Politički kompas (1)

Zašto nove komunjare imaju najjaču potporu kod tzv buržoazije?

Zašto troše više energije na seksualni odgoj u školama i zaštitu nerođenih vrabaca u gnijezdima nego na radnike?

Zašto baza HDZa nije među ljudima koji relativno najviše prosperiraju u kapitalizmu, u nekoj srednjoj klasi i centru Zagreba?

A zašto je u selima i neboderima u Novom Zagrebu?

Zašto će ljevičari opravdavati Staljina, a demonizirati Hitlera, iako je čisto matematički prvi ubio daleko više ljudi?

Zašto bi desničari da smiju progovoriti rekli da je Hitler bio daleko manje zlo od Staljina, a ne bi uopće mislili na to koliko je ljudi ubio?

Što imaju zajedničko neoconovi i libertarijanci?

Zašto će većina desničara i za jedne i za druge reć da nisu desničari?

Zašto desničari bolje jebu od ljevičara?

Zašto ljevičari ne vole nogometaše?

Zašto je Milan Bandić desničar, i kakav?

I druge kontroverze!

 

Znate li tko je bio Hans Eysenck?

Vjerojatno ne znate, a i link na wikipediju uzmite s rezervom. Ali, pošto je priznata činjenica da je 1970ih preživio fizički napad zapjenjenog ljevičara dok je držao predavanje na LSE (neke stvari uvijek ostaju iste…) jer je javno iznosio činjenice u smislu

the whole course of development of a child’s intellectual capabilities is largely laid down genetically, and even extreme environmental changes . . . have little power to alter this development

, ili

All the evidence to date suggests the . . . overwhelming importance of genetic factors in producing the great variety of intellectual differences which we observe in our culture, and much of the difference observed between certain racial groups.

, mislim da mogu ustvrditi da je bio sasvim OK tip.

 

Međutim, najzanimljivija stvar kojom se Eysenck u životu bavio je rad koji je rezultirao njegovom knjigom The Psychology of Politics, gdje ga empirijsko istraživanje navodi na zaključak da se naši politički stavovi i djelovanje mogu analizirati u dva nezavisna polja. Uz tradicionalnu lijevo desno podjelu, tu je i introverzija (nježnost uma) i ekstraverzija (čvrstina uma). Mislim, ono, ok. No svaki početak je težak, a Eysenck stvarno je pronašao nešto bitno.

Nažalost, ideja nakon toga koliko ja znam nije napredovala. Razvijala se je, ali nije napredovala, zapravo, mislim da je čak i degenerirala.

Ono u što se je na kraju pretvorila je Nolanov grafikon, odnosno, neki oblik istoga. Ako ga i ne znate po imenu, vjerojatno jeste čuli za njega, kao politički kompas, društveno ekonomske političke preference i sl. To vam kada popunite izgleda nekako ovako:

Ili, u malo štreberskijem obliku, ovako:

 

Vidi se, po tome što je na prvome grafu libertarijanstvo na vrhu, to da je Nolan bio libertarijanac. Ha ha. Please clap.

No što tu ne valja, osim toga što me je jedan autor pitanja proglasio libertarijancem, a drugi autoritativnim desničarem?

Ne valja, kao prvo, ovo:

Polazna točka je nešto tipa, (mi “znamo”) libertarijanci se razlikuju i od ljevičara i od desničara, jednako kao i neoconovi, a libertarijanac je suprotno neoconu, i juhu, imamo našu podjelu. Sada idemo mućkati pitanja koja će ljude razvrstati u 4 (5 sa centrom) političkih skupina za koje se nama čine da postoje. Iako će vam Garry Johnson, Hillary Clinton, GWB i Merkel, (i Plenković i Bernardić), da ih stvarno stisnete uza zid, vjerojatno na 90% pitanja dati iste ili slične odgovore odgovore i razlikovati se eventualno malo po metodi po kojoj bi ih ostvarivali. Nešto tu ne valja, a ja bih rekao da je to da su svi ti ljudi zapravo isti tip političke osobe (bitno), koji samo imaju različite političke identifikacije (sporedno).

Drugo što ne valja je ovo:

Ti grafovi su sastavljeni unatrag. Trebamo krenuti od početka, psihe pojedinaca. I onda podijeliti ljude po njihovim osnovnim preferencama iz kojih njihove šire (političke) preference nužno proizlaze. Tek tada možemo odrediti smislene nazive polovima koje dobijemo i shvatiti zašto se ljudi grupiraju kako se grupiraju i zašto stvaraju politička savezništva koja stvaraju.

 

Moj pristup nam također omogućava nam da ako znamo odgovore na dva relativno banalna pitanja možemo najprije predvidjeti 90% stavova 90% ljudi i sukladno tome ih podijeliti. Kakva pitanja?

 

Pitanje A: Da li su nogometaši preplaćeni?

Odgovor 1: Društvo je otišlo u sasvim krivom smjeru, nagrađuje tamo neke nogometaše umjesto da onih koji doista čine mnogo za dobrobit samog društva. Kao da smo u starome Rimu, kruha i igara./ Bilo bi bolje za sve nas skupa da se umjesto za nogometaša u našem društvu više cijeni radnike, vojnike, učitelje./Eee kad ti je tamo neki majmun koji trči za loptom bolje plaćen od poštenog čovjeka. (DA, i jako me to smeta)

Odgovor 2:  Malo je tužno koliko je moderno društvo usmjereno prema trivijalnim zabavama, ali pretpostavljam da je najvažnije da je sve zakonito i da se plaća porez i tako doprinosi društvu./Ono što je bitno je da ti nogometaši plaćaju pošten porez kako bi mi imali za radnike, vojnike, učitelje./Treba njima fiskalne blagajne i njih oderat porezom. (DA, ali budimo realni oko toga)

Odgovor 3: WTF? Plaćeni su koliko si izbore./Njih plaćaju vlasnici klubova i njihova je stvar koliko će ih platiti./Što je? I ti bi da znaš trčat? (NE, i nije mi jasno čemu to pitanje)

 

Drugo pitanje: Što misliš o recikliranju?

Odgovor 1: Postoje važniji problemi od otpada u sadašnjosti./Ne znam… Ok je valjda… /Ako mene nećeš j.bat s time… (ne vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 2:  Ne smijemo zagađivati prirodu! Sav otpad treba odvajati! Naša djeca su naša budućnost!/Znaš kako u Austriji prijave policiji ako ne recikliraš, opalio bih kazne… Kako ćemo sutra uz zagađenje… (vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 3: Mislim da je najvažnije da mi iskažemo trud i volju da pomognemo majki Prirodi, pa sve i da konkretno recikliranjem ne postignemo neke rezultate, bar će se svijest ljudi promijeniti i postat ćemo bolji ljudi…/Komplicirano je. Naime, pitanje je alternativnih alokacija resursa. Uopće ne proizlazi da bi najbolje za nas kao društvo bilo dobro da sav/dio otpada recikliramo. U dosta slučajeva tako trošimo više resursa nego što štedimo i zapravo stvaramo više onečišćenja tako da bih prije svega bio oprezan u donošenju nekakvih zaključaka ili prisiljavanja ljudi… (vidim posljedice, vidim troškove)

 

Stavimo to na grafikon i…

Dobivamo devet karakterističnih psihičkih profila.

 

No što to sve skupa znači? Ja mislim da znači ovo:

Karakteristični likovi na krajevima spektra. Nigel Farage ima upravo toliko zajedničkoga s Hitlerom koliko ima i s Tony Blairom, a Tony Blair ima upravo toliko zajedničkoga s Staljinom koliko ima s Nigelom Farageom. Primijetite da je razlika između Blaira i Staljina i Faragea i Hitlera zapravo vremenska preferenca – glavno što sprečava Blaira da postane masovni ubojica (veći nego što trenutno je) je to što on smatra da mu se ne žuri.

