Jesu li špekulanti zli/nemoralni?

Nisu

 

Konačno, i najbitnije i najšarmantnije, Akvinski je u svome velikome dijelu Summa dignuo pitanje o kojem je prije raspravljao Ciceron.

Trgovac nosi (dovozi) žito u područje pogođeno gladi. Zna da ga slijede drugi trgovci s mnogo više zaliha žita. Da li trgovac ima obvezu reći gladnim stanovnicima za zalihe žita koje uskoro dolaze i samim time podnijeti nižu cijenu, ili je u redu za njega da bude tiho i požanje nagrade visoke cijene? Prema Ciceronu, trgovac je bio obvezan razotkriti informacije koje ima i prodati po nižoj cijeni.

Ali Sveti Toma tvrdi drugačije. Kako je dolazak kasnijih trgovaca budući događaj i kao takav nesiguran, Akvinski je zaključio da pravda ne zahtijeva od trgovca da razokrije svojim klijentima informacije o očekivanom dolasku svojih konkurenata. Može prodavati svoje žito po cijeni koja tada prevladava na tome području, čak i ako je iznimno visoka.

Naravno, Akvinski je simpatično ustvrdio, ukoliko bi trgovac ipak želio razotkriti informaciju svojim kupcima, to bi bio dokaz velike vrline toga trgovca, no nije imao nikakvu obvezu na to s strane pravde.

Nema očitijeg primjera očitavanja Akvinskoga za trenutnu tržištnu cijenu kao onu cijenu koja je pravedna, cijenu određenu ponudom i potražnjom, za razliku od cijene određene troškom proizvodnje (koji se naravno nije uvelike razlikovao između područja pogođenog gladi i područja s viškom žita).

izvor: ROTHBARD, MURRAY N.: An Austrian Perspective on the History of Economic Thought, Volume I – Economic Thought Before Adam Smith, str. 53

 

Oglasi

Regulirana konkurencija i neregulirana regulativa

Ovih dana malo je stvari koje mogu izvući nekakvu reakciju od mene. PDV 25%. Porez na dividendu. Porez na imovinu. Porez na kamate u banci. Nove trošarine na cigarete i poseban porez na salo. Sve je to loše, i sve je to zlo, no većinu vremena iz mene će izvući jedva nekakvo nezainteresirano odmahivanje rukom. Jer toliko je toga.

Ono što međutim iz mene uvijek izvlači tikove je ta prokleta konkurencija. Svi vole “konkurenciju”. Svi podržavaju “konkurenciju”. Vole je pro-tržišni ljudi. Vole je, do neke određene mjere, ljudi koji kažu da štite potrošače. Ljudi socijalisti vole “konkurenciju”. Svi vole i svi zastupaju “konkurenciju” do te mjere da je to pod Bogom milim iritantno. A vole i tu “nužnu” i “potrebnu” regulaciju koja stvara, njeguje i podržava tu “konkurenciju”.

Kako je došlo do te perverzije da konkurencija postaje uzrečica proklamatora velike države?  Da riječ konkurencija postaje opravdanje za neke od najbesmislenijih i najpogubnijih državnih intervencija u tržišni sustav ikada stvorenih. Samim time opasnijih intervencija za građane neke zemlje, što je ta zemlja manja. Ne samo da je cijela šarada štetna i glupa, nego je meni osobno i uvredljiva, recimo jednako kao što bi bilo uvredljivo ljudima koji svaki tjedan idu u crkvu da im je jedne nedjelje za oltarom pojavi novozaređena Vesna Pusić i počne o pravima žena u gay zajednicama. OK, neidem svaki tjedan u crkvu, ali i meni bi Vesna bila uvredljiva.

Rastavimo onda konkurenciju i njenu regulaciju na sastavne dijelove.

 

 

I. Teoretska podloga regulirane konkurencije

 

Prije nego što kažem ali, treba reći da današnja regulirana kvazi konkurencija nema teoretske podloge u sintezi niti jedne ekonomske škole. Nisam mislio da ću time započeti, ali eto, kada sam se već opet udubio u sve to, tako je. Interesi, moralni hazard, problemi u demokratskom političkom procesu, populizam. Sve je tu, osim znanstvene podloge.

ALI, istraživački rad koji je danas više-manje sinteza neoklasične škole na temu tržišnih struktura izvršili su u najvećem dijelu ljudi koji su njime nastojali stvoriti takvo opravdanje. Taj rad je možda upitne znanstvene kvalitete, a dobrim dijelom je nastao nakon što je praktična državna intervencija u područje odavno bila u primjeni te je u neku ruku bio i pokušaj opravdanja već postojećeg stanja. Bilo kako bilo, ono što danas imamo je u praksi je samo jedna interpretacija te sinteze. Jedna jako loša interpretacija te sinteze.

