijuna kuna) …

Zbog iskazanog gubitka znatno je oslabila kapitalna baza HPB-a. Tako je ukupni kapital smanjen na 850 milijuna kuna, a adekvatnost kapitala pala je na 6,7 posto, što je znatno niža razina od obaveznih 12 posto. Stoga će država kao većinski vlasnik HPB-a morati hitno naći rješenje za dokapitalizaciju.

 

I to ću reći, ovi i ovakvi podaci su lažni, HPB je u goroj situaciji nego što to pokazuju financijski izvještaji. Ne, nemam dokaza, i ne pada mi na pamet trošiti vrijeme i rovariti po njihovim financijskih izvještajima, ali neke su stvari očite:

  1. kada god postoji motiv za kreativnim računovodstvom i pogrešnim iskazivanjem financijskog rezultata, računi se vode kreativno; ovdje motiva ima više – uprava želi sebe prikazat u boljem svjetlu, banku zakonski treba zatvoriti, država želi što manje uložiti u dokapitalizaciju itd.; ponavljam, nemam dokaza, ali uopće ne sumnjam da su svi troškovi koji su mogli biti prebačeni u budućnost, prebačeni u budućnost, da ni iskazane rezervacije nisu 100% onoga što je realno trebalo biti iskazano itd.
  2. znamo da je ESB već krajem 2013. godine znala koje rezervacije treba napraviti i da je zato ponudila cijenu koju je ponudila (i rekla da želi refundaciju plaćenog ako otkriju još skrivenih gubitaka, tj. uopće nisu vjerovali onome što su im dali iz HPB-a), ako je to znala ESB, znala je i uprava HPB-a, i trebala je te rezervacije napravit najkasnije još krajem 2013. godine. Nisu – dakle pouzdano znamo da su financijski izvještaji HPB-a za 2013. lažni… ovaj khm, kreativni. Kreativni je riječ.

 

Uprava HPB-a pak optimistično kaže: HPB u 2014. ostvarila rekordnu operativnu dobit; visoke rezervacije na starom portfelju uzrokovale gubitak. U prijevodu, nikad bolje Tita mi, ali da nas nisu s….li oni nepošteni drugovi prije nas… E… Šteta nažalost što za uprave javnih poduzeća u Hrvatskoj vrijedi da su poštene i sve je super dok ne dođu nove uprave, a onda je za te nove uprave sve super i pošteno i razotkrivaju se grijesi starih uprava, a onda opet dođu novi drugovi i… Kužimo se?

 

 

Ovako.

Postoje dva poblema sa državnim vlasništvom:

Prvi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti. Nemojte me krivo razumjeti, to je problem, ali je sporedan problem.

Drugi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti nije potpun opis. Paraziti na “društvenom” “državnom” “zajedničkom” “nacionalnom” i inom vlasništvu neizbježno uništavaju kapital sa kojega se hrane, i nakon toga traže od politike da taj kapital obnavlja. Najveći problem sa postojanjem državnog kapitala je što se taj kapital kontinuirano mora obnavljati iz poreza i zaduživanja. Privatno društvo ga kontinuirano mora obnavljati.

 

Ne pričam samo o HPB-u. Navedeno vrijedi za bilo koji oblik imovine koji država posjeduje.

Evo, ponavljam svoj primjer iz jednoga starijega posta:

Na HACovim stranicama mogu se naći njihovi financijske izvještaje i plan poslovanja … PLAN RAČUNA DOBITI I GUBITKA HAC-a (konsolidirano) I PLAN PRIHODA I RASHODA JAVNOG DOBRA … iz njih izbaci hrpa financijskih stavki i proračunske dotacije. Tako onda dolaziš da je u 2013. godini

cca 1,5 milijardi kuna prihoda
cca 0,7 milijardi kuna rashoda prije amortizacije – zbog te se brojke vole hvalit da cestarine više nego pokrivaju održavanje i oni pozitivno posluju i štogod

cca 1,4 milijardi kuna amortizacije i ispravka vrijednosti

recimo da se amortizacija obračunava realno.

To znači da HAC bez proračunskih dotacija od subvencija i prije financijskih prihoda i rashoda ostvaruje minus od 0,6 milijardi kuna godišnje. …

Pola milijarde + kuna godišnje nestaje u crnoj rupi samo kroz HAC. U dugome roku raspoređeno kroz vrijeme to je jednako kao da godišnje u crnoj rupi nestaje 12,5 od 900 kilometara autocesta kojima upravlja HAC.