Objasnimo:

Os X nam je vremenska preferenca (ovo što je lijevo možemo nazvati i visokom). Vremenska preferenca primjetno je korelirana sa okolišom društvenom strukturom obrazovanjem IQom, međutim, osim što je ta korelacija daleko od savršene, upravo je vremenska preferenca ono što nas zanima.

I zapravo je izvjesno da će ljudi koji u osobnom životu ne znaju štedjeti, podržavati takve društvene odluke kojima će društvo davati njima što više i što prije. Tj., deficite, javne zdravstvene i mirovinske sustave, državne potpore i slično. Obratno vrijedi za one na drugom kraju spektra. Ljudi koji znaju upravljati svojim novcem (škrtice), smatrat će i da se država ne treba zaduživati, pretjerano trošiti, i slično tome. Dok prvima nije jasno kako drugi ne znaju da oni trebaju, što više, odmah i sada, drugima nije jasno kako se prvi fakin ne znaju pobrinuti za sebe i kako će i oni sami biti siromašniji ako se sluša njihove pizdarije.

U sredini su oni koji možda ne žele da dobiju što više, odmah i sada, ali njima je recimo zgodno da država investira u njih. Subvencionira im obrazovanje, posudi im beskamatnu pozajmicu za pokretanje posla, rado bi i za stan, energetsku obnovu fasade, A+++ hladnjak i tako dalje. Jer vidite, to nije trošenje i razbacivanje, to je fakin investicija. U njih.

 

Os Y. Kako nazvati os Y?

Iskreno, najiskrenije, želio sam je nazvati prihvaćaju sami sebe, i ne prihvaćaju sami sebe. Recite što hoćete o gornjem dijelu grafikona, ali ti su ljudi sretni sami sobom. Bolje jebu, a to nije zato što imaju veće kurčeve. Nema nikakve korelacije. Stvar s onima ispod crte je da su to ljudi koji će se vječno osjećati nedoraslo. Sve da su najpametniji i najuspješniji na svijetu, imaju taj neki tužni kompleks gdje se vječno osjećaju manje vrijednima.

I iz toga dolazi ta jadna potreba da svi moramo biti isti (jer ako smo svi isti, naime, nitko nije manje vrijedan).

Mislim, uzmite na primjer taj blesavi wage gap. Ta je stvar toliko debunkana, obrazložena i ismijana da je više jednostavno tužno vjerovati u to. Međutim, ne samo da ekipa nije prestala vjerovati u to, već ja neki dan u tramvaju vidim plakate, prijavi diskriminaciju na radnom mjestu, a sve skupa naravno financira EU.

Zašto ljudi u to i dalje vjeruju? Da bi smo shvatili zašto i dalje vjeruju u to, moramo shvatiti zašto su u prvome redu bili spremni prihvatiti tako nešto. Stvarno, zašto? Zato da bi se fakin bolje osjećali sa samima sobom.

U “kompliciranom svijetu”, ti možeš biti iznadprosječno obrazovan, iznadprosječno plaćen, dovraga, možeš biti i najbogatiji čovjek na svijetu, eto, Soroš već 70 godina nije prešao preko toga što nije bio dovoljno dobar za naciste, ali sve dok ne prihvaćaš sam sebe i nisi zadovoljan sam sobom, ti ne možeš bez toga opravdanja. Nazovite to kako god hoćete, ali je tamo, i oblikuje političke stavove pola populacije.

Da li je biologija, da li je odgoj, ne znam, no vučem da to da je to čisto problematično djetinjstvo.

I kada smo kod tih nogometaša, meni je iskreno bilo bizarno kada sam prvi put čuo tu, nogometaši su preplaćeni. Koga zapravo briga i kome je stalo koliko je netko drugi plaćen? I bez da sam znao zašto su plaćeni koliko su plaćeni, kažem, tako bizarna tvrdnja. No s druge strane, tu su ljudi kojima je nevjerojatno da je netko drugi nagrađen više od njih, i još luđe, zamislio ovo, nagrađen za nešto što oni doslovno ne mogu raditi. Nisu… dovoljno dobri… Ima li drugog rješenja nego im zabraniti da budu tako dobro nagrađeni jer… onda ćemo se osjećati bolje… eto, i mi vrijedimo… I također, nogometaši su glupi! (Zapravo nisu. Kao i bilo koji pojedinci koji dosegnu vrhunac u nekoj drugoj ljudskoj djelatnosti, debelo su iznadprosječni.)

Također, mogao sam nazvati os Y i partikularizam/univerzalizam, ali pošto mislim da sam objasnio iz čega proizlazi partikularizam i univerzalizam, recimo da je ovo bolje.

Politička scena, ukratko (ovo glasaju desno i glasaju lijevo uzmite s rezervom, vrijedi samo u normalnim uvjetima) (a što se tiče razlike između vulgaris libertarijanca i vulgaris neocona, ona je nešto kao razlika HNSa i SDPa)

Da bi nam stvari sjele na svoje mjesto, da bi razumjeli zašto je raspored političkih stranaka takav kakav je i zašto stranke imaju potpore u određenim dijelovima društva, morate znati još nešto:

Ono što je zanimljivo primjetiti na ovoj slici da, iako ja pretpostavljam da se centar društva u cjelini nalazi blizu ruba zelenog kruga, centar onih koji pišu političke programe, kandidiraju se i bivaju birani, nalazi se dolje desno (odnosno, u praktičnim terminima, više je univerzalistički i manje socijalistički od većine društva).

 

Ostaje nam za sada još samo pitanje koja od tih podjela je bitnija, po osi X ili po osi Y.

Nekako logično proizlazi sljedeće: ako imate kratku vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi Y, a ako imate dugu vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi X.

Kao netko iz gore desno kuta, ovim putem vas stoga predvidivo obavještavam da je važnija podjela po osi X.

Ekonomske posljedice slobodne trgovine

ili, što se događa kada je kapital mobilan

 

Opet raspravljamo o slobodnoj trgovini, ha? Radnici su opet čuli da će bit plaćeni kao djeca koja šivaju tenisice u tvornici u Bangladešu, ha? Opet su se javile kritike slobodne trgovine koje ispravno primjećuju, ali i kapital je mobilan, i može napustiti bogate zemlje i otići u siromašne i time izjednačiti plaće na svjetskoj razini, ha? Zagovornici slobodne trgovine opet baš i ne znaju napraviti uvjerljiv argument protiv toga, ha? Svi se vrpolje, ha?

nope

 

Potvrdit ću najprije svojim čitateljima činjenicu da je 19stoljetni model slobodne trgovine nepotpun, da je i kapital mobilan, i još i mobilniji nego što je prije bio, da može napustiti i bogate zemlje i otići negdje dalje, i da odlazak kapitala znači i nižu produktivnost i niže plaće radnika.

 

A onda ću raširiti svoju prethodnu bilješku:

Kapital je zapravo fascinantno slabo mobilan između različitih društva/država/ekonomskih područja. Kako to znamo? Pa, iako se zadnjih desetljeća s porastom slobodne trgovine mobilnost kapitala povećava i pokrenulo se ujednačavanje dohodaka na svjetskoj razini, i dalje je Nijemac drastično produktivniji od Hrvata, a Hrvat drastično produktivniji od Sudanca. Nemaju jednake dohotke.

Proširimo to malo dalje… Iako je Hrvatska u EU tek koju godinu, u WTO-u je kakvih već, koliko, 15 godina? Ima bar nazivno slobodno tržišno gospodarstvo već kakvih 25 godina. Da li je njemački kapital pohrlio u Hrvatsku i doveo do izjednačavanja produktivnosti i plaća u Njemačkoj i Hrvatskoj?

