Triffinova dilema

onako kako je ja razumijem

 

Da moram nabrojati koji su to najvažniji uvidi koji su napravljeni u ekonomiji kao znanosti u 20. stoljeću, nabrojao bih cca 5 njih. 2 su Misesova, problem kalkulacije u socijalizmu i austrijska teorija gospodarskog ciklusa, tu je Solow–Swan model koji objašnjava gospodarski rast u dugom roku, tu je Hotellingovo pravilo koje objašnjava upotrebu ograničenih resursa tijekom vremena, a 5. definitivno nije Coase nego Triffinova dilema.

 

 

A Triffinova dilema je jedna zanimljiva i očita stvar koja se prvi puta pred mojim očima pojavila kao gotovo fusnota u mome udžbeniku iz Monetarne politike (to je bilo prije Bolonja dumbed down udžbenika kada su čak i u udžbenicima tu i tamo znale pisati zanimljive sitnice). Ukratko, ide ovako:

Recimo da vaša (fiat) valuta postane rezervna svjetska valuta. Vaša država/društvo kao društvo sada možete koristiti seigniorage. Čuli ste za seigniorage? Ono kada država tiska novac koji zamjenjuje za robe i usluge? E pa, ovo je slično. Vaša država/društvo tiska novac koji zamjenjuje za inozemne robe i usluge.

Ali, ako vi to stvarno radite, jednako kao što bi domaći seigniorage doveo do inflacije i kraha valute nakon previše otisnutog novca, tako i slanje novih količina rezervne valute u inozemstvo dovodi do prevelikih zaliha te rezerve, gubitka povjerenja u rezervnu valutu, odbacivanja te rezervne valute i njenog vraćanja u zemlju emitera, odnosno inflacije i kraha valute.

 

Tiskati li ili ne tiskati?

S jedne strane ako tiskate, dobivate džabe stvari za svoju populaciju koja će biti sretna, jer hej, džabe (ideja se zove socijalna država). Lakše financiranje vojnih ekspedicija ako furate na to. Možete čak i vojnom silom poticati održavanje svojega statusa rezervne valute. (Ideja se zove NWO).

S druge strane znate (ili predosjećate) da to ne može trajati vječno. Ako se upustite u tu igru, pitanje je desetljeća kada će vas status imanja rezervne valute dovesti do kraha te rezervne valute, ali prije toga, i do uništavanja vašeg domaćeg gospodarstva.

 

Tiskati li ili ne tiskati?

Kako su u pitanju države, odgovor je naravno tiskati. (Usprkos nazivu, Triffinova dilema uopće nije neka dilema…)

Međutim, ono što kod Triffinove dileme nije toliko zanimljivo su neki matematički odnosi na financijskim tržištima i slične kratkoročne spike kojima se bavi većina napisanog o temi. Ako razmislite, ono što je stvarno zanimljivo je su spore dugoročne promjene koja se događaju s državom/društvom koja ima status rezervne valute.

Očito, da bi neka (fiat) valuta dobila status rezerve, društvo koje je koristi mora biti produktivno. Državna potrošnja mora biti kontrolirana. Valuta se ne smije tiskati samo tako, mora biti praktično najmanje tiskana u svome globalnom okruženju. Inflacije nema. To je u osnovi jedno zdravo i snažno društvo.

 

Tijekom desetljeća, stalna pojava je da se bar dio domaće potrošnje financira tiskanjem novca. A kako ta dobra i usluge koje se troše dolaze iz inozemstva, nije u pitanju preraspodjela unutar zemlje i prikriveno oporezivanje kao u klasičnom tiskanju novca. Cijelo društvo, ili bar većina, uživa veći životni standard od svoje produktivnosti.

Proizvodni kapaciteti se sele u inozemstvo. Rezervna valuta toliko je jaka da se proizvodnja u inozemstvu više isplati nego u zemlji i, sve drugo isto, nema toga protekcionizma koji će to spriječiti. Čim dobavljate iz inozemstva tiskanjem novca, imate deficit platne bilance. Deficiti platne bilance postaju uobičajena stvar.

U najboljem slučaju, domaći proizvodni kapaciteti neće rasti stopama rasta potrošnje. Alternativno, može vam se događati čak i da se domaći obujam proizvodnje roba i usluga i smanjuje i supstituira uvozom iz inozemstva koji se plaća emisijama domaćeg novca.

Efekti su razorni i u drugim dijelovima vašega domaćega društva. Kako lifrate novo emitirani novac u inozemstvo? Izravno iz tiskare? Ne, preko financijskog sustava. Financijski sustav prerasta stvarne potrebe domaćeg tržišta i događa se ogromna misalokacija resursa u njegovu korist. To je samo jedna od misalokacija resursa koje se događaju.

Desetljeća takvoga života mijenjaju sve od mentaliteta vašega stanovništva do vašega političkoga sustava.

I cijelo to vrijeme kako postajete sve ovisniji, sve nužnije postaje takvo financiranje domaće potrošnje, i time sve bliži krah i gubitak statusa rezervne valute. S druge strane, vaše gospodarstvo je s godinama sve manje zdravo u odnosu na ostatak svjetske ekonomije, i što više vremena prođe, to će u lošijem stanju dočekati krah i kretanje od nule.

 

Čak i da smatrate da je to problem, što zapravo možete napraviti sve da i želite dobro? Ponavljam, čim dobavljate iz inozemstva tiskanjem novca, imate deficit platne bilance.

Carine? Žalim, i dalje imate deficit platne bilance.

Devalvacija valute? Žalim, i dalje imate deficit platne valute.

Subvencije domaćoj proizvodnji? Žalim, i dalje imate deficit platne valute.

Jedini način da problem riješite je… da se odreknete statusa rezervne valute. Ali to je zapravo jedino što nikada voljno nećete napraviti, jer ste vjerojatno već otišli predaleko, i zato jer jednostavno nećete.

 

Sve to budi rečeno, Triffinova dilema se odnosi na SAD, predviđa krah dolara, ja bih rekao da lijepo odgovara predviđanjima koje se mogu izvući iz nje, a krah dolara i gubitak statusa rezervne valute još uvijek čekamo.