 

Što želim reći?

Bilo je bolje prodati Hrvatsku poštansku banku za 1 kunu, nego je dvije godine kasnije dokapitalizirati sa milijardom kuna.

i

Bolje je prodati sve autoceste za 1 kunu ako treba, nego ih za koje desetljeće kada se počnu raspadati (hint, amortizacija) obnavljati državnim novcem.

i

Bolje je prodat Croatia Airlines za 1 kunu ako treba, poklonit ako treba, raspustit ako treba, nego ubaciti makar jednu kunu u Croatia Airlines, nego odašiljat lažne informacije u medije da nikada nije bolje, restrukturiranje funkcionira i strateški kupac samo što nije, a dok se zapravo ništa ne događa prihodi manji i gubici veći nego prethodnih godina.

i

Privatiziraj sve, po bilo kojoj cijeni, samo privatiziraj.

Vraćanje boca

nije žalba na još jedan besmisleni porez, već na sve ono oko njega

 

err... nigdje drugdje?

err… nigdje drugdje?

Vratio sam tako danas boce u supermarket. Iako zapravo imam mnogo toga protiv vraćanja boca u supermarkete (vidi niže), ipak sam ih vratio, i to jer:

  1. nemam ništa protiv dobivanja povratne naknade. Čak je nekako prikladno mjesec dana opijanja zaključiti besplatnom bocom osrednjeg do lošeg piva!
  2. ipak ih ne želim ni bacati u smeće. Iz čiste brige za ljudsko zdravlje (vidi niže) ne želim da te boce dohvati ekipa koja kopa po smeću ispod moje zgrade tražeći boce.

 

Što se tiče toga što imam protiv vraćanja boca, treba ipak priznati da je cijeli taj proces uznapredovao. Znate kako je to izgledalo kada je cijela stvar uvedena? Ne znate? Evo vam iskaza sa lica mjesta:

Mladi strašilo, prvi dan na poslu u jednome supermarketu, prije mjesec dana ili tako nešto uvedena je prisilna obveza skupljanja boca supermarketima.

Dođe šef: Strašilo, vidiš onaj kontejner na parkiralištu u kojega kamioni dovoze boce. Ajde ti to zgazi da toga stane još.

Strašilo: Err… Fakat? Mislim, ono zbilja? Kaj u tenisicama? Ionako ne stane ništa unutra više, evo sve uokolo je puno boca koje su ispale. Mislim, još i kiša pada.

Šef: Pa požuri se onda.

Kiša pada. Vjetar raznosi kišu i poluzgažene boce po parkiralištu, zelenilu oko parkirališta, po cesti do i preko ceste do. U krugu od 250 metara od supermarketa nalaze se boce. Koji tjedan dana kasnije, nakon što nakon što nekakav kamion konačno isprazni taj kontejner, pokupit ću one koje su bile na našem parkiralištu i zelenilu, a sve ostale ostavit ću tamo gdje su i bile.

 

Danas su stvari uznapredovale i funkcioniraju na jedan od dva načina.

Evo ovaj supermarket ispod moje zgrade uglavnom ne skuplja boce. Mrtvi hladni izvjese natpis skupljamo boce između 9 i 12 od ponedjeljka do petka (i slobodno nam pop…te ako vam se ne sviđa). Ako u točno određene dane i sate netko uspije zahaklati bakicu na blagajni da prima boce, šalje na stražnja vrata, trči, odjednom se stvara red od uglavnom deset ljudi koji većinom žešće smrde i koji daju boce, ona gura te boce u nekakve službene vreće, lijepi naljepnice, plombira, Bog te zna što sve ne, ispisuje papiriće koje dijeli ekipi, i trči natrag na blagajnu. Fin vam je to gospon paradajz, opipava ona moj paradajz dok priča sa kolegicom. Nije oprala ruke nakon što joj je kroz ruke prošlo 100+ prljavih boca…

Veći supermarket malo dalje je to sve isprofesionalizirao. Imaju stroj za preuzimanje boca. Istina da svako malo trokira kada ekipa u njega gura boce sa nepoželjnim barkodovima, ili se fensi vreća fonda za okoliš napuni pa se cijelim supermarketom zaori, gospodična s blagajne, neće više, ali dosta je sve to profesionalno i ugodno. Vraćam tamo boce, no i dalje ostaje, i taj je supermarket pretvoren u smetlište.

