Pogled s desne strane (2)

postoje li vlasnička prava dok nitko nije voljan+sposoban zaklati za njih? 

 

U prethodnom postu razmatrali smo može li slobodno tržište pružati obranu (tj. zaštitu vlasničkih prava) i zaključili da je to nemoguće. Naime, svi takvi pokušaji nužno će završiti monopolizacijom zaštite vlasničkih prava na određenom području od strane neke ogranizacije ili grupe, odnosno, nekim oblikom države.

 

Priča međutim tu ne staje, već se iz nje može logično postaviti pitanje, a što su to uopće vlasnička prava? Da bi točno objasnili nedoumicu, zamislimo sljedeći primjer.

Vi kao osoba vjerojatno pretpostavljate da imate pravo raditi sa sobom što želite, odnosno da ste sami svoj vlasnik, imate vlasničko pravo na samoga sebe, slobodni ste.

Pretpostavite sada da ne gnjaveći nikoga Vi slobodni šetate šumom i susretnete sljedeću ekipu:

Davitelj djece i njegov sljedbenik

Masovni ubojica i njegov sljedbenik

Stari Kublaj kolje bez problema svakoga se nađe pred njim, a Marko zna jedi karate. Ne samo što smatraju da bi bilo zgodno da postanete Kublajev rob, nego će vas i bez problema prebiti, staviti u vreću i odvući do rudnika u kojem ćete do kraja života nabijati kamen u Kublajevu slavu. Nakon što vas Marko siluje u šu.ak.

Pitanje je sljedeće. Sve ako Vi osobno i imate nešto protiv toga, niste sposobni sami nadvadati dvojicu na slici i sačuvati svoju slobodu, odnosno vlasništvo samoga sebe. Da li u tome slučaju Vi i dalje posjedujete sami sebe?

 

Zamislimo sada da Vi i vaših 9 dobrih prijatelja ne gnjaveći nikoga slobodni šetate šumom i susretnete ekipu na slici gore.  Oni opet smatraju smatraju da bi bilo zgodno da postanete Kublajevi robovi  koji ćete kraja života u nekom rudniku nabijati kamen u Kublajevu slavu, a Marko bi vas sve do jednoga silovao u šu.pak. Međutim, Vas je sada 10, i iako je Kublaj ubojica samo takav a Marko zna jedi karate, iako bi koji od vas vjerojatno kupio prilikom obrane vaših života, odnosno vaših vlasničkih prava, vjerojatno bi uspjeli nadvladati ih i obraniti sebe (i svoje šupke).

Da li u tome slučaju Vi i vaši prijatelji i posjedujete sebe?

Odgovor je da, ali primjetite, samo u slučaju ako se borite zajedno i branite jedno drugoga i njegovo vlasništvo na samoga sebe.

 

Ako ideju proširimo na njenu logičku sljedbu, sa vlasništva osoba na vlasništvo stvari, onda dolazimo do sljedećeg zaključka:

Vi ste vlasnik svojih prava samo ako ste dio grupe koja će međusobno surađivati i koristiti nasilje prema onima koji nisu članovi te grupe kada se vaša vlasnička prava (osoba, imovina) ugroze. 

Dodatno, ako vaša grupa tolerira ili prihvaća članove koji nisu voljni braniti vlasnička prava drugih članova grupe (i štiti njihova prava bez “naknade”), Vaša prava postaju manje sigurna.

 

Kao objašnjenje druge tvrdnje:

Zamislite da u primjeru gore šetate s 4 dobra prijatelja i 5 zaposlenika Centra za mirovne studije za koje naivno mislite da su vam prijatelji. Iako bi Vi možda naivno u slučaju potrebe branili njih, i naivno očekivali od njih pomoć, 5 zaposlenika Centra za mirovne studije ne da ne bi učinili ništa da Vama i vašem prijatelju pomognu da se obranite. Ne samo da ste šetali sa krivim ljudima, ne samo da bi vaša taktička pozicija u borbi za svoj šupak koji slijedi bila ugrožena zbog Vaše pogrešne procjene zaposlenika Centra za mirovne studije, već bi isti vjerojatno sabotirali vas petero koji bi se pokušali braniti budući da bi po njima takva samoobrana bila nepoštivanje kulturnih običaja dvojca koji ste susreli.

