Imbecilne ideje imbecilnih vladara imbecilnog naroda

ae

 

Ministar financija Lalovac ima ideju za rješenje “problema Franak”:

“Ja sam otvorio to pitanje gdje bi se vrijednost nekrentina svela na tržišnu, a shodno tome bi se iznivelirale rate kredita. Ako je stan 2008. godine po metru četvornom vrijedio 2400 eura, a danas vrijedi 1700 eura, onda ne vidim razlog da tu razliku ne svedu na realno i ponovno obračunaju kredit”, kaže Lalovac.

 

Ako sam ja prije godinu dana kupio mobitel za 1.000 kuna, a danas vrijedi otprilike 0 kuna, onda ne vidim razloga da ne tražim povrat novca, jel da čika Lalovac?

 

PS sada kada je stvar više manje završena na loš način, jeste li kojim slučajem stigli pročitati presudu Vrhovnog suda RH u tzv. slučaju Franak.

Evo vam sažetak:

Kao što sam to ja prije više od tri godine napisao, sud nije nadležan raspravljati o valjanosti ugovornih odredaba o predmetu i cijeni ukoliko su jasne, razumljive i lako uočljive.

Naime, kako ugovorne strane definiranju točno što žele postići zaključivanjem ugovora i iste odredbe (predmet i cijena) čine suštinu ugovornog odnosa, ne mogu biti podvrgnute testu pravičnosti. Druga strana mora, ako želi pokazati dužnu pažnju, voditi računa o sadržaju tih odredbi i ne može se kasnije pozivati na to da joj njihov smisao i pravni doseg nije bio jasan.

Međutim, kako je sud morao zadržati na snazi bar dio presude koliko god to ne imalo nikakvoga smisla, vrhovni sud je zaključio da… ugovorne odredbe od predmetu i cijeni nisu bile… razumljive. Gledam, čitam, ne vjerujem, ali piše: temelj cijele presude je do da te ugovorne odredbe nisu bile dovoljno razumljive.

 

Da stvar bude još smješnija, vrhovni sud kaže, citiram:

Takvo nezakonito postupanje tužene banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

 

Što su btw besmislene odredbe zakona koje nemaju veze s tržišnim realnostima, i kao što možete vidjeti po datumima izmjenama zakona, donesene su zato da bi se činilo da vladajući nešto rada po tome pitanju.

 

Ili u prijevodu, vrhovni sud kaže:

Znamo da nemate pravo, ali politički je oportuno, pa ćemo vam pusti ovaj jedan puta. Zato jer moramo.

Naravno, do idućega puta. Odnosno, dok sve ne ode znamo već kamo…

Oglasi

Nevolje u paklu

HPB je odavno trebalo privatizirati, a umjesto toga će je dokapitalizirati… država

Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje HPB-a gdje su Hrvati opsjednuti domaćom bankom - nakon islamskog i etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje Hrvatske poštanske banke, gdje su Hrvati demonski opsjednuti domaćom bankom – nakon najavljenog islamskog i khm etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Ah, gdje početi?

Sjeća li se tko je i zašto odbio prodati HPB Erste banci? Govorim dakako o tako mi Tita pošten sam i uvodim red Slavko Linić, pa nam je tako 12. prosinca 2013. godine (prije jedva godinu dana i dva mjeseca) bilo rečeno sljedeće:

…izvijestio je da je ESB jedini podnio obvezujuću ponudu, dok je OTP banka, koja je također bila podnijela neobvezujuću ponudu, odustala i nije podnijela obvezujuću ponudu. …

Pored toga 790 milijuna kuna koliko bi ESB prema svojoj ponudio platio za kupnju HPB-a, tek je 54 posto ukupne kapitaliziranosti te banke, kazao je Linić i naglasio da je cijena daleko niža od očekivane i premala za banku koja se uspjela oporaviti od gubitaka iz 2010. i 2011. godine, koja ima sve više klijenata građana i putem koje država isplaćuje većinu socijalnih transfera.

Dodao je i da to nije sve, jer je ESB ocijenio kako bi se moglo dogoditi da rezervacije koje je HPB predvidio… “Ovako mala cijena, koja bi se još mogla umanjiti, nema svrhe. Smatramo da će HPB i dalje dobro raditi i imati dobru poziciju na tržištu”, kazao je Linić, prenosi HRT.

 

Danas, 17. veljače 2015. godine smo pak saznali da

Hrvatska poštanska banka pogođena je rekordnim gubitkom. Prošlogodišnji minus HPB-a dosegao je čak 631 milijun kuna, a isključivi krivac za negativno poslovanje su vrijednosna usklađivanja i rezerviranja, učetverostručena u odnosu na 2013. (s 219 milijuna kuna na 928,2 milijuna kuna) …

Zbog iskazanog gubitka znatno je oslabila kapitalna baza HPB-a. Tako je ukupni kapital smanjen na 850 milijuna kuna, a adekvatnost kapitala pala je na 6,7 posto, što je znatno niža razina od obaveznih 12 posto. Stoga će država kao većinski vlasnik HPB-a morati hitno naći rješenje za dokapitalizaciju.