 

Svaki je…i supermaret u Hrvatskoj je po sili zakona smetlište. Ne ozbiljno, da li to ima ikome ikakvoga smisla? Na stranu da supermarketi ne žele prikupljati te boce, i da cijela stvar nema nikakvoga ekonomskog smisla…

Tko bi normalan uredio društvo tako da u istu prostoriju u kojoj svi dolaze kupovati hranu istodobno odbacuju otpad? Ozbiljno?

I znate zašto ne bacam boce u kontejnere ispred zgrade? Zato jer u njima ima svega od hrane u različitim fazama raspadanja do mrtvih životinja, od iskorištenih kondoma do iskorištenih menstruacijskih uložaka. A da stanem ispred zgrade i brojim, u pola sata pored tih kontejnera proći će bar troje ljudi koji će ih otvoriti, ako nađu neku bocu uzet će je, i odnijet će je u supermarket… u kojem ja kupujem hranu…

 

Ekonomsku logiku opet na stranu, vratimo se na vreće Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Znači, supermarketi te (ne zgužvane molim) boce trpaju u vreće od 50, 200 ili 400 komada. Lijepe naljepnice ili plombiraju, ili što ja znam što.* Ogromne vreće s praktično nikakvim teretom unutra. I onda dođu kamioni, odmah se “napune”, a zapravo imaju 100(?) kg tereta, pa troše gorivo i vozikaju de facto prazne kamione uokolo. Ponavljam, ekonomsku logiku opet na stranu… kaj?!?!? Nekih deset puta veća “šteta” okolišu nastaje proizvodnjom tih ogromnih i čvrstih najlonskih vreća i pripadajuće opreme i vozikanjem praznih kamiona uokolo, no što se tako zaštiti okoliš.

* vidjeti Dodatak Uputi -Isporuke ambalaznog otpada u namjenskim vrecama Fonda

 

Stavimo za kraj stvari malo u perspektivu. Mafija iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost godišnje uzme od proizvođača i na kraju plate potrošači više od pola milijarde kuna. Čak i da recimo brinete za blagostanje klošara koji skupljaju te boce (iz prljavih kontejnera, bez potrebne zaštitne opreme) i brinete da su boce ogroman ekološki i kakav sve ne problem, za pola toga iznosa bi mogli pokrenuti javne radove gdje bi sa četvrt milijarde kuna mogli plaćati čitavu vojsku od skoro 10.000 njih da svaki radni dan za 160 kuna bruto (nedostižna satnica dobrom dijelu radnika u Hrvatskoj) samo tumara uokolo i skuplja plastične boce. Dovraga, mogu čak skupljati i odbačene plastične vrećice. To bi recimo bio primjer lude intervencionističke zabrinute socijalističke države, koja bi čak i kao takva bila učinkovitija no što je sada.

Naravno, sve to ako zaboravimo da takva vojska već postoji, da nisu klošari već su dobro plaćeni za svoj ne osobito ugodan poslao, zovu se smetlari, i da ih ionako vjerojatno već i plaćate jednom mjesečno. Sami. Već to plaćate.

Vlada.hr se sprda s invalidima

istina, ne prvi puta, ali vrijedi istaknuti

 

Kontekst:

U povijesti, zapošljavanje invalida nikada nije bilo problem, niti je itko imao išta protiv toga. Tzv. zli kapitalizam nije imao ništa protiv rada osoba sa fizičkim ili mentalnim oštećenjima, te su iste bile na redovitoj bazi zapošljavane. Zbog svojih bilo fizičkih bilo mentalnih ograničenja takvi pojedinci zapošljavani su uglavnom na lakšim i/ili pomoćnim poslovima, a sukladno tome su onda bili i relativno slabije plaćeni. Na slobodnom tržištu gdje je plaća isključivo funkcija produktivnosti, ceteris paribus, sposobniji zarađuje više od nesposobnog, pametan zarađuje više od glupoga, jak zarađuje više od slaboga, onaj s društvenim vještinama više od onoga bez njih, a zdrava osoba više od invalidne. Svi doduše mogu naći posao.

