Pravna država

odnosno, zašto su neka vlasnička prava zaštićenija od drugih

 

Zamislite da na ulici sretnete babu Maru koja je nedavno ostala bez svoje životne ušteđevine u iznosu 100.000 EUR  i koja ne može bez da ispriča svoju tužnu priču. Jednu od sljedeće tri tužne priče:

prva priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Sin susjede Bare, liječeni narkoman Paco, nakon što se njegova doktorica jednoga jutra neobjašnjivo nije pojavila u svojoj ordinaciji kako bi mu dala novu zalihu metadona, nogom je razvalio vrata stana babe Mare oko 10:30 prijepodne tek što je spremila novac u kutijicu, zaprijetio joj nožem, prisilio je da otkrije gdje čuva ušteđevinu i nakon toga nestao s novcem.

druga priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Međutim, prije banke svratila je doktorici po novu vreću tableta. Čekajući u ordinaciji doktoricu koja se nije pojavila zajedno sa susjedinim sinom, liječenim narkomanom Paco, odlučila se vratiti sutra i otišla kući. Tamo je oko 10:00 prijepodne otkrila da novca koji se do tada nalazio na dnu njene košare za plac više jednostavno nema. Paco je također nestao i svi sumnjaju na njega, osim susjede Bare koja inzistira da je nevin u cijeloj priči.

treća priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Međutim, prije banke svratila je doktorici po novu vreću tableta. Čekajući u ordinaciji doktoricu koja se nije pojavila zajedno sa susjedinim sinom, liječenim narkomanom Paco, koji je reformirao svoj život i sa djevojkom Mia započinje biznis, izvoz svinjskih polovica u Švedsku. Želeći pomoći krasnom malom čovjeku i željna nekoga prinosa na svoju ušteđevinu, dogovorila je da će mu posuditi 100.000 EUR, a on joj za dva mjeseca vratiti 200.000 EUR. Novac je predala Pacu istoga dana oko 12:00 u nazočnosti susjede Bare, koja je i bila svjedok za ugovor koji je djevojka Mia sastavila i isprintala, a ona i Paco potpisali. Paco je idućeg dana nestao, prošlo je pola godine, zvala je najprije Potrošački kod, a onda i policiju, susjeda Bara više ne razgovara s njom, a ni ne zna kada će vidjeti svoj novac.

 

Moje pitanje je, da li je zločin jednako težak u sva tri slučaja, i ako nije, treba li kazna biti razmjerna zločinu?

Moj odgovor je, da zločin nije jednako težak u sva tri slučaja, prvi slučaj je daleko teži od najblažeg trećeg, imatelj imovine (prava) dužan je ponašati se uz dužnu pažnju, i dakako, kazna treba biti razmjerna zločinu.

I takav je, ako ja dobro shvaćam pravni sustav, i stav pravnog sustava.

(Uz iznimke nekih reformirajmo kriminalce, nisu oni krivi što su krivi, gluposti.)

 

Međutim, što je to uopće pravni sustav?

U prethodnom postu obrađivao sam temu postanka i postojanja vlasničkih prava i moj je zaključak da

Vi ste vlasnik svojih prava samo ako ste dio grupe koja će međusobno surađivati i koristiti nasilje prema onima koji nisu* članovi te grupe kada se vaša vlasnička prava (osoba, imovina) ugroze. 

*ili jesu

Iz čega slijedi da postojanje, nositelj, obujam i razinu zaštite imovine/prava u nekoj grupi, određuju članovi same grupe. Jednom kada je sve ostalo određeno, određuje se još i razina zaštite. A koliko će biti ta zaštita ovisi o tome koliko su članovi grupe voljni i spremni koristiti prisilu i nasilje za ostvarenje zaštite.

Veći je napad na neku osobu ubiti osobu nego pljunuti joj u facu, pa će stoga stoga i ubojstvo nužno biti strože i agresivnije kažnjavane nego napad.

Veći je napad na nečiju imovinu provaliti nekome u stan i uzeti mu novac pod prijetnjom noža nego prodati nekome priču o investicijama i tako otuđiti novac, pa će stoga i oružana pljačka nužno biti strože i agresivnija kažnjavana nego prevara.

I tako dalje.

 

Međutim. Primjetite ovu anomaliju.

Trgovine u pravilu provode dužnu pažnju za zaštitu svoje robe. Imaju magnetiće zalijepljene za išta vrednije, nadzorne kamere i zaštitare. Ukoliko počinitelj ukrade nešto u vrijednosti od 100 kn, kako će biti kažnjen?

Ako će uopće biti ikako kažnjen, bit će to maksimalno parstokuna.

Telekomi u pravilu provode ne odveć striktnu provjeru budućih pretplatnika (u pravilu, dovoljno je da više nema nikakvih nepodmirenih dugova, čak i ako je bilo prethodnih ovrha). Ako pak pretplatnik ne podmiri račune u vrijednosti 100 kn, kako će biti kažnjen?

Dobit će ovrhu sa za tih 100 kn, platit će sudske i odvjetničke troškove, i zatezne kamate. Ne samo to, nego je tu prekršeno načelo domaćeg pravnog sustava (glupo načelo, no načelo) da nema složenog ukamaćivanja (obračuna kamata na kamate) te se sada u praksi na ovrhe događa upravo to. Ovršeni plaćaju kamate na kamate.

 

Koja je razlika?

Razlika je u tome da su takve ovrhe koje se baziraju na dokumentima koje HRT/banke/trgovci na rate/telekomi učinkovito izlistavaju podesne za masovnu obradu. Odnosno, masovno pokretanje ovrha od strane odvjetničkih ureda. Te su stoga odvjetnici, profesionalno udruženi, i usto pišu sve zakone, prilagodili zakone na vlastitu financijsku korist.

Lakši napadi na vlasnička prava teže se kažnjavaju jer je neki akteri u pravnom sustavu tako maksimiziraju svoju financijsku korist.

I pazite, molim lijepo, ne najvažniji akteri. Ne oni akteri koji akšuli koriste nasilje u ime zaštite vlasničkih prava ala policija, vojska i sl. Već ljudi kojima je glavna zadaća tek praktično tumačenje nekih općih samorazumljivih pravnih načela.

Na slici desno političar, na slici lijevo odvjetnik

 

drugim riječima

Zašto je strana koja izgubi spor dužna podmirivati odvjetničke troškove strane koja je dobila spor?