Oglasi

Utopijsko distopijske gluposti današnjice

o temi, roboti nam dolaze uzeti poslove i zato treba nam zajamčeni minimalni dohodak

 

I dok su neki dan na referendumu Švicarci odbacili najnoviju marskističku glupost, o tom nekom zajamčenom minimalnom dohotku sve se više priča (gluposti). Evo tipičnog primjera:

The study suggests that new technologies are creating fewer and fewer jobs and it is likely that advances in automation and AI will destroy jobs at a much faster rate than it creates new roles.

Yes, automation and robotics will bring advances and benefits to people — but only a select few. Shareholders, top earners, and the well-educated will enjoy most of the benefits that come from increased corporate productivity and a demand for technical, highly-skilled roles.

Meanwhile, the majority of society — middle classes and, in particular, the poor — will experience significant upheaval and little upside. They will be forced to retrain and relocate as their old jobs are replaced by smart machines.

 

O Bože. Mislim, mi znamo koje su implikacije rasta produktivnosti zbog tehnološke promjene (automatizacije i robotizacije). Implikacije su da će prosječan radnik

  • raditi manje;
  • zarađivati više;
  • imati više životni standard.

I isto tako znamo da će daleko veća korist biti za najsiromašnijeg člana društva no za najbogatijeg člana društva. I vidjeli smo to. S industrijalizacijom, daleko je više koristi imao netko tko je prešao s 16 satnog kopanja zemlje i povezanih aktivnosti na 12 satni rad na pokretnoj traci. Više nije bio izložen elementima, nije spavao na zemljanom podu i nije umro od gladi za vrijeme loše godine. S industrijalizacijom, netko tko je imao sve dobio je… bolju unutarnju rasvjetu, nova više ne miriše na otopljeni loj.

Isto tako, posljedice industrijalizacije i robotizacije bit će takve da će i Joža iz Ličkog Petrovog sela imati robotski usisivač (a prije nije imao nikakav), dok će engleska kraljica Elizabeta imati ljepši robotski usisivač od Jože (a prije je imala tek 20 njih ručnih).

BTW. Stvarno, u zadnja dva stoljeća, prešli smo iz društva u kojem je 95% stanovništva radilo na zemlji radi čistog preživljavanja u društvo gdje to 95% stanovništva nije točno sigurno što je to motika. Uzimajući u obzir da je situacija u kojoj 95% stanovništva radi na zemlji samo radi preživljavanja praktično sva dotadašnja povijest, to je jedna velika jebe.a promjena. 21stoljetna automatizacija? Not so much.

 

Ako znamo da su posljedice automatizacije da i najsiromašniji rade manje sati (ali rade, i radit će, sve dok su resursi ograničeni), više zarađuju i bolje žive, i ako to ne opažamo (ili pretpostavljamo da nećemo opažati), već opažamo nešto drugo (gubitak radnih mjesta), to što opažamo je posljedica nečeg drugog.

Specifično, u SAD-u iz kojih većina marskističkih gluposti danas dolazi, pada dostupnog kapitala po radniku kombinirano sa regulatornim ograničenjima zapošljavanju (minimalnom plaćom i sl.).

Ako želimo, u Hrvatskoj, razlog zašto danas imamo cca milijun zaposlenih umjesto cca 2,5 milijuna nije taj što su roboti i Kinezi ukrali sve dobre poslove u tekstilnoj industriji, nego je razlog taj što su Hrvati u duši dobri komunisti i sukladno tome nam je društvo i regulirano.

 

Ili, pokušajmo na drugi način. Ova glupa teorija citirana gore može se sažeti kao:

svi imamo sve što možemo poželjeti, i ako se dogodi da nešto uspijemo proizvodit efikasnije imamo problem, jer dio nas onda jednostavno neće imat što radit. Što, taj dio nas će onda proizvoditi nešto drugo? Ah, gluposti dragi čovječe, pa već imamo sve što možemo poželjeti.

U čemu je fora s deflacijom?

odnosno, u čemu nije fora

 

Sa BusinessInsidera objašnjavaju nam citirajući izvjesnoga  Garya Shillinga:

Zašto se FED očtio boji deflacije? Cijene koje polako kontinuirano padaju mogu potaknuti kupce na čekanje još nižih cijena. Slijedom toga, višak kapaciteta i zaliha potiču snižavanje cijena. To samo potvrđuje početne sumnje potrošača i potiče ih da i dalje čekaju. Takva deflacijska očekivanja su djelomično odgovorna za nizak ekonomski rast u Japanu tijekom posljednja dva desetljeća. 

To je ciklus koji sam sebe potiče, i teško ga je zaustaviti.

 

Jedna od najdugovječnijih ekonomskih laži ikada opet je u modi. Deflacija je opaka, jer ako svi misle da će cijene u budućnosti padati nitko ništa neće kupovati i svi će stajući na mjestu umrijeti od gladi. Ja međutim imam nekoliko pitanja.

 

1) kako to da ljudi ipak ne umiru od gladi u periodima deflacije?

 

2) što je s mobitelima i kako se oni uklapaju u tu priču?

Očito,  nikome nikada nije isplativo kupiti mobitel. U prosjeku, ako se strpiš godinu dana, moći ćeš kupiti otprilike duplo bolji mobitel. Ako kupuješ mobitel onda, dakle, samo bacaš novac. Zamka, ciklus koji sam sebe potiče i ja ne vidim izlaza. Proizvođači mobitela mora da su u teškoj banani.

 

3) što je s potrošačkim kreditima i kako se oni uklapaju u tu priču?

Što se sve kupuje potrošačkim kreditima?

  • nekretnine;
  • automobili;
  • kućanski aparati;
  • računala;
  • mobiteli;

Ako tu uračunamo i kreditne kartice dolazimo do toga da se potrošačkim kreditima kupuju i

  • putovanja;
  • odjeća;
  • obuća;
  • hrana.

Hrana, iako bi svima očito bilo isplativije čekati godinu dana i onda kupiti nešto za pod zub.

Kamata? 5 – 65%. Na domaćim financijskim tržištima obično max dopuštena zakonska, recimo nekakvih 12%.