Ili, kako nam Sudan tek pregovara o ulasku u WTO, uzmimo recimo Venezuelu. Venezuela je u WTO-u od 1995. godine. Da li je kapital pohrlio iz Njemačke i Hrvatske u Venezuelu i doveo do izjednačavanja produktivnosti i plaća u Njemačkoj, Hrvatskoj i Venezeli?

Da li vam je jasno kuda s ovime idem?

Razlozi za to opet mogu biti šaroliki, no ovdje bih volio argumentirati sljedeće: mjesta koja dobro privlače kapital su ista ona mjesta koja ga i dobro akumuliraju, i u pozadini priče su neke temeljnije stvari. Slobodna trgovina nikada neće rezultirati jednakom razinom produktivnosti i dohodaka u svim društvima, što je u neku ruku i samo po sebi očito – ta društva su međusobno različita.

 

Kapital možda je mobilan, ali on ne cilja na slijepo. Ne odlazi i ne dolazi samo tako.

Nijemcu možda je jeftinija radna snaga i neki drugi inputi u Hrvatskoj i zato će razmotriti otvaranje tvornice toaletnog papira u Hrvatskoj, ali će njegovu odluku obeshrabrivati mogućnost da sama Republika Hrvatska iz poreza koje on plaća pokrene konkurentsku proizvodnju toaletnog papira.

Nijemcu i Hrvatu možda jesu jeftiniji radna snaga i neki drugi inputi u Venezueli i zato će razmotriti otvaranje tvornice toaletnog papira u Venezueli, ali će njegovu odluku obeshrabrivati mogućnost da mu Bolivarska Republika Venezuela dirigira cijenu i naposljetku nacionalizira tvornicu toaletnog papira.

A ide i ovako.

Industrijalcu iz Venezuele možda jesu jeftiniji radna snaga i neki drugi inputi u Venezueli i zato će razmotriti otvaranje tvornice toaletnog papira u Venezueli, ali će njegovu odluku obeshrabrivati mogućnost da mu Bolivarska Republika Venezuela dirigira cijenu i naposljetku nacionalizira tvornicu toaletnog papira. Možda će je radije otvoriti recimo u Hrvatskoj ili Njemačkoj.

 

Da, postoje transferi kapitala iz Njemačke prema Hrvatskoj i Venezueli, iz Hrvatske prema Njemačkoj i Venezueli, iz Venezuele prema Njemačkoj i Hrvatskoj, ali kada se podvuče crta, količina uloženog kapitala u svakome od tih društava, produktivnost u svakome od tih društava i plaće u svakome od tih društava otprilike su tu negdje gdje bi bile i da nije bilo nikakvih transfera kapitala – tu gdje je relativna interna sposobnost tih društava da u prvome redu štednjom akumuliraju kapital i podržavaju tržište koje ga je u stanju alocirati.

Kolika je ta interna sposobnost možemo tek neizravno mjeriti nečim poput indeksa ekonomskih sloboda, i vrlo izravno konačnim dohocima i životnim standardom članova tih društava.

 

Niti jedna bogata zemlja nema se čega bojati u razmjeni sa niti jednom siromašnom zemljom. (Osim naravno, primanja hrpe imigranata koji će promijeniti  internu sposobnost tih društava da u prvome redu štednjom akumuliraju kapital i podržavaju tržište koje ga je u stanju alocirati.)

 

To budi rečeno, puno se frke stvara oko cijele priče, a razlog za to je taj da se istovremeno događa još nekoliko procesa osim općeg olakšavanja međunarodne trgovine koje rijetko tko razdvaja. Globalizacija ne znači ništa ljudi. Idemo vidjeti o čemu pričamo.

Konkretno pričamo o tome da se uz opće olakšavanje međunarodne trgovine u zapadnim društvima, vjerujem, događa i to da apsolutno i relativno u odnosnu na druga društva interna sposobnost tih društava da u prvome redu štednjom akumuliraju kapital i podržavaju tržište koje ga je u stanju alocirati opada. Ta društva primaju imigrante iz 3. svijeta koji im ne pridonose, ta društva u sve većoj mjeri štuju ljevičarski kult smrti, dok se isti u nekim drugim dijelovima svijeta bar djelomično obuzdava i napušta, ta je civilizacija generalno umorna i ako nas povijest išta uči, na kraju jednoga ciklusa…

 

PS

Još malo o procesima koje treba izdvojiti da bi ih se razumjelo – deficitu platne bilance

Desničari poput mene često će jahati nešto u smislu, deficit, trgovinski deficit, užas, strava, katastrofa na pomolu.

Libertarijanci će pak onda uzvratiti nešto u smislu, slobodno trgovina, slobodna trgovina, slobodna trgovina, takva je volja tržišta, slobodna trgovina.

 

Da, slobodna trgovina je sjajna, i kakve to veze ima s time o čemu pričamo? Trgovinski deficit može biti super stvar ako vam se iz vedra neba slijeva hrpa investicija u zemlju, ali danas to baš i ne gledamo. Ono što gledamo u Hrvatskoj je recimo da naša država izravno preuzima hrpu budućih obveza u inozemstvu kako bi pružila nepotkrijepljeno visok životni standard dijelu stanovništva (šifre uhljeb i glasač). U budućnosti, a ako se to ne ispravi, ne samo da će taj nepotkrijepljeno visok životni standard nestati, nego će nam svima skupa biti puno lošije nego što bi bilo bez toga.

Mislim žao mi je, ali ako ti država ima deficit platne bilance, stvarno, možda se samo slijeva hrpa investicija u zemlju, ali vjerojatno ipak ti osobno imaš ogroman problem u možda ne tako dalekoj budućnosti.

Puno ljudi to instinktivno razumije, i iako su im možda neki drugi instinkti loši (recimo, žele taj problem riješiti subvencijama izvozu), činjenica stoji, i dalje imamo problem.

Ekonomske posljedice imigracije

radnici svijeta ujedinite se, ha?

 

Popularan je mit, više nego često i među protržišnom ekipom, da je imigracija stranaca (iz 3. svijeta) za domaće stanovništvo ekonomski pozitivna promjena. Ne želeći gubiti vrijeme na argumente koji to podržavaju (nisu niti osobiti zanimljivi niti jaki), razradimo zašto to nije tako.

 

Prvo, napravimo nekoliko vrlo razumnih pretpostavki:

Količina kapitala u danom društvu/državi/ekonomskom području nije neograničena. 

Kapital nije savršeno mobilan između različitih društava/država/ekonomskih područja.*

Tržište relativno efikasno alocira kapital. 

Produktivnost i posljedično dohodci radnika ovise o količini kapitala koja im je dostupna za rad. 

 

Drugo, analizirajmo implikacije gore navedenog:

Kakve posljedice na ekonomiju države bogate kapitalom ima dolazak većeg broja imigranata iz 3. svijeta? I recimo još i da, recimo, svi oni žele raditi?

Jednaka količina kapitala dijeli se na veći broj radnika. Prosječno dostupna količina kapitala za rad radniku se smanjuje, produktivnost po radniku se smanjuje, i prosječni dohodci radnika se smanjuju.

Sudionici na tržištu slijede cjenovne signale i rade realokaciju resursa. Proizvodnja radi pomak od kapitalno intenzivne prema radno intenzivnoj.

Na slici sdf

Na slici lijevo, ubiranje rajčice u društvu bogatom kapitalom. Na slici desno, ubiranje rajčice u društvu siromašnom kapitalom, ili u društvu koje je bilo bogato kapitalom dok nije primilo velik broj imigranata iz 3. svijeta. U takvoj situaciji, jednom kada se stroj na slici lijevo pokvari, nije ga smisleno zamijeniti novim već vozača poslati da zajedno s 50 imigranata rukama kopa zemlju.