Evo objašnjenja koja sam prikupio tijekom vremena kada bih postavio to pitanja:

  1. Svugdje je tako!
  2. Kako bogataši ne bi mogli troškovima spora ucjenjivati siromahe.
  3. Stranka koja je u pravu ne bi trebala plaćati nikakve troškove, jer je u pravu.
  4. Tako se potiče manje parničenja!

Evo zašto su to nevaljala objašnjenja:

  1. Nije argument.
  2. Ako je to uopće moguće, onda bogataši mogu (uz to što mogu unajmiti boljeg, skupljeg odvjetnika) samo dodatno ucjenjivati siromašne jer im sada i dodatno prijete da će morati platiti troškove bogataševa odvjetnika.
  3. Čak i pretpostavljajući da je jedna strana u pravu, što to znači? Da trgovina ne bi trebala plaćati zaštitara jer ima pravo da je ne pokradu?
  4. Zapravo, potiče se više parničenja. Naime, ako postoji nadoknada troškova postupka svaki iznos je isplativo utužiti. Ako ne postoji nadoknada troškova postupka, iznos koji je isplativo utužiti je tek onaj iznos čija naplata predstavlja veći primitak od troškova postupka.

 

Dat ću vam primjer.

Većina sitnih ovrha u Hrvatskoj uopće ne bi bila pokrenuta da ne postoji nadoknada troškova sudskog postupka.

Bile bi zapravo plaćene kada bi ovršeni (budala kakav je) idući puta trebao kredit/mobitel/Evo TV i tako dalje.

Ili, pazite ovo, vjerojatno ne bi ni nastale jer bi puno više stvari funkcioniralo na principu prepaida.

Jedini koji osim HRTa i ZAMPa imaju koristi od parničenja su… pazi ovo, odvjetnici.

Koliko je regulacije dovoljno?

ili, osjećate li koliko vas Vaša država voli?

 

Već dugo nisam nisam pisao o sili tame zvanoj HAKOM, (na stranu sada ovo, ovo, ovo i ovo), pa je možda došlo vrijeme.

Tema, iako me pecka, je nešto sasvim banalno, a ne nešto od navedenog:

PXL_120313_5870190-660x413

 

Tu smo naime kod jedne retardirane obljetnice. Nakon Zakona o telekomunikacijama iz 2003. i “liberalizacije” tržišta telekom usluga, započela je regulacija tržišta usluga na način:

da bi se spriječilo da HT koristi monopolistički položaj i korisnicima skupo usluge, HAKOM će HTu propisati da usluge naplaćuje skuplje nego što želi i tako stvoriti konkurenciju. Pa tako recimo prosječan korisnik HTa dan danas zbog HAKOM trio paket plaća 600 kuna više godišnje od prosječnog korisnika BNETa.

Jednom kada konkurencija bude stvorena od strane HAKOMA svi će uživati u blagodatima stvorene konkurencije (implikacija je da će onda svi imati mogućnosti plaćati ono što danas plaćaju korisnici BNETa, jer cijene na kraju dana ovise o troškovima i traženom povratu).

 

Moj podsjetnik je sljedeći:

Imamo 10 godina regulacije tržišta iza nas i ne nazire se kraj.

Koliko točno dugo HAKOM smatra da je isplativo tjerati dio stanovništva da plaća nezanemarive svote na ime stvaranja konkurencije, da bi onda uživali u nižim cijenama koje će doći kada se stvori konkurencija (onim istim cijenama koje sada plaćaju svi osim korisnika HTa).

10? Očito ne. 15? 20? 30? Konkretno vrijeme zapravo nije bitno, bitno je stvoriti konkurenciju pa neka šugavi monopolist vidi svoje?

J.d.o.o. je beskorisna i potencijalno štetna ideja

o povjerenju

 

Upravo sam pojeo sendvič u jednom j.d.o.o. Bio je OK, ništa posebno…

Znači povjerenje. Ako ćemo o povijesti korporacija, prije nego što su nastale korporacije svi trgovci su bili solidarno i neograničeno odgovorni za dugove svojih biznisa. Što to znači? Ako njihov biznis napravi dug, ako se oni loše kockaju i zaduže, taj dug kreditori će naplatit iz njihovog biznisa, pa iz njihovog porculana i srebrenog posuđa, pa iz njihovog namještaja, pa ih njihove kuće, pa će im na kraju balade uzet i njihove gaće.

E to je vidite povjerenje. Jer kreditor zna

  1. da postoji nešto iz čega se može naplatiti;
  2. da trgovac ne želi ostati bez gaća pa neće preuzimati toliko duga i ulaziti u izuzetno rizične poduhvate.

I kredit lakše teče.

 

Korporacije su nastale kao rješenje za investitore koji žele preuzeti nešto rizika. Bilo da ne žele riskirati svu svoju imovinu, bilo da hrpa pojedinaca želi riskirati samo maleni dio svoje imovine u neki poduhvat, mogu to napraviti preko društva sa ograničenom odgovornošću. Ali zašto bi itko takvome društvu dao neku robu i uslugu i očekivao da će se naplatiti?

povjerenje

I to je recimo povjerenje. Postoji nešto iz čega se može naplatiti.

 

Vratimo se na mojega osrednjega majstora sendviča i kebaba. Da li biste vi tome j.d.o.o. tipu prodali nešto svoje vrijedno 10.000 kuna i pustili ga da plati za mjesec dana?

Naravno da ne bi. Ne postoji nikakvo jamstvo. Nema povjerenja. Tip ako želi prostor, peciva i salamu koju stavlja u sendviče, mora je platiti unaprijed u kešu. Dođe mu na isto kao da se kao fizička osoba bavi prodajom sendviča. Doslovno nema nikakve razlike.

Samo on zna zašto je registrirao j.d.o.o.

 

Sjećate se one zgodne formulacije koju su prije svi morali stavljati na račune? Ovo društvo s ograničenom odgovornošću registrirano je pri sudu u Negdje i upisan je temeljni kapital od mnogo kuna?

Hoću reći, to nije došlo iz ničega. I hoću zapravo reći, kada vidite naziv d.d., ili d.o.o., to bi trebalo nešto značiti, i trebalo bi podrazumijevati određeni kapital, iz kojega se dug može naplatiti. Zamislite samo koliko bi sudionici na tržištu uštedjeli na provjerama boniteta i koliko bi tržište bilo efikasnije da to nešto znači?

Ne znači u praksi ništa ni sa d.o.o. ni sa j.d.o.o.