Zar nije očito da je jeftinije kupovati nešto bez plaćanja kamata i bez potrošačkog kredita. Ne uzeti potrošački kredit je zapravo jednako kao čekati da cijene u budućnosti padnu (nema kamate). Pa neka čak i postoji inflacija, uz dane odnose kamatnih stopa, opet je isplativije čekati da “cijene u budućnosti padnu”, odnosno, ne uzeti potrošački kredit.

Ako ćemo vjerovati uvodnome citatu, potrošački kredit je stoga nemoguć i ne postoji.

 

3) što je kamatama i kako se one uklapaju u tu priču? 

Zamislimo dva primjera gospodarstva s realnom kamatnom stopom od 2 posto.

U gospodarstvu A stopa inflacije je 2% dok je nominalna kamatna stopa 4%.

U gospodarstvu B stopa inflacije je -2% dok je nominalna kamatna stopa 0.

 

U gospodarstvu A potrošač “prosječni potrošač” danas ima 100 kuna, dok će za godinu dana imati 104 kune.

U gospodarstvu B potrošač “prosječni potrošač” danas ima 100 kuna, dok će za godinu dana imati 100 kuna.

 

Potrošač ima izbor između kupnje dobra “prosječno dobro” danas ili za godinu dana.

U gospodarstvu A cijena “prosječnog dobra” danas iznosi 100 kuna, dok će za godinu dana iznositi 102 kune.

U gospodarstvu B cijena “prosječnog dobra” danas iznosi 100 kuna, dok će za godinu dana iznositi 98 kuna.

 

Pitanje je naravno to, na koji način sama promjena razina cijena, ukoliko su uvjeti stabilni i može se predvidjeti kretanja, utječe na preferenciju potrošača za kupnjom sada ili kasnije?

Odgovor je taj da sama umjerena promjena razina cijena na (relativno) efikasnom tržištu ne objašnjava odluke o kupnji sada ili kasnije, već je odluka o kupnji sada ili kasnije ovisna zapravo o realnoj kamatnoj stopi.

Ukoliko je vremenska preferencija određenog potrošača takva da ga zadovoljava realni prinos od 2%, čeka. Ukoliko je preferencija određenog potrošača takva da ga NE zadovoljava realni prinos od 2%, kupuje odmah.

Što je to deficit?

ili, što sam ja o tome mislio 2008. godine

 

Podsjetio me post kolege Kapitalca o tome tko je, kada i koliko zadužio RH na moj seminar koji sam na faksu napisao krajem 2008. godine. Zanimljiva vremena. Ja sam koji mjesec nakon toga pročitao Schiffov Crash Proof i otkrio austrijsku školu i moja razmišljanja su nakon toga… ponešto drugačija, no kako sam ga onda sada nostalgije radi pročitao, zašto ne: 

 

Deficit države u određenom razdoblju (jednoj godini) je višak rashoda nad prihodima u tome razdoblju. Deficit je varijabla toka (mjeri se u određenom vremenskom razdoblju). Dug se pojednostavljeno definira kao zbroj proračunskih deficita u prošlosti umanjenih za suficite u prošlosti, te je kao takav varijabla stanja (mjeri se u nekoj danoj točki u vremenu).

Iako su definicije deficita i duga lako razumljive, kod utvrđivanja stvarnih vrijednosti tih pokazatelja u praksi postoje znatni problemi. Prvi proizlazi iz same organizacije državnih financija. Uz proračun središnje države, država kontrolira i veći broj izvanproračunskih fondova. Isto tako, županije, općine i gradovi imaju svoje proračune. Da bi se dobila realna slika o veličini državne potrošnje, a time i deficita, potrebno je konsolidirati sve te proračune. Proračun središnje države objedinjen s izvanproračunskim fondovima čini konsolidirani proračun središnje države. Konsolidirani proračun središnje države objedinjen s proračunima lokalnih jedinica čini konsolidirani proračun opće države.

Nadalje je tu problem nekonzistentnosti načina na koji država iskazuje svoje prihode i rashode, tj. nekonzistentnost državnog računovodstva. Primjer toga je prodaje državne imovine, koja se ovisno o volji sastavljača proračuna prikazuje ili ne prikazuje kao prihod proračuna koji umanjuje deficit. Visina deficita tijekom određene godine stoga u velikoj mjeri ovisi o primijenjenim računovodstvenim pravilima.

Dio državnog duga je u vlasništvu središnje banke. Inflacija umanjuje stvarnu visinu državnog duga. Država posjeduje veliku materijalnu imovinu koja se ne uzima u obzir kada se promatra financijsko stanje države. Država isto tako ima ogromne neizravne obveze – zakonom obećana davanja u budućnosti različitim društvenim skupinama. Iznos državnog duga znači nešto samo ako se postavi u odnos prema BDP-u, te se rastom BDP-a smanjuje relativna zaduženost države. Iz toga proizlazi, da osim što je teško utvrditi stvarne iznose državnog deficita i duga, i samo značenje tih pokazatelja je nejasno i podložno različitim tumačenjima.

 

2.1. Makroekonomske posljedice deficita

Utjecaj države na razinu domaćeg proizvoda najveći je u kratkom roku. Visina deficita (ili zapravo samo postojanje deficita) ne utječe na razinu domaćeg proizvoda. Promjene visine državne potrošnje utječu na razinu domaćeg proizvoda. Stoga je ekspanzivna fiskalna politika povezana s povećanjem deficita državnog proračuna, a restriktivna fiskalna politika s smanjenjem deficita. Ukoliko gospodarstvo ne ostvaruje punu zaposlenost resursa ekspanzivna fiskalna politika dovodi do porasta BDP-a većeg nego što bi to obično bilo i veće zaposlenosti resursa. Ukoliko gospodarstvo već ostvaruje punu zaposlenost resursa primjena ekspanzivne fiskalne politike prije svega dovodi do inflacije.