 

I to ću reći, ovi i ovakvi podaci su lažni, HPB je u goroj situaciji nego što to pokazuju financijski izvještaji. Ne, nemam dokaza, i ne pada mi na pamet trošiti vrijeme i rovariti po njihovim financijskih izvještajima, ali neke su stvari očite:

  1. kada god postoji motiv za kreativnim računovodstvom i pogrešnim iskazivanjem financijskog rezultata, računi se vode kreativno; ovdje motiva ima više – uprava želi sebe prikazat u boljem svjetlu, banku zakonski treba zatvoriti, država želi što manje uložiti u dokapitalizaciju itd.; ponavljam, nemam dokaza, ali uopće ne sumnjam da su svi troškovi koji su mogli biti prebačeni u budućnost, prebačeni u budućnost, da ni iskazane rezervacije nisu 100% onoga što je realno trebalo biti iskazano itd.
  2. znamo da je ESB već krajem 2013. godine znala koje rezervacije treba napraviti i da je zato ponudila cijenu koju je ponudila (i rekla da želi refundaciju plaćenog ako otkriju još skrivenih gubitaka, tj. uopće nisu vjerovali onome što su im dali iz HPB-a), ako je to znala ESB, znala je i uprava HPB-a, i trebala je te rezervacije napravit najkasnije još krajem 2013. godine. Nisu – dakle pouzdano znamo da su financijski izvještaji HPB-a za 2013. lažni… ovaj khm, kreativni. Kreativni je riječ.

 

Uprava HPB-a pak optimistično kaže: HPB u 2014. ostvarila rekordnu operativnu dobit; visoke rezervacije na starom portfelju uzrokovale gubitak. U prijevodu, nikad bolje Tita mi, ali da nas nisu s….li oni nepošteni drugovi prije nas… E… Šteta nažalost što za uprave javnih poduzeća u Hrvatskoj vrijedi da su poštene i sve je super dok ne dođu nove uprave, a onda je za te nove uprave sve super i pošteno i razotkrivaju se grijesi starih uprava, a onda opet dođu novi drugovi i… Kužimo se?

 

 

Ovako.

Postoje dva poblema sa državnim vlasništvom:

Prvi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti. Nemojte me krivo razumjeti, to je problem, ali je sporedan problem.

Drugi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti nije potpun opis. Paraziti na “društvenom” “državnom” “zajedničkom” “nacionalnom” i inom vlasništvu neizbježno uništavaju kapital sa kojega se hrane, i nakon toga traže od politike da taj kapital obnavlja. Najveći problem sa postojanjem državnog kapitala je što se taj kapital kontinuirano mora obnavljati iz poreza i zaduživanja. Privatno društvo ga kontinuirano mora obnavljati.

 

Ne pričam samo o HPB-u. Navedeno vrijedi za bilo koji oblik imovine koji država posjeduje.

Evo, ponavljam svoj primjer iz jednoga starijega posta:

Na HACovim stranicama mogu se naći njihovi financijske izvještaje i plan poslovanja … PLAN RAČUNA DOBITI I GUBITKA HAC-a (konsolidirano) I PLAN PRIHODA I RASHODA JAVNOG DOBRA … iz njih izbaci hrpa financijskih stavki i proračunske dotacije. Tako onda dolaziš da je u 2013. godini

cca 1,5 milijardi kuna prihoda
cca 0,7 milijardi kuna rashoda prije amortizacije – zbog te se brojke vole hvalit da cestarine više nego pokrivaju održavanje i oni pozitivno posluju i štogod

cca 1,4 milijardi kuna amortizacije i ispravka vrijednosti

recimo da se amortizacija obračunava realno.

To znači da HAC bez proračunskih dotacija od subvencija i prije financijskih prihoda i rashoda ostvaruje minus od 0,6 milijardi kuna godišnje. …

Pola milijarde + kuna godišnje nestaje u crnoj rupi samo kroz HAC. U dugome roku raspoređeno kroz vrijeme to je jednako kao da godišnje u crnoj rupi nestaje 12,5 od 900 kilometara autocesta kojima upravlja HAC.

 

Što želim reći?

Bilo je bolje prodati Hrvatsku poštansku banku za 1 kunu, nego je dvije godine kasnije dokapitalizirati sa milijardom kuna.

i

Bolje je prodati sve autoceste za 1 kunu ako treba, nego ih za koje desetljeće kada se počnu raspadati (hint, amortizacija) obnavljati državnim novcem.

i

Bolje je prodat Croatia Airlines za 1 kunu ako treba, poklonit ako treba, raspustit ako treba, nego ubaciti makar jednu kunu u Croatia Airlines, nego odašiljat lažne informacije u medije da nikada nije bolje, restrukturiranje funkcionira i strateški kupac samo što nije, a dok se zapravo ništa ne događa prihodi manji i gubici veći nego prethodnih godina.

i

Privatiziraj sve, po bilo kojoj cijeni, samo privatiziraj.

Odlučno privlačenje investicija

nice try

 

Pročitajte ovaj članak. Ne zato jer je jako dobar, jer to nije, već zato jer i takav kakav je dovoljno dobro ilustrira u čemu je problem sa radikalnim odlučnim stategijama privlačenja investicija.

Ne djeluju. I bilo bi zapravo čudno da djeluju, kada strane investicije dolaze na tržišta gdje mogu normalno poslovati i zarađivati. Na tržištu gdje ne postoji vladavina prava, gdje se ugovori kao pravilo ne moraju poštivati, gdje glavna prednost investiranja postaje ta da će država za vas nekoga izvlastiti, zar je čudno da na to tržište ne dolaze investicije?

O da, dođe povremenu tu i tamo netko, uz uvjet da dobije subvencije, transfere iz državnog proračuna, pa čak i zemlju s koje je netko izvlašten, vrati svoj novac u što je mogućem kraćem roku (u jednom ili maksimalno nekoliko izbornih ciklusa) i onda pobjegne. Zna da će ako ne pobjegne dok može, i njemu sve biti uzeto.