To se promjenilo sa nastankom i uvođenjem takozvanih minimalnih plaća. Za sve one koji nisu upoznati s načinom na koji funkcionira minimalna plaća ili tzv. očuvanje cijene rada, ukratko, njena i funkcija i posljedica je ta da s tržišta rada izbacuje manje produktivne pojedince. Redom, najmlađe, najstarije, invalide. Invalidi su sa uvođenjem minimalnih plaća postali kronično nezaposleni pojedinci čije je fizičko preživljavanje postalo ovisno o milosrđu drugih i državnoj pomoći.

Naknadnom pameću otkriveno je između ostaloga

  • da invalidi imaju razne druge fizičke i mentalne koristi od rada osim same plaća; život u sanatoriju baš i nije život;
  • da je održavanje kojekakvih sanatorija i plaćanje pomoći invalidima skupo državi.

Slijedom toga, više manje sve države su uvele kojekakve programe kojima pokušavaju vratiti invalide na tržište rada. Kako se niti jedan od tih programa nije sastojao od ukidanja minimalnih plaća, redom su bili neuspješni.

 

 

Trenutno se u svrhu zapošljavanja invalida u RH od svih zaposlenih naplaćuje nekakva “Naknada za zapošljavanje invalida” koja iznosi 0,2% na bruto plaću svakoga zaposlenoga. Ta sredstva idu… nekuda i za zapošljavanje invalida rade… gotovo ništa. Taj neuspješni sustav se s krajem godine gasi radi implementacije EUlike sustava zapošljavanja invalida, radi čega tako imamo novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, veći broj podzakonskih akata uključujući za ovaj tekst bitan Pravilnik o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, novu državnu agenciju, pokoji registar (da li je očevidnik registar?), pokoji obrazac, pokoju novu administrativnu obvezu poslodavcima, i tako dalje.

Nemam namjeru prolaziti kroz sve probleme sa svim tim glupostima, ali dvije doista zaslužuju posebno isticanje:

 

Novi sustav diskriminira “velike” i postojeće poslodavce.

Zakon zvuči kao da je napisan u SAD-u. Kada oni idu regulirat nešto, uglavnom stave iznimku za male poslodavce i pravilima zaguše “velike”. Tako je sada i kod nas. Obvezu zapošljavanja invalida, odnosno plaćanja novčanih kazni ako ne zapošljavanju imaju poslodavci sa 20 i više zaposlenih. Iako je na prvi pogled racionalno ne opterećivat male poslodavce sa takvim nametima, to je ustvari vrlo loše! Potiče tržišne distorzije, potiče razbijanje velikih sustava, potiče korištenje suboptimalnih organizacijskih struktura i kao takvo smanjuje ekonomsku efikasnost. Kako obveza zapošljavanja ne vrijedi prva 24 mjeseca radi poticanja “novih” poslodavaca, ponavljam, potiče tržišne distorzije, …

Ako se obveza zapošljavanja definira po formuli:

broj zaposlenika veći od 202, 3 ili 6% kvote = broj invalida koje je potrebno zaposliti

npr. rudnik s 50 rudara x 6% = 3 invalida koje je potrebno zaposliti u rudniku kako bi se izbjeglo plaćanje mjesečne kazne.

Što ako se Rudnik d.o.o. razbije na Rudnik d.o.o. sa 20 zaposlenika, Rudnik jug d.o.o. sa 20 zaposlenika i Rudnik sjever d.o.o. sa 10 zaposlenika. Obveze zapošljavanja su 0, 0 i 0 invalida rudara. Relativno banalnim statuarnim promjenama Rudnik d.o.o. može izbjeći godišnji harač u iznosu od (minimalna plaća x 0,3 je jedna naknada; x 3 naknade mjesečno; x 12 mjeseci) 32.590,19 kuna.

Zvuči komplicirano? Može i jednostavnije. Idemo svake dvije godine gasit Rudnik d.o.o. i prebacivat radnike i poslovanje u novo  društvo Novi rudnik d.o.o.

I dalje zvuči komplicirano? Ajmo ne zapošljavat rudare nego ih unajmljivat od kompanija koje se bave iznajmljivanjem rudara, a sve imaju istoga vlasnika kao i Rudnik d.o.o. i max 20 zaposlenih.

Vidite o čemu pričam? Kakve su to gluposti?