Država u dugom roku ne može poticati rast gospodarstva povećanjem svoje potrošnje. Štoviše, deficiti državnog proračuna koji su obično posljedica takve politike dugoročno imaju negativan utjecaj na razinu domaćeg proizvoda. Domaći proizvod u dugom roku određuju tri faktora: tehnološki napredak, količina dostupne radne snage i količina kapitala. Država ima najizrazitiji utjecaj na količinu kapitala. Investicije u kapital u nekoj godini su suma privatne štednje, deficita države i neto priljeva kapitala iz inozemstva. Veći državni deficit dovodi do manjih investicija u kapital (hipoteza istiskivanja), što znači da će u budućnosti radna snaga imati manje kapitala na raspolaganju i stoga nižu produktivnost. Konačni rezultat deficita danas je niža razina domaćeg proizvoda od potencijalne razine u budućnosti.

 

2.2. Teret duga

Kako državno zaduživanje radi financiranja deficita u zadanom trenutku u budućnosti stiže na naplatu, država u tome trenutku mora vratiti dug ili ga mora refinancirati. U raspravama oko državnog zaduživanja se stoga često postavlja pitanje tko u konačnici plaća dug, s posebnim naglaskom na pitanje troši li država na pružanje usluga građanima danas ostavljajući obvezu plaćanja toga duga onim građanima koji će živjeti u budućnosti. Klasična kejnezijanska sinteza smatrala je da unutarnji dug nije teret za buduće generacije (otplata duga se smatrala preraspodjelom dohotka od građana koji ne posjeduju obveznice prema vlasnicima obveznica), a vanjski dug nije teret za buduće generacije ako se posuđena sredstva iskoriste za financiranje akumulacije kapitala koji će davati veći povrat od graničnog troška posuđivanja.

Model preklapajućih generacija teoretski pokazuje kako se teret duga može prenositi kroz generacije. Model polazi od toga da država novcem posuđenim od građana pruža usluge svim svojim građanima, dok novac posuđuje samo od ljudi mlađe i srednje dobi (vrijeme otplate duga se nalazi unutar njihovog životnog vijeka te su oni voljni posuditi novac državi). Kada država vraća dug, za njegov povrat oporezuje sve svoje gađane. Prva posljedica toga je da su ljudi koji su bili stari u vrijeme zaduživanja primili usluge od države, a nisu oporezovani u vrijeme povrata duga. Druga posljedica toga je da se za povrat duga oporezuje ljude koji nisu primili nikakve koristi od toga zaduživanja države jer se nisu još ni rodili u vrijeme nastanka duga. Starije generacije ostvaruju koristi na trošak mlađih generacija.

 

2.3. Važnost zaduživanja države za nacionalni financijski sustav

U razvijenim državama obveznice izdane od strane države smatraju se najsigurnijim financijskim instrumentima,  te kao takve nose najniže kamatne stope. Iz toga proizlazi njihova velika važnost i uloga u financijskom sustavu države.

Uloge koje državne obveznice obavljaju u financijskom sustavu su:

  1. One su referentna imovina za određivanje kamatnih stopa na druge oblike imovine. Moguće je da bi financijska tržišta bila manje efikasna bez takve referentne imovine.
  2. Zbog sigurnosti otplate mnogi investitori (pojedinci i institucije, npr. mirovinski fondovi) preferiraju državne obveznice pred ostalim oblicima imovine.
  3. Njima se služe središnje banke za obavljanje monetarne politike.

 

Auch. Dalje drvim po deficitima raznih država s fokusom na Njemačko-Francusko izigravanje SGP-a ranih 2000-tih koje je rezultiralo promjenama koje su ga učinile besmislenim, zaključno s Hrvatskom otkuda dolazi sljedeća slika:

Tako je to izgledalo 2008. ...

Tako je to izgledalo 2008. …

Koja vremena, ha. I sve je ispalo po planu. 😀

Zaključak:

Posljedice državnih deficita možda su teško mjerljive, ali isto tako se nikada ne može  zanemariti njihov veliki utjecaj na sadašnjost i budućnost nekoga gospodarstva i cjelokupnog društva. Zaduživanje države stoga se nalazi u središtu pozornosti ne samo ekonomista i političara, već često i opće javnosti.

Takva situacija može dovesti do pozitivnih pomaka u državnim financijama u vidu ograničavanja nepotrebnog i pretjeranog trošenja, efikasnijeg upravljanja državnim novcem i sl. Negativna posljedica toga je da se stanje javnih financija često ocjenjuje isključivo na temelju deficita. U toj se situaciji pitanjima poput pruža li država optimalnu razinu javnih usluga može pridati nikakva ili nedovoljna važnost, a što opet može dovesti do toga da država javnosti pruža nedovoljnu razinu javnih usluga. Deficit je bitan, ali kada se raspravlja o javnim financijama nije sve.

Auch. U moju obranu, znao sam da je zaključak bezvezan, no trebao mi je zaključak pa sam ga prepisao iz udžbenika.

Joseph Stiglitz je idiot

posebna vrsta idiota

 

Jeste li čuli da je Sudac Kolakušić odbio prijedlog predstečajne nagodbe Dalekovoda? 🙂

A jeste li svjesni da je sada u trenutku pisanja ovoga posta 18:04, a još uvijek nismo dobili bijesnu izjavu Ministra financija u kojoj prijeti navedenom sucu? Tja, bit će da ima drugih drugih stvari na umu ovih dana

No bilo kako bilo, iako zapravo užasno slična, ovo nije priča o ministru financija, ovo je priča o jednome sasvim drugome socijalistu pa da skratim…

 

Joseph E. Stiglitz je američki ekonomist. Nobelovac. Jedan “od 100 najutjecajnih ljudi na svijetu.” Mrzi Svjetsku banku, no bio je njen senior vice president i chief economist. Obamin ekonomski savjetnik. Čovjek koji ima 40 doktorata (btw. još jedan dokaz kontra modernog visokog obrazovanja). To je dakle Joseph E. Stiglitz.

Kako poslovni.hr iz kojeg god razloga prenosi članke iz WSJ-a, prenio je i njegovo mudrovanje naslovljeno Sud omogućio lešinarskim fondovima da ugroze buduća restrukturiranja duga. O čemu se radi? Neka Joseph E. Stiglitz objasni:

Argentina je vrlo inovativno stari dug zamijenila novim – za 30 ili nešto više centa po dolaru – uz obveznicu indeksiranu prema BDP-u.