 

Treće, analizirajmo dugoročne implikacije gore navedenog:

Ako su imigranti slični domaćinima, recimo, imaju slične vremenske preference, sličnu sklonost štednji i akumulaciji kapitala, štedjeti će i akumulirati kapital, i dugoročno, produktivnost (odnosno, onaj dio produktivnosti koji je funkcija kapitala, a ne tehnologije) i dohodci domaćina neće opadati.

Ako pak imigranti nisu slični domaćinima, recimo, imaju niže vremenske preference, nižu sklonost štednji i akumulaciji kapitala, dugoročno, produktivnost (odnosno, onaj dio produktivnosti koji je funkcija kapitala, a ne tehnologije) i dohodci domaćina (i njihove djece, i djece njihove djece) će biti niža u odnosu na situaciju u kojoj imigranti ne bi bili primljeni.

Od ta dva scenarija, ovaj drugi je stvaran.

 

* kapital je zapravo fascinantno slabo mobilan između različitih društva/država/ekonomskih područja. Kako to znamo? Pa, iako se zadnjih desetljeća s porastom slobodne trgovine mobilnost kapitala povećava i pokrenulo se ujednačavanje dohodaka na svjetskoj razini, i dalje je Nijemac drastično produktivniji od Hrvata, a Hrvat drastično produktivniji od Sudanca. Nemaju jednake dohotke. Razlozi za to opet mogu biti šaroliki, no ovdje bih volio argumentirati sljedeće: mjesta koja dobro privlače kapital su ista ona mjesta koja ga i dobro akumuliraju, i u pozadini priče su neke temeljnije stvari. Slobodna trgovina nikada neće rezultirati jednakom razinom produktivnosti i dohodaka u svim društvima, što je u neku ruku i samo po sebi očito – ta društva su međusobno različita.

Kako je nastao novac (2)

recenzija knjige Davida Graebera

 

Kako sam već recenzirao djelo suvremenog domaćeg teoretičara socijalizma, jebivjetra zvanog Ivan Pernar, smatrao sam primjerenim, zasukao sam rukave i bacio se na bjelosvjetskog jebivjetra zvanog David Graeber i njegovu knjigu, Dug.

 

Barim tako jednu trebu na nekom tulumu, mala odvjetnica, aktivistica, ja dođem, predstavim se, dobar dan, dobar dan, i ja sam aktivist. Bacam spike, MMF, antiglobalizam, treći svijet, i dug. Oči cakle, ali maloj nije nešto jasno oko duga. Ja baš krenem objašnjavat dug, kada uleti neki bankar i pokupi mi je. E pa…

iz uvoda u Dug, koji, na moju veliku žalost, u hrvatskom prijevodu uključujući reference ima čak 641 stranicu.

 

U redu, prošli smo uvod, čitamo dalje, stranica 12.:

…Francuska… Madagaskar… pacifikacije… Naprotiv, tijekom sljedećih pola stoljeća francuska vojska i policija ubile su mnoštvo Malagasa koji su se previše protivili takvu aranžmanu (više od pola milijuna, prema nekim izvještajima tijekom pobune 1947.)…

I meni se odmah pali lampica u glavi. Ja naime, ne pitajte me kako, znam koliko je bilo poginulih na Madagarskaru tijekom pobune 1947. godine. 11.342 – 100.000 mrtvih, s realnim procjenama u rangu 30.000 – 40.000. Od toga 4.928 mrtvih tijekom same pobune, i to je jedini pouzdani podatak koji imamo, dok su sve ostalo navedeno – samo procjene.

Prema kojim izvještajima je bilo više od pola milijuna mrtvih? U knjizi koja ima preko 80 stranica referenci, ovakva spektakularna tvrdnja nije mogla biti potkrijepljena jednom jedinom referencom? Otkuda Graeberu ta referenca?

Mislim znam, čovjek je očito bio na Madagaskaru, ponegdje bez ikakve svrhe i razloga u tekstu iskaču anegdote o posjeti jednoj tržnici na Madagaskaru, o tome kako je autor odbio razgovarati s nekim neidentificiranim čovjekom, i sl. Vjerojatno je tamo upoznao neku Madagaskarsku verziju Save Štrbca i što sve ne, ali meni je lampica u glavi upaljena i jednostavno ne mogu samo tako vjerovati tvrdnjama koje autor iznosi.

 

A to je posebno problem, jer takvih tvrdnja ima jako jako puno. Ponovit ću što sam napisao kod Pernarove knjige:

Na idejnoj razini je to hrpa sranja prepisana sa interneta, uglavnom bez (nekog dubljeg) razumijevanja, logički nepovezana, nekonzistentna,  bez ikakve stvarne pozicije, pa onda loše slijepljena u nekakav Pernarov antibankarski svjetonazor.

Nije Perner nego je Graeber, nije toliko prepisivana wikipedija koliko razni antropološki članci (Graeber je nekakav nadri antropolog, šifra teoretičar), ali u osnovi stoji. Hrpa sranja čiju je točnost praktično nemoguće provjerit, a kada bi bilo moguće trajalo bi vječno, i zapravo je posve nevažno za ono što je pisac htio reći.

Ili Graeber misli da je iole relevantno za djelo o financijskom sustavu citirati neki navodni izvještaj o nekim navodnim divljim plemenima koja se povremeno susretnu, u šumarcima jebu jedni drugima žene, trgaju im perlice i tako razmjenjuju, odnosno trguju?

Stvarno, zašto neki ljudi misle da zvuče pametno i mudro ako nabacaju hrpu sranja na okup? Misli li Graeber doista da tako zvuči produhovljeno i mudro? Evo, dat ću mu ja primjer mudrosti:

Zbrka u mislima nužno vodi zbrci kod djelovanja

Sv. Ignacije Lojolski, prvi general Družbe Isusove (mislim da je on, nisam 100%)

 

Da skratimo priču, David Graeber želi opraštati dugove, svima koji imaju dugove, pojedincima državama, itd, itd. Kao presedan za to opetovano citira Bibliju i kojekakve druge antičke tekstove i sl.

No dalje Graeber tvrdi da je oprost duga zapravo moralno pravo dužnika, a ne žrtva koju je podnio vjerovnik.

Recimo, ako me zamoliš da ti posudim 5 kuna da si kupiš Graeberovu knjigu, ti si kupiš K+ pivo koju popiješ, nemaš knjige koju možeš prodat i vratit dug, nemaš drugi način da mi vratiš tih 5 kuna, ti mi nisi ni dužan vratit tih 5 kuna jer:

Novac zapravo nije ništa.

Kako novac zapravo ne bi bio ništa, Graeber onda dalje poduzima taj ogroman trud lijepljenja kojekakvih tekstova (vidi gore navedeni o trgovini koja se odvija trganjem perlica poslije moguće prisilnog seksa u šumarku), a svrha i ključni međukorak toga je dokazati da se novac nije razvio tzv prirodnom selekcijom (trampa, neko dobro koje većina treba, metali, specifični metali: zlato i srebro), već je nastao proklamacijom vladara. Štoviše, Graeber tvrdi da među primitivnim narodima ne postoji i nikada nije ni postojala trampa, to je pojava kod naroda koji već poznaju novac, samo ga trenutno nemaju prilike koristiti.

OK, Graeber, nije da vladari nisu imali svoje uloge, no u osnovi si u krivu. Ali zabave radi, slijedimo tvoju logiku.

 

Eto, ako je novac tako nastao, onda tako i danas nastaje, novac je zapravo samo neka ideja.