Uhvaćeni na djelu prije koji tjedan - ekipa iz vlade vježba za provođenje nove hrvatske energetske strategije

Kumbaja, kumbaja

Ustavni problem ideje o minimalno jednom zaposlenom

Maras kao Linić

 

Kako je već dobrih deset dana prošlo od slavne najave, vjerojatno ste čuli da vlada.hr namjerava uskoro donijeti propis koji će uredovati da svaka kompanija mora imati minimalno jednoga zaposlenika. No dok taj ________ i ________ potez vlade.hr doista ne čudi, ono što doista čudi je da se naizgled nitko ne sjeća da je samo prije 15 godina donesen isti takav propis u vidu članka 8. Zakona o trgovačkim društvima (izmjena 34/99) gdje je pisalo

Članak 8.
Trgovačka društva upisana u trgovački registar do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, ako obavljaju djelatnost, a nemaju u radnom odnosu najmanje jednog člana uprave i najmanje jednog zaposlenika na neodređeno vrijeme u svakoj podružnici dužna su u roku od 180 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona zasnovati radni odnos s najmanje jednim članom uprave, a ako imaju i podružnice zasnovati radni odnos na neodređeno vrijeme s najmanje jednim zaposlenikom u svakoj podružnici.

 

Kako ja znam, i kako se toga sjećam? Ni samom mi nije najjasnije, no sjećam se koje je efekte proizveo taj zakon te davne 1999. godine. Efekte zbog kojih je sabor.hr donio nešto što se zove

VJERODOSTOJNO TUMAČENJE ČLANKA 2., 7. I 8. ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA (“Narodne novine”, br. 34/99.)

Radni odnos na neodređeno vrijeme s nepunim radnim vremenom na nekoliko sati, jedan sat ili čak na vrijeme manje od jednog sata radnog vremena ne može se smatrati zapošljavanjem, odnosno radnim odnosom i bilo bi suprotno odredbi …

😀

 

No priča tu ne staje. U priču se početkom 2000. godine umiješao Ustavni sud RH koji je presudio

Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti odredbi članka 2., 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, br. 34/99) s Ustavom Republike Hrvatske te se iste odredbe ukidaju.

Pa kažu

Ustavni sud je ocijenio da osporene odredbe onemogućavaju i ograničavaju poduzetnika da, sukladno svojim prosudbama utemeljenim na ekonomskim interesima, donosi odluke u korist trgovačkog društva, a u odnosu na opravdanost upošljavanja novih osoba.

 

Lijepo, lijepo. Istina je i da u Ustavu pišu svakakve gluposti, istina je i da Ustavni sud presuđuje svakakve gluposti, no ovo nije jedan od tih slučajeva. Također je zanimljiv i stav Ministarstva gospodarstva po tom pitanju koji ovdje prenosim u cijelosti…

Ministarstvo gospodarstva smatra ove odredbe u kontekstu radnopravnih i mirovinskih propisa nedorečenim i nekonzekventnim. Naime, navodi se u mišljenju, propisano je da samo jedan član uprave mora biti u radnom odnosu, ali se ne precizira kakav je taj radni odnos. Takvo propisivanje obveze zapošljavanja člana uprave da kolidira s člankom 13. Zakona o mirovinskom osiguranju, kojim je propisano da su obvezno osigurani članovi uprave trgovačkih društava ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi.

Kako jedna osoba ne može biti osigurana po osnovi dva radna odnosa, predmetne odredbe članaka 2. i 8. prisiljavaju člana uprave trgovačkog društva da raskine radni odnos koji je ranije zasnovao, kako bi stupio u radni odnos trgovačkog društva u kojem je član uprave. Mišljenja su da su upravo zbog toga odredbe članaka 2. i 8. Zakona u suprotnosti s temeljnim pravima i slobodama iz članka 3. Ustava Republike Hrvatske.

Smatraju da ove odredbe nisu u suglasnosti s člankom 54. Ustava, kojim je propisano da svatko ima pravo na slobodu rada te da svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i da je svakom pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

Ministarstvo gospodarstva, nadalje, navodi da su odredbe članaka 2. i 8. Zakona u suprotnosti s člankom 49. Ustava jer prema Zakonu o trgovačkim društvima, trgovačka društva su društva kapitala (dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću) kao i društva osoba (javno trgovačko društvo, komanditno društvo). Za društva osoba Zakonom o trgovačkim društvima nisu propisani obvezatni organi društva, tj. uprava pa su tako ta društva u povoljnijem (nejednakom) položaju od društva kapitala.

 

Pitanja su onda dakle sljedeća:

  1. da li ministar Maras to zna?
  2. da li mu je stalo?
  3. zašto HGK mora izabrati HDZ-ovca na svoje čelo da bi je vlada.hr SDP Maras išao ukinuti?

 

Kako mislim da je suvišno obrazlagati zašto je ova ideja ministra Marasa o minimalno jednom zaposlenom ________ i štetna, treba reći još i sljedeće. Motivi za nju su jasni i u neku ruku razumljivi, a to je administrativno, ako treba i fiktivno smanjenje broja nezaposlenih. Isti su bili i 1999. godine vladi Zlatka Mateše kao što su danas.

Jednako onda kao i danas, pokazuju izgubljenost i bezidejnost, nevoljkost i nesposobnost bavljenja sa pravim problemima.

Joseph Stiglitz je idiot

posebna vrsta idiota

 

Jeste li čuli da je Sudac Kolakušić odbio prijedlog predstečajne nagodbe Dalekovoda? 🙂

A jeste li svjesni da je sada u trenutku pisanja ovoga posta 18:04, a još uvijek nismo dobili bijesnu izjavu Ministra financija u kojoj prijeti navedenom sucu? Tja, bit će da ima drugih drugih stvari na umu ovih dana

No bilo kako bilo, iako zapravo užasno slična, ovo nije priča o ministru financija, ovo je priča o jednome sasvim drugome socijalistu pa da skratim…

 

Joseph E. Stiglitz je američki ekonomist. Nobelovac. Jedan “od 100 najutjecajnih ljudi na svijetu.” Mrzi Svjetsku banku, no bio je njen senior vice president i chief economist. Obamin ekonomski savjetnik. Čovjek koji ima 40 doktorata (btw. još jedan dokaz kontra modernog visokog obrazovanja). To je dakle Joseph E. Stiglitz.