 

Što se tiče teorije po kojoj vlasništvo proizlazi iz prvog mirnog posjeda:

Ne. Mislim, to je lijep način za uređivanja međusobnih odnosa unutar grupe, članovi takve grupe (/društva/države) želite biti, ali jednostavno nije točno.

 

Što se tiče teorije po kojoj vlasništvo proizlazi iz rada uloženog u stvar:

Ista je ili konfuzna i besmislena nadogradnja prvog mirnog posjeda i slijedom tome ima isti problem (jednostavno nije točna), ili je samo konfuzna i besmislena.

 

Što se tiče utilitarističkih teorijica:

Krive su. A kako osim što su krive, njihovo razmatranje isto tako oštećuje i mozak, ovdje stajemo.

Oglasi

CapitalismTube(11)

 

Peter Schiff o radnim odnosima, i kako država “zaštitom radnika” kvari život ponajprije radnicima, a toga povodom da neke ljepote koje su sasvim uobičajene u HR dolaze u SAD. Ne znam koliko ima smisla stavljat jer za Petera svi znaju, no tako to dobro objašnjava!

Tu se onda postavlja i jedno pitanja.

Ako “zaštita radnika” empirijski bezbroj puta dokazano šteti ponajprije životnom standardu radnika (vidi na kraju), zašto je radnici uglavnom bezrezervno podupiru? Smatram da razlog ne može biti samo to da radnicima nije jasno, odnosno da su glupi i/ili neobrazovani. Također smatram da je odgovor nekakva kombinacija:

  • kratke vremenske preferencije – izbor prvoga između neka gotovina odmah prema drugim koristima koje se nude dalje niz vrijeme tada postaje očitiji;
  • velik dio ljudi smatra da nije sposobno samo svojim radom ostvariti višu, ili čak svoju postojeću plaću, pa teži primjenom sile prema poslodavcima zacementirati i poboljšati svoju poziciju.

Kava i cigarete

Priča iz birca

 

Mjesto radnje: bilo koje mjesto u Hrvatskoj, bilo koji birc na uglu

Vrijeme radnje: bilo koji dan u Hrvatskoj, zima, vjetar, snijeg, podne je upravo prošlo

 

Umorni mladić ulazi u birc dobiti svoju dozu zakonski reguliranog i, u ovome slučaju, sa nekoliko posebnih poreza oporezovanog stimulansa. Birc u koji ulazi podijeljen je na dva dijela. Gotovo dvije trećine prostora zauzima dio rezerviran za nepušače. Tu se nalazi i šank. Jedan stol je zauzet. Otprilike trećina prostora odvojena je od toga glavnoga dijela pokretnim vratima koja se otvaraju kako se njima prilazi.

Umorni mladić prolazi kroz pokretna vrata i ulazi u tu malenu rupu. U njoj se nalazi sedam stolova. Za ponekim stolom nalaze se dva pojedinca, no uglavnom je pravilo jedan stol jedan pojedinac. Jedan stol je prazan. Mladić se zadovoljno ugurava za taj posljednji stol i odbacuje svoju jaknu. Konobarica dolazi kroz pokretna vrata i bilježi narudžbu. U pitanju je crna kava. Konobarica odlazi kroz pokretna vrata.

Šalica kave uskoro se nalazi na stolom pred mladićem. On vadi cigaretu, pali je i zadovoljno uvlači dim. Prihvaća šalicu i zadovoljno uzima i tu drogu. Desetak cigareta je istodobno upaljeno. Ventilacija je ugašena. Ima novina, ima TV-a, no nikoga posebno ne zanima išta od toga. Nitko ne razgovara. Svi lamentiraju, osim onih koji putem mobitela provjeravaju statuse na Facebooku, zadovoljno i u tišini, zureći u prazno.