 

Time ne želim reći da imam nešto protiv j.d.o.o., ali hoću reći:

  • ne znači ono što bi trebalo;
  • jedinu realnu primjenu vidim u eventualnom muljanju sa državnim poticajima koja potiče mlade kompanije na ime gospodarskog razvoja i whatnot, ukratko igranju sa tuđim novcima koje nikada ne bi bili dobiveni od nekoga na tržištu;
  • sama ta ideja neodoljivo vuče na nešto čemu bi se dosjetio socijalist pokušava poticat kapitalizam; onda je savršeno logično kada se kapitalizam ne razumije da se gospodarski rast potiče s nečim poput j.d.o.o.; mislim, gledajte, divno je moć osnovat kompaniju u roku od 24 sata, ali zapravo je sporedno i nevažno.

Sniziti poreze? Ukidati regulaciju? Meh, idemo poticati osnivanje društava kapitala (koja za svoje obveze jamče svojim kapitalom) sa 10 kuna kapitala.

Legalan piratluk!

Jej! Pa Nej!

 

Nekoć davno, na PC-u su se masovno piratizirale igre. Sjećate se tih vremena? 😀

DRM free i slične stvari su oduvijek lijepo zvučale, no što jest jest, ljudi su kada su mogli piratizirali. Što je bilo lakše piratizirati, više se piratiziralo. A koliko god svi mrzili DRM, čista činjenica je da su ga razvojni studiji proizvodili u svim vrstama i razinama, sve iritantnijim i gadnijim. Zato jer su zli? Ne, vodili su se čistom ekonomskom logikom. Imalo je ekonomskog smisla, ili je to bar bio pokušaj.

I što se na kraju dogodilo? Konzole, fokus na online igranje, beskrajni DLCovi umjesto pravih ekspanzija/cijelih igara ili naravno steam, ta slavna kombinacija DRMa i zaključavanja korisnika.

Igranje singl player igara van beskrajno odurnog Steama na PCu više manje ne postoji.

 

I tako, nastavno na novu EU regulativu u čijoj je izradi sudjelovao i ponos nacije, karijerni političar, samopromotor i ljigavac poznat kao Neven Mimica, app storovi su promijenili uvjete poslovanje na području EU. Ukratko, cijenjeni potrošač može iz bilo kojega razloga u roku od dva tjedna zatražiti povrat sredstava. Apple je to trenutno tehnički loše riješio (sadržaj nakon povrata novca ostaje na uređaju korisnika i može se i dalje koristiti), Google tehnički malo bolje (sadržaj se automatski briše nakon povrata novca), no tehnikalije na stranu, bilo tko bilo gdje u EU može piratizirati aplikacije u roku manjem od dva tjedna, dobiti što je trebao od aplikacije, odigrati svoju igru, i zatražiti povrat novca. U osnovi nije bitno.

 

Idemo na ekonomske posljedice.

Da, piratluk aplikacija na mobilnim uređajima je ionako moguć, potrebno je malo tehničkoga znanja i volje da se igraš s garancijom. Kako mnogo ljudi nema ili jedno ili drugo, to im je mobitel, prvi efekt je značajno širenje ljudi koji piratiziraju igre i slične sadržaje. I naravno, čak se osjećaju i pravedno zbog toga, ta oni su potrošači.

Drugi efekt je onda taj da se developeri odmiču od sadržaja koji se mogu koristiti u roku od dva tjedna. Nastaje poticaj za proizvodnju upravo onoga što se željelo demotivirati tom regulacijom, free to play i sličnih proljeva koji će pokupiti ovisnike i navesti ih da se troše sitne iznose novca tijekom vremenskih perioda od nekoliko mjeseci ili više. Već i sad je demotivator proizvodnji sadržaja koji se mogu “potrošiti” u kraćem roku, a da se politika implementira na svjetskoj razini, bio bi još i veći.

 

Zakon neželjenih posljedica, ako se ovo uopće kvalificira.

Povezana tema.

Vlada.hr se sprda s invalidima

istina, ne prvi puta, ali vrijedi istaknuti

 

Kontekst:

U povijesti, zapošljavanje invalida nikada nije bilo problem, niti je itko imao išta protiv toga. Tzv. zli kapitalizam nije imao ništa protiv rada osoba sa fizičkim ili mentalnim oštećenjima, te su iste bile na redovitoj bazi zapošljavane. Zbog svojih bilo fizičkih bilo mentalnih ograničenja takvi pojedinci zapošljavani su uglavnom na lakšim i/ili pomoćnim poslovima, a sukladno tome su onda bili i relativno slabije plaćeni. Na slobodnom tržištu gdje je plaća isključivo funkcija produktivnosti, ceteris paribus, sposobniji zarađuje više od nesposobnog, pametan zarađuje više od glupoga, jak zarađuje više od slaboga, onaj s društvenim vještinama više od onoga bez njih, a zdrava osoba više od invalidne. Svi doduše mogu naći posao.

To se promjenilo sa nastankom i uvođenjem takozvanih minimalnih plaća. Za sve one koji nisu upoznati s načinom na koji funkcionira minimalna plaća ili tzv. očuvanje cijene rada, ukratko, njena i funkcija i posljedica je ta da s tržišta rada izbacuje manje produktivne pojedince. Redom, najmlađe, najstarije, invalide. Invalidi su sa uvođenjem minimalnih plaća postali kronično nezaposleni pojedinci čije je fizičko preživljavanje postalo ovisno o milosrđu drugih i državnoj pomoći.

Naknadnom pameću otkriveno je između ostaloga

  • da invalidi imaju razne druge fizičke i mentalne koristi od rada osim same plaća; život u sanatoriju baš i nije život;
  • da je održavanje kojekakvih sanatorija i plaćanje pomoći invalidima skupo državi.

Slijedom toga, više manje sve države su uvele kojekakve programe kojima pokušavaju vratiti invalide na tržište rada. Kako se niti jedan od tih programa nije sastojao od ukidanja minimalnih plaća, redom su bili neuspješni.

 

 

Trenutno se u svrhu zapošljavanja invalida u RH od svih zaposlenih naplaćuje nekakva “Naknada za zapošljavanje invalida” koja iznosi 0,2% na bruto plaću svakoga zaposlenoga. Ta sredstva idu… nekuda i za zapošljavanje invalida rade… gotovo ništa. Taj neuspješni sustav se s krajem godine gasi radi implementacije EUlike sustava zapošljavanja invalida, radi čega tako imamo novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, veći broj podzakonskih akata uključujući za ovaj tekst bitan Pravilnik o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, novu državnu agenciju, pokoji registar (da li je očevidnik registar?), pokoji obrazac, pokoju novu administrativnu obvezu poslodavcima, i tako dalje.