Ako je novac zapravo samo neka ideja, ne predstavlja nikakve stvarne vrijednosti.

Ako je tako, svi smo mi onda samo ludi i mislimo da smo nekome nešto dužni ili od nekoga nešto potražujemo.

Recimo, u onom gornjem primjeru, ako si od mene posudio 5 kuna, posudio si ideju i sasvim je irelevantno što si ti s tom idejom popio pivo, a ja sam to više ne mogu. Jer nisam ti posudio pivo.

Dugove je nužno oprostiti!

Što bi bilo kad bi bilo da sam ti ja posudio fizičku limenku pive? U Graeberovu umu trampa postoji (samo kod ljudi koji već otprije poznaju novac), no osim toga koliko sam uspio shvatiti se ne spominje – iako su neki od antičkih oprosta dugova na koje se stalno vraća – bili oprosti dugova u trampi.

 

Ono što je strašno je sljedeće:

Dug je napisan 2011. godine.

Graeber je postao profesor (antropolgije) na London School of Economics 2013. godine.

Nije lagao na razgovoru. Nije slučajno. Znali su tko je.

Mit o teškim reformama

ili, koliko je zapravo banalno zatvoriti deficit, smanjiti poreze, provesti internu devalvaciju i spasiti Hrvatsku – istodobno

 

Svima je poznato da je reforme praktički nemoguće provesti. Državni službenici imaju cca deset raznih kolektivnih ugovora koji štite njihova prava na plaću, dvostruke dodatke na staž, troškove potplata na cipelama i tako dalje. Sindikati su spremni klati slučajne prolaznike na ulicama ako netko ospori jedan o njihovih tumačenja kolektivnih ugovora. U praksi je nemoguće smanjiti neodrživu državnu masu plaća. Umirovljenici imaju ustavne zaštite svojih stečenih prava (neodrživo visokih mirovina), mislim čak dvije parlamentarne stranke, svoje izračune u HZMOu koji ih štite i tako dalje, i tako dalje. U praksi je nemoguće smanjiti neodrživu državnu masu mirovina.

Sindikati, kolektivni ugovori, granski kolektivni ugovori, Mato Kapović spreman umrijeti za radnička prava i ine sitnice isto tako ne daju nikakvu realnu nadu za ujednačivanje cijene rada u Hrvatskoj sa produktivnošću radnika (čitaj: smanjenje plaća), i tako je onda nemoguće provesti internu devalvaciju, a svi skupa osuđeni smo na polako višdesetljetno propadanje realnog gospodarstva. Jedina nada nam je čekati da se nekakav nadriekonomista Lovrinčević uspne na vlast, počne tiskati novac, uništi valutu i tako sruši cijenu rada, a kao kolateralne žrtve i štednje i … pa, gospodarstvo.

Svi stručnjaci to kažu.

 

E pa, to je laž.

 

Banalno je, a sve gore u podnaslovu, između ostalih mogućnosti, može se napraviti i minornim izmjenama jednog postojećeg zakona, a sada ću vam objasniti i kako. Otvorite si najprije Zakon o doprinosima, a onda pratite promjene.

U Hrvatskoj se trenutno 1.000,00 kuna plaća radnicima oporezuje s:

  • 15% doprinosa na plaću koji se odnose na zdravstvo
  • 2,2% doprinosa na plaću koji koji se odnose na zapošljavanje i zaštitu na radu
  • 15% doprinosa iz plaće koji se odnose na mirovinsko
  • 5% doprinosa iz plaće koji se odnose na mirovinsko, aka kapitaliziranu štednju.

Kada zavrtimo brojke dolazimo do toga da je uz plaću od 1.000,00 kuna trošak rada 1.172,00 kune, naplaćeni doprinosi su 372,00 kuna, dohodak radnika 800,00 kuna, uz ukupno porezno opterećenje od doprinosa 31,74%.

Efekt je današnja Hrvatska, što je morate priznati, vrlo tužna slika. Za državne službenike je 0% jer je obračun pretakanje unutar proračuna, za umirovljenike je također 0%.

 

Pošto pišemo zakon, a znate kako se u ministarstvima pišu zakoni, otvorimo taj zakon u wordu, stisnemo Ctrl + F, odemo na tab Zamijeni, i sve na zamijenimo s iz. Svi doprinosi se naplaćuju iz plaće!

U Hrvatskoj tada 1.000,00 kuna plaća radnicima oporezuje s:

  • 15% doprinosa iz plaće koji se odnose na zdravstvo
  • 2,2% doprinosa iz plaće koji koji se odnose na zapošljavanje i zaštitu na radu
  • 15% doprinosa iz plaće koji se odnose na mirovinsko
  • 5% doprinosa iz plaće koji se odnose na mirovinsko, aka kapitaliziranu štednju.

Kada zavrtimo brojke dolazimo do toga da je uz plaću od 1.000,00 kuna trošak rada 1.000,00 kuna, naplaćeni doprinosi su 372,00 kuna, dohodak radnika 628 kuna, uz ukupno porezno opterećenje od doprinosa 37,20%.

U pola minute posla više manje smo riješili pola problema ove države.

Efekti su sljedeći: proveli smo internu devalvaciju kune i smanjili dohotke državnih službenika za 21,5% bez ikakve povrede kolektivnih ugovora i potreba za pregovorima sa sindikatima. Čak i da se Mato Kapović opaše eksplozivom, zaleti pred sabor i aktivira eksploziv u najboljoj revolucionarnoj tradiciji, to je samo jedan idiot manje na svijetu i ne znači ništa. Za radnike efekt ovisi o njihovoj produktivnosti. Za umirovljenike je efekt i dalje 0%.

 

Međutim, kako gornji rezultat nije zadovoljavajuć (raslo je ukupno porezno opterećenje od doprinosa sa 31,24% na 37,20% i nismo smanjili mirovine), moramo napraviti još neke zahvate, koje će doduše potrajati malo više od pola minute, ali opet nisu takoo komplicirani.

Prva je, ukidamo 5% doprinosa za kapitaliziranu štednju. Zašto? Zato što su ti fondovi smeće, a njihovi menadžeri čak i da su pametniji nego što jesu, opet su obvezni kupovati uglavnom državne obveznice države pred bankrotom (Republike Hrvatske). Neka se lijepo transformiraju u dobrovoljne mirovinske fondove, i neka u njih uplaćuje tko i koliko želi. Bonus, ukidamo jednu državnu instituciju, Regos.

Druga je, ukidamo ovih 2,2% doprinosa. Nekakve “poticaje zapošljavanju”, naknade za nezaposlene i sl. može država financirati iz svojih općih prihoda ili još bolje, ukinuti. Zaštita na radu? Nema beskorisnija stvari od zaštite na radu u RH. Budimo realni, to je mafija. Bonus, ukidamo nekoliko državnih institucija, počevši od HZZa pa do uhljebljenih doktora.

Treća je, primjenimo 15% doprinosa za zdravstvo na je.ene mirovine. Žao mi je, ali to ne samo da treba napraviti, nego je i poštena i moralna stvar.

Četvrta je, da uravnotežimo stvari, pošto bi tako zdravstveni sustav dobio daleko previše novca, a mirovinski je ionako stalno u deficitu, povećamo stopu doprinosa za mirovinsko s 15% na cca 20% do 22,5%, a istodobno smanjimo stopu doprinosa za zdravstvo na cca 10% do 7,5%

 

U Hrvatskoj tada 1.000,00 kuna plaća radnicima oporezuje s:

  • 10% doprinosa iz plaće koji se odnose na zdravstvo
  • 20% doprinosa iz plaće koji se odnose na mirovinsko

Kada zavrtimo brojke dolazimo do toga da je uz plaću od 1.000,00 kuna trošak rada 1.000,00 kuna, naplaćeni doprinosi su 300,00 kuna, dohodak radnika 700 kuna, uz ukupno porezno opterećenje od doprinosa 30,00%.