No nekoliko “lešinarskih” fondova – među kojima je napoznatiji zloglasni hedge fond Elliott Management pod vodstvom milijardera Paula Singera – u argentinskoj su muci vidjeli priliku za strahovitu zaradu na teret argentinskog naroda.

Stare su obveznice otkupili za vrlo malen udio nominalne vrijednosti, a potom sudskim putem pokušali prisiliti Argentinu da plati 100 centa po dolaru.

Njihova je sudska strategija iskoristila standardnu ugovornu klauzulu zvanu pari passu, kojoj je cilj da svi potražitelji prava uživaju jednak status. No na opću nevjericu, američki je drugostupanjski prizivni sud New Yorka odlučio da to znači da, ako Argentina u cijelosti isplati dug onima koji su prihvatili restrukturiranje duga, mora lešinarima u cijelosti isplatiti ono što duguje.

Ili ne. Koji socijalistički šupak. Biram najmanje nebulozne rečenice, a on se ne može se suzdržati toliko da objektivno iznese cijeli slučaj, a da ne vrijeđa i prosipa ideologiju.

 

No dakle, situacija je ova:

Argentina se zaduži preko glave, izda obveznice u kojima piše da će sve imatelje tretirat jednako i onda ih prestane plaćat.

Nudi restrukturiranje duga imateljima obveznica, vratit će trećinu, odnosno vraćat će kamatu na trećinu.

Neki prihvate, neki ne. Ovi koji ne, tzv. lešinari, nadaju se naplatit više od trećine, ali do daljnjega im Argentina pokazuje srednji prst i ne isplaćuje ništa.

Kako sve isplate idu preko američkih banaka, nakon desetljeća pravne bitke tzv. lešinari dobe presudu kojom se naređuje bankama koje vode isplatu da ne smiju sudjelovat u kriminalnim radnjama, tj. smiju vršit isplate jedino ako se sve imatelje tretira jednako.

Ako oni koji su se nagodili dobivaju trećinu, svi moraju dobit bar trećinu. Ali, ali, oni koji nisu pristali otpisat dug Argentini, i dalje imaju svoje potraživanje, i mogu u teoriji tražit isplate dok se ne naplati sve 😀

 

Efektivne posljedice:

Nema dobrovoljne prisilnosti, ni “dobrovoljne prisilnosti”. Argentina će se morat ili nagodit sa svima, ili isplatit sve imatelje obveznica, ili efektivno nema pristupa financijskim tržištima.

Argentina prije ili kasnije mora vratit svoj dug.

Argentina može ne plaćat svoje obveze, ali Argentina se onda ne može ni dalje zaduživat.

Kul ne 😀

 

I što to onda naljuti čiku Stiglitza:

U tom je postupku pobijen temeljni princip modernog kapitalizma, taj da je potreban novi početak kad dužnici ne mogu platiti vjerovnicima.

Fu.k you.

 

Nije, sljedeće je:

Nedavno donesena odluka američkog prizivnog suda mogla bi poremetiti tržišta javnog duga, a moglo bi se dogoditi i da SAD izgubi status dobrog izdavača državnih obveznica.

Heh, pitam se zašto… Fu.k you.

 

No ozbiljno. Evo posljedice/”problema”:

Na kraju krajeva, koja će zemlja u razvoju koja skrbi o dugoročni interesima svojih stanovnika biti spremna izdati obveznice kroz američki financijski sustav kad američki sudovi – i mnogi drugi ogranci američkog političkog sustava – dopuštaju financijskim interesima da nadjačaju javni interes?

Evo problema. Retoriku na stranu, vraćamo se na efektivne posljedice.

Ovakav razvoj situacije u kojima se “onemogućuje” (jako slabo i neefektivno, no ipak onemogućuje) državama da svojevoljno otpisuju dugove, ovakav razvoj situacije u kojemu postoji minimum minimuma kontrole nad zaduživanjem države dovodi to toga…

Da će se mnoge zemlje, posebice zemlje u razvoju, prestat (neracionalno) zaduživat. Da će biti prisiljene trošit u okviru svojih mogućnosti.

A doista, ima li veće noćne more za jednoga socijalista koji sanja simultane deficite na svjetskoj skali i ekspanzije duga koji nikada neće biti vraćen na svjetskoj skali?

 

Priznajem, iz svega ovoga može se prije svega zaključiti da je Joseph E. Stiglitz teški socijalist, da je zao čovjek, štošta toga.

No u obranu naslova svojega posta prilažem sljedeće činjenice:

1) teški je socijalist,

2) pokušava mi prodat pljuvačinu i uvredu zdravoga razuma koju je napisao u svome članku kao nešto ozbiljno.

Radna teorija vrijednosti

ili, što poštenje ima s time

 

Malo je neobično u 21. stoljeću raspravljati s nekim, ili objašnjavati nekome, da je radna teorija vrijednosti kriva. I ne samo da je kriva, nego je i užasno glupa, neintuitivna i nema baš nikakvoga smisla. No opet, tu smo, 21. je stoljeće i većina populacije vjeruje u radnu teoriju vrijednosti.

 

Zamislimo onda transakciju dostave paketa iz Siska u Vojnić u roku od jednoga dana. Naručitelju je bitno da paket dođe do kraja dana, i samu uslugu je voljan platiti 100 kuna. Javljaju mu se tri dostavljača:

  1. motociklist – spreman dostaviti paket za cijenu od 100 kuna, izvršava dostavu i vraća se u roku od sat vremena, 
  2. biciklist – spreman dostaviti paket za cijenu od 100 kuna, izvršava dostavu i vraća se u roku od dva sata, 
  3. pješak – spreman dostaviti paket za cijenu od 100 kuna, izvršava dostavu i vraća se u roku od osam sati.

 

Što je to radna teorija vrijednosti? Ukratko, i nadam se da ću je sada dobro definirati, to je teorija koja kaže da (tržišna) vrijednost određenoga proizvoda proizlazi iz rada uloženog u nj, odnosno, da (svaki) rad nužno (samim obavljanjem) stvara vrijednost. Više rada = više vrijednosti. I kao takva postane teorija osnova znanstvenog socijalizma i inih gluposti.