Kako poslovni.hr iz kojeg god razloga prenosi članke iz WSJ-a, prenio je i njegovo mudrovanje naslovljeno Sud omogućio lešinarskim fondovima da ugroze buduća restrukturiranja duga. O čemu se radi? Neka Joseph E. Stiglitz objasni:

Argentina je vrlo inovativno stari dug zamijenila novim – za 30 ili nešto više centa po dolaru – uz obveznicu indeksiranu prema BDP-u.

No nekoliko “lešinarskih” fondova – među kojima je napoznatiji zloglasni hedge fond Elliott Management pod vodstvom milijardera Paula Singera – u argentinskoj su muci vidjeli priliku za strahovitu zaradu na teret argentinskog naroda.

Stare su obveznice otkupili za vrlo malen udio nominalne vrijednosti, a potom sudskim putem pokušali prisiliti Argentinu da plati 100 centa po dolaru.

Njihova je sudska strategija iskoristila standardnu ugovornu klauzulu zvanu pari passu, kojoj je cilj da svi potražitelji prava uživaju jednak status. No na opću nevjericu, američki je drugostupanjski prizivni sud New Yorka odlučio da to znači da, ako Argentina u cijelosti isplati dug onima koji su prihvatili restrukturiranje duga, mora lešinarima u cijelosti isplatiti ono što duguje.

Ili ne. Koji socijalistički šupak. Biram najmanje nebulozne rečenice, a on se ne može se suzdržati toliko da objektivno iznese cijeli slučaj, a da ne vrijeđa i prosipa ideologiju.

 

No dakle, situacija je ova:

Argentina se zaduži preko glave, izda obveznice u kojima piše da će sve imatelje tretirat jednako i onda ih prestane plaćat.

Nudi restrukturiranje duga imateljima obveznica, vratit će trećinu, odnosno vraćat će kamatu na trećinu.

Neki prihvate, neki ne. Ovi koji ne, tzv. lešinari, nadaju se naplatit više od trećine, ali do daljnjega im Argentina pokazuje srednji prst i ne isplaćuje ništa.

Kako sve isplate idu preko američkih banaka, nakon desetljeća pravne bitke tzv. lešinari dobe presudu kojom se naređuje bankama koje vode isplatu da ne smiju sudjelovat u kriminalnim radnjama, tj. smiju vršit isplate jedino ako se sve imatelje tretira jednako.

Ako oni koji su se nagodili dobivaju trećinu, svi moraju dobit bar trećinu. Ali, ali, oni koji nisu pristali otpisat dug Argentini, i dalje imaju svoje potraživanje, i mogu u teoriji tražit isplate dok se ne naplati sve 😀

 

Efektivne posljedice:

Nema dobrovoljne prisilnosti, ni “dobrovoljne prisilnosti”. Argentina će se morat ili nagodit sa svima, ili isplatit sve imatelje obveznica, ili efektivno nema pristupa financijskim tržištima.

Argentina prije ili kasnije mora vratit svoj dug.

Argentina može ne plaćat svoje obveze, ali Argentina se onda ne može ni dalje zaduživat.

Kul ne 😀

 

I što to onda naljuti čiku Stiglitza:

U tom je postupku pobijen temeljni princip modernog kapitalizma, taj da je potreban novi početak kad dužnici ne mogu platiti vjerovnicima.

Fu.k you.

 

Nije, sljedeće je:

Nedavno donesena odluka američkog prizivnog suda mogla bi poremetiti tržišta javnog duga, a moglo bi se dogoditi i da SAD izgubi status dobrog izdavača državnih obveznica.

Heh, pitam se zašto… Fu.k you.

 

No ozbiljno. Evo posljedice/”problema”:

Na kraju krajeva, koja će zemlja u razvoju koja skrbi o dugoročni interesima svojih stanovnika biti spremna izdati obveznice kroz američki financijski sustav kad američki sudovi – i mnogi drugi ogranci američkog političkog sustava – dopuštaju financijskim interesima da nadjačaju javni interes?

Evo problema. Retoriku na stranu, vraćamo se na efektivne posljedice.

Ovakav razvoj situacije u kojima se “onemogućuje” (jako slabo i neefektivno, no ipak onemogućuje) državama da svojevoljno otpisuju dugove, ovakav razvoj situacije u kojemu postoji minimum minimuma kontrole nad zaduživanjem države dovodi to toga…

Da će se mnoge zemlje, posebice zemlje u razvoju, prestat (neracionalno) zaduživat. Da će biti prisiljene trošit u okviru svojih mogućnosti.

A doista, ima li veće noćne more za jednoga socijalista koji sanja simultane deficite na svjetskoj skali i ekspanzije duga koji nikada neće biti vraćen na svjetskoj skali?

 

Priznajem, iz svega ovoga može se prije svega zaključiti da je Joseph E. Stiglitz teški socijalist, da je zao čovjek, štošta toga.

No u obranu naslova svojega posta prilažem sljedeće činjenice:

1) teški je socijalist,

2) pokušava mi prodat pljuvačinu i uvredu zdravoga razuma koju je napisao u svome članku kao nešto ozbiljno.

Svemirski Dalekovod

nema drugoga razumnoga objašnjenja

 

Zamislimo jednu privatnu kompaniju koja, kada država donese nekakav bezvezan zakon o financijskom poslovanju kojima sili “sve” da “plaćaju” obveze u određenim rokovima, uz “rok primjene odmah”, tu kompaniju koja odmah nakon toga traži i dobiva sastanak u Ministarstvu financija na kojem s Ministarstvom financija raspravlja i izrađuje strategiju kako postić da se taj zakon ne primjenjuje na tu kompaniju.