Nemam namjeru prolaziti kroz sve probleme sa svim tim glupostima, ali dvije doista zaslužuju posebno isticanje:

 

Novi sustav diskriminira “velike” i postojeće poslodavce.

Zakon zvuči kao da je napisan u SAD-u. Kada oni idu regulirat nešto, uglavnom stave iznimku za male poslodavce i pravilima zaguše “velike”. Tako je sada i kod nas. Obvezu zapošljavanja invalida, odnosno plaćanja novčanih kazni ako ne zapošljavanju imaju poslodavci sa 20 i više zaposlenih. Iako je na prvi pogled racionalno ne opterećivat male poslodavce sa takvim nametima, to je ustvari vrlo loše! Potiče tržišne distorzije, potiče razbijanje velikih sustava, potiče korištenje suboptimalnih organizacijskih struktura i kao takvo smanjuje ekonomsku efikasnost. Kako obveza zapošljavanja ne vrijedi prva 24 mjeseca radi poticanja “novih” poslodavaca, ponavljam, potiče tržišne distorzije, …

Ako se obveza zapošljavanja definira po formuli:

broj zaposlenika veći od 202, 3 ili 6% kvote = broj invalida koje je potrebno zaposliti

npr. rudnik s 50 rudara x 6% = 3 invalida koje je potrebno zaposliti u rudniku kako bi se izbjeglo plaćanje mjesečne kazne.

Što ako se Rudnik d.o.o. razbije na Rudnik d.o.o. sa 20 zaposlenika, Rudnik jug d.o.o. sa 20 zaposlenika i Rudnik sjever d.o.o. sa 10 zaposlenika. Obveze zapošljavanja su 0, 0 i 0 invalida rudara. Relativno banalnim statuarnim promjenama Rudnik d.o.o. može izbjeći godišnji harač u iznosu od (minimalna plaća x 0,3 je jedna naknada; x 3 naknade mjesečno; x 12 mjeseci) 32.590,19 kuna.

Zvuči komplicirano? Može i jednostavnije. Idemo svake dvije godine gasit Rudnik d.o.o. i prebacivat radnike i poslovanje u novo  društvo Novi rudnik d.o.o.

I dalje zvuči komplicirano? Ajmo ne zapošljavat rudare nego ih unajmljivat od kompanija koje se bave iznajmljivanjem rudara, a sve imaju istoga vlasnika kao i Rudnik d.o.o. i max 20 zaposlenih.

Vidite o čemu pričam? Kakve su to gluposti?

 

Iz načina na koji su određene kvote po djelatnostima jasno je da svrha sustava nije zapošljavanje invalida

Slika 1. Kvote po djelatnostima

Slika 1. Kvote sa djelatnostima

Kao što možete vidjeti, iz pravilnika sam prepisao, a onda i grafički razvrstao djelatnosti prema kriteriju koliko je realno zaposliti invalida u njima. Ako išta upada u to, onda je to da Vlada.hr očito smatra da je invalidima doista mjesto u rudnicima. No može još i bolje:

Slika 2. Kvote

Slika 2. Kvote sa djelatnostima, sa naznačenim motivom razvrstavanja

Vidite o čemu pričam? Razvrstavanje djelatnosti u kvote određeno je očito isključivo fiskalnim kriterijem. Vlada uvodi novi očevidnik/fond/agenciju koji je sam sebi svrha, a koji će financirati poslodavci. Najveći poslodavac je Vlada. Ali Vlada ga neće financirati.

A invalidi, stvarni invalidi? Možda nisu dobili posao, ali jesu cijelu novu birokraciju u svoje ime.

Ustavni problem ideje o minimalno jednom zaposlenom

Maras kao Linić

 

Kako je već dobrih deset dana prošlo od slavne najave, vjerojatno ste čuli da vlada.hr namjerava uskoro donijeti propis koji će uredovati da svaka kompanija mora imati minimalno jednoga zaposlenika. No dok taj ________ i ________ potez vlade.hr doista ne čudi, ono što doista čudi je da se naizgled nitko ne sjeća da je samo prije 15 godina donesen isti takav propis u vidu članka 8. Zakona o trgovačkim društvima (izmjena 34/99) gdje je pisalo

Članak 8.
Trgovačka društva upisana u trgovački registar do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, ako obavljaju djelatnost, a nemaju u radnom odnosu najmanje jednog člana uprave i najmanje jednog zaposlenika na neodređeno vrijeme u svakoj podružnici dužna su u roku od 180 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona zasnovati radni odnos s najmanje jednim članom uprave, a ako imaju i podružnice zasnovati radni odnos na neodređeno vrijeme s najmanje jednim zaposlenikom u svakoj podružnici.

 

Kako ja znam, i kako se toga sjećam? Ni samom mi nije najjasnije, no sjećam se koje je efekte proizveo taj zakon te davne 1999. godine. Efekte zbog kojih je sabor.hr donio nešto što se zove

VJERODOSTOJNO TUMAČENJE ČLANKA 2., 7. I 8. ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA (“Narodne novine”, br. 34/99.)

Radni odnos na neodređeno vrijeme s nepunim radnim vremenom na nekoliko sati, jedan sat ili čak na vrijeme manje od jednog sata radnog vremena ne može se smatrati zapošljavanjem, odnosno radnim odnosom i bilo bi suprotno odredbi …

😀

 

No priča tu ne staje. U priču se početkom 2000. godine umiješao Ustavni sud RH koji je presudio

Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti odredbi članka 2., 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, br. 34/99) s Ustavom Republike Hrvatske te se iste odredbe ukidaju.

Pa kažu

Ustavni sud je ocijenio da osporene odredbe onemogućavaju i ograničavaju poduzetnika da, sukladno svojim prosudbama utemeljenim na ekonomskim interesima, donosi odluke u korist trgovačkog društva, a u odnosu na opravdanost upošljavanja novih osoba.

 

Lijepo, lijepo. Istina je i da u Ustavu pišu svakakve gluposti, istina je i da Ustavni sud presuđuje svakakve gluposti, no ovo nije jedan od tih slučajeva. Također je zanimljiv i stav Ministarstva gospodarstva po tom pitanju koji ovdje prenosim u cijelosti…

Ministarstvo gospodarstva smatra ove odredbe u kontekstu radnopravnih i mirovinskih propisa nedorečenim i nekonzekventnim. Naime, navodi se u mišljenju, propisano je da samo jedan član uprave mora biti u radnom odnosu, ali se ne precizira kakav je taj radni odnos. Takvo propisivanje obveze zapošljavanja člana uprave da kolidira s člankom 13. Zakona o mirovinskom osiguranju, kojim je propisano da su obvezno osigurani članovi uprave trgovačkih društava ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi.