 

Za početak prikažimo grafove (izvor je Samuelsova Ekonomija…):

savršena konkurencijamonopolistička konkurencijamonopol

Tri grafa znači, savršena konkurencija, monopolistička konkurencija i monopol. Oligopol preskačem, jer je u biti samo stupanj između.

Ono što je bitno na grafovima vidjeti je da je output određenoga poduzeća (bilo poduzeća u savršenoj konkurenciji, monopolističkoj konkurenciji ili za monopol) na tržištu jednak u onoj točki u kojoj se sjeku krivulje graničnog troška poduzeća i graničnog prihoda poduzeća. Naime, profit je u toj točki maksimalan.

Ono što je bitna razlika između grafova je krivulja potražnje u savršeno konkurenciji ravna – poduzeće je savršeno beznačajno i nema nikakvoga utjecaja na cijenu, znači krivulja potražnje d’ na slici je i krivulja graničnog prihoda. Kada poduzeće prestane biti savršeno beznačajno postane mu vidljivo da padom cijene raste potražnja, odnosno output. Krivulja potražnje je nagnuta. Ne samo to, nego je i krivulja graničnog prihoda poduzeća strmija u odnosu na savršenu konkurenciju. To samo po sebi neće biti problem, teorija priznaje da nesavršena konkurencija nije savršena, no sljedeće je.

 

Output neće kao u savršenoj konkurenciji biti sjecište graničnog troška i tržišne cijene – crte potražnje, nego graničnog troška i graničnog prihoda određenog poduzeća (a ta je crta strmija od crte tržišne potražnje). Znači, imat ćemo output “manji od onoga što bit tržište preferiralo”, uz cijene “veće od onoga što bi tržište preferiralo”. Odnosno, glavi grijeh nesavršene konkurencije je taj što “previše maksimizira profit”, jer bi “bilo tržišno efikasnije” da ga manje maksimizira i ima veći output uz nešto niže cijene (narančasto na idućim slikama, obojanao narančast je “tržišno poželjan profit” manji od onoga kakva bi stvarno bio). Kužimo se?

 

OK, sada se vraćamo na lošu interpretaciju. Čak je i u neoklasičnoj sintezi savršena konkurencija zamišljeni teoretski model koji u stvarnosti ne postoji, i to će se uvijek naglasiti. Čak je i neoklasičnoj sintezi u dugome roku moć monopola podložna osporavanju sve dok postoji sloboda ulaska u tržište. Čak je i neoklasičnoj sintezi ograničenje ulaska na tržište posljedica državne intervencije – samim time državna intervencija postaje de facto jedini pravi izvor monopolske moći (one o kojoj ovdje pričamo). To što je se tržište organizira na način koji se organizira je jednostavno način na koji se tržište organizira i nešto bolje se onda logično može pretpostavljam tražiti van okvira kapitalizma. Čime onda možemo opravdati regulaciju? Paa… Zapravo u biti i ne možemo, ne ekonomskom teorijom. Prema toj ekonomskoj teoriji logično bi zapravo bilo subvencionirat poduzeća u monopolističkoj konkurenciji i monopole kako bi proizvodili na sjecištu krivulja D i MC.

:O

Što će se ponekada i zagovarati, ali samo ako je monopolist u državnom vlasništvu. 😀

 

Idemo dalje, van opisane teorije. Prva važna stvar za istaknuti je da je zahtijevana stopa profita više-manje jednaka na cijelome tržištu (korigirano za rizik koji zna proizlaziti iz same veličine poduzeće, čitaj: manje je rizičnije i što je više proizvođača na tržištu… rizičnost može često dovesti do toga da manji subjekti, odnosno onaj dio manjih subjekata koji je uspješan, ostvaruje veći ROE). Nije baš da u praksi možemo svrstati poduzeća u grupe po veličini i opaziti da se “povećanjem monopolističke moći” istodobno i povećava ROE. (OK, u Hrvatskoj vjerujem u određenoj mjeri možemo, ali to je posljedica računovodstva i nekih drugih tranzicijskih specifičnosti koje ovdje nisu tema).

 

Idemo natrag. Sam model savršene konkurencije nije samo teoretska zamisao. To je suluda teoretska zamisao, a njegova prva pretpostavka je… neobično komunistička:

  1. poduzeća prodaju standardizirani proizvod – perfektne supstitute
  2. faktori proizvodnje su u dugom roku savršeno mobilni
  3. poduzeća i potrošači posjeduju savršene informacije
  4. poduzeća nemaju tržišnu moć i cijene uzimaju kao date.

