Pogled s desne strane (2)

postoje li vlasnička prava dok nitko nije voljan+sposoban zaklati za njih? 

 

U prethodnom postu razmatrali smo može li slobodno tržište pružati obranu (tj. zaštitu vlasničkih prava) i zaključili da je to nemoguće. Naime, svi takvi pokušaji nužno će završiti monopolizacijom zaštite vlasničkih prava na određenom području od strane neke ogranizacije ili grupe, odnosno, nekim oblikom države.

 

Priča međutim tu ne staje, već se iz nje može logično postaviti pitanje, a što su to uopće vlasnička prava? Da bi točno objasnili nedoumicu, zamislimo sljedeći primjer.

Vi kao osoba vjerojatno pretpostavljate da imate pravo raditi sa sobom što želite, odnosno da ste sami svoj vlasnik, imate vlasničko pravo na samoga sebe, slobodni ste.

Pretpostavite sada da ne gnjaveći nikoga Vi slobodni šetate šumom i susretnete sljedeću ekipu:

Davitelj djece i njegov sljedbenik

Masovni ubojica i njegov sljedbenik

Stari Kublaj kolje bez problema svakoga se nađe pred njim, a Marko zna jedi karate. Ne samo što smatraju da bi bilo zgodno da postanete Kublajev rob, nego će vas i bez problema prebiti, staviti u vreću i odvući do rudnika u kojem ćete do kraja života nabijati kamen u Kublajevu slavu. Nakon što vas Marko siluje u šu.ak.

Pitanje je sljedeće. Sve ako Vi osobno i imate nešto protiv toga, niste sposobni sami nadvadati dvojicu na slici i sačuvati svoju slobodu, odnosno vlasništvo samoga sebe. Da li u tome slučaju Vi i dalje posjedujete sami sebe?

 

Zamislimo sada da Vi i vaših 9 dobrih prijatelja ne gnjaveći nikoga slobodni šetate šumom i susretnete ekipu na slici gore.  Oni opet smatraju smatraju da bi bilo zgodno da postanete Kublajevi robovi  koji ćete kraja života u nekom rudniku nabijati kamen u Kublajevu slavu, a Marko bi vas sve do jednoga silovao u šu.pak. Međutim, Vas je sada 10, i iako je Kublaj ubojica samo takav a Marko zna jedi karate, iako bi koji od vas vjerojatno kupio prilikom obrane vaših života, odnosno vaših vlasničkih prava, vjerojatno bi uspjeli nadvladati ih i obraniti sebe (i svoje šupke).

Da li u tome slučaju Vi i vaši prijatelji i posjedujete sebe?

Odgovor je da, ali primjetite, samo u slučaju ako se borite zajedno i branite jedno drugoga i njegovo vlasništvo na samoga sebe.

 

Ako ideju proširimo na njenu logičku sljedbu, sa vlasništva osoba na vlasništvo stvari, onda dolazimo do sljedećeg zaključka:

Vi ste vlasnik svojih prava samo ako ste dio grupe koja će međusobno surađivati i koristiti nasilje prema onima koji nisu članovi te grupe kada se vaša vlasnička prava (osoba, imovina) ugroze. 

Dodatno, ako vaša grupa tolerira ili prihvaća članove koji nisu voljni braniti vlasnička prava drugih članova grupe (i štiti njihova prava bez “naknade”), Vaša prava postaju manje sigurna.

 

Kao objašnjenje druge tvrdnje:

Zamislite da u primjeru gore šetate s 4 dobra prijatelja i 5 zaposlenika Centra za mirovne studije za koje naivno mislite da su vam prijatelji. Iako bi Vi možda naivno u slučaju potrebe branili njih, i naivno očekivali od njih pomoć, 5 zaposlenika Centra za mirovne studije ne da ne bi učinili ništa da Vama i vašem prijatelju pomognu da se obranite. Ne samo da ste šetali sa krivim ljudima, ne samo da bi vaša taktička pozicija u borbi za svoj šupak koji slijedi bila ugrožena zbog Vaše pogrešne procjene zaposlenika Centra za mirovne studije, već bi isti vjerojatno sabotirali vas petero koji bi se pokušali braniti budući da bi po njima takva samoobrana bila nepoštivanje kulturnih običaja dvojca koji ste susreli.

 

Što se tiče teorije po kojoj vlasništvo proizlazi iz prvog mirnog posjeda:

Ne. Mislim, to je lijep način za uređivanja međusobnih odnosa unutar grupe, članovi takve grupe (/društva/države) želite biti, ali jednostavno nije točno.

