Koja je razlika između Norveške i Venezuele?

ili, tko vara (kada nitko ne gleda)

 

Zatvorenikova dilema

Zatvorenikova dilema najpoznatiji je primjer proizašao iz teorije igara koji opisuje strategije (ne)suradnje među pojedincima.

Pretpostavimo dva člana kriminalne ogranizacije (Andrej i Davor) koje policija pokupi na ulici i odvede na ispitivanje nastavno na zločin za koji policija ima indicije da su ga počinili. Pretpostavimo, nema čvrstih dokaza da su baš oni kalašima sredili člana suparničke kriminalne organizacije, no kod svakog od njih je pronađeno nešto neregistriranog oružja prilikom uhićenja. Nema međusobnog kontakta zatvorenika, policija ispituje svakoga od njih zasebno i nada se naći bilo kakvog krivca za pucačinu.

Andrej i Davor nemaju imaju zapravo obvezu ne izdat jedan drugoga (članovi su iste bande, member?), međutim, i izdaja može nositi svoje koristi. Puna matrica rezultata surađuje/vara ide nešto kako slijedi:

  Davor ne izdaje (surađuje) Davor izdaje (vara)
Andrej ne izdaje (surađuje) Oboje u zatvoru 2 godine Andrej: 35 godina

Davor: ne ide u zatvor

Andrej izdaje (vara) Andrej: ne ide u zatvor

Davor: 35 godina

Oboje u zatvoru 20 godina

Neovisno o tome što drugi odluči, svaki zatvorenik dobiva veću nagradu za izdaju (varanje). Davor će ili surađivati ili varati. Ako Davor surađuje, Andreju se isplati varati (ne otići u zatvor). Ako Davor vara, Andreju se opet isplati varati (odslužiti 20 godina umjesto 35). I obratno.

Budući da se varanje uvijek isplati, neovisno o izboru drugoga igrača, to je onda nešto što se zove dominantna strategija. Obostrano varanje je jedini snažni Nashev ekvilibriju u igri – jedini rezultat kod kojeg bi zatvorenik mogao proći lošije ako samostalno promijeni strategiju. Međusobna suradnja dovodi do boljeg rezultata za oba zatvorenika, no nije racionalna opcija jer je sam gledišta svakog od pojedinih zatvorenika isplativije varati.

 

Kada se igra igra sa (nepoznatim) većim brojem bacanja (npr. za dane u zatvoru), kada Andrej ima priliku kazniti Davora za varanje, i obratno, dominantnom strategijom postaje nešto što ću prevesti kao “oko za oko, zub za zub”.

Ili, najisplativije je ponuditi suradnju, na varanje odgovoriti varanjem, a onda opet kasnije ponuditi suradnju. I zanimljivo, ne biti zavidan – ne pokušati zaraditi manju kaznu od drugog igrača (veći dobitak).

Drugo je pitanje doduše, da li su, i u kojoj mjeri različiti igrači i različite grupe igrača sposobne usvojiti tu strategiju.

 

Organizacijska dilema

A što je uopće u gornjem primjeru najbolje za spomenutu organizaciju? Vrlo lako možemo saznati:

  Davor ne izdaje (surađuje) Davor izdaje (vara)
Andrej ne izdaje (surađuje) 4 godine zatvora za članove organizacije 35 godina zatvora za članove organizacije
Andrej izdaje (vara) 35 godina zatvora za članove organizacije 40 godina zatvora za članove organizacije

Na stranu sve eventualne troškove kažnjavanja članova koji varaju, jasno je da je za kriminalnu ogranizaciju najisplativije da članovi u takvoj situaciji surađuju i provedu 4 godine van stroja umjesto 35 ili čak 40 godina.

 

A za malo veću organizaciju, recimo, društvo u cjelini?

I krenimo od sitnih prevara.

Krađa u trgovini je varanje i kršenje povjerenja, pa se opet do 5% robe po supermarketima svake godine ukrade. Iako bi hrana bila jeftinija za sve da se ne krade. A to bi najviše osjetili najsiromašniji.

Krađa na poslu je varanje i isto tako svakodnevnica, Hrvati svaki dan kradu sve od vreća za smeću do potrošne elektronike. Iako bi svakom pojedinom radniku koji krade posao bio sigurniji i plaća moguće veća da ni jedan ne krade na poslu.