Kako jedna osoba ne može biti osigurana po osnovi dva radna odnosa, predmetne odredbe članaka 2. i 8. prisiljavaju člana uprave trgovačkog društva da raskine radni odnos koji je ranije zasnovao, kako bi stupio u radni odnos trgovačkog društva u kojem je član uprave. Mišljenja su da su upravo zbog toga odredbe članaka 2. i 8. Zakona u suprotnosti s temeljnim pravima i slobodama iz članka 3. Ustava Republike Hrvatske.

Smatraju da ove odredbe nisu u suglasnosti s člankom 54. Ustava, kojim je propisano da svatko ima pravo na slobodu rada te da svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i da je svakom pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

Ministarstvo gospodarstva, nadalje, navodi da su odredbe članaka 2. i 8. Zakona u suprotnosti s člankom 49. Ustava jer prema Zakonu o trgovačkim društvima, trgovačka društva su društva kapitala (dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću) kao i društva osoba (javno trgovačko društvo, komanditno društvo). Za društva osoba Zakonom o trgovačkim društvima nisu propisani obvezatni organi društva, tj. uprava pa su tako ta društva u povoljnijem (nejednakom) položaju od društva kapitala.

 

Pitanja su onda dakle sljedeća:

  1. da li ministar Maras to zna?
  2. da li mu je stalo?
  3. zašto HGK mora izabrati HDZ-ovca na svoje čelo da bi je vlada.hr SDP Maras išao ukinuti?

 

Kako mislim da je suvišno obrazlagati zašto je ova ideja ministra Marasa o minimalno jednom zaposlenom ________ i štetna, treba reći još i sljedeće. Motivi za nju su jasni i u neku ruku razumljivi, a to je administrativno, ako treba i fiktivno smanjenje broja nezaposlenih. Isti su bili i 1999. godine vladi Zlatka Mateše kao što su danas.

Jednako onda kao i danas, pokazuju izgubljenost i bezidejnost, nevoljkost i nesposobnost bavljenja sa pravim problemima.

Novi zakon, niže zatezne kamate

stari ekonomski zakoni

 

Protekloga tjedna prilično je nezapaženo prošla najava Ministarstva financija da će (opet) predložiti (donijeti) nekakav novi zakon kojim će sniziti zakonske zatezne kamate. Kako će sniziti već sada besmisleno niske zakonske zatezne kamate, istodobno će sniziti i zatezne kamate koje dvije privatne osobe smiju ugovoriti između sebe.

Za one neinformirane, zatezne kamate su kamate koje strana € plaća strani $ ako ne izvrši svoje obveze kako se obvezala ugovorom. Recimo, € kupi nešto i potpiše da će to platiti u roku od tjedan dana, ali ne plati godinu dana. Na taj period od godine dana se onda obračuna zatezna kamata koju strana € plaća.

 

Bilo kako bilo, ovo je objašnjenje koje smo dobili od Ministarstva financija:

Zatezna kamata bitna je u smislu financijske discipline i ne smije biti preniska, no sada je previsoka, drže u Ministarstvu financija

Na stranu saznanje da u Ministarstvu financija postoji službenik sa magičnom okom za prepoznavanja prave i ispravne stope zatezne kamate, ovo objašnjenje je besmisleno. Iako strogo gledajući istinio, zatezna kamata nije u prvome redu bitna, ili postoji, zbog održavanja financijske discipline, već je to sustav nadoknade štete vjerovniku, strani $. Bez prevelikog ponavljanja, jednako recimo kao što ako netko iznajmi stan plaća naknadu za korištenje toga stana dok ga vlasnik ne može koristiti, tako i kroz zateznu kamatu dužnik € plaća vjerovniku $ naknadu za korištenje njegova kapitala. Sama stopa zatezne kamate je samo veća jer je

  1. vjerovnik $ protiv svoje volje ne može koristiti svoju imovinu – možda je jednostavno ne može staviti u alternativnu uporabu (prodati robu nekome drugome), možda sam mora podići kredit da bi plaćao svoje račune dok mu se € ne sjeti platiti, i tako dalje;
  2. postoji veliki rizik vjerovniku $ da se nikada neće naplatiti pa mora kompenzirati i taj rizik.

 

Ono što je ovdje opet bitno je primijetiti su dvije stvari.

Prva je ta koliko je zatezna kamata jednostavan i učinkovit mehanizam. Transparentna je, svi je mogu razumjeti, jednostavno ju je obračunati, a ni za dužnika € ni za vjerovnika $ ne povlači nekakve dodatne troškove odmah u startu.

Druga je ta da ovaj opisani ekonomski mehanizam, korištenje tuđe imovine protiv volje te strane, uopće ne zahtijeva zateznu kamatu. To je nešto što će se događati i bez same zatezne kamate, jednako to da će postojati dužnici € koji plaćaju van rokova i vjerovnici $ koji se pokušavaju naplatiti i kompenzirati pričinjenu si štetu.

 

Znači, nije toliko bitno da li vjerovnik ima mogućnosti obračuna zatezne kamate. Može primjenjivati bilo koju od gotovo bezbroj strategija na koju ga potiče gore opisana situacija. Možda više ne naplaćivati opomene, ali može stvoriti kojekakve druge naknade, može ranije koristiti agencije za naplatu potraživanja i ovrhe, može ugraditi cijenu rizika od neplaćanja u samu cijenu robe, može zahtijevati avansno plaćanje i tako dalje, i tako dalje…

Problem je dakako taj što, ako je zatezna kamata tržišni izbor, najjednostavniji i najjeftiniji mehanizam, svi drugi su mu inferiorni. Naplata kojekakvih izmišljenih naknada je relativno netransparentna i ne pogađa različite dužnike koji ne plaćaju sukladno visini njihova duga i vremenu kašnjenja, ovrhe su skupi mehanizam koji nikome ne koristi i opet ne pogađa različite dužnike sukladno visini njihova duga i vremenu kašnjenja, ugrađivanje troškova kašnjenja u cijene je skupo, a jednako kao i zahtijevanje avansnog plaćanja jednostavno isključuje dio potencijalnih kupaca i dovodi do manje poslovne aktivnosti, oštećen je i dužnik i vjerovnik i gospodarstvo u cjelini.