Pričamo dakako o Dalekovodu.

 

Zamislimo jednu privatnu kompaniju koja kao jedna od mnogih, kada uvidi da može iskoristit kriminalne predstečajne nagodbe, krene izvršit prevaru svojih vjerovnika, otpisat svoje dugove i povećat vlasnički udio većinskoga vlasnika jednim postupkom. No kada joj se na tome putu postavi prepreka… u vidu zakona, ustavnosti, poštenja i zdravog razuma… Pola državnoga vrha digne se na noge zajedno s javnim i inim medijima i pokreće prostačku medijsku i inu ofenzivu kojom će omogućiti toj privatnoj kompaniji dani postupak. I uspije.

Pričamo dakako o Dalekovodu.

 

Zamislimo jednu privatnu kompaniju koja se upravo sprema izvršiti dani postupak. Što dalje? Pa dabome, kakvo glupo pitanje, država će vašim novcima i dokapitalizirati Dalekovod:

“Ono što bih htio je da mi provedemo ono što smo kroz fondove gospodarske suradnje, odnosno kroz Nexus fond odlučili, a to je da dokapitaliziramo Dalekovod. Znači tu i država sudjeluje, uz privatne partnere jer ocjenjujemo da je ogromna šteta da propadne 1800 radnih mjesta, potencijalni poslovi vrijedni milijarde kuna izvoza koje Dalekovod već ima ugovorene i mogućnost da se ta tvrtka restrukturira i ostane brend na tržištu Hrvatske, ali naravno i na europskom i svjetskom tržištu”, istaknuo je Maras i zaključio:

“Ako Dalekovod ode u stečaj, u likvidaciju, ta tvrtka nestane, više nikad nećemo imati takvu tvrtku. To je nešto što ocjenjujem da je vrijedno truda i pokušaja i zbog toga smo i ušli u dokapitalizaciju kao partneri unutra. Naravno, vjerujemo u uspjeh tog projekta i mogućnost da ta tvrtka nakon pet godina kada bi fondovi gospodarske suradnje izašli iz nje, ostvarili i zaradu na to ulaganje”, poručio je Maras.

 

I jasno je da tih 700, 1.500, 1.600 ili čak 1.800 radnih mjesta (čini se je broj radnika koje zapošljava Dalekovod ovisan o tome kako je… suludo ono što se mora progurati), jasno je da ta radna mjesta ne znače ništa nikome u Vladi, jer vidimo svaki dan ukidanje radnih mjesta zbog par kuna viška u blagajni i sl.

Pa što je onda u pitanju? Osvrnuo bih se na boldano gore u citatu, i ako ćemo pretpostaviti da državni vrh nije skupina kriminalaca, a to ne smijemo, jasno je da je Dalekovod nešto posebno. Čime bi inače zaslužio takvu državnu potporu, ako već to jednoga dana neće vratiti? I to u vidu gospodarstva, razvoja i radnih mjesta.

Razmislio sam o tome, i vjerujem da sam dopro do istine koja se ne može iznijeti u medije zbog osjetljivog položaja Dalekovoda.

Naime, očito je da je Dalekovod prethodnih godina u tajnosti razvijao neprocjenjivo vrijednu i najbolju na svijetu tehnologiju leta u svemir. Nakon što mu država učini uslugu i spasi ga, odužit će se državi tako što će od nje otkupiti jednu zračnu luku i prenamijeniti je u svemirsku luku. Sasvim je moguće da će već za godinu do dvije svemirski turisti letjeti u svemir iz Hrvatske pri tome svaki plaćajući cijene karata u rangu pola milijuna USD. Da ne spominjemo da su tu i prihodi po osnovi lansiranja satelita u svemir i sl.

Takav razvoj događaja može pridonositi rastu domaćega BDP-a s čak 75% rasta tijekom idućega desetljeća te donijeti 50.000 novih radnih mjesta, od čega 40.000 za visokoobrazovane.

Vojni aerodrom Udbina, vjerojatna lokacija buduće Gospodarsko-ekološke svemirske luke Vladimir Bakarić

Vojni aerodrom Udbina, vjerojatna lokacija buduće Gospodarsko-ekološke svemirske luke Vladimir Bakarić

Jesam li u pravu ili sam u pravu?

Sudac care

praktičan primjer predstečajne nagodbe

 

Dok ovo pišem ministar Slavko Linić trkelja nešto na HTV1, što uglavnom nisam pratio. Em što nema previše smisla slušat, em što novinarka drvi o tome kako nitko ne bi privatizirao HPB i tako to… Čemu postavljat neka zanimljiva pitanje, ne?

Recimo, nešto na ovu temu:

Sudac trgovačkog suda u Zagrebu Mislava Kolakušić podnio je Ustavom sudu zahtjev za ocjenom spornog zakona o predstečajnim nagodbama. U priloženom pdf-u na izvoru nalazi se cjelokupni zahtjev, i malo bi bilo reći da je zanimljiv. I dok ja, iskreno, nisam niti slutio koliko je taj zakon zapravo sulud, izvlačim iz samoga zahtjeva jedan praktičan primjer. (Čini mi se da je u pitanju jedna uzdanica domaće građevinarske industrije 😀 )

 

Dužnik u prijedlogu za otvaranje postupka predstečajne nagodbe navodi da su ukupne obveze dužnika prema vjerovnicima 200.000.000,00 kn.

U nalazu ovlaštenog revizora predanog uz prijedlog za pokretanje postupka predstečajne nagodbe potvrđeno je da je dužnik istinito prikazao svoje ukupne obveze u iznosu od 200.000.000,00 kn.