Varanje na ispitima i šalabahteri pod klupama su nacionalni običaj. Iako bi troškovi obrazovnog sustava bili manji, a vrijeme provedeno tamo korisnije da nema varanja.

Lažna bolovanja su praksa dobrog dijela Hrvata kada im se ne da na posao. Iako zbog toga zdravstveni sustav ima dodatnu (skupu) razinu administracije, a doktori ponekad od.ebu bolesne ljude zbog pritiska koji ta administracija vrši na njih.

 

Tako je to otprilike u Hrvatskoj, vara se učestalo i bez inhibicija. No tema su Norveška i Venezuela, pa da pitam čitatelja…

Da li bi prevario kada te nitko ne bi vidio?

Požderao čokoladicu dok šopingiraš i sakrio omot iza mineralne?

Pokupio penkalu i USB stick s posla?

Došao s šalabahterom na ispit i dao susjedu da prepiše?

 

Jer smo sigurni da postoje ljudi koji bi, ali ima eto i onih koji ne bi. (Čak i kada nitko ne gleda.)

Oni koji bi su više slični populaciji Venezuele, a oni koji ne bi su više slični populaciji Norveške. Jedni uglavnom bi, uvijek i svagda, drugi uglavnom ne bi (čak i kada nitko ne gleda).

 

Jeste li znali da…

su Venezuela i Norveška jednako velike socijalističke vukojebine. Ne ozbiljno, odabrao sam ih kao primjer ne samo zato što oboje imaju nafte, državu u naftnom biznisu, socijalističko zdravstvo, subvencije poljoprivredi, visoke poreze, već i sličan udio državne potrošnje u BDPu. Zapravo, norveških 43.9% čak je nešto veće od venezuelanskih 40.1%.

Zašto se onda onda u Venezueli igraju gladi, a Norveška djeluje sasvim normalno, pa čak i dosta visoko kotira na nekakvim indeksima ekonomskih sloboda?

 

Odgovor je, bizarno, Norvežani jako malo varaju (čak i kada nitko ne gleda).

Nije naime da su su Skandinavci bili stvorili nekakav socijalistički raj, nego jednostavno varaju manje nego drugi (čak i kada ih nitko ne gleda) – najbolji su primjer društava koja su koliko toliko uspjela pobijediti zatvorenikovu dilemu i u kojima je dominantna strategija suradnja umjesto varanja –  te stoga i socijalizam tamo bolje i održivije funkcionira.

Socijalizam ima mnogo problema, počevši od fundamentalnih poput kalkulacije, pa do praktičnih. Jedan od praktičnih je varanje, tzv. “ljudi su ljudi”, i iako obično pretpostavljamo da će ljudi varati sustav, zapravo i ne mora biti tako, i neke skupine baš i ne. Bar ne relativno, i ne dok socijalizam ne deselektira tu osobinu iz populacije.

 

Paradoks je pak taj, što je nekom društvu više potreban kapitalizam da bi bilo hrane, toaletnog papira i relativnog mira, to će to članovi toga društva više preferirati socijalizam i priliku da gejmaju sustav.

Nazovimo to strašilovim paradoksom.

(Ako već netko nije imenovao.)

QWERTY (QWERTZ) vs. Dvorak

Priča o tipkama

 

Svi znaju da su električni automobili bolji od automobila sa motorom za unutrašnjim izgaranjem, i očito je da su električni automobili bolji. Zašto onda uokolo ne viđamo električne automobile? Razlog je vrlo jednostavan. Neće biti električnih automobila ako uokolo nema infrastrukture na kojoj se oni mogu puniti i neće biti te infrastrukture ako nema električnih automobila. Kvaka 22. Bez nekoga načina razbijanja te zamke, vozikanje uokolo nikada neće biti ekološko.

No nije samo to u pitanju. Ja preferiram električni automobil, ti preferiraš električni automobil. Svi mi preferiramo električni automobil, jer je očito da bi nam tako bilo bolje (isplativije). No ja ne kupujem električni automobil jer vjerujem da ti nećeš, ti ne kupuješ električni automobil jer vjeruješ da ja neću. Infrastruktura se ne gradi jer svi vjeruju da mi nećemo kupovat. Na kraju ispada da smo svi u pravu, no lošije nam je no što je to moglo biti.