 

U gornjem primjeru naručitelj može odabrati bilo kojega dostavljača. No da li je pošteno što će, kojega god on odabere, platiti toga dostavljača 100 kuna? Biciklist radi duplo više vremena od motociklista. Pješak radi četiri puta više od biciklista, i čak osam sati više od motociklista. Ako ćemo po radnoj teoriji vrijednosti, naravno da nije pošteno, biciklista se eksploatira i njegov rad treba platiti 200 kuna. Ako ćemo po radnoj teoriji vrijednosti, naravno da nije pošteno, pješaka se eksploatira i njegov rad treba platiti 800 kuna.

 

Znamo naravno kroz marginalnu teoriju vrijednosti da tome nije tako, (tržišna) vrijednost proizvoda ovisi o percipiranoj koristi od njegova imanja, na temelju čega nastaje potražnja, a na temelju potražnje alociraju se resursi uključujući i rad u proizvodnju toga proizvoda. Jednaki obavljeni rad može biti koristan (ako je ispravno alociran) ili na drugoj strani posve beskoristan (ako je obavljen za proizvodnju nečega za čime ne postoji nikakva potražnja).

Naknada za obavljeni rad ovisiti o koristi koju je taj rad proizveo. Nije bitno koliko je netko radio, niti zapravo što je tehnički gledano napravio, bitna je ona korist koju naručitelj ima od rada, i toliko će na tržištu rad biti plaćen.

Poštenje? “Poštenje?”

 

Da li je nepošteno što netko tko cijeli dan pješači iz Siska u Vojnić i natrag dobije za to 100 kuna? Jednako kao i neki sin tajkuna kome je tajkun kupio motocikl, pa se odvezao u Vojnić i natrag za sat vremena i onda s tih 100 kuna spavao, drogirao se i razvaljivao se po birtiji? Ne znam, možda i je, i možda ovaj koji pješači ima pravo proklinjat sudbinu, svijet i ljude, i proklinje sve skupa s razlogom. Možda je jedini način da sam dođe do motocikla godine rada, odricanja, i potrošnje ispod svoje ionako niske zarade. Možda je jedini koji to mora napraviti da dođe do motocikla. Možda život nije fer.

No i dalje je s razlogom je plaćen 100 kuna, i za to mu nije kriv onaj koji ga plaća, toliko znam.

Coaseov teorem

ili, tko to razumije

 

Coaseov teorem naziv je za zaključke (ili, bolje da kažem, interpretacije) rada nobelovca R. H. Coasea zbog kojeg je i dobio Nobelovu nagradu, članka The Problem of Social Cost. Sada, ako je čitatelj poput mene ikada položio kolegij javnih financija na nekom ekonomskom fakultetu, vjerojatno zna, vjerojatno mu je rečeno, da Coaseov teorem ne razumije nitko, pa čak ni sam Coase. No da li je to istina? Paa… Zapravo i ne, kao što ćemo vidjeti sami Coaseov uvid(i) je zapravo dosta trivijalan i nije to toliko pitanje razumijevanja koliko… interpretacija u skladu s čitateljevim željama (Coase uključen). Koga zanima sam članak The Problem of Social Cost dostupan je za besplatan online download, između ostaloga i na engleskoj wikipediji (45 stranica).

 

PROBLEM

Znači, imamo te neke (negativne) eksternalije – učinke koje imaju (ekonomske) posljedice koje se u pravilu ne mogu naplatiti. Kako to Coase lijepo objašnjava u uvodu:

Ekonomska analiza takve situacije obično se provodila u terminima razlike između privatnog i društvenog proizvoda tvornice, pri čemu su ekonomisti uglavnom slijedili analizu Pigoua iz Ekonomike blagostanja. Zaključci takve analize vodili su, čini se, ekonomiste na zaključke da bi bilo poželjno učiniti vlasnika tvornice odgovornim za štetu onima oštećenim dimom, ili alternativno, oporezovati vlasnika tvornice ovisno o proizvedenoj količini dima  – u monetarnim terminima ekvivalentno proizvedenoj šteti, ili konačno, zabrani tvornica u stambenim područjima (pretpostavljeno i iz svih drugih područja u kojima bi emisije dima imale štetne efekte na druge). Moj je stav da su takve akcije neprimjerene stoga što vode do rezultata koji nisu nužno, ili čak u pravilu, poželjni.

Dalje Coase kaže:

Problem se obično postavlja na način da A šteti B te onda treba odlučiti: kako trebamo ograničiti B. No to je pogrešno. Bavimo se problemom recipročne prirode. Da bismo zaštitili B, moramo nanijeti štetu A. Pitanje o kojem donosimo odluku onda je: treba li A biti dopušteno nanošenje štete B ili B treba biti dopušteno nanošenje štete A?

 

TIPIČAN PRIMJER PROBLEMA

Coaseov teorem: problem zgrade, buke, liječnika i mehaničara

Coaseov teorem: problem zgrade, buke, liječnika i mehaničara

Na slici vidimo zgradu čiju jednu polovicu koristi mehaničar, a drugu liječnik. Mehaničar proizvodi buku = negativnu eksternaliju, liječnik ne, ali sve je OK jer liječnik ne ni čuje buku (na lijevoj je strani svojega posjeda/vlasništva). Liječnik preseli svoj ured do desnoga zida i sada ima problema s bukom. Ima li liječnik pravo tražiti od mehaničara da preseli svoj posao na uz svoju desnu crtu ili čak van zgrade, ako treba i sudskim putem? Ima li smisla oporezovati mehaničara zbog buke kako bi se zbog poreza stišao?

 

RJEŠENJE PROBLEMA I.

Ako nema troškova pregovaranja, i ako se trošak eksternalija (šteta) može naplatiti, tržište će automatski djelovati efikasno.