Umorni mladić vadi i drugu cigaretu. U glavnom dijelu birca nema više nikoga, ali eto preokreta. U birc ulaze dvije gospođe u godinama. Prolaze kroz pokretna vrata i pogledima strijeljaju prisutne. Jedna od njih komentira zlokobno promatrajući mladića: “Ovaj bi se mogao skoro dignut.” Ja, pošto sam pomalo seronja, i pošto je vani hladno, i ledeni vjetar nosi snijeg uokolo, i pošto imam još vremena, ne trzam. Palim drugu cigaretu. Druga odgovara: “Ajde, ajde, idemo u nepušački. Hoćeš sjest u nepušački?”

Gospođe u godinama sjedaju odmah pored pokretnih vrata, vrebajući, i nezadovoljno naručuju nešto. Dok je moja treća cigareta izgorjela u nepušačkom odijelu gospođama u godinama pridružio se još jedan gospodin u godinama. On je sjeo nešto dalje, za šank. Pušački odjel nije napustio nitko.

Izgorjela je još jedna cigareta, mladićevo je vrijeme prošlo, i on mora ići. Tmurno, pošto je vani vrijeme kakvo već je, beskrajno polako navlači svoju jaknu, dohvaća račun, ustaje se, prolazi kroz pokretna vrata i hoda prema šanku.

Dok se to događa, dok on pruža jednog Juraja Dobrilu konobarici, okreće glavu kako bi promotrio buku koja je nastala. U pitanju su gospođe u godinama koje gotovo trčeći, i samo ne prolijevajući svoje kave, prolaze kroz pokretna vrata i sjedaju na stol koji je nekoć zauzimao mladić.

Mladićev se pogled okreće prema gospodinu za šankom koji nezadovoljno rukama obvija svoju šalicu. Gospodin je naime, napravio ključnu pogrešku. Sjeo se je predaleko od pokretnih vrata te je ovoga puta izgubio svoju priliku da zauzme stol iza pokretnih vrata. Preostaje mu samo da tmurno ispija ono što je naručio, da se premjesti bliže pokretnim vratima, i da čeka svoju priliku. Ako onda dođe dok on bude tu, to jest.

 

Ova priča utemeljena je na stvarnim događajima. Moguće je da se tijekom pisanja dogodila izvjesna dramatizacija stvarnih događaja. Radi zaštite privatnosti onih koji su njeni likovi njihova imena nisu navedena.

Vandali uništavaju kamere

Konačno malo i pozitivnih vijesti 

 

Bug.hr je prenio zanimljivost s guardian.co.uk o “igri” u Berlinu koja se igra uništavanjem nadzornih kamera. A kako se igra?

Pravila su jednostavna – ekipa se prvo mora dogovoriti oko svog naziva, koji treba započinjati s command, brigade ili cell, a drugi je dio imena parodija na neku povijesnu ličnost. Dalje uništavaju što je više CCTV kamera moguće, uz preporuku da sakriju svoj identitet. Sve to treba snimiti i poslati organizatorima, čija se stranica svako malo uklanja.

Nagrade kao takve nema – nagrada bi ljudima trebala biti ta što su smanjili broj nadzornih kamera. Igra završava 19. veljače, kad započinje Europski policijski kongres.

 

I dok političari u Njemačkoj pokušavaju iskoristit prijetnje bombi i par ubojstava za uvođenje novoga nadzora nad svojom populacijom koji obećava iskorijeniti sva zla ovoga svijeta (jer kao što znamo, policijska država je uvijek sprečavala (khm uspješno sakrivala) kriminal), lijepo je čuti da se netko negdje tome protivi, iz bilo kojeg razloga.

Istina, može se reći i da je sve skupa glupo, da je besmisleno i da neće polučiti baš nikakav efekt, i bila bi to istina. I glupo je, i besmisleno je, i na kraju neće značiti ništa. No u svijetu u kojem je sloboda govora postala sloboda poželjnoga govora, kada se sve snima jer se snimati može i svi su kriminalci dok se ne dokaže drugačije, kada je samo pitanje vremena kada će u sve nas po sili zakona ugurati čipove da nas lakše kontroliraju i prate, ipak je lijepo čuti.