 

Što se tiče teorije po kojoj vlasništvo proizlazi iz rada uloženog u stvar:

Ista je ili konfuzna i besmislena nadogradnja prvog mirnog posjeda i slijedom tome ima isti problem (jednostavno nije točna), ili je samo konfuzna i besmislena.

 

Što se tiče utilitarističkih teorijica:

Krive su. A kako osim što su krive, njihovo razmatranje isto tako oštećuje i mozak, ovdje stajemo.

Oglasi

Tako je govorila Margaret Thatcher

i tako su govorili o njoj

Prije neki dan kada je kolega Kapitalac prenio da je umrla Margaret Thatcher napisao sam da je bila jedina političarka koju sam ikada poštovao. A evo i zašto (kompilaciju citata sastavio je korisnik PowerLock na forum.hr-u te je uz njegovo dopuštenje prenosim):

 

Političarka iz uvjerenja:

“Ja obožavam raspravu, volim i dobru svađu. Ne očekujem od nikoga da samo sjedne preko puta stola i da se sa mnom slaže. Nitko nije za to plaćen, i nitko nema takav opis radnih obaveza” – 1980

“Ja nisam političarka kojoj je stalo do konsezusa. Svima to kažem danas prije nego sutra krenete na birališta glasati. Ja sam političarka od vlastitog uvjerenja i ta uvjerenja želim realizirati” – 1979

“Meni uopće ne smeta da ministri u mojoj Vladi govore što hoće, pod uvjetom da na kraju razgovora učine ono što ja od njih tražim da učine” – 1980

“Tamo gdje je razdor neka mi donesemo harmoniju, tamo gdje je laž neka donesemo istinu, tamo gdje je sumnja želim da donesemo vjeru, tamo gdje je očaj trebamo donijeti nadu” – 1979.

“Onima koji suzdržanog daha očekuju čuveni medijski naslov – politički preokret – poručujem: Vi se okrećite ako to želite – ova se dama ne okreće!” – 1980

 

Bez dlake na jeziku:

“Nitko se nebi sjećao dobrog Samaritanca da je došao samo sa dobrim namjerama. Kada Samaritanci negdje dolaze obično ponesu i novac sa sobom” – 1980

“Na Falklandima smo se bili prisiljeni boriti sa stranim neprijateljem. Ali u zemlji uvijek moramo biti svjesni postojanja i unutarnjeg neprijatelja – protiv njega se mnogo teže boriti a on sam daleko je opasniji za slobodu nacije” – Osvrt na rudarski štrajk 1984-1985.

“Pojam “društvo” ne postoji. Postoje pojedinci, muškarci i žene – a postoje i obitelji” – 1987

 

Žena u muškom svijetu:

“Nijedna žena za moga života neće postati Premijerkom ili Ministricom vanjskih poslova. Nijedna žena neće dobiti ni jedan stvarno važan posao u britanskoj vladi. I to je dobro, jer ja niti ne želim biti premijerka. Taj posao zahtjeva potpunu predanost. Kad ga preuzmete vi više ne postojite, morati dati svih 100% od sebe samo poslu i nikome više iz vašeg okruženja ne ostaje ni najmanji dio vas” – 1969 (10 godina prije nego li je postala premijerka)

“Svaka žena koja zna kako voditi obitelj i domaćinstvo poprilično će lako shvatiti kako se može voditi država” – 1979 (godina kada je postala premijerkom)

“Danas sam postala baka” – 1989 (10 godina nakon što je postala premijerkom)

 

O Europskoj Zajednici (danas Uniji):

“Gospodine, izvolite mi vratiti moj novac!” – 1980 (obraćajući se povišenim tonom Predsjedniku Europske komisije Jacquesu Delorsu tijekom govora na samitu Europske Zajednice u Dublinu)

“Je li vas dva gospodina mislite da smo mi svi svo vrijeme pijani na britanskim otocima? Pa nismo mi zadnjih 9 godina proveli razgrađujući represivne strukture britanske države nad slobodom poduzetništva da bi sad mirno sjedili i gledali kako nam ih vi namećete na europskoj razini i kako podmuklo izgrađujete europsku superdržavu koja bi trebala nad nama dominirati iz Brisela?” – 1988 (Obraćajući se povišenim tonom Predsjedniku Republike Francuske Francois Mitterandu i Kancelaru Savezne Republike Njemačke Helmutu Kohlu na radnom tripartitnom sastanku tijekom samita Europske Zajednice u Veneciji)

“Ne! Ne! I opet Ne! – dok je Velike Britanije Europa nikada neće biti država!” – 1990 (dio govora u Donjem domu britanskog parlamenta nakon kojeg je Zamjenik Premijera Geoffrey Howe podnio ostavku te zatražio od zastupnika Konzervativne stranke u Parlamentu da zatraže unutarstranačko glasanje o povjerenju Premijerki i Predsjednici stranke)