Kako to izgleda na primjeru? Coase izvlači primjer farmera i stočara koji imaju polja jedan pored drugoga, a stoka povremeno odlazi na farmu i hrani se (uništava usjeve). Da se skrati duga priča, farmeru je svejedno da li usjeve proda ili ih uništene po istoj cijeni naplati od stočara, rančer pušta stoku na farmu dok/ako mu se više isplati plaćat štetu za uništene uvjete od kupovine hane. Odnosno, dok je profit od dodatne jedinice stoke veći od troška štete koju ta dodatna jedinica stoke proizvodi.

 

No što ako nema troškova pregovaranja, a trošak eksternalija (šteta) se ne može (sudski) naplatiti?

Coase kaže da će alokacija resursa i dalje biti optimalna. Kaj?

Argument je (stoku i usjeve na stranu) tu u osnovi taj da… ljudi nisu glupi. I farmerova i rančerova zemlja ima ekonomsku vrijednost, i ako je ima smisla eksploatirati, bit će eksploatirane. Konačna alokacija resursa bit će ista.

Ono što Coase ne kaže izravno je sljedeće (kaže da će farmer plaćati stočaru da održava onu količinu stoke koja će mu omogućiti svojega profita uz te dane uvjete): jeste, ukupna alokacija resursa (koliko stoke, koliko usjeva) će biti jednaka (ljudi nisu glupi), no na kraju dana stočar koji ne snosi odgovornost ima više novca u džepu u odnosu na situaciju u kojoj snosi odgovornost za štetu, a farmer manje (provjereno u excelu! 🙂 ).

 

Coase nadalje ustvrđuje da naravno troškovi pregovaranja postoje i provodi dužu analizu nakon koje zaključuje… čini mi se ništa.

No da li su troškovi pregovaranja bitni? Zapravo i nisu, njihovo postojanje implicira da tržište neće alocirat resurse savršeno optimalno, no svijet ionako nije savršen i naravno da će tržište alocirat resurse uz ograničenja stvarnosti…

 

RJEŠENJE PROBLEMA II.

Što je onda s doktorom i mehaničarom? Coase kaže sljedeće (uz pretpostavku odsutstva pravne odgovornosti za štetu):

Rješenje situacije u biti ovisi o tome da li kontinuirana buka više doprinosi mehaničarovu blagostanju no što oduzima od doktorova.

Ili drugim riječima, njih dvoje će pregovorima naći da li je isplativije vratit doktora natrag ili preselit mehaničara na desnu stranu.

I to je u biti to, to je taj u biti trivijalan uvid u djelovanje tržišta koji dobivamo od Coaseova teorema. U svijetu u kojemu postoji bezbroj pozitivnih i negativnih eksternalija u kojem većina nije naplativa sudskim putem, akteri će pregovarati i dogovoriti rješenje koje će uzeti u obzir troškove tih eksternalija.

 

IMPLIKACIJE I.

Pošto je primjer baziran na stvarnom slučaju, treba reći da je liječnik uspio nagovoriti sud da zabrani mehaničaru korištenje opreme.

Dalje Coase analizira još neke druge pravne slučajeve, no ono što se iz toga može izvući je uglavnom sljedeće: sudovi nisu konzistentni u određivanju toga što je eksternalija za koju se treba snositi šteta, a što nije. Ili, drugim riječima, uz malo natezanja čitatelj tu može izvući zaključak da bi u primjeru mehaničara i doktora neki drugi sud zaključio da je liječnik u krivu, da je vlasničko pravo mehaničara proizvodit buku na svojoj zemlji i liječnik nema što tražit na sudu.

Pravo pitanje tu je, koliko je zapravo obuhvat vlasničkoga prava? Recimo, ja imam svoj komad zemlje, i na mene lete sve moguće eksternalije, tvornica na jednoj strani me obasipa pesticidima, s neba me napadaju me kisele kiše, disko klub sa druge strane trešti glazbom, na trećoj strani se skupljaju ovisnici o cracku, a sa četvrte me ljudi ružno gledaju i ne osjećam se na svojoj zemlji dobro kao što bi se osjećao da me ne gledaju ružno. Gdje točno povlačimo crtu i od čega me štiti moje vlasničko pravo?

 

IMPLIKACIJE II.

Da citiramo Coasea (nakon duge analize Pigou-a i zaključka da bi alokacija resursa bila optimalna uz postojanje željeznice):

Sa tim brojkama očito je da bi bilo bolje da željeznica nije odgovorna za štetu koju prouzrokuje, što bi joj omogućilo profitabilnost.

Zbilja Coase? Zar nije prema tebi svejedno? Ah, Chichago.

Ukratko, tu već Coase počinje zastupati nekakav… blesav stav da bi sudovi trebali uzimati u obzir korisnost i ine koncepte li la li la. A istodobno iz njegova vlastita rada proizlazi da:

  1. na alokaciju resursa nema nikakva utjecaja da li postoji pravna zaštita vlasničkih prava od eksternalija ili ne.
  2. ali ima na profit (zaradu) različitih nositelja vlasničkih prava.

Bzvz.

Lafferova krivulja i porezno opterećenje u RH

ili gdje smo mi?

 

Što je Lafferova krivulja? Lafferova krivulja je grafički prikaz odnosa poreznog opterećenja i prihoda države. Odnosno, to je u biti samo fensi naziv za činjenicu da mrtvi magarac, čak i ako ga se tuče, više neće moć vuć teret. Ili, drugim riječima, nakon određene točke, nakon određenog stupnja poreznoga opterećenja, prihodi države se sa daljnjim povećanjima poreznog opterećenja počinju smanjivati.

Disclaimer za socijaliste: to ne znači da država treba oporezivat u točki gdje su joj prihodi najveći, Lafferova krivulja ne pokazuje odnos blagostanja društva i poreznog opterećenja već državnih prihoda i poreznog opterećenja. Postoji razlika.

 

No, dakle. Dnevno.hr u članku Potpuni slom državnih financija: Proračunski prihodi podbacili, a rashodi izvan kontrole piše par stvari poput:

U prvom tromjesečju ove godine država je potrošila 30,8 milijarda kuna, a u proračun je prikupila gotovo 25 milijarda kuna, što znači da je manjak bio 5,8 milijarda kuna. U odnosu na isto razdoblje prošle godine manjak u proračunu veći je za gotovo 1,6 milijardi kuna, što je posljedica i veće potrošnje i smanjenja prihoda u odnosu na lanjski prvi kvartal. Prihodi su manji za 1,2 posto (oko 340 milijuna kuna) nego lani, a rashodi veći za 4,5 posto, odnosno za 1,3 milijarde kuna.