 

Iz načina na koji su određene kvote po djelatnostima jasno je da svrha sustava nije zapošljavanje invalida

Slika 1. Kvote po djelatnostima

Slika 1. Kvote sa djelatnostima

Kao što možete vidjeti, iz pravilnika sam prepisao, a onda i grafički razvrstao djelatnosti prema kriteriju koliko je realno zaposliti invalida u njima. Ako išta upada u to, onda je to da Vlada.hr očito smatra da je invalidima doista mjesto u rudnicima. No može još i bolje:

Slika 2. Kvote

Slika 2. Kvote sa djelatnostima, sa naznačenim motivom razvrstavanja

Vidite o čemu pričam? Razvrstavanje djelatnosti u kvote određeno je očito isključivo fiskalnim kriterijem. Vlada uvodi novi očevidnik/fond/agenciju koji je sam sebi svrha, a koji će financirati poslodavci. Najveći poslodavac je Vlada. Ali Vlada ga neće financirati.

A invalidi, stvarni invalidi? Možda nisu dobili posao, ali jesu cijelu novu birokraciju u svoje ime.

Status quo

ili, kako smo malo odmakli

 

Ako čitate ovaj post, vjerojatno ste danas već vidjeli najavu uvođenja dvadesetoga  novoga poreza/povećanja postojećega poreza u zadnjih nekoliko godina u bezobzirnoj borbi za zadržavanje postojećih pozicija vlasti i održavanjem statusa quo. U takvoj situaciji od malo je koristi obrazlagati zašto je neki porez loš, nepravedan, nepotreban i ne treba ga uvoditi. Vezano za te kamate, ipak sam to htio, samo što me kolega Kapitalac već pretekao.

Porez na kamate je dakako dvostruko oporezivanje, a sva ta tužna štednja se ionako već dobrano oporezuje kroz inflaciju. Možemo li onda, ako se već uvodi ovaj porez, onda bar očekivati da će HNB prestati “povećavati likvidnost u sustavu”? Svašta pitam.

 

Sada kada je to riješeno, citiram iz dva razloga (drugi je danas najavljeno sindikalno obilježavanje samih sebe) stranicu iz Bilandžić, D. Hrvatska moderna povijest:

Fenomen porasta socijalnih razlika potakao je, inače stalno prisutnu, ideološko-političku diferencijaciju u Savezu komunista i u društvu za i protiv ukidanja stjecanja dohotka od štednje i sličnih izvora, za i protiv toleriranja tendencije “porasta kapitalističkih elemenata”. Predlagalo se da se čak i isplaćene kamate oporezuju; to je odbijeno s obrazloženjem da je stopa inflacije još iznad kamatne stope.

Drastičan pad standarda, bez presedana u Europi, otvorio je političko i sociološko pitanje: zašto u krizi nije bilo socijalnih nemira, za razliku i od razvijenih zemalja zapada gdje svaki postotak pada dostignutoga standarda izaziva štrajkove i nemire (Njemačka, Engleska, Nizozemska, Belgija, Italija) pa i od nerazvijenih, gdje također dolazi do nemira kada se ugrozi egzistencijalni minimum (Tunis, Maroko, npr.) Za vrijeme ekonomske krize nije bilo više štrajkova nego u doba prosperiteta.

Sociolog Josip Županov smatra da do socijalnih nemira nije došlo iz dva razloga: prvo, zbog nade ljudi da, u ciklusu kretanja, nakon “loših godina dolaze dobre godine”, i drugo, što je društveni sustav imao mnogo ventila za “ispust” nezadovoljstava. Iz ovoga drugog argumenta vrijedi dio citirati: “… postoje ventili koji uspješno odvode paru i smanjuju tlak u kotlu. To su vrlo visoka bolovanja, substandardan rad, „siva ekonomija‟, rasprostranjene kraće i masovno neplaćanje računa (kao jedan aspekt erozije građanske discipline i pravnog sistema)… …eksplozija pretpostavlja koncentraciju nezadovoljstva i polarizaciju sukobljenih interesa…