 

Ako ću skratiti ovaj post, mogu to napraviti i sljedećim odlomkom:

Cijene (kamate) nešto znače, a njihovo reguliranje može dovesti samo do loših i sasvim predvidivih posljedica. Osim za Ministarstvo financija, tada su posljedice nepredvidive, a ako se uopće i uoče to je samo poticaj za još jedno uvođenje reda u vidu novoga zakona koji će imati svoje posljedice.

 

Pozitivno bi pretpostavljam bilo to što je maksimalna zatezna kamatna stopa ionako i sada propisana zakonom i neupotrebljivo niska, tako da se sve to ionako događa i danas i tu stvarno neće biti nekakve velike razlike. Bilo bi loše, ali kako je ionako već loše, svejedno je.

QWERTY (QWERTZ) vs. Dvorak

Priča o tipkama

 

Svi znaju da su električni automobili bolji od automobila sa motorom za unutrašnjim izgaranjem, i očito je da su električni automobili bolji. Zašto onda uokolo ne viđamo električne automobile? Razlog je vrlo jednostavan. Neće biti električnih automobila ako uokolo nema infrastrukture na kojoj se oni mogu puniti i neće biti te infrastrukture ako nema električnih automobila. Kvaka 22. Bez nekoga načina razbijanja te zamke, vozikanje uokolo nikada neće biti ekološko.

No nije samo to u pitanju. Ja preferiram električni automobil, ti preferiraš električni automobil. Svi mi preferiramo električni automobil, jer je očito da bi nam tako bilo bolje (isplativije). No ja ne kupujem električni automobil jer vjerujem da ti nećeš, ti ne kupuješ električni automobil jer vjeruješ da ja neću. Infrastruktura se ne gradi jer svi vjeruju da mi nećemo kupovat. Na kraju ispada da smo svi u pravu, no lošije nam je no što je to moglo biti.

 

Ovo što sam gore upravo opisao je jedan tržišni neuspjeh poznat u ekonomskoj literaturi kao pretjerana inercija. Ideja je ta da je tržište uglavnom nesposobno prihvatit napredniji standard, i jednom kada nešto postane standard zadržava tu poziciju duže no što je to racionalno jer tržište nema potrebne institucije koje bi dovele do promjene standarda. Drugim riječima, troškovi prelaska na na novi standard su manji od koristi od novoga standarda, no tržište je i dalje nesposobno napravit promjenu standarda.

Sada, o ovoj kritici tržišta se može puno toga reći, no za razliku od klasičnog drvljenja po monopolima i savršenoj konkurenciji, ovo čak ima nekakvoga smisla. Logično je. Koherentno je. Može se primijeniti na doslovno sve, kao što je vidljivo gore. I mnogo je opasnije. Dok klasični pozivi na regulativu traže da proizvođači automobila razbiju na manje proizvođače, to, iako predstavlja neefikasnost samo po sebi, nije do koljena ovome. Ovim se može pozivati na:

  1. razbijanje proizvođača na manje proizvođače jer je očito u pitanju urota protiv električnih automobila;
  2. posebne poreze na klasične automobile;
  3. subvencije električnim automobilima;
  4. državnu izgradnju infrastrukture potrebne za korištenje električnih automobila;
  5. državni i državno propisan R&D električnih automobila, baterija i sl., itd.

 

Ne znam doduše koliko je ovaj konkretan tržišni neuspjeh danas popularan u ekonomskoj literaturi (tržišne neuspjehe stalno diskreditiraju pa pronalazači iznalaze i prelaze na nove…), no ono što znam je da je ovo jedan jako popularan, mainstream tržišni neuspjeh koji je našao široko prihvaćanje kod javnosti. Prije svega kod… informatičara.

Zašto nitko ne koristi Linux kada je Linux očito bolji od Windowsa? Nitko neće koristiti Linux ako nitko ne radi igre za Linux i nitko neće raditi igre za Linux ako nitko ne koristi Linux. Dominacija Windowsa je zajamčena.

Zašto nitko ne koristi Open Office kada je Open Office očito bolji od Microsoft Officea? Nitko neće koristiti Open Office ako nitko drugi ne koristi njegov format dokumenta i nitko neće koristiti njegov format dokumenta ako nitko drugi ne koristi Open Office. Dominacija Microsofta je zajamčena.

Zašto nitko ne koristi Netscape Navigator kada je Netscape Navigator očito bolji od Internet Explorera? Nitko neće koristiti Netscape Navigator ako se sve stranice pišu za Internet Explorera i nitko neće pisati stranice koje se dobro renderiraju u Netscape Navigatoru ako nitko onda ne koristi Netscape Navigator. Dominacija Internet Explorera je… 😮

 

I tako stižemo do najjačega, najčvršćega primjera. Primjera na kome je pretjerana inercija početno i opisana – kontinurianog korištenja QWERTY (QWERTZ) tipkovnice.

Postoji naime i Dvorakova tipkovnica – raspored tipki koji je izumio sveučilišni profesor A. Dvorak neposredno prije II. svjetskog rata. Znanstvenaočito bolja tipkovnica, neporecivo je superiorna zastarjelom QWERTY-u. FER-ovci pišu seminare na tu temu, povremeno se napiše nešto u medijima, ekipa se skuplja po forumima i razmjenjuje savjete kako polijepiti naljepnice na svoje tipke i promijeniti tipkovnicu (jer nitko drugi ne koristi tu tipkovnicu, čak ne postoji hrvatska verzija) i kako se dobro osjećaju zbog toga. Ah, da samo svi znaju kako je njima dobro…

Ja sam pak sa svoje strane preveo članak The Fable of the Keys autora Liebowitza i Margolisa. Unutra, o tome kako nema nikakvih pravih  dokaza da je Dvorak uopće superioran QWERTY-u (QWERTZ-u), o svim mitovima, propagandi i marketingu Dvoraka koji su ušli i ostali u popularnoj kulturi, o tome kako se na tržištu implementiraju i zamjenjuju standardi, puno toga dobroga o samoj ekonomici standarda

Joseph Stiglitz je idiot

posebna vrsta idiota

 

Jeste li čuli da je Sudac Kolakušić odbio prijedlog predstečajne nagodbe Dalekovoda? 🙂

A jeste li svjesni da je sada u trenutku pisanja ovoga posta 18:04, a još uvijek nismo dobili bijesnu izjavu Ministra financija u kojoj prijeti navedenom sucu? Tja, bit će da ima drugih drugih stvari na umu ovih dana

No bilo kako bilo, iako zapravo užasno slična, ovo nije priča o ministru financija, ovo je priča o jednome sasvim drugome socijalistu pa da skratim…

 

Joseph E. Stiglitz je američki ekonomist. Nobelovac. Jedan “od 100 najutjecajnih ljudi na svijetu.” Mrzi Svjetsku banku, no bio je njen senior vice president i chief economist. Obamin ekonomski savjetnik. Čovjek koji ima 40 doktorata (btw. još jedan dokaz kontra modernog visokog obrazovanja). To je dakle Joseph E. Stiglitz.