Biti ili ne biti

Priča o tome kako je Europska Unija preživjela  

 

Kada se čitaju ovakve vijesti polako postaje očito da je najgore prošlo. No kada kažem da je najgore prošlo, ne mislim na to da je to slučaj za banke, za financijska tržišta, za europske ekonomije. Ovaj tip vijesti je zapravo grozna vijest za sve navedene, uz par nečasnih iznimaka. Ono što želim reći je da je najgore prošlo za Europsku Uniju.

 

Prije samo nekoliko godina stvari su izgledale sasvim drugačije i mnogo ljepše. Svi su se u EU međusobno svađali i upirali prstima jedne u druge. Prosvjedi (raznoraznih idiota i socijalista, no ipak prosvjedi) prijetili su rušenjem pokrajinskih vlada i mogućim izlascima iz EU. Iz krivih razloga, no ipak izlascima. Zemlje članice su slale policiju na svoje granice i uspostavljale pogranične kontrole. Ukratko, EU se nalazila u najvećoj krizi od svojega nastanka i činilo se da možda, samo možda, ali ipak, postoji nada da će se dogoditi raspad.

 

Danas možemo vidjeti da se ništa od toga nije dogodilo. Problemi nisu riješeni, rješenja koja su ponuđena stvorila su nove probleme, stvari su gore no što su bile u dugo dugo vremena, no na raspad EU se niti ne pomišlja. Jedan mogući scenarij (raspad) posve je odbačen. Onaj drugi, logični scenarij, jačanje ovlasti EU, centralizacija, daljnji gubitak suvereniteta zemalja članica, pokreće se u punom zamahu.

 

Kao što se dogodilo tko zna koliko puta u ljudskoj povijesti, suočena s krizom, država EU, jer sada moramo i možemo govoriti samo o državi, poduzela je daljnje mjere jačanja svoje moći u odnosu na lokalne razine, i iz svega izlazi samo ojačana. I nije pri tome niti bitno što stvarni problem (čitaj: gospodarska kriza) uopće nije riješen, ni što stvarni uzroci (čitaj: ECB, euro, institucije EU) nisu niti poboljšani niti ukinuti. Umjesto toga imamo daljnje jačanje institucija EU i to je jedino što je bitno. To je jedino što će biti upamćeno kada se stvar konačno riješi bez pomoći institucija EU, i kada iste preuzmu zasluge za rješenje, a oporavak se pripiše jačanju tih institucija.

 

Povijest pišu pobjednici. Preživjeli pričaju kako su preživjeli, a drugi ih slušaju i rade ono što su radili kako bi i sami uspjeli. Nije bitno da li su preživjeli baš zbog toga, prikladna objašnjenja kako i zašto će ionako biti osmišljena naknadno.

Da nije tako, zar bi mene (mene, koji čak nemam nikakve veze s time) u školi učili o tome kako je Roosevelt spasio Ameriku multiplikatorom, kako veća plaća ovome znači da će taj otići do voćare i kupiti više voća, pa će voćara zaposliti još nekoga… (Da, to su mene učili na satu povijesti u osnovnoj školi.) Zaboravljeno je i da Roosevelt nije znao ništa o multiplikatoru, da je ono što je rađeno nije imalo niti cilj niti je provođeno na način da tako funkcionira, zaboravljeno je da je multiplikator u biti stvari glupost kao što to može prokužiti koju godinu starije dijete kada o tome razmisli.

Dakle, tako je.

 

I tako mi polako ulazimo u novu fazu u kojoj je EU država. Država koja se još uvijek uspostavlja. Svaka kriza, svaka prijetnja, svaki problem, bilo stvarni, bilo umišljeni, služe za jačanje institucija te države. I za stvaranje novih institucija te države. Država se brani, raste, centralizira i širi svoje pipke.

 

EU se jednoga dana hoće raspasti. Samo što, nade da će se cijela stvar raspasti u kakvom takvom miru, ako je uopće i bilo te nade, više nema.