 

Kraj političke priče:

“Ja se i dalje borim. Ja se borim da bi pobjedila” – 21. studeni 1990 (Dan prije nego li je dala ostavku na dužnosti Predsjednice Konzervativne stranke i Premijerke Velike Britanije)

“Ovaj svijet je nevjerovatno komično mjesto” – 27. studenog 1990 (Zaključuje posljednju sjednicu svoje Vlade kao Premijerka)

“Morala sam svojim očima gledati nasmijana lica mojh izdajnika. To mi je vjerovatno najteže palo” – 1993 (govoreći u TV intervjuu o Ministrima u Vladi koji su joj savjetovali pa podnese ostavku jer sumnjaju da će osigurati dovoljnu podršku u zastupničkom klubu)

 

O životu nakon obnašanja javne dužnosti:

“Dom je mjesto u koje dođete kad nemate ništa bolje za raditi” – Svibanj 1991 (6 mjeseci nakon podnošenja ostavke na dužnost britanske Premijerke)

 

Drugi su govorili o njoj:

“Gospođa Thatcher ima oči Kaligule, ali i usne Marylin Monroe. Nije mi lako kad se susretnemo” – Predsjednik Republike Francuske Francois Mitterand 1987.

“Uvijek je bila vrlo atraktivna dama. Ne samo da je posjedovala privlačnost hollywoodske dive, znala se i ponašati kao hollywoodska diva kad bi to poželjela” – Sir Bernard Inghram, bivši glasnogovornik britanske vlade 1995.

“Ova žena je tvrdoglava, inatljiva i potpuno uvjerena da je samo ona uvijek u pravu” – Zamjenik zapovjednika odjela za regrutaciju u službenom formularu kojim obrazlaže zašto je britanska tajna služba MI-5 odbila molbu za primitak u službu Margarete Roberts 1948-e godine.

Zašto imamo koliko imamo?

Podjela rada i štednja

 

Neki dan sam (opet) pogledao divan divan video Jörg Guido Hülsmann-a The Division of Labor and Social Order:

 

Ukratko, video slijedi obrazac izlaganja Adama Smitha, podjela rada, podjela rada koja omogućava štednju, štednja, bogatstvo.

Ništa novo kao takvo, i mainstream ekonomija će nam reć da je stupanj gospodarskog razvoja funkcija akumuliranog kapitala (štednje) i tehnološkog stupnja. Povećanjem kapitala (dodatnom štednjom (do određene točke u kojoj to postane neisplativo)) ili tehnološkim rastom postajemo razvijeniji, aka bogatiji.

Ono što Hülsmann usput spominje na kraju videa, a što je zapravo nama bitno, je da je transfer tehnologije danas izuzetno lagan. Stoga proizlazi, iako je tehnologija bitna za povećanje bogatstva planeta kao takvog u budućnosti, ako ćemo objašnjavati razlike u razvijenosti među zemljama, moramo to raditi kroz akumulirani kapital.

Što se akumulacije kapitala tiče, štednja ne mora biti produktivna. Štednja može ne imati rezultat, ili štednju uopće može onemogućavati, državna akcija stvaranjem nesigurnosti i/ili poigravanjem s vremenskom preferencijom pojedinaca i/ili prebacivanjem privatne potrošnje u državnu potrošnju. Znači, naš razvoj u odnosu na ostatak svijeta je funkcija naše sklonosti akumulaciji kapitala (preferenciji do štednje) i državnom petljanju i s našom preferencijom i sa štednjom koju stvaramo.

 

Ovo je divno i jednostavno objašnjenje razlika u razvoju između recimo, sjeverne Europe i južne Europe. (još malo objašnjavanja stvari vremenskom preferencijom)

Problem koji se tu javlja zašto, ako svi u nekoj ekonomiji osjećaju koristi od štednje bilo koga, zašto se recimo ta Europa kao država (jer nažalost je) ne ujednačava u stupnju gospodarskog razvoja. Da li je mobilnost kapitala ograničena ili je nešto drugo u pitanju? Ne znam, no očito se ne ujednačava, tako da i te teoretske prednosti ulaska Hrvatske u EU ne postoje…

Ergo, svaka provincija za sebe 😀

 

Inače, mišljenja sam da se ekonomisti danas ne bave ovom teorijom dovoljno i da joj treba dodatna razrada jer iz nje možemo izvući i neke dodatne uvide. Već sam dugo naime uvjeren da je i sama distribucija dohotka u društvu ovisna od količini akumuliranog kapitala (odnosno, da je ravnomjernija u društvima koja više štede) i da bi se time recimo mogla objasniti rastuća neravnomjernost u distribuciji tipa u SAD-u. Tj. smatram da je to posljedica toga da SAD zadržava svoj stupanj rasta u posljednjih cca pola stoljeća tehnološkim rastom uz istodobno smanjenje akumuliranog kapitala (ovo je više manje potvrđena činjenica).