Kako poslovni.hr iz kojeg god razloga prenosi članke iz WSJ-a, prenio je i njegovo mudrovanje naslovljeno Sud omogućio lešinarskim fondovima da ugroze buduća restrukturiranja duga. O čemu se radi? Neka Joseph E. Stiglitz objasni:

Argentina je vrlo inovativno stari dug zamijenila novim – za 30 ili nešto više centa po dolaru – uz obveznicu indeksiranu prema BDP-u.

No nekoliko “lešinarskih” fondova – među kojima je napoznatiji zloglasni hedge fond Elliott Management pod vodstvom milijardera Paula Singera – u argentinskoj su muci vidjeli priliku za strahovitu zaradu na teret argentinskog naroda.

Stare su obveznice otkupili za vrlo malen udio nominalne vrijednosti, a potom sudskim putem pokušali prisiliti Argentinu da plati 100 centa po dolaru.

Njihova je sudska strategija iskoristila standardnu ugovornu klauzulu zvanu pari passu, kojoj je cilj da svi potražitelji prava uživaju jednak status. No na opću nevjericu, američki je drugostupanjski prizivni sud New Yorka odlučio da to znači da, ako Argentina u cijelosti isplati dug onima koji su prihvatili restrukturiranje duga, mora lešinarima u cijelosti isplatiti ono što duguje.

Ili ne. Koji socijalistički šupak. Biram najmanje nebulozne rečenice, a on se ne može se suzdržati toliko da objektivno iznese cijeli slučaj, a da ne vrijeđa i prosipa ideologiju.

 

No dakle, situacija je ova:

Argentina se zaduži preko glave, izda obveznice u kojima piše da će sve imatelje tretirat jednako i onda ih prestane plaćat.

Nudi restrukturiranje duga imateljima obveznica, vratit će trećinu, odnosno vraćat će kamatu na trećinu.

Neki prihvate, neki ne. Ovi koji ne, tzv. lešinari, nadaju se naplatit više od trećine, ali do daljnjega im Argentina pokazuje srednji prst i ne isplaćuje ništa.

Kako sve isplate idu preko američkih banaka, nakon desetljeća pravne bitke tzv. lešinari dobe presudu kojom se naređuje bankama koje vode isplatu da ne smiju sudjelovat u kriminalnim radnjama, tj. smiju vršit isplate jedino ako se sve imatelje tretira jednako.

Ako oni koji su se nagodili dobivaju trećinu, svi moraju dobit bar trećinu. Ali, ali, oni koji nisu pristali otpisat dug Argentini, i dalje imaju svoje potraživanje, i mogu u teoriji tražit isplate dok se ne naplati sve 😀

 

Efektivne posljedice:

Nema dobrovoljne prisilnosti, ni “dobrovoljne prisilnosti”. Argentina će se morat ili nagodit sa svima, ili isplatit sve imatelje obveznica, ili efektivno nema pristupa financijskim tržištima.

Argentina prije ili kasnije mora vratit svoj dug.

Argentina može ne plaćat svoje obveze, ali Argentina se onda ne može ni dalje zaduživat.

Kul ne 😀

 

I što to onda naljuti čiku Stiglitza:

U tom je postupku pobijen temeljni princip modernog kapitalizma, taj da je potreban novi početak kad dužnici ne mogu platiti vjerovnicima.

Fu.k you.

 

Nije, sljedeće je:

Nedavno donesena odluka američkog prizivnog suda mogla bi poremetiti tržišta javnog duga, a moglo bi se dogoditi i da SAD izgubi status dobrog izdavača državnih obveznica.

Heh, pitam se zašto… Fu.k you.

 

No ozbiljno. Evo posljedice/”problema”:

Na kraju krajeva, koja će zemlja u razvoju koja skrbi o dugoročni interesima svojih stanovnika biti spremna izdati obveznice kroz američki financijski sustav kad američki sudovi – i mnogi drugi ogranci američkog političkog sustava – dopuštaju financijskim interesima da nadjačaju javni interes?

Evo problema. Retoriku na stranu, vraćamo se na efektivne posljedice.

Ovakav razvoj situacije u kojima se “onemogućuje” (jako slabo i neefektivno, no ipak onemogućuje) državama da svojevoljno otpisuju dugove, ovakav razvoj situacije u kojemu postoji minimum minimuma kontrole nad zaduživanjem države dovodi to toga…

Da će se mnoge zemlje, posebice zemlje u razvoju, prestat (neracionalno) zaduživat. Da će biti prisiljene trošit u okviru svojih mogućnosti.

A doista, ima li veće noćne more za jednoga socijalista koji sanja simultane deficite na svjetskoj skali i ekspanzije duga koji nikada neće biti vraćen na svjetskoj skali?

 

Priznajem, iz svega ovoga može se prije svega zaključiti da je Joseph E. Stiglitz teški socijalist, da je zao čovjek, štošta toga.

No u obranu naslova svojega posta prilažem sljedeće činjenice:

1) teški je socijalist,

2) pokušava mi prodat pljuvačinu i uvredu zdravoga razuma koju je napisao u svome članku kao nešto ozbiljno.

Sudac care

praktičan primjer predstečajne nagodbe

 

Dok ovo pišem ministar Slavko Linić trkelja nešto na HTV1, što uglavnom nisam pratio. Em što nema previše smisla slušat, em što novinarka drvi o tome kako nitko ne bi privatizirao HPB i tako to… Čemu postavljat neka zanimljiva pitanje, ne?