Koji su efekti za radnike? Ovisi. Mi smo proveli internu devalvaciju, i ukupan trošak plaće je smanjen za 14,68%, dok je dohodak radnika promjenom zakona smanjen za 12,5%. No da li to znači da tržište neće reagirati i da se radnici i poslodavci neće trenutno dogoditi o povećanjima bruto plaća? Ne znači! Plaća ovisi o produktivnosti. Istina je, da je i dio plaća u Hrvatskom gospodarstvu (granski kolektivni ugovor, khm) nerealan, no dio ljudi stvarno je plaćen po produktivnosti. Realni dohodci će se korigirati ovisno o produktivnosti sa sadašnjih 800,00 kn negdje u raspon 700,00 kn – 820,40 kn.

Koji su efekti za državne službenike? Smanjenje dohodaka od 12,5%.

Koji su efekti za umirovljenike? Smanjenje dohodaka od 10%.

Koji su efekti za proračun? Trenutni nestanak 6-7 milijardi kuna deficita konsolidiranog proračuna. I to na stavkama koje je, kažu, nemoguće smanjiti.

Koji su efekti za gospodarstvo? Uz smanjenje troška rada od 14,68%? Marginalni postaju profitabilni, profitabilni se šire, više od desetljeća neviđene stope rasta gospodarske aktivnosti postaju nova normala.

Nezaposleni? Zapošljavaju se.

 

Znate što ne valja u ovome što sam gore napisao? Tako je banalno, jednostavno i minorno, uopće ne napada previše postojeći sustav, da je sasvim provedivo.

Ustavni sud se ne mora ništa pitati.

Sindikate se ne mora ništa pitati.

Oporbu se ne mora ništa pitati.

Umirovljenike se ne mora ništa pitati.

Nije nužno čak ni da se glasače mora nešto pitati.

Da sutra novi premjer par sati stišće Ctrl + F po word dokumentu Zakona o doprinosima, i da skupi malo hrabrosti, da je spreman izaći i reći, da, moramo to napraviti, odgleda par prosvjeda i ide dalje s tim, mislite da bi se za 4 godine netko sjećao toga? Uz stvarni, a ne lažni gospodarski rast, i stvarno, a ne statističko, smanjenje nezaposlenosti?

Da…

sdsf

Zajedno u propast. PS Hrabar po potrebi, ako treba prokazati i izvikati neku ustašu, uvijek voljan.

Kako je nastao novac

recenzija knjige Ivana Pernara

 

Odjedanput je zazvonila budilica i Gerhard Hornbacher član uprave Nolksbanke se probudio, razmišljao je o snu kojeg je upravo sanjao. Njegov kolega Christian Montiiz ZBZ banke još uvijek je čvrsto spavao na kauču do njega. Prošle večeri bili su na pijanki, alkohol je tekao u potocima, a usput su potrošilii dvije kurve. Sada se i on probudio, te u bradu promrmljao” njihove žene su jeftine, a mi imamo mnogo novaca”. Gerhard je na to dodao: “Jesi primijetio da kurve traže puno manje od onih koje se navodno ne prodaju za novac”. “Vidim da si sklon filozofiji”, odvratio mu je Christian -“bolje razmišljaj o današnjem sastanku sa premijerom”.

iz uvoda u Kako je nastao novac

 

1) umjetnička vrijednost 

Nažalost, ovaj trash uvod normalnom je čovjeku dovoljan primjer sadržaja životnog djela Ivana Pernara. Kažem nažalost, jer krenuo sam pročitati taj prosvjetiteljski roman, a Ivan Pernar definitivno ne zna napisati roman. Sam koncept izlaganja Pernarovih ideja kroz usta karikaturalnih likova nije nužno loš, pogotovo ako ćemo u tipičnim scenama gledati zlog bankara Gerharda koji svojim novcem navodi do tada nevinu Maju iz Zagreba da se prokurva.

Moglo je biti zabavno!

Da Pernar zna pisati, čak i ako Gerhard priča većinu vremena, dalo bi se pročitati.

Da Pernar zna jasno izražavati svoje misli, čak i ako Ivan priča većinu vremena, dalo bi se pročitati.

Da Pernar ima bar neku centralnu misao vodilju, neku temu, možda bi se dalo pročitati.

Da se Pernar bar cijelo vrijeme drži Gerharda i kurvi, pretpostavljam da bih shvaćao privlačnost izrazito loših scena seksa određenom dijelu publike.

Nažalost, ovo čudo nema ničega od toga.

 

Na narativnoj razini, roman je sranje.

Npr. poglavlje 9. Ivan vodi Marinu u šetnju i sere o ekonomiji i politici cijelo vrijeme. Ivan zbari Marinu. Ah ljubav.

Npr. poglavlje 12. U isto vrijeme u Španskom, Martin, student zagrebačkog ekonomskog fakulteta također proučava način na koji na koji funkcionira isključivo kreditni sustav. Ta spoznaja ga poprilično šokira. Pozove Ivana kod sebe, ponudi ga keksima i Ivan mu objašnjava štogod o menađerima. Ah prijateljstvo.

Npr. poglavlje 13. Nepovezan mladić u Belom Manastiru dvoumi o svojoj pripadnosti HDZ-u. Zajedno s razočaranim SDP-ovcem Alanom javlja se Ivanu i Viliboru koji im objašnjavaju da je jedino na svijetu bitno monetarna reforma. Zajedno se zavjetuju na borbu protiv sustava. Ah štogod.

 

2) ideje u tekstu 

Na idejnoj razini je to hrpa sranja prepisana sa interneta, uglavnom bez (nekog dubljeg) razumijevanja, logički nepovezana, nekonzistentna,  bez ikakve stvarne pozicije, pa onda loše slijepljena u nekakav Pernarov antibankarski svjetonazor. (Rekao bih inflacionistički, ali nisam siguran u kojoj je to mjeri Pernaru jasno pa se za sada suzdržavam.) Nema čega nema, od prepričavanja 1984., intepretacija Marxa, citiranja Ustava, monetarnih statistika, kojekakvih interpretacija povijesti…

Evo, izazivam vas da pronađete smisla u sljedećem dijelu teksta:

Damir se nasmijao i upitao ih “Znate li gdje je nastao prvi papirnati novac?”

“Nisam nikad o tome razmišljala”, rekla je Natalija.

“Nisam ni ja”,dodao je Ivan.

“Te stvari se ne uče u školi”, uzdahnuo je Dušan i dodao “toliko toga skrivaju od nas”.

Damir je nastavio “Prvi koji su počeli koristiti papirnati novac bili su Kinezi. Međutim tek u doba Kublaj Khana je on postao primarno sredstvo plaćanja.

Zamislite što ga je motiviralo da počne tiskati novac. Dug! Morao je na neki način isplatiti vojsku, a nije znao kako, tada je došao na ideju da obveze prema njima podmiri papirnim novcem.

Drugim riječima, budući da je uloga novca razmjena dobara i usluga – novac je imao pokriće u dobrima koja su ti ljudi stvarali i razmjenjivali. Na taj način mogao je isplatiti ljude bez da je povećavao poreze, što su ljudi više radili i stvarali to je on bio sretniji jer je mogao stvarati više novca koji bi imao pokriće u stvarnim vrijednostima.

Njegov način regulacije novca bio je toliko uspješan da je uskoro postao jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu. Njegovo kraljevstvo prostiralo se od Pacifika do Urala. Jedna petina svjetskog stanovništva bila je pod njegovom upravom. Umjesto da tlači ljude velikim porezima, poticao ih je na to da rade i stvaraju što više novih vrijednosti, za sve što bi oni napravili on bi izdao novčanu protuvrijednost. Tim novcem financirao je troškove državne uprave.