No dokaza za taj odnos količine štednje i distribucije dohotka nemam, jedino što sam o tome pronašao su uobičajene gluposti o tome kako deregulacija omogućava bogatijima da postaju bogatiji na račun siromašnih, a koje su napisali raznorazni salonski socijalisti.

Treba li Hrvatskoj industrijska politika?

Ne

 

Sada kada je na to pitanje pružen zadovoljavajući odgovor, par riječi više o tome. Hrvatska će naime, čini se, ipak dobiti industrijsku politiku. Sada, reći ćete, što to znači taj buzzword industrijska politika?

Paa… ja sam nisam točno siguran. Nekako vuče na to da bi odgovarajuća definicija bila nešto poput: kontraproduktivne subvencije + još štetnija regulacija. Ali ispada da nisu sasvim sigurni ni kreatori industrijske politike! No, pogledajmo što piše u Strateškom planu ministarstva gospodarstva za 2013.-2015.:

 

U skladu s navedenim dokumentima strateški cilj Republike Hrvatske je osigurati razvoj i zapošljavanje kroz konkurentno gospodarstvo i jačanje socijalne uključenosti. Strateški okvir za razvoj 2006. – 2013. identificira ciljeve razvoja u deset strateških područja aktivnosti. Spomenuta strateška područja su: a) ljudi i znanje; b) znanost, tehnologija i informacijsko komunikacijska tehnologija; c) socijalna kohezija i socijalna pravda; d) promet i energija; e) prostor, okoliš i regionalni razvitak; f) makroekonomska stabilnost i gospodarska otvorenost; g) financije i kapital; h) poduzetnička klima; i) privatizacija i restrukturiranje; j) nova uloga države kao servisa građana i poduzetnika s naglaskom na reforme u području javne uprave i pravosuđa, borbe protiv korupcije, reforme politike državnih potpora i općenito smanjivanja intervencija države i državnog sektora.

Kaj? OK, možda sam ja blesav, ali ovo samo zvuči kao hrpa klišeja koje često ponavljaju političari pobrojanih na jednome mjestu, a i nema neke posebne veze s samom industrijom…

 

Republika Hrvatska je odlučna provoditi industrijsku politiku koja će se temeljiti na primjeni horizontalnih mjera, a napuštanju selektivnih, koje podrazumijevaju državni intervencionizam i uplitanje države u gospodarske tokove, osim iznimno u slučajevima kada uklanjanje tržišnih neuspjeha (market failures) opravdava taj intervencionizam. Pritom, kako bi industrijska politika bila efikasna i djelotvorna u cjelini, vodit će se računa o posebnostima svakog industrijskog sektora, njegovim značajkama i potrebama, osobito u odnosu na izazove i prilike s kojima se suočava u globalnom okruženju. Mjere i instrumenti industrijske politike, odnosno njihova primjena i intenzitet stoga će biti u izravnoj ovisnosti od potreba pojedinih industrijskih sektora i kreirat će se na «tailor-made» načelima. Pritom je politika poticanja i podupiranja razvoja inovativnih proizvoda, procesa i postupaka, uz primjenu i korištenje prava intelektualnog i industrijskog vlasništva i poticanje stvaralaštva u industriji u cilju razvoja konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva nezaobilazan i nezamjenjiv dio industrijske politike Republike Hrvatske.

Kontradikcije. Laži.  Besmisleni klišeji.

 

Unapređenje proizvodnih procesa, razvoj novih proizvoda i pronalaženje novih tržišta trebalo bi doprinijeti tržišnoj konkurentnosti hrvatskih proizvoda koji su povezani s umrežavanjem proizvodnje i znanja, odnosno uvođenjem novih tehnologija i tehnoloških postupaka, s modernizacijom postojećih tehnologija i tehnoloških postupaka, razvojem novih proizvoda i proizvoda s višom dodanom vrijednosti te učinkovitim korištenjem i primjenom znanja u industriji.

Nedostatna ulaganja u istraživanje i razvoj (R & D) kako na razini poslovnih subjekata, tako i na nacionalnoj razini, najveći su razlog današnje nezadovoljavajuće razine konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.

Making shit up. Not so!

 

Tehničko-tehnološku razinu industrije treba ojačati po potrebi i uvozom primijenjenih tehnologija koje je domaća industrija spremna apsorbirati i koristiti, te daljnjim ulaganjem u razvoj ljudskih potencijala usavršavati.

Zagovaranje novih državnih intervencija. Making shit up.