Usporedbe s istim razdobljem prošle godine pokazuju pad većine prihoda, a na istoj su razini postali tek porezni prihodi od kojih je država ubrala stotinjak milijuna kuna više nego lani, doznaje Novi list. Dogodilo se to zahvaljujući rastu prihoda od PDV-a koji je u proračun u prva tri mjeseca donio 9,45 milijarda kuna, što je 7,9 posto više nego lani.

No taj je rast razumljiv s obzirom na to da se ove godine PDV ubirao po stopi od 25 posto, a lani je bio 23 posto. Usto, ukinuta je nulta stopa PDV-a na kruh, mlijeko, knjige. S druge strane država je na deset posto smanjila PDV u ugostiteljstvu.

No u Ministarstvu financija očekivali su, s obzirom na sve te promjene, veći rast prihoda od PDV-a u prvom tromjesečju ove godine…

 

I dok je povećanje stope(a) PDV-a uspjelo donijeti izvjesna povećanja prihoda proračuna (što je efekt koji će se zapravo izgubiti kroz koji mjesec…), ono što je zanimljivo je sljedeće:

U prva tri mjeseca država je uprihodovala manje novca i od trošarina koje su niže za 13 posto. Kao i kroz cijelu prošlu godinu, na trošarinama se vidi da građani manje troše na gorivo, ali prvi put su značajno pale i trošarine na duhanske proizvode, i to čak za 33 posto u odnosu na prvi kvartal prošle godine, iako su one za većinu cigareta veće nego lani.

 

Tu smo (ili ćemo za koji mjesec biti tu):

Pretpostavljena Lafferova krivulja za RH

Pretpostavljena Lafferova krivulja za RH

Austrijska kritika mainstream ekonomije

by Walter Block

 

Opet Walter Block.

S čim se ne slažem? Što se tiče metodologije, držim da su i rezultati/zaključci dobiveni austrijskom metodom u osnovi podložni (povjesnom) falsifikacionizmu. Što se tiče krivulja indiferencije, ne mislim da su baš tako beskorisne. Što se tiče Coasea, držim da ga Block krivo interpretira (ali ovdje ga se samo dotiče).

No sve u svemu sjajan, zabavan video. Iako traje sat i sitno, osjećaj je kao da traje 45 minuta.

Ekonomska teorija iza posebnih poreza

ili, svaka rupa nađe svoju zakrpu

 

Imaju li posebni porezi (tj. trošarine) svoje opravdanje u ekonomskoj teoriji?

A zašto ne…

 

Počinjemo s nečim što se zove elastičnost potražnje i (loše na) crtamo dva grafa.

Ružno nacrtan graf I.: Elastična krivulja potražnje

Ružno nacrtan graf I.: Elastična krivulja potražnje

Na prvom imamo dobro za kojim je potražnja elastična. Tj. imamo ravnotežu ponude i potražnje u točki 5 x 5 (po cijeni 5 kupuje se 5 komada). Ako se iz nekoga razloga (poreza) dogodi pomak krivulje ponude, krivulja potražnje stoji na mjestu. Uspostavlja se nova ravnoteža u točki 9 x 1 (po cijeni 9 kupuje se 1 komad). Porez je rezultirao manjom ekonomskom aktivnošću.

Ružno nacrtan graf II.: Manje elastična krivulja potražnje

Ružno nacrtan graf II.: Manje elastična krivulja potražnje

Na drugom imamo dobro za kojim je potražnja neelastična. Tj. Imamo ravnotežu ponude i potražnje u točki 5 x 5 (po cijeni 5 kupuje se 5 komada). Ako se iz nekoga razloga (poreza) dogodi pomak krivulje ponude, krivulja potražnje stoji na mjestu. Uspostavlja se nova ravnoteža u točki 9 x 4 (po cijeni 9 kupuju se 4 komada).

 

Q je isto manji no što je bio prije, no razlika je očita. Ako smo porez natovarili na dobro s elastičnijom potražnjom, potražnja je više pala. Ako smo porez natovarili na dobro s manje elastičnom potražnjom, potražnja je isto pala, ali to je daleko manji pad. I tako smo bez daljnjega razmišljanja dokazali da su posebni porezi dobra stvar…

 

Osim što nismo, i što je cijela stvar glupa.
Kao prvo, potrošač raspolaže s određenim dohotkom koji troši na različita dobra. Ne može se jedno dobro promatrat izolirano. Sve poreze na kraju plaćaju pojedinci iz svojega dohotka. Ako sam ja ovisnik o cigaretama, možda ću kada se cijena udupla kupovat istu količinu cigareta i tu neće bit razlike, ali onda ću svega drugoga kupovat manje. Rezultat (naplaćena količina poreza) je zapravo jednak kao da se sva dobra oporezuju po jednakoj (većoj u odnosu na prije) stopi.

Kao drugo, rezultat zapravo i nije jednak kao da se sva dobra oporezuju po jednakoj stopi, jer ima i ljudi koji nisu pušači. Oni će proći bolje, ja ću proći gore. Ja imam veće porezno opterećenje. Glavna je posljedica da se mene kažnjava, društvo, odnosno nepušači su izglasali zakon kojim su mene s.ebali jer su mogli.

Kao treće, različite porezne stope možda će mene suprotno mojoj preferenciji natjerat da prestanem pušit. Kako ja volim pušit, zbog poreza sam promijenio svoje ponašanje, i iako uz dane poreze prestankom pušenja dobivam veću količinu dobara, nije fora. Ja bih bio sretniji da uz danu (ciljanu manju) plaćenu količinu poreza (koju mogu postići promjenom navika) sam slažem košaricu dobara koju trošim. Ako nas ima takvih više, već imamo značajnu misalokaciju resursa na tržištu.

Stoga, zaključimo:

Pušenje je zdravije od fašizma!

Pušenje je zdravije od fašizma!