Također, osvajanja Kublaj Khana i njegovih nasljednika najzaslužnija su za ponovno stvaranje ujedinjene i vojno jake Kine.

Zapazite još nešto, primarna uloga tog novca nije bila stvaranje duga kao što je to danas, nego razmjena dobara. Država je imala vlast nad njegovim stvaranjem i puštanjem u opticaj. Impresivno, zar ne?” dovršio je Damir svoje izlaganje.

“Totalno”, rekao je Dušan.

 

Netočne činjenice u ovome dijelu teksta su između ostaloga:

  • u školi se uči da se prvi papirni novac koristio u Kini;
  • Kublaj-khan ne postoji. Postoji čovjek čije se ime na na engleskom piše Kublai Khan, a na hrvatskom Kublaj-kan;
  • Kublaj-kan nije vladao od Pacifika do Urala – de facto je vladao otprilike današnjom Kinom, Korejom i Mongolijom – i dok je proširio i ojačao vlast nad tim područjima izgubio je cijelu zapadnu polovicu svojega carstva;
  • ni za njegovih prethodnika mongolska zapadna granica zapravo nikada nije bila na Uralu, bila je na obalama Sjevernog i Crnog mora – a to je poprilično dalje;
  • tlačio je ljude velikim porezima, štoviše, povećavao ih je;
  • nije izdavao novac za novostvorenu vrijednost, naprotiv, pokriće za papirni novac naposljetku je postala konfiskacija privatnoga zlata i srebra;
  • ne samo da nije izdavao novac za novostvorenu vrijednost, već ga nije ni izdavao u visini porasta novostvorene vrijednosti, izdavao ga je u tolikoj mjeri da je inflacija toga papirnoga novca divljala;
  • također, ispravan prijevod engleske riječi je predecessors’ je prethodnika. Ukoliko već umećemo dijelove engleske wikipedije u svoju knjigu Kako je nastao novac rečenicu Kublai and his predecessors’ conquests were largely responsible for re-creating a unified, militarily powerful China onda prevodimo sa osvajanja Kublaj-kana i njegovih prethodnika najzaslužnija su za ponovno stvaranje ujedinjene i vojno jake Kine.

 

Činjenice na stranu, izazivam bilo koga da mi ukaže na smisao u:

  1. Dug! Morao je na neki način isplatiti vojsku, a nije znao kako, tada je došao na ideju da obveze prema njima podmiri papirnim novcem.
  2. Zapazite još nešto, primarna uloga tog novca nije bila stvaranje duga kao što je to danas, nego razmjena dobara.

 

3) Pernarova ekonomska teorija

Kao što sam rekao, sadržaj knjige je hrpa sranja prepisana iz međusobno nepovezanih i često proturječnih izvora na internetu, a zatim (često pogrešno interpretiranih i onda) možda ukalupljenih u osnovnu ideju vodilju. Možda jer nisam sasvim siguran, no nazovimo to Pernarovim teoremom, a taj glasi da su jednom nastali dugovi de facto neotplativi.

Objašnjavam na primjeru:

Zamislite svijet u kojem postoji 1.000 kuna i 11 ljudi, od kojih je jedan lihvar imenom Banka i ima svih 1.000 kuna.

Neka svaki od tih ostalih 10 ljudi uzme kredit 100 kuna, i mora vratiti 100 kuna glavnice i 50 kuna kamata.

Ukupno tih deset ljudi mora vratiti 1.000 kuna glavnice i 500 kuna kamata = 1.500 kuna, a to nije moguće jer na svijetu postoji samo 1.000 kuna.

Čistom matematikom dolazimo do toga da će 6 i 2/3 ljudi će uspjeti vratiti novac, a za 3 i 1/3 nema dovoljno novca na svijetu. Dugovi su dakle neotplativi.

 

Ovo je stvarno, ovo je istina.

Jedan od glavnih likova ovoga angažiranog romana poznat kao Vilibor upravo je osvojio 16,43% glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora u RH.

16,43% glasača u prvom krugu predsjedničkih izbora u RH je dokazano glupo.

I ta brojka je još uvijek podcjenjivanje jer je stranačka disciplina zadržala nepovezane HDZovce i SDPovce iz Belog Manastira od glasanja za Vilibora.

To je upravo strašno.

 

P.S.

A zašto ne mogu u toku otplate kredita prodati Banki roba i usluga u vrijednosti od 500 kuna? Tipa Maja ga može masirat (khm), Ivan mu može kosit travu, a Vilibor reinstalirat Windowse. Mislim, ok, štogod, neka u magičnom svijetu nikada i ne bude istodobno više od 1.000 kuna, svi su vratili kredite, a Banka je dobio masažu, pokošenu travu i Windowse 8.1?

Peak oil (2)

nastavno na prethodni post gdje je dana slika porasta proizvodnje nafte u SAD-u, malo u suprotnome smjeru i o kompleksnosti i nesigurnosti proizvodnje energije u budućnosti

 

1) tko, po kojoj cijeni i uz koji profit proizvodi naftu

Major Exploration Country
Exploration Type
Marginal Production Cost
Transport Costs to major Distribution Channel
Profit per Barrel at Price of 85$
Saudi Arabia Onshore 3 4 78
Middle East ex Saudi Onshore 14 4 67
Russia Onshore 18 12 55
Other former USSR Onshore 21 12 52
Venezuela/Mexico Standard 32 4 49
Norway/UK Northsea 50 2 33
United States Deep-water 57 2 26
Brazil Ethanol 66 5 14
Brazil Offshore 80 2 3
United States Shale 73 12 0
Canada Sand 90 15 -20
Europe Ethanol 103 2 -20
Europe Biodiesel 110 2 -27
Russia Arctic 120 5 -40

Primijetite gdje se nalazi biodizel. Među ostalim zanimljivostima, nešto o ideji da je bar dio ulaganja napravljen u shale boomu… boom, posljedica jeftinoga financiranja koje je nekuda moralo otići?

 

2) A review on coal-to-liquid fuels and its coal consumption, Mikael Hook i Kjell Aleklett 

Sve što ste ikada željeli znati o potencijalnim (organizacijskim) problemima pretvaranja ugljena u naftu. Osobno mislim da autori podcjenjuju potencijale povećanja proizvodnje ugljena, posebice ako se ostvari prognoza da bi masovna upotreba ugljena dovela do rasta njegove cijene. Rudarstvo je (možda, vjerojatno?) zanat budućnosti!

 

3) A na temu pretvaranja ugljena u naftu, SASOLovi financijski izvještaji.

Marksizam 2.0

zašto ne? 

 

Najpoznatiji brk u novinarstvu (sjećate se, onaj tip komunist koji sanja nekakve industrijske politike i misli da je u stanju “procjenjivati potražnju za industrijskim proizvodima kroz više desetljeća”) prenosi nam da 

Sad više nema sumnje…
Ime mu je Thomas Piketty. Nakon nedavnog izlaska njegove knjige ‘Capital in the Twenty-First Century’…

Taj francuski ekonomist pronašao je ‘bug’ u kapitalističkom softveru…

Pojednostavnjeno, u opsežnoj knjizi koja je svjetski ekonomski bestseler Piketty dokazuje da se puštanjem da nevidljiva ruka djeluje na slobodnome kapitalističkom tržištu neizbježno povećava nejednakost među stanovništvom. Bogatstvo se nezaustavljivo koncentrira u sve manje ‘rentijerskih’ ruku. U SAD-u, primjera radi, jedan posto najbogatijih ima udio u ukupnom bogatstvu kakav nije viđen od 1928. I taj se trend nastavlja. Zato je pitanje vremena kad će odnosi između bogatih i običnih opet doći na razine iz vremena plemića i kmetova.