 

Hm. A što o svemu misle neki zagovornici industrijske politike, koji nisu u Vladi:

Jedna je razina industrijskih politika (da, ima ih više) u srednjem roku zadržati što više industrije u zemlji. I otkriti samozatajne industrijske poduzetnike koje treba potaknuti na agresivniji razvoj. Industrija pridonosi hrvatskom BDP-u s 20-ak posto i ima velik multiplikacijski učinak. To je obrambeni dio strategije kakvu Hrvatska treba. U taj dio treba smjestiti i formu da se nabroji što više prioritetnih grana kako bi se onda u njih mogla ubacivati državna pomoć (jako oprezno, naravno) ili kako bi se mogla povlačiti sredstva iz fondova EU.
Posebno je važno dobro procijeniti kolika će i za kojom robom biti svjetska potražnja za industrijskim proizvodima u sljedećih nekoliko desetljeća. Većina buduće hrvatske industrije mora biti usmjerena na izvoz. Dio industrijske strategije tako postaje i vanjskotrgovinska strategija. Industrijskim se proizvodima koriste ljudi. Ondje gdje je sve više ljudi, više je i mogućnosti plasmana.

O Bože. Samozatajni poduzetnici. Multiplikacijski učinak. Svjetska potražnja za industrijskim proizvodima u idućim desetljećima? Što, započet ćemo povratak u kameno doba pa ćemo tražiti manje industrijskih proizvoda?

Da budem posve objektivan, treba reći i da postoji jedna tzv. “industrijska politika” koja provjereno djeluje. Zove se punim imenom laissez-nous faire, ili pustite nas da budemo (pustite nas na miru):

Prema legendi, izraz je nastao otprilike 1680. godine na sastanu moćnoga francuskoga minista Jean-Baptista Colbert-a i grupe francuskih biznismena vođenih od strane izvjesnoga Le Gendre-a. Kada je nadobudni merkantilistički ministar pitao kako francuska država može biti na usluzi trgovcima i pomoći njihovu djelatnost, Le Gendre je odgodorio s jednostavnim “Laissez-nous faire” (Pustite nas da budemo, Pustite nas da činimo).

Andgdota o tome sastanku je objavljena u članku iz 1751. godine u Journal Oeconomique od strane francuskog ministra i šampiona slobodne trgovine, René de Voyer-a, Markgrofa Argensona – što je prvi puta da se fraza pojavljuje u tisku. Markgrof Agrenson sam je upotrijebio frazu ranije (1736. godine) u svojem dnevniku, u slavnom izljevu (bijesa):

Laissez faire, telle devrait être la devise de toute puissance publique, depuis que le monde est civilisé … Détestable principe que celui de ne vouloir grandir que par l’abaissement de nos voisins! Il n’y a que la méchanceté et la malignité du coeur de satisfaites dans ce principe, et l’intérêt y est opposé. Laissez faire, morbleu! Laissez faire!!

Pusti da bude, to bi trebao biti moto svih javnih sila u svijetu koji je civiliziran… Da ne možemo prosperirati osim kroz osiromašenje susjeda je stav vrijedan prijezira. Samo podlost i zloba u srcu su zadovoljeni takvim principom, (nacionalnom) interesu je protivno. Pusti da bude, zaboga! Pusti da bude!

Ono drugo tržište rada u Hrvatskoj

Ne, nije rad na crno.

Rad preko student servisa

 

Formalno gledajući u ekonomskoj teoriji rad putem student servisa spada u skupinu mjera kojima država (naša draga ili neka druga) potiče studiranje i studente (skupina porezne olakšice), zajedno s subvencioniranim školarinama, subvencioniranom hranom i studentskim kreditima.

 

Kako stvar točno funkcionira? Redovni student može obaviti neki posao za naručitelja, gotovo pa bilo koji posao – uključeno sve od građevine do financijskog savjetovanja, pri čemu će biti isplaćen na temelju ugovora koji izdaje posrednik u tome zapošljavanju, jedna od državnih institucija poznatih kao studentski centar. Studentski centar je teoretski posrednik u zapošljavanju, no kako se njegova funkcija svodi na izdavanje ugovora, kontrolu uplata i naplatu provizija i doprinosa, možemo ga nazvati i poreznom upravom za studente. Svaki posao ugovara se u neto iznosu, a bruto koji poslodavac isplaćuje sastoji se od provizije SC-u i doprinosa ovih i onih, cca 15% na neto. Rad preko SC-ugovora se dakle de facto oporezuje s cca 13% što se smatra velikom olakšicom, što i je velika olakšica, na običan rad.