Temeljem prijavljenih tražbina dužnik je priznao, a Financijska agencija utvrdila rješenjem tražbine vjerovnika u iznosu od 850.000.000,00 kn, ukupan iznos prijavljenih tražbina iznosi 1.100.000,00 kn, a ukupan iznos osporenih tražbina iznosi 250.000.000,00 kn te da iznos osporenih tražbina ne prelazi 25% vrijednosti prijavljenih tražbina.

 

Temeljem postupanja u predmetima predstečajne nagodbe utvrđeno je da dužnik priznaje potraživanja koja su “nastala” nakon predaje prijedloga za otvaranje postupka predstečajne nagodbe, a bez da je iste pregledao revizor, jer ZFPN-om nije propisano da potraživanja koja je priznao dužnik podliježu naknadnoj reviziji po ovlaštenom revizoru ili bilo kojem drugom neovisnom tijelu.

Sama činjenica da je dužnik utvrdio 850.000.000,00 kn potraživanja u postupku u kojem je uprava društva dala izjavu da ukupne obveze društva (potraživanja vjerovnika) iznose 200.000.000,00 kn, jasno ukazuje da su predmetna potraživanja u najmanju ruku suspektna, te da ista nisu podlijegala nikakvoj ocjeni realnosti od strane ovlaštenog revizora, već su upravo u suprotnosti s obzirom da znatno prelaze iznos koje je ovlašteni revizor u svojem nalazu ocijenio.

 

Primjer naknadno utvrđenih tražbina (jedan od):

Povezano društvo dužnika, je prijavilo tražbinu u iznosu od 130.000.000,00 kn temeljem uvjetnog potraživanja po jamstvu. Uz prijavu je priložena samo izjava dužnika, koja glasi; “Ovom izjavom o jamstvu dužnik, potvrđuje jamstvo temeljem međusobno sklopljenog sporazuma kojim se dužnik, obvezalo povezanom društvu, u slučaju uspjeha tužitelja u tužbi, što za posljedicu može imati gubitak vlasništva nekretnine za povezano društvo, nadoknaditi povezanom društvu, vrijednost predmetne nekretnine, prema vrijednosti transakcije uvećane za kamate iznosi 130.000.000,00 kn.”

Predmetna izjava predstavlja cjelokupnu dokumentaciju koju je vjerovnik priložio temeljem članka 54. ZFPN, na ime pravne osnove tražbine i njezine visine i dokaza o postojanju tražbine i njezine visine.

Dakle, jamstvo se kao što je ranije navedeno, zasniva prema vjerovniku, a ne dužniku. Jamac jamči vjerovniku da će ispuniti obvezu dužnika u slučaju da isti to propusti učiniti, a vjerovnik odlučuje o prihvaćanju jamstva s obzirom na platežnu sposobnost jamca. U konkretnom slučaju nije ostvaren niti jedan od bitnih elemenata ugovora o jamstvu.

 

Slijedom rečenih odredbi dužnik „samostalno odlučuje“ koje će tražbine priznati, a koje osporiti, sve u svrhu stjecanja 2/3 nadzora nad tražbinama.

Naime, ako je predstečajni dužnik priznao 650.000.000,00 kn nevjerodostojnih tražbina svojim povezanim društvima, raspolaže s 2/3 glasova koji su dovoljni za prihvaćanje plana financijskog restrukturiranja kojim se može bespovratno otpisati 70% tražbine vjerovnika (odnosno vjerovnici sklapaju nagodbu kojom pristaju da im dužnik podmiri 30 ili 40% od iznosa tražbine, ali u stvarnosti sve se može realizirati i bez njihova pristanka, jer plan mogu u njihovo ime prihvatiti vjerovnici s nevjerodostojnim tražbinama).

 

Nadalje, tražbine vjerovnika mogu se pretvoriti u temeljni kapital u postupku povećanja temeljnog kapitala dužnika, međutim u temeljni kapital unose se i 2/3 nevjerodostojnih tražbina, (sklapanjem predstečajne nagodbe ili kasnije u postupku pripajanja dužniku).

Slijedom navedenog, dužnik se može osloboditi svih obveza bez da je vjerovnicima platio i jednu kunu dugovanja u slučaju «namirenja» povećanjem temeljnog kapitala, te pritom steći još veći vlasnički udio putem poslovnih udjela nego što ga je imao prije sklapanja takve predstečajne nagodbe, naravno ukoliko takav upis odobri Sudski registar nadležnog Trgovačkog suda.

 

Nadalje, Rješenjem Financijske agencije utvrđeno je da su za Plan financijskog restrukturiranja glasovali vjerovnici čije tražbine iznose ukupno 750.000.000,00 kn (tražbine povezanih društava), dok ukupan iznos utvrđenih tražbina iznosi 850.000.000,00 kn, te se utvrđuje da su za Plan glasovali vjerovnici čije tražbine prelaze 2/3 vrijednosti svih utvrđenih tražbina, pa se Plan financijskog restrukturiranja smatra prihvaćenim.

Prema planu financijskog restruktuiranja te kasnije prijedlogu predstečajne nagodbe Potraživanje Republike hrvatske Ministarstvo financija, Porezna uprava, otpisuje se 60% utvrđenih tražbina te utvrđuje reprogram preostalog iznosa na rok od 5 godina, uz kamatnu stopu od 4,5 posto godišnje, za povezana društva predviđen je otpis 12,5 posto utvrđenih tražbina te odgoda dospjelosti preostalog iznosa do konsolidacije (objedinjavanja), dok je za ostale vjerovnike predviđen otpis 12,5% utvrđenih tražbina te unos preostalog iznosa u kapital uz upis dionica.

 

Eto, tako se to radi.

Btw, jeste li čuli da se sada predstečajne nagodbe traže ne samo radi izvjesnog stečaja, već i čisto zato što se isplati. 