…Naš institucionalni sistem ne dopušta polarizaciju – on vodi fragmentiranju interesa i disperzije nezadovoljstva. Za naš institucionalni sistem karakteristično je da se dominantni problemi pojedinca i OUR-a rješavaju na nivou općine, a na tom nivou institucionalni sistem predstavlja skelet za razvoj neformalnih mreža, u kojima dominiraju familijarno-patrijarhalne veze i u općini i u OUR-u. Sve, pa čak i trivijalne, stvari rješavaju se na neformalnom nivou. U tim gustim mrežama uzajamnih razmjena i zavisnosti svaki pojedinac, oslanjajući se na široku socijalu (gustu mrežu socijalnih prava), izrađuje svoj vlastiti „projekt‟ održanja i života, što dalje pojačava stabilizatornu funkciju institucionalnog sistema… Kolektivna akcija može biti uspješna samo ako je orijentirana prema promjeni stanja – a većina radne populacije ne želi promjenu od društva uravnilokve i socio-ekonomske sigurnosti, koja im uz minimalni dohodak garantira mnoga prava – prema neizvjesnostima ekonomske diferencijacije i promjeni kriterija vrednovanja što ga implicira tržišna ekonomija. Orijentacija na status quo isključuje autonomnu borbu za veći komad kruha i orijentira ponašanje na borbu protiv socijalnih razlika…”

Malo smo odmakli. I ne samo da smo malo odmakli, nego smo se negdje i vratili unatrag.

Imaju li obvezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj budućnost? (2)

sada znamo da nemaju

 

Poslovni.hr je jučer kasno navečer izbacio članak naslovljen Mirovinci žele Petrokemiju, ali uz novi ugovor o plinu u kojem piše

Međutim, prema saznanjima Poslovnog dnevnika iz izvora bliskih Petrokemiji, fondovi su vrlo nezainteresirani za sudjelovanje u novoj dokapitalizaciji, a nikakvi službeni kontakti po tom pitanju još nisu napravljeni.

ali prije toga još u članku piše

ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak planira novu dokapitalizaciju u suradnji s mirovinskim fondovima

.

 

U prijevodu, čak ni mirovinci više ne žele Petrokemiju, ali će ipak ubacit u nju dobar dio imovine svojih članova. Jednako kao što su u INU. Hrvatske autoceste? Bilo koja bankrotirana državna kompanija ili državni projekt koji može samo izgubit novce?

Kada god negdje treba spaliti nešto novca, Vlada.hr mjerka mirovinske fondove.

 

Bio sam u krivu, i bio sam naivan. Ovdje se recimo vidi da sam vjerovao da je moguće da će mirovinski fondovi biti nacionalizirani, ili će možda jedva nekako preživjeti držeći većinu imovine u državnim obveznicama.

Vlada.hr je otkrila treći put. Umjesto da troši novac iz proračuna na svoje kvazi projekte, ili da transparentno nacionalizira mirovinske fondove, umjesto toga pljačka ostatke imovine unutra gurajući je u svoje kvazi projekte (ne)formalnim političkim pritiscima.

 

A na kraju balade, zar nije sasvim svejedno da li će država nacionalizirati mirovinske fondove, ili će ih opljačkati posredno? Kada još uzmemo u obzira da će se ministarstvo umirovljenika se pobrinuti da iz tekućih prihoda proračuna dodatno subvencionira mirovine onih koji nisu u mirovinskim fondovima (ali ne i onih koji jesu unutra), koja je na kraju poanta svega?

Kruha i igara, provizija i slobodnije ruke ministrima za razbacivanje tuđim novcem. To je otprilike to.

Tko financira političke stranke?

država 

 

Neki dan nam je poslovni.hr pomalo zbunjujuće prenio sažetke financijskih izvještaja najvećih nam političkih stranaka u državi. Pojednostavio sam to:

Prihodi najvećih političkih stranaka u zemlji (disclaimer: omjer za HNS je pretpostavka, članak koji je izvor ne sadrži točan broj)

Prihodi najvećih političkih stranaka u zemlji (disclaimer: omjer za HNS je pretpostavka, članak koji je izvor ne sadrži točan broj)

Uz to da SDP ima bolju stegu nad članstvom i/ili bolje trenutno uspijeva iscijedit donacije iz gospodarstva od HDZ-a, ono što je zapravo bitno, a što vidimo je da nam političke stranke uglavnom financira državni/lokalni proračun. Koji iznos? Ne znam, ali jednostavnom ekstrapolacijom dolazimo do iznosa od najmanje 100 + milijuna kuna.

100.000.000,00 + kuna.