 

Cijelo tržište studentskoga rada jedno je od općenito najuspješnijih u cijeloj zemlji. Svi “studenti” koji žele raditi mogu raditi, možda ne baš posao koji bi željeli, ali ne postoji nešto poput trajne nezaposlenosti. Isplate plaća su, s vrlo vrlo malo iznimaka redovite i plaće se uvijek isplaćuju idućega mjeseca. Raznolikost ponuđenih poslova je velika. I malo pomalo, “studenti” su ušli u više-manje sve djelatnosti koje se uopće obavljaju u Hrvatskoj.

Rade na građevini. Rade na skladištima. Rade na pripremi hrane i u ugostiteljstvu. Rade na proizvodnji sladoleda. Na proizvodnji električne opreme. Na proizvodnji proizvoda za osobnu higijenu. Rade u osobnoj prodaji, teleprodaji i telekomima. Pružaju financijske usluge. Čak i poneke državne institucije znaju zapošljavati “studente”.  Općenito, malo je uopće ljudskih djelatnosti u obavljanju kojih ne sudjeluju “studenti”.

“Studenti” pod navodnicima, jer želim označiti ljude koji sudjeluju na tome tržištu, a puno ih je koji se usput ne bave nekim učenjem. Počevši od onih koji stječu studentska prava radi mogućnosti rada preko studentskog centra – ujedno i otprilike apsolutno najpopularniji razlog upisa sveučilišta u Hrvatskoj danas, pa nadalje.

 

Da li je sve to radi efektivne porezne stope od cca 13%? Paa… recimo da ta olakšica dobro dođe, ali… Ako pogledamo neke karakteristike toga tržišta rada, vidjet ćemo još neke stvari.

  • Plaćaju se samo sati odrađeni, ili manje ako se tako želi izbjeći propis SC-a o minimalnoj plaći,
  • Poslodavac može otpustiti “studenta” radnika bilo kada, iz bilo kojeg razloga,
  • Ne postoje nikakvi uvjeti struke, ispita i sl. za obavljanje posla osim povremeno sanitarne knjižice,  ne postoje sindikati i njihovi zahtjevi, ne postoje kolektivni ni granski uvjeti.

 

Što to sve skupa znači iako možda iz perspektive posloprimca ne izgleda možda baš najbolje?

Znači nekoliko stvari. Prije svega da je lako dobit priliku, čak i ako nemaš baš nikakvog iskustava. Nadalje, da se poslodavci neće suzdržavati od zapošljavanja što rade kada zapošljavaju ljude s normalnog tržišta rada. Kada na poslodavce nisu natovareni kojekakvi troškovi održavanja radnoga mjesta, i kada zapošljavanje ne znači njegovu 1001 obvezu koje se protežu u beskonačnost… Ukratko, na tržištu to rezultira većom ponudom radnih mjesta za sve koji na njemu sudjeluju, uključujući i one koji najteže pronalaze posao…

Znači da ako je poslodavac sero.ja, a ima ih kao i na glavnom tržištu, kakav je vlasnik kao čovjek, takva je i njegova kompanija, najmanji ga je problem promijeniti.

Znači i da su plaće u praksi gotovo pa beskonačno fleksibilne. Da su sada s recesijom bez problema pale. I posljedično znači da se na tome tržištu s recesijom, iako su plaće pale, nije pojavila masovna nezaposlenost. Stvari su, uz plaće niže no prije, više-manje iste. A pričamo u zemlji u kojoj postoji cca 400.000 tisuća službeno nezaposlenih i valjda bar još toliko njih u biti stvari nezaposlenih.

Znači da je porezna olakšica, iako dobro dođe, samo jedan element, manji, funkcioniranja i uspjeha toga tržišta.

 

Znači sve to i da je to tržište rada, kao puno bliže slobodnome tržištu rada od onoga glavnoga, model prema kojemu bi se trebali kretati. Jer funkcionira. Onome kako bi to izgledalo da imamo neku minimalnu državu. Koja bi funkcionirala bolje od ove sadašnje.

 

Ako usporedimo sve to s izvjesnim Mirandom Mrsićem čija je ideja rješavanja problema nezaposlenosti mladih robovanje za 1600 kn, u pravilu u nekoj državnoj instituciji, jer statistike ipak pokazuju da na tržištu ipak nema toliko ološa koji je spreman plaćati nekoga 1600 kn :), što reći.

O, pa možda da bi ako se stvarno želi riješiti problem nezaposlenosti mladih možda moglo pokušati ga riješiti tako da se omogući svima od 16 do 26 godina da rade preko studentskih ugovora i tako steknu potrebno iskustvo i vještine, i počnu se snalaziti na tržištu rada. Ili još bolje od 16 do 28 godina. Ili možda omogućiti svima koji to žele da trajno rade na taj način? Mislim, ja osobno prihvatio bih to odmah, ali sada polako već ulazim u fikciju. Izvjesni Mirando nikada to ne bi dopustio.