Tjedan Slavka Linića

ili, čini mi se da nam je država pred bankrotom

 

Mjesec je počeo dosta mirno. Dobili smo značajnu nadogradnju sustava PDV-a radi usklađenja s EU, i iako je zakon donesen u zadnji čas, i iako nitko zapravo zbog toga ne zna što i kako, Ministrstvo financija će bar imat zbog čega propisivat kazne. Uvedene su trošarine na elekričnu energiju, doduše samo zlim kapitalistima, i malo tko je primijetio. Počeli smo plaćati veći PDV na kruh, i malo tko je primijetio. Uvedene su veće trošarine na cigarete, Slavko Linić je imao ispad gdje je verbalno napao proizvođače cigareta, i malo kome je bilo stalo. Prodavači na tržnicama su se pobunili protiv fiskalizacije, nitko ih nije doživo, a rulja se čak radovala uz poklike “kulaci” i “drž’te lopova”. Propaganda o odgovornosti pri plaćanju poreza se vrtjela na TV-u, i iako su se iz Ministarstva financija počele krijumčarit brojke o tome kakav je stvarno deficit proračuna, stvarno, nije se činilo da će ovo biti izniman mjesec.

 

A onda je došlo danas.

Što se dogodilo ovaj tjedan?

Mnogo toga. Uvedene su nove trošarine na benzin, čisto da ne bude da ovaj tjedan nije uveden niti jedan novi porez. Najavljeno je da će se legalizacijom iscijediti zadnja lipa koja se uspije, pa i pod cijenu da se za svaku tu lipu potroši deset lipa više u vidu plaćanja… novozaposlenih u državnoj upravi… Objašnjeno nam je da Vladu zapravo ne zanima što joj je retroaktivno oporezivanje dividendi na Ustavnom sudu, oni će i dalje oporezivat, štoviše, donose nove propise o tome da netko ne bi pomislio da neće… Više degutantnih press konferencija i ispada na teme predstečajnih nagodbi, sudstva, fiskalizacije, ispalte plaća, lista “srama”, i samoga ministra financija i njegovih sljedbenika u ministarstvu financija koji su, čini se vrlo odani. (Btw, jeste li znali da je u godinu i pol dana „Kukuriku koalicija“ promijenila, smijenila, razriješila, imenovala i postavila čak 6.230 ljudi u bezbrojnim državnim poduzećima, uredima, agencijama, povjerenstvima, zavodima, nadzornim odborima i upravnim vijećima, komisijama i delegacijama… Na čak 88 zatvorenih sjednica Vlade na kojima su se donosile kadrovske odluke, ministri su morali šest tisuća puta dići ruku za nečiju smjenu ili postavljanje… )

 

Također, u jednoj jedva primijećenoj vijesti priopćeno nam je Vlada kroz Ministarstvo financija mijenja kriterije o svojoj fiskalnoj odgovornosti. Sada ispada da umjesto da su oni fiskalno neodgovorni, mogu zapravo raditi što god hoće i bit će fiskalno odgovorni.

 

Također, otkriveno nam je članstvo u EU više ne osigurava ni smanjene premije rizika na financijskim tržištima. Onda ispada da više ne omogućava ni visoke razine zaduženosti prije bankrota. Nitko naime više ne vjeruje ni EU, a kamoli državama članicama. Čini se da je ulazak u EU ipak bio besmislen, no dobro…

 

A danas, danas je izišla vijest da je, uz to što je zaplijenjeno 3.000 kilograma mesa, krumpira i inih potrepština na jednoj tržnici, danas je izišla vijest da je:

  1. fiskalizacija podbacila (go figure…),
  2. državni deficit u prvoj polovici godine 11,4 milijarde kuna uz planiranih 10,25 milijardi kuna za cijelu godinu.

 

U istoj objavi, Ministarstvo financija priznalo je da je lagalo pri sastavljanju državnog proračuna:

Naime, viši deficit na kraju prvog polugodišta prvenstveno je rezultat otplate 3,3 milijarde kuna starih obveza u zdravstvu, ali i viših subvencija poljoprivrednicima (povećanje za 764 milijuna kuna), brodogradnji (za 77 milijuna kuna), HŽ-u (32 milijuna kuna), HBOR-u (25 milijuna kuna), i dr.

Naime, svjesno su izostavili obveze u zdravstvu i još ponešto kako bi zadovoljili staro fiskalno pravilo. No čini se da to više nije problem, pa štogod…

 

Kako se čini da je Ministarstvo financija prestalo objavljivat podatke o državnom dugu tamo negdje s odlaskom obožavatelja dobroga obroka Ivana Šukeraizvlačim odavde relativno upitnu informaciju da je “javni dug” = dug države krajem 2012. godine iznosio fascinantnih 177,3 milijardi kuna. A zašto to izvlačim?

 

Čini mi se mogućim da ovi najnoviji ispadi ministra Linića, te njegove epopeje o trudu, osjećajima i žrtvi koje on ulaže… u štogod, možda nisu samo… Slavko Linić. Sasvim je moguće da nam je država korak pred bankrotom i da su ovo potezi očajnika.

 

I čini mi se, da samo upravo prešli točku bez povratka.

 

O karakteru ljudi u Ministarstvu financija

ili, kako je socijalizam još živ i vitalan

 

Liderpress prenosi reakciju nekakvih birokrata iz Ministarstva financija vezano za najave povećanja cijena cigareta koje su uslijedile nakon povećanja trošarina:

Zbog svega toga, u Ministarstvu smatraju najavu proizvođača o daljnjem podizanju maloprodajnih cijena uslijed povećanja trošarina iznad spomenutih iznosa prekomjernom i neopravdanom, te ističu da bi svako daljnje povećanje značilo isključivo povećanje prihoda proizvođača duhanskih proizvoda na teret potrošača.