 

Ovo što sam gore upravo opisao je jedan tržišni neuspjeh poznat u ekonomskoj literaturi kao pretjerana inercija. Ideja je ta da je tržište uglavnom nesposobno prihvatit napredniji standard, i jednom kada nešto postane standard zadržava tu poziciju duže no što je to racionalno jer tržište nema potrebne institucije koje bi dovele do promjene standarda. Drugim riječima, troškovi prelaska na na novi standard su manji od koristi od novoga standarda, no tržište je i dalje nesposobno napravit promjenu standarda.

Sada, o ovoj kritici tržišta se može puno toga reći, no za razliku od klasičnog drvljenja po monopolima i savršenoj konkurenciji, ovo čak ima nekakvoga smisla. Logično je. Koherentno je. Može se primijeniti na doslovno sve, kao što je vidljivo gore. I mnogo je opasnije. Dok klasični pozivi na regulativu traže da proizvođači automobila razbiju na manje proizvođače, to, iako predstavlja neefikasnost samo po sebi, nije do koljena ovome. Ovim se može pozivati na:

  1. razbijanje proizvođača na manje proizvođače jer je očito u pitanju urota protiv električnih automobila;
  2. posebne poreze na klasične automobile;
  3. subvencije električnim automobilima;
  4. državnu izgradnju infrastrukture potrebne za korištenje električnih automobila;
  5. državni i državno propisan R&D električnih automobila, baterija i sl., itd.

 

Ne znam doduše koliko je ovaj konkretan tržišni neuspjeh danas popularan u ekonomskoj literaturi (tržišne neuspjehe stalno diskreditiraju pa pronalazači iznalaze i prelaze na nove…), no ono što znam je da je ovo jedan jako popularan, mainstream tržišni neuspjeh koji je našao široko prihvaćanje kod javnosti. Prije svega kod… informatičara.

Zašto nitko ne koristi Linux kada je Linux očito bolji od Windowsa? Nitko neće koristiti Linux ako nitko ne radi igre za Linux i nitko neće raditi igre za Linux ako nitko ne koristi Linux. Dominacija Windowsa je zajamčena.

Zašto nitko ne koristi Open Office kada je Open Office očito bolji od Microsoft Officea? Nitko neće koristiti Open Office ako nitko drugi ne koristi njegov format dokumenta i nitko neće koristiti njegov format dokumenta ako nitko drugi ne koristi Open Office. Dominacija Microsofta je zajamčena.

Zašto nitko ne koristi Netscape Navigator kada je Netscape Navigator očito bolji od Internet Explorera? Nitko neće koristiti Netscape Navigator ako se sve stranice pišu za Internet Explorera i nitko neće pisati stranice koje se dobro renderiraju u Netscape Navigatoru ako nitko onda ne koristi Netscape Navigator. Dominacija Internet Explorera je… 😮

 

I tako stižemo do najjačega, najčvršćega primjera. Primjera na kome je pretjerana inercija početno i opisana – kontinurianog korištenja QWERTY (QWERTZ) tipkovnice.

Postoji naime i Dvorakova tipkovnica – raspored tipki koji je izumio sveučilišni profesor A. Dvorak neposredno prije II. svjetskog rata. Znanstvenaočito bolja tipkovnica, neporecivo je superiorna zastarjelom QWERTY-u. FER-ovci pišu seminare na tu temu, povremeno se napiše nešto u medijima, ekipa se skuplja po forumima i razmjenjuje savjete kako polijepiti naljepnice na svoje tipke i promijeniti tipkovnicu (jer nitko drugi ne koristi tu tipkovnicu, čak ne postoji hrvatska verzija) i kako se dobro osjećaju zbog toga. Ah, da samo svi znaju kako je njima dobro…

Ja sam pak sa svoje strane preveo članak The Fable of the Keys autora Liebowitza i Margolisa. Unutra, o tome kako nema nikakvih pravih  dokaza da je Dvorak uopće superioran QWERTY-u (QWERTZ-u), o svim mitovima, propagandi i marketingu Dvoraka koji su ušli i ostali u popularnoj kulturi, o tome kako se na tržištu implementiraju i zamjenjuju standardi, puno toga dobroga o samoj ekonomici standarda