Standardizirani proizvod? Kako bi to uopće izgledalo u praksi? Svi ćemo jesti jednaku hranu, nositi jednaku odjeću, imati jednake kuće? Sam model je postavljen tako da bi povećanjem tržište efikasnosti tržište trebalo kretati prema standardiziranjem proizvodu. Uzmimo recimo jedan divan prirodan eksperiment – kruh u Hrvatskoj.

U zadnjih 20-tak godina došlo je do snažnoga rasta pekarske industrije i pekare su iskočile na svakome uglu. Da li je efekt bio standardiziran kruh i konkuriranje nižim cijenama jednakih štruca kruha? Nije, bio je dijametralno suprotan tome. Crni, bijeli, polubijeli, sa sjemenkama suncokreta, kukuruzni, od oštrog brašna i od brašna koje nije oštro, alpski, mrežnički, zagorski, francuski. Buhtle s čokoladom, pizze slavonske i vegetarijanske, sendviči. Pekare s stolovima unutra gdje čovjek može pojesti što je unutra kupio, pekare koje prodaju kavu, sokove i mineralnu vodu, pekare koje rade 24 sata dnevno. Tržište, ako išta drugo, mrzi uniformnost i teži diversifikaciji. I drug Samuelson bi se složio, ali bi isto tako nezadovoljno primijetio da cijena za potrošača može biti velika (u odnosu na komunističko gospodarstvo valjda gdje bi postojala samo jedna vrta kruha).

 

Zašto se monopolistička konkurencija naziva monopolističkom konkurencijom? Opet ta prokleta komunistička terminologija. Trebala bi zvati jednostavno konkurencijom. Jer konkurencija tako funkcionira u stvarnome svijetu.

Zapravo, u nešto ozbiljnijoj ekonomskoj teoriji kaže se da poduzeće može ostvarivati profit na dva načina. Prvi je stvaranjem “monopolističke” prednosti na neki od načina. Uvjeravanjem potrošača da njegovi proizvodi nude nešto više u odnosu na konkurenciju. Obrtaj je nizak, ali je marža visoka. Drugi je nižom cijenom, gdje se nastoji postići isti onaj profit uz veliki obujam prodaje i malu maržu. Oba dva načina su apsolutno legitimna. Ogromna većina poslovnih subjekata na cijelome svijetu spada u prvu skupinu. Opet, tržište uglavnom preferira diversifikaciju. Ponekad će privremeno preferirati “monopol”.

 

Ok, recimo da ja imam poduzeće i otkrijem način kako proizvodit dobro koje se zove Nešto toliko bolje od konkurencije da ga mogu prodavat po trećini početne cijene i istodobno se bogatit. Pometem konkurenciju i trenutno sam sam na tržištu. Standardan odgovor je da me treba regulirati kako bi se opet pojavila konkurencija i  konkurencija bionda spustila spustila cijenu Nešto na odgovarajuću razinu, recimo četvrtinu početne. Ali što da sam patentirao proizvodnju Nešto. Upravo je poanta patenata prema istim ljudima koji će zagovarati mogu regulaciju osiguravanje monopolske prednosti tijekom određenog vremena kako bi se poticala moja inovativnost. Znači ako uspijem patentirat proizvodni proces mogu bit monopolist, ali ako samo unaprijedim sve, ali to ne zadovoljava kriterije za patent onda je to loša stvar? Glava me više boli od ovoga sran.a.

 

Tako uzak i statičan pogled na konkurenciju kakav je ovdje prikazan je problem sam po sebi. M. Rothbar je napisao dosta dobroga o tome, koga zanima neka potraži. Konkurenciju je jednostavno pogrešno gledat kako se gleda u mainstreamu. Pekarama je konkurent McDonalds. McDonaldsu su konkurent restorani. Restoranima je konkurent mesnica u Konzumu i tv. Tv-u i Konzumu je konkurent kino i štand s kokicama na ulazu. Konkurent postojećim procesima proizvodnje i poduzećima je i sve ono što još uopće ne postoji. Same povećane stope profita su poziv konkurenciji i novim idejama.

 

Mislim da bi ovo bilo dovoljno. U sljedećim nastavcima obradit ćemo Agenciju za zaštitu tržišnoga natjecanja, novu domaću željezničku regulatornu agenciju, zvijer samu – HAKOM i druge divne praktične primjere.

Što je to marksizam?

Ili, kako je put u pakao ponekad popločen i lošim namjerama

 

1)

Ovaj post sastoji se od kompilacije izvoda iz knjige M. Rothbarda An Austrian Perspective on the History of Economic Thought, Volume II – Classical Economics, 10. i 11. poglavlja, u mojem slobodnom prijevodu. Cilj mu je dati relativno kratki prikaz osnova marksističke ideologije, ne i ulaziti u kvazi znanstvene radove Marxa i društva ili ih osporavati. Radi preglednosti ne upotrebljavam gumb