Recimo, nešto na ovu temu:

Sudac trgovačkog suda u Zagrebu Mislava Kolakušić podnio je Ustavom sudu zahtjev za ocjenom spornog zakona o predstečajnim nagodbama. U priloženom pdf-u na izvoru nalazi se cjelokupni zahtjev, i malo bi bilo reći da je zanimljiv. I dok ja, iskreno, nisam niti slutio koliko je taj zakon zapravo sulud, izvlačim iz samoga zahtjeva jedan praktičan primjer. (Čini mi se da je u pitanju jedna uzdanica domaće građevinarske industrije 😀 )

 

Dužnik u prijedlogu za otvaranje postupka predstečajne nagodbe navodi da su ukupne obveze dužnika prema vjerovnicima 200.000.000,00 kn.

U nalazu ovlaštenog revizora predanog uz prijedlog za pokretanje postupka predstečajne nagodbe potvrđeno je da je dužnik istinito prikazao svoje ukupne obveze u iznosu od 200.000.000,00 kn.

Temeljem prijavljenih tražbina dužnik je priznao, a Financijska agencija utvrdila rješenjem tražbine vjerovnika u iznosu od 850.000.000,00 kn, ukupan iznos prijavljenih tražbina iznosi 1.100.000,00 kn, a ukupan iznos osporenih tražbina iznosi 250.000.000,00 kn te da iznos osporenih tražbina ne prelazi 25% vrijednosti prijavljenih tražbina.

 

Temeljem postupanja u predmetima predstečajne nagodbe utvrđeno je da dužnik priznaje potraživanja koja su “nastala” nakon predaje prijedloga za otvaranje postupka predstečajne nagodbe, a bez da je iste pregledao revizor, jer ZFPN-om nije propisano da potraživanja koja je priznao dužnik podliježu naknadnoj reviziji po ovlaštenom revizoru ili bilo kojem drugom neovisnom tijelu.

Sama činjenica da je dužnik utvrdio 850.000.000,00 kn potraživanja u postupku u kojem je uprava društva dala izjavu da ukupne obveze društva (potraživanja vjerovnika) iznose 200.000.000,00 kn, jasno ukazuje da su predmetna potraživanja u najmanju ruku suspektna, te da ista nisu podlijegala nikakvoj ocjeni realnosti od strane ovlaštenog revizora, već su upravo u suprotnosti s obzirom da znatno prelaze iznos koje je ovlašteni revizor u svojem nalazu ocijenio.

 

Primjer naknadno utvrđenih tražbina (jedan od):

Povezano društvo dužnika, je prijavilo tražbinu u iznosu od 130.000.000,00 kn temeljem uvjetnog potraživanja po jamstvu. Uz prijavu je priložena samo izjava dužnika, koja glasi; “Ovom izjavom o jamstvu dužnik, potvrđuje jamstvo temeljem međusobno sklopljenog sporazuma kojim se dužnik, obvezalo povezanom društvu, u slučaju uspjeha tužitelja u tužbi, što za posljedicu može imati gubitak vlasništva nekretnine za povezano društvo, nadoknaditi povezanom društvu, vrijednost predmetne nekretnine, prema vrijednosti transakcije uvećane za kamate iznosi 130.000.000,00 kn.”

Predmetna izjava predstavlja cjelokupnu dokumentaciju koju je vjerovnik priložio temeljem članka 54. ZFPN, na ime pravne osnove tražbine i njezine visine i dokaza o postojanju tražbine i njezine visine.

Dakle, jamstvo se kao što je ranije navedeno, zasniva prema vjerovniku, a ne dužniku. Jamac jamči vjerovniku da će ispuniti obvezu dužnika u slučaju da isti to propusti učiniti, a vjerovnik odlučuje o prihvaćanju jamstva s obzirom na platežnu sposobnost jamca. U konkretnom slučaju nije ostvaren niti jedan od bitnih elemenata ugovora o jamstvu.

 

Slijedom rečenih odredbi dužnik „samostalno odlučuje“ koje će tražbine priznati, a koje osporiti, sve u svrhu stjecanja 2/3 nadzora nad tražbinama.

Naime, ako je predstečajni dužnik priznao 650.000.000,00 kn nevjerodostojnih tražbina svojim povezanim društvima, raspolaže s 2/3 glasova koji su dovoljni za prihvaćanje plana financijskog restrukturiranja kojim se može bespovratno otpisati 70% tražbine vjerovnika (odnosno vjerovnici sklapaju nagodbu kojom pristaju da im dužnik podmiri 30 ili 40% od iznosa tražbine, ali u stvarnosti sve se može realizirati i bez njihova pristanka, jer plan mogu u njihovo ime prihvatiti vjerovnici s nevjerodostojnim tražbinama).

 

Nadalje, tražbine vjerovnika mogu se pretvoriti u temeljni kapital u postupku povećanja temeljnog kapitala dužnika, međutim u temeljni kapital unose se i 2/3 nevjerodostojnih tražbina, (sklapanjem predstečajne nagodbe ili kasnije u postupku pripajanja dužniku).

Slijedom navedenog, dužnik se može osloboditi svih obveza bez da je vjerovnicima platio i jednu kunu dugovanja u slučaju «namirenja» povećanjem temeljnog kapitala, te pritom steći još veći vlasnički udio putem poslovnih udjela nego što ga je imao prije sklapanja takve predstečajne nagodbe, naravno ukoliko takav upis odobri Sudski registar nadležnog Trgovačkog suda.

 

Nadalje, Rješenjem Financijske agencije utvrđeno je da su za Plan financijskog restrukturiranja glasovali vjerovnici čije tražbine iznose ukupno 750.000.000,00 kn (tražbine povezanih društava), dok ukupan iznos utvrđenih tražbina iznosi 850.000.000,00 kn, te se utvrđuje da su za Plan glasovali vjerovnici čije tražbine prelaze 2/3 vrijednosti svih utvrđenih tražbina, pa se Plan financijskog restrukturiranja smatra prihvaćenim.

Prema planu financijskog restruktuiranja te kasnije prijedlogu predstečajne nagodbe Potraživanje Republike hrvatske Ministarstvo financija, Porezna uprava, otpisuje se 60% utvrđenih tražbina te utvrđuje reprogram preostalog iznosa na rok od 5 godina, uz kamatnu stopu od 4,5 posto godišnje, za povezana društva predviđen je otpis 12,5 posto utvrđenih tražbina te odgoda dospjelosti preostalog iznosa do konsolidacije (objedinjavanja), dok je za ostale vjerovnike predviđen otpis 12,5% utvrđenih tražbina te unos preostalog iznosa u kapital uz upis dionica.

 

Eto, tako se to radi.

Btw, jeste li čuli da se sada predstečajne nagodbe traže ne samo radi izvjesnog stečaja, već i čisto zato što se isplati.