Još hvalospjeva

Žešći od Linića

 

Meh. Izgleda da se netko (francuski ekonomist Thomas Piketty) sjetio preprakirati neke diskreditirane ideje s početka i sredine 19. stoljeća, prvenstveno Davida Ricarda te kasnijih sljedbenika poput nadriekonomista Karla Marxa, zalijepiti uza to kakav model, i eto nam nove revolucije u ekonomiji. Mislim, zašto ne? Pogledajte kuda je Keynes došao sa prepakiravanjem diskreditiranih Malthusovih ideja sa početka 19. stoljeća?

Problem je, dakako, kao i uvijek, u tome što su te ideje diskreditirane s razlogom. Uzmimo kao primjer za ovaj slučaj rad Parametric Estimations of the World Distribution of Income by Maxim Pinkovskiy, Xavier Sala-i-Martin, koji analizira, ne istina distribuciju bogatstva, ali distribuciju dohotka o kojemu bogatstvo ovisi, na svjetskoj razini. Sve sličice koje prilažem niže upravo su iz toga rada.

Distribucija dohotka u svijetu tijekom zadnjih 50 godina

Distribucija dohotka u svijetu tijekom zadnjih 50 godina

 

Ha? Ako nije bilo dovoljno jasno, evo detaljnije:

 

Distribucija dohotka u svijetu 1970.

Distribucija dohotka u svijetu 1970.

 

 

Distribucija dohotka u svijetu 2006.

Distribucija dohotka u svijetu 2006.

Ako mene ne varaju moje oči, čini se da se događa upravo suprotno. Na svjetskoj razini, dohodak se ujednačuje. Dohodak, i posljedično bogatstvo, povećavaju se brzinama bez presedana. Najsiromašniji relativno najviše poboljšavaju svoj položaj. Ne samo to, broj ljudi u apsolutnom siromaštvu smanjuje se u apsolutnim brojevima, ne samo u relativnim. I to dok stanovništvo raste ogromnim stopama. Kako bi rekli autori članka:

Using the official $1/day line, we estimate that world poverty rates have fallen by 80% from 0.268 in 1970 to 0.054 in 2006. The corresponding total number of poor has fallen from 403 million in 1970 to 152 million in 2006.

Evo što vam je vaš kapitalizam dao…

 

Ono što zapravo vidimo na gornjim slikama su prvenstveno sljedeće dvije stvari:

  1. porast slobodne trgovine;
  2. akumulaciju kapitala diljem (najsiromašnijih dijelova) svijeta.

 

Naravno, događa se tu još ponešto, a ono što danas mainstream ekonomisti još uvijek nisu objasnili je sljedeće:

Problematično odstutstvo značajnog napretka u SAD-u

Problematično odsustvo značajnog napretka u SAD-u

Problem koji dakle hrani moderne marksiste nije neka briga za siromašne (u Kini, Indiji, Brazilu, tko zna gdje), već je problem što zapadne (njihove) zemlje relativno gledajući nazaduju. Kako je moguće da se u jednome SAD-u bogatstvo povećava tako sporo (i to još usporava), uza sav taj tehnološki napredak i druga čuda koja bi trebala voditi zadržavanju relativne prednosti, ako ne već njenome povećanju, u odnosu na ostatak svijeta?

Ako problem postavimo tako, jasno nam je i zašto, svjesno ili nesvjesno,

Kao rješenje te pogreške ugrađene u liberalni kapitalizam predlaže uvođenje globalnoga progresivnog poreza na kapital…

U međuvremenu, ja na gornjoj slici vidim sljedeće tri stvari:

  1. ekonomske slobode se u SAD-u smanjuju i apsolutno i relativno u odnosu na ostatak svijeta,
  2. građani SAD-a više ne štede, a dobici od tehnološke promjene tek kompenziraju manje količine kapitala kojima to gospodarstvo raspolaže.

No to sam samo ja.

Aplikacije vs. web aplikacije

drugačiji pogled na stvari

 

QWERTY (QWERTZ) vs. Dvorak

 

Zadnjih desetak godina (koje godine se je točno pojavio gmail?) svima je očito, i čini se da to ima neku određenu težinu, da je budućnost u web aplikacijama. Naposljetku, svi mi sve više aplikacija koje koristimo, koristimo kroz preglednik interneta. Počelo je sa mailom, nastavilo se sa kojekakvim aplikacijama za specifične obrade (recimo, fotografija), a tu su se pojavili i čini se da se nekako počinju koristit čak i puni uredski paketi i što sve ne. Google koji je predvodnik trenda je napravio cijeli operativni sustav koji služi jedino izvođenju web aplikacija, a čak i domaća državna uprava slijedi trend kroz nekakve e-porezne i sl. Trend se čini nezaustavljivim.

Osim kod Applea i iPhone-a, i svih koji ih kopiraju.

 

Otuda ta ideja koju sam jučer pročitao, a sažetak je sljedeći. Sve gore navedeno, sav taj trend, ustvari je posljedica samo Microsoftova samozadovoljstva. Web aplikacije su smeće. Java je smeće. HTML X je smeće. Cloud je smeće. Ne samo da su aplikacije koje se lokalno izvode bolje i efikasnije, nego ih i samo tržište preferira. Cijeli ovaj trend posljedica je samo toga što je Microsoft, zadovoljan tržišnom penetracijom Windowsa, zaustavio njihov razvoj. Elementi sučelja i alati za razvoj, centralni repozitoriji aplikacija i sve što ide uz to, kasne skoro desetljeće. Ne samo to, nego su i Windowsi namjerno ograničavani u korist Xboxa i inih igračaka.

Ali kada je konkurencija ažurna, lokalno izvodive aplikacije jednostavno dominiraju nad web aplikacijama. Internet promet na mobitelima (čitaj: Apple, nešto manje Google) generiraju lokalno izvođene aplikacije povezane na internet, ne web aplikacije ili surfanje.

 

Pretpostavimo da je to točno. Što reći?

  1. regulacija konkurencije očito je besmislena iz dodatnih razloga. Ne samo da je reguliranje Microsofta u 90tim uspjelo previdjeti da je PC samo jedna vrsta računala (odnosno, to će postati), već je i cijeli taj pogled (koja vrsta računala i koji operativni sustav) previše uzak. Onoga trenutka kada je Microsoft počeo izbacivat sub par proizvode, iako nitko nije mogao odmah napraviti konkurenta koji će preuzeti tržište, Microsoft je jednostavno zaobiđen, koncept operativnog sustava kao takvoga je jednostavno zaobiđen, uporabom sljedeće najbolje alternative – web aplikacija.
  2. Microsoft će uočavanjem te konkurencije popraviti svoj proizvod (što je upitno, jer su tu konkurenciju uočili još prije izlaska Viste i najavili svoju posvećenost desktop iskustvu kao najboljoj platformi i najboljem korisničkom iskustvu i što sve ne). Ili će konkurencija skinuti Microsoft sa trona. No u svakome slučaju, možemo očekivati da ćemo za desetljeće svoje internet bankarstvo na PC-u koristiti kroz aplikaciju koju ćemo preuzeti iz nekakvog store-a, umjesto da konstantno radimo update jave i uživamo u čarima skalabilnog mobilnog bankarstva koje se može koristiti na bilo kojoj platformi i na ni jednoj ne radi kako bi trebalo.

 

Vjerujem da ćemo, ako je ovo gore navedeno sve točno, nekakve e-porezne i dalje koristiti putem web aplikacija, no to je ipak tako sporedna stvar.