U slučaju najavljenog podizanja maloprodajnih cijena cigareta za iznos veći od povećanja trošarina, Vlada ima mogućnost daljnjeg povećanja trošarina za sve proizvođače duhanskih proizvoda, čime bi razlika u povećanju trošarina postala prihod državnog proračuna, kaže se u priopćenju Ministarstva.

 

Dakle, Ministarstvo financija, koje kroz PDV i trošarine ubire najveći dio cijene svake cigarete, nedavno je povećalo te trošarine. Međutim, istodobno prijeti (jasnije: PRIJETI) privatnim kompanijama kaznenim mjerama ako same povećaju cijenu za iznos veći od cijena trošarina. Donosi vrijednosni sud o cijenama po kojima jedna strana dobrovoljno razmjenjuje svoje proizvode sa drugom stranom, i prijeti (jasnije: PRIJETI) jednoj strani financijskim sankcijama.

Jesam što zaboravio? Oh da, štiti protrošača čija je cijena proizvoda koji kupuju upravo porasla odlukom Ministarstva financija od “svojevoljnog” i “neopravdanog” porasta cijena od strane proizvođača i trgovaca, i prijeti (jasnije: PRIJETI) proizvođačima i trgovcima novim porezima.

 

Sada, ja smatram da je ovo dovoljan razlog za ostavku ministra financija, no to sam samo ja.

Nebulozna presuda u slučaju Franak

o pobjedi natprosječno dobrostojećih domaćih špekulanata nad zdravim razumom

 

Skužili ste podnaslov?

Prosječan Hrvat sasvim sigurno nije onaj koji ima privatnoga bankara, nije onaj koji ima dvije osobe zaposlene na neodređeno vrijeme u kućanstvu (vrlo vjerojatno u državnoj upravi), nije, i nikada ni neće imati mogućnost dignuti kredit u protuvrijednosti od kakvih pola milijuna kuna (točna cifra nije bitna, bitan je samo maksimum koji je banka u danome trenutku voljna posudit) za kupnju svakom iole razumnom precjenjene nekretnine…

Jedino što će prosječan Hrvat dobit od ove presude je život u zemlji sa još tužnijom slikom vladavine prava, i određeni udar na svoje buduće blagostanje.

 

Kada smo to još riješili, evo malo o održivosti same presude. Kaže veleumni sudac:

maratonskim obrazloženjem suca Radovana Dobronića, koji je u završnim riječima također pozvao banke na prihvaćanje nagodbe, jer veli, nemaju šanse pobiti njegove odluke.

A kaže odvjetnica optužbe:

–Ipak je riječ o nepravomoćnoj presudi- podvukla je Kwiatowski.

Zanimljiva razlika, jel da…

 

A što se tiče same presude… Poslovni.hr prenosi nam izvještaj. Pošto ne namjeravam čitati samu presudu, pretpostavimo da je izvještaj točan.

Krenimo s očitim, činjenicom da ZZP, ZOO i ta famozna pravna stečevina EU iz koje su prva dva prepisana, ne dozvoljavaju ocjenu pojedinih ugovornih odredaba. Kojih to? Evo kojih:

Nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredaba

Članak 99.

Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Da li je tužiteljima bilo jasno da podižu kredit u švicarskim francima? Da li su to mogli razumjeti? Da li im je to napomenuto 57 puta prilikom odlazaka u banku? Da, da, i da.
Da li je tužiteljima bilo jasno, razumljivo i uočljivo da i tečaj i kamatna stopa variraju (tečaj divlje, ovo drugo ovisno o odluci banke, odnosno u krajnjoj liniji rizičnosti njih kao klijenata, pojedinačno i kao skupine)? Malo je upitnije, no ukoliko pretendiraju na posjedovanje poslovne sposobnosti, mora se zaključit da je.

U presudi sudac kaže:

U nepravomoćnoj presudi sudac je istaknuo da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača jer ih nisu informirali u cijelosti što je dovelo do neravnoteže u ugovorenim pravima na štetu potrošača.

= prenošenje gornje pogreške suca u Glavu II. zakona o ZZP, i opet nema osnove. I predmet i cijena svih tih ugovora su jasne, lako razumljive i uočljive.

 

Od svih mogućih nebuloza za koje mi doista nije jasno kako su ušle u jednu sudsku presudu, od “virtualnog novca” i očitog nerazumjevanja funkcioniranja ekonomije, do toga što suca smeta što osobni bankari agresivno nude kredite (go figure, prevarili su sve jer nikome nije bilo jasno da je to njihov posao, svi su naime mislili da su im to najbolji prijatelji), koja je najveća? Evo je:

…kada je sudac ustvrdio da je valutna klauzula dopuštena, ali da bi njena primjena trebala biti iznimka, a ne pravilo…

Ono što je sudac ovdje trebao ustvrditi je sljedeće: Valutna klauzula je dopuštena. Riječima: Valutna klauzula je dopuštena TOČKA
Naime, sudac nema pravo rasprave o ispravnosti, moralnosti ili poželjnosti primjene jedne dispozitivne odredbe zakona. TOČKA

Ovo je jednako kako da odeš na sud radi prometnog prekršaja, a sudac ti određuje kaznu na temelju nekakvih statistika o tome koliko ima automobila u prometu i svojega mišljenja da li ih je premalo ili previše. Užas, ali doslovno užas.

No najbolje tek dolazi…

Obrazlažući presudu sudac je bankama naložio da u roku 60 dana potrošačima omoguće da glavnicu izraze u kunama na dan zaključenja kredita uz fiksnu kamatnu stopu te im zabranio takvu praksu u budućnosti.

A da li onda, pravde i jednakopravnosti ugovornoga odnosa bi tužitelji trebali… Odmah vratit pola kredita koji su dobili? Jer ne bi dobili ono što su dobili, dobili bi pola, ako i toliko uz te uvjete?

 
Meh.