Kada tome pridodamo iznose koje razni proračuni i ministarstva uplaćuju neprofitnim organizacijama, a koje su društvene organizacije sa čisto političkim ciljevima, više ili manje povezane sa službenim političkim strankama, šteta je još veća.

Kojekakvi razvoji demokracije čemu to sve, kažu mi, služi su dakle očito prevara. (Neprofitne) političke stranke neka žive od donacija umjesto da pljačkaju porezne obveznike! Ah, da, izgleda ne mogu živjet od toga…

Slučaj Imunološki zavod

neka savršeno logična pitanja

 

Svi koji su zadnjih mjeseci makar površno pratili sapunicu Imunološkog zavoda vjerojatno znaju činjenice, no da ukratko ponovimo.

Imunološki zavod je državna kompanija koja proizvodi cjepiva i sl., a više manje jedini kupac je država, odnosno HZZO.

Imunološki zavod radi u neadekvatnom (nehigijenskom?) pogonu, odnosno, njegovi prostori su postali takvi nakon uvođenja novih standarda (EU i te šeme).

Imunološki zavod je pokušao “adaptirati” svoj pogon, što je ispao epic fail, taj pogon je i dalje substandardan, a kako i dalje ne zadovoljava standarde Imunološki zavod može

  1. zatvoriti vrata, ili
  2. nabaviti novi pogon za što mu treba 75 milijuna kuna koje nema.

 

Prvo savršeno logično pitanje je dakle to, da li su ti “novi standardi” EU glupost i pretjerana regulacija, jer o tome ovise sljedeća savršeno logična pitanja.

 

Naime, ako su ti “novi standardi” EU glupost i pretjerana regulacija, zašto vlada te sve pozicijske i opozicijske političke stranke inzistiraju na tome da na Imunološki zavod bace 75 milijuna kuna kojih nemaju (HZZO naime, ako se ne varam, nije platio ljekove svojim drugim dobavljačima sve od “sanacije” zdravstva sredinom prošle godine kada je očišćeno zlo HDZ-ovsko nasljeđe iz 2012. godine i počeli su čisti računi). Zašto ne pokažu muda EU? Ne znam, možda da je Josip Perković direktor…

 

Naime, ako ti “novi standardi” nisu EU glupost i pretjerana regulacija, čekaj, onda država truje svoje građane opasnim cjepivima i inim pripravcima proizvedenim u apsolutno neadekvatnim uvjetima… Čekaj. Država desetljećima truje svoje građane opasnim cjepivima i inim pripravcima proizvedenim u apsolutno neadekvatnim uvjetima… I zapravo to i želi nastaviti raditi sve dok se u nekoj neodređenoj budućnosti 75 milijuna kuna (+ neizbježni nepredviđeni troškovi) ne pretvore u nekakav novi pogon Imunološkog zavoda. Koliko? Godinu? Dvije? Tri?

 

OK?

Također bih se osvrnuo na još neke bisere.

 

Morat ćemo uvoziti cjepivo.

Da, i? Strano cjepivo je, uz to što je čini se cjenovno konkurentno, za razliku od onoga Imunološkog zavoda proizvedeno u adekvatnim uvjetima te stoga BOLJE.

 

Imunološki zavod je solventan, samo mu treba 75 milijuna kuna da bi nastavio poslovati.

Savršeno logično pitanje: Zar mu onda ne treba 75 milijuna kuna da bi bio solventan? Mislim, zar nije jednako ne imati novi pogon i ne biti dužan 75 milijuna kuna koje ne možeš vratiti, ili imati novi pogon i imati 75 milijuna kuna duga koji ne možeš vratiti?

 

Ostojić ranije danas izjavio da će oko 200 zaposlenika Imunološkog zavoda, koji su dobili otkaze, biti zbrinuti u zdravstvenom sustavu ako Zavod završi u stečaju. U suprotnom, nastavit će se s proizvodnjom, a zaposlenici ostaju u Imunološkom zavodu.

Savrešno logično pitanje: A za koji kurac? Da bi proizvodili cjepiva na crno u nekome podrumu? Zar nije to nelegalno? Ili ministar glumi socijalnog radnika i želi plaćati nezaposlive jadne ljude da sjede, umjesto da nađu posao u nekoj od tri velike međunarodne farmaceutske komapanije koje imaju proizvodne pogone u Hrvatskoj (pri čemu su od toga čak dvije u domaćem vlasništvu, a od toga jedna posredno u državnom), te sve tri zapravo ovih dana šire poslovanje?