Sloboda nije to

Neki sam dan shvatio da nisam slobodan. Neki sam dan, mogu to i tako reći, konačno, shvatio da nisam slobodan.

 

Uvijek sam naime doživljavao državu kao nešto daleko i mutno, nešto što nema pretjerane veze sa mnom. Državni vrh kao hrpu veleizdajničke gamadi, pljačkaša i licemjera istina, ali koji pljačkaju one koji se kreću, koji nakupe i imaju. Vjerovao sam naime, ako baš nisi velik i ako nemaš recimo svoju kompaniju, da se ti i država možete međusobno ignorirati. Što će naposljetku država sa mnom? Ako se zaposlim, dohvatit će me i oporezovati me, ali ne moram raditi, zar ne? Državni su mi službenici bili znači recimo kao nekakve piranje u vodi koje će te oglodati ako uđeš u vodu, ali Bože moj, zato napraviš most pa ideš preko vode. Boli mene za državu, pa može državu mirne duše boljeti i za mene.

 

Istina, svejedno sam doživljavao državnu akciju kao nešto loše. Učio s vremenom kakva je država u teoriji i praksi, zašto je to sve loše, ali sve je to bilo nekako teoretski. Živio iluziju. Život može biti lijep ako živiš iluziju.

 

 

 

Neki dan došao sam kući i pronašao moje kako raspravljaju o toj famoznoj legalizaciji.

 

Moj je djed naime kuću izgradio bez građevinske i lokacijske dozvole. Arhitekta. Prostornog plana i čega sve ne. Na mojoj zemlji kojoj su još i danas formalni vlasnici ljudi mrtvi pola stoljeća, ljudi nestali u drugom svjetskom ratu, ljudi koji su prije stoljeća otišli u Ameriku i za koje se više nikada čulo nije. Sagradio ju je tako da je kupio pijesak u kamenolomu i sam ga dovezao na tu moju zemlju. Posudio je miješalicu i ispekao dovoljno rakije da umrtvi pola obližnjega grada. Moj djed, zajedno sa bližim i daljim susjedima privučenim rakijom i hranom, svojim rukama je podigao tu kuću, jednako kao i svi bliži i dalji susjedi. Tamo gdje sam rođen, država je eto, bila nešto daleko.

 

Ali i država se mijenja, i raste. I tako ja dok ovo tipkam mislim na djeda i googlam legalizaciju. Tražim što moram napraviti da mi Dolores Umbridge ne sruši kuću. Jer ona se svakako planira namiriti, i sebe, i svoje. Kako kaže:

Što se tiče ministarstva koje je preuzela kaže kako su krenuli odličnim putem kojim će i dalje nastaviti. Odnosi se to na novi Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata kojim je ministarstvo, smatra njegova nova šefica, dalo novi vjetar u leđa struci.

 

 

I tako meni polako konačno dolaze do glave svi načini na koje nisam slobodan. Ja, ja osobno. Svaki puta kada ja izađem iz sobe bez osobne iskaznice kršim zakon. Ako ja živim negdje, pa makar i koji tjedan, a da to ne prijavim u policijsku postaju ovu i onu, kršim zakon. Ako ja ne radim nigdje, a ne prijavim se na burzu da “bi mi ona plaćala doprinose HZZO-u” ili odem u HZZO i plaćam ih ja sam iz svojega džepa, kršim zakon. Svaki put kada u trgovini ne pokupim račun, a ne pokupim ga nikada, kršim zakon, ja osobno. Svaki put kada ja ne privežem pojas u automobilu, iako je to moje tijelo i imam Bogom i rođenjem dano pravo raditi s njim što god hoću, ja kršim zakon.

 

I polako shvaćam da sva sloboda koju imam, proizlazi iz toga da država nije previše dobra u provođenju svojih zakona. Ali isto tako se polako i uporno informatizira, organizira, širi, postaje sve efikasnija i upornija. Njene piranje razvijaju pluća, a moja sloboda polako nestaje.