Pogled s desne strane

Može li slobodno tržište pružati obranu?

 

1)

Neprijatelji socijalizma, statizma i inih izama, zastupnici tržišta, kapitalizma i ostatak potencijalnih čitatelja ovoga bloga, dijele se jednom rijetko vidljivom i u današnjim ideološkim borbama rijetko spominjanom, no ipak oštrom i važnom linijom. Pitanje na kojem se ta linija najjasnije ističe teoretsko je i bez ikakve praktične važnosti, a rasprava o njemu dosadna.  Na jednoj strani su zagovornici minimalne države, na drugoj anarhisti (anarho-kapitalisti ili voluntaristi kao noviji pojmovi pozitivnijih konotacija). Prvih je više, dok su drugi obično glasniji.

Može li anarhizam funkcionirati kao društveno uređenje. Može li  tržište pružati obranu?

Jednostavan odgovor na to pitanje sveo bi se na sljedeće: naravno da ne može. Nikad, a ni tad. Tvrditi da slobodno tržište može pružati obranu gotovo je jednako glupo poput, recimo, feminizma. Obje ideologije zapravo imaju nekoliko zajedničkih problema. Zasnovanost na pretpostavkama koje nemaju veze s realnošću, iskakanje u stvarni svijet jedino u kratkim eskapadama za vrijeme propadanja postojećeg društvenog uređenja i civilizacija, 0 primjera postojanja kao održivog društvenog uređenja (i ne, navlačenje primjera kao što su Island u 10. stoljeću ili društva u predpoljoprivrednom stupnju razvoja, niti je dovoljno niti su to primjeri), vezano za spomenuto u zagradi, traženje primjera za potvrdu teorije iskrivljavanjem stvarnih društvenih uređenja koja su postojala…

Kako sama moja tvrdnja da je nešto glupo, ne čini tu stvar glupom, konačno ću i napraviti tu kratku analizu društvenog/ekonomskog modela u kojemu slobodno tržište može pružati obranu. A kako me moja poluzainteresirana pretraga interneta nije odvela do nečega što bi bar sličilo pravome ekonomskome modelu, poslužit ćemo se najboljim što sam uspio pronaći: Rothbard daje svoj pogled u Man, Economy i State.

 

2)

Svaki (ekonomski) model može se vrednovati na 2 načina.

Prvi, lošiji, način vrednovanja (ekonomskoga) modela je vrednovanje na temelju njegove sposobnosti predviđanja – tzv. instrumentalizam. Pretpostavke modela su od sporedne važnosti, mogu i ne moraju biti istinite, bitno je jedino to da li model može poslužiti za uspješno predviđanje (budućih događaja) ili ne. Glavni zastupnik: Milton Friedman.

Pošto ne samo da se ništa od onoga što Rothbard opisuje nije ostvarilo, niti postoji ikakva naznaka da će biti ostvareno u bližoj ili daljoj budućnosti, a što je još bolje, nemamo primjera u kojemu bi nešto slično opisanome funkcioniralo tijekom bilo kakvoga dužeg vremenskog perioda bilo kada u pisanoj ljudskoj povijesti, Rothbard pada na prvome testu.

Drugi, bolji, način vrednovanja modela je ocjenom njegovih pretpostavki. Bolji, budući da to što model uspješno daje predviđanja u određenom trenutku, prilikom određene primjene, ne mora značiti da će to raditi i u budućnosti. Neki model može davati uspješna predviđanja slučajno, zbog postojanja privremene korelacije varijabli koja u bilo kojemu trenutku može nestati ako one nisu kauzalno povezane itd. itd. Recimo, čak i da sutra u, recimo, SAD-u, Ron Paul održi mega super govor (svjestan sam da on nije toliko ufuran kao Rothbard…) i svi zaključe da je Rothbard genije, razbacaju SAD i počnu se oslanjat na zaštitarske agencije i osiguravajuća društva kao jamstvo svoje osobne i kolektivne sigurnosti, i da to nekim čudom opstane bar 5 godina, mi ni za 5 godina ne bi mogli tvrditi da je Rothbardov model znanstveno dokazan niti da ima ikakvu važnost za stvarni svijet. To bi mogli isključivo ako proučimo ono što je Rothbad zapisao i zaključimo da su njegove pretpostavke točne. Opet, ocjenu donosimo ne na temelju toga da li je model nešto predvidio, nego na temelju toga da li su njegove pretpostavke ispravne. Isto tako, da bi oborili taj model dovoljno je oboriti (neke) njegove pretpostavke.