 

U vezanim vijestima, prije dva dana saznali smo da se Slovačka zadužila uz upola nižu kamatu nego Hrvatska, a ovih dana čak i Mađarska ima bolji kreditni rejting od Hrvatske.

Brod tone, a štakori brod vode.

Državna televizija protiv državne televizije

tko o čemu

 

Oko sporta se vrti jako mnogo novca, a isto toliko novca i oko svega što je povezano sa sportom. Televizija je jedan od dobrih primjera. Vani je odavno tako da su sportski kanali ono što se prodaje, i da su sportski kanali glavni razlog tržišne penetracije kablovske televizije. U novije vrijeme, kako televizija kontinuirano gubi od interneta, a kablovska još i više, sportski kanali glavni su razlog zadržavanja klijenata. 

U novije vrijeme, recimo, tako je i u Hrvatskoj – pa imamo nogometnu MAXtv Prvu ligu, a utakmice su dostupne… na MAXtv-u. Znači, isti odnosi vrijede. Sport, a još manje nogomet, nisu nekakva javna dobra. Ako hoćeš gledati plati (inače ga zapravo nije ni isplativo prenosit – u Hrvatskoj uopće, a vani nije dovoljno isplativo). I ljudi koje zanima plaćaju. Masovno.  

Kada sam prije koje godine prvi puta ugledao zemaljski program Sportske televizije, pomislio sam… kul. No nije bilo. Naime, Sportska televizija ima apsolutno nezanimljiv program u kome je glavna atrakcija repriziranje najmanje zanimljivih utakmica domaćeg HNL-a, a ostatak je posvećen Svijetovima automoto nautike, Kasačkim utrkama i tome slično. 

Sljedeća stvar koju sam dakle pomislio je… Ovo proizvode dva lika u garaži tako što skupljaju uokolo besplatne snimke kojekakvih događaja koje nitko drugi ne bi htio prikazati i bilo kako bilo bankrotirat će u roku od godine dana. Nikada neće zaraditi nikakav novac. 

 

Bio sam naivan. 

Ispada sada da nikada nisu ni namjeravali zaraditi novac. Ispada da je Sportska televizija projekt Hrvatskog olimpijskog odbora koji “troši 12% svojega proračuna na financiranje Sportske televizije”. Također, i daje uokolo jamstva za poslovanje te televizije. Koja je zapravo pred bankrotom jer program nikoga ne zanima, a troškovi su očito mnogo veći no što sama produkcija implicira. Ispada dakle da je to još jedna državna televizija

Kako je tim Linić Jovanović napao HOO, budući da se kao razbacuju državnim novcem i lupaju ga u televiziju umjesto da… tim istim novcem sami organiziraju kasačke utrke ili nešto tako, HRT-u je to bilo dovoljno pa je pokrenuo “napad” na Sportsku televiziju. Pa tako napadaju financijske malverzacije u HOO-u (jer je poznato da istih nema na HTV-u), pa tako ističu to što HOO godišnje od države dobiva 100.000.000 kuna godišnje (jer nikome nije bitno to što HTV na temelju državnih propisa sam ubire poreza u vrijednosti većoj od 1.000.000.000 kuna). 

 

Dok me stvarno ne zanima stav, mišljenje i moralni sud državne televizije br. 1 o državnoj televiziji br. 3, kao ni sudbina državne televizije br. 3 (br. 2 bila bi Moja uprava, Državna uprava ili nešto tome slično pokrenuto i ukinuto prije koje godine…), oni pravi problemi kao i uvijek ostaju: 

  • zašto HTV dobiva 1.000.000.000 kuna godišnje od države;
  • zašto HOO dobiva 100.000.000 kuna godišnje od države;
  • zašto HTV i HOO uopće dobivaju kune od države? 

Također, zašto reakcija u vladi nakon što su dobili svoje detaljne izvještaje nije bila ukidanje ili smanjenje dotacija HOO-u? Eto elegantnog i učikovitog rješenja, dok će ovo provedeno u stvarnosti rezultirati jedino novim ljudima na čelu HOO-a koji će napraviti nešto svoje u rangu Sportske televizije ili će… po svim propisima, uredbama i pravilicima ogranizirati kasačke utrke.