Kako piše Rothbard:

A supply of defense services on the free market would mean maintaining the axiom of the free society, namely, that there be no use of physical force except in defense against those using force to invade person or property…

Sada se vratimo korak unatrag. Svi oni koji su pročitali Misesovu Birokraciju možda će se prisjetiti jedne njegove tvrdnje. Postoje, naime, dva načina stjecanja ekonomskih koristi. Prvi je razmjena. Drugi je prisvajanje ekonomskih koristi silom. Mises se doduše bavi praktično samo državom i birokratima kao onima koji prisvajaju ekonomske koristi silom, no pretpostavka da postoje ljudi kojima se baš i ne radi, a žele imati i spremni su to uzeti od slabijih od sebe ide van toga. Isto primjenjuju i pojedinci, i više vrsta organizacija van same države.

Rothbard nastavlja gdje je stao Mises, ali čini ogromnu pogrešku. On naime, pojednostavljuje stvari i pripisuje uporabu sile i pripisuje je isključivo državi (i btw time taj model pada na drugome testu – sve što dalje pišem samo je za moju dušu). Nakon toga konstruira svoj model…

Let us, then, examine in a little more detail what a free-market defense system might look like. It is, we must realize, impossible to blueprint the exact institutional conditions of any market in advance, just as it would have been impossible 50 years ago to predict the exact structure of the television industry today. However, we can postulate some of the workings of a freely competitive, marketable system of police and judicial services. Most likely, such services would be sold on an advance subscription basis, with premiums paid regularly and services to be supplied on call. Many competitors would undoubtedly arise, each attempting, by earning a reputation for efficiency and probity, to win a consumer market for its services. Of course, it is possible that in some areas a single agency would outcompete all others, but this does not seem likely when we realize that there is no territorial monopoly and that efficient firms would be able to open branches in other geographical areas. It seems likely, also, that supplies of police and judicial service would be provided by insurance companies, because it would be to their direct advantage to reduce the amount of crime as much as possible.

Sve lijepo, sve 5. Recimo da sam ja šef jedne od tih ‘defence agency’. Znate što mi pada na pamet kao prva stvar? Recesija je, nema se love. Dođem svojim klijentima i kažem, premija vam ide gore 50% godišnje. Kažete, razmišljate o tome da odnesete svoj posao nekome drugome. Nemate frke, kažem ja. Kako će reagirati moja konkurencija? Poslat će svoje ljude s oružjem na moje ljude s oružjem i pokrenut rat kako bi zaštitila moje klijente. (Primjetite da, čak i ako ga pokrene, u pitanju je rat.) Ili će povećati premije svojim štićenicima budući da je u blizini čovjek kojemu je ovo smisao za humor, i kao takvi oni su rizičniji klijenti.

Ok, recimo da ipak zaključim da nisam tako loš čovjek i da ne podignem premije. Što ćemo svi mi skupa ako se negdje u blizini rodi Džingis Kan. Koji je okružen pravim ljudima i zna što želi u životu. (OK, loš primjer. Džinkis Kan pobjeđuje sve. Svi smo mrtvi ili bježimo, a ja sam pobjegao prvi.) Što ćemo svi mi ako se u blizini rodi netko ovakav?

 

3)

Postoje, znači, dva načina stjecanja ekonomskih koristi. Prvi je razmjena. Drugi je prisvajanje ekonomskih koristi silom. Da je Rothbard pažljivije razradio tu pretpostavku, možda bi recimo došao i do zaključka da je država toliko važna u toj cijeloj priči samo zato jer je monopolizirala ovaj drugi način privređivanja (u tolikoj mjeri da su svi drugi pljačkaši i iznuđivači za većinu ekonomskih modela nebitni), da bi slabljenjem države (a pri tome ne mislim na fiskalnu snagu nego na efektivnu moć organa prisile) drugi iznuđivači koji su trenutno upregnuti u državu, zatvoreni ili ne vide smisla u daljnjoj borbi, došli do više izražaja, da u novovjekovnoj državi naciji zasnovanoj na kolektivnoj nacionalnoj svijesti, ideologiji i inim pljuvanim stvarima, možda ima nekoga vraga (no to ovdje nije tema)…

Istina je, da je boriti za minimalnu državu jedna od onih stvari jednakih jebanju za nevinost.

Istina je, da je anarhizam ima mnogo više x-faktora koliko god glup bio. Recimo, ovakvi stihovi nikada ne bi proslavili neki metal bend:

Now, what do you own the world?

How do you own small government, small government?

Now somewhere between the sacred silence

Sacred silence and sleep

Somewhere between the sacred silence and sleep

Small government, small government, small government.

A x-faktor je bitan.

Ali eto. Tu smo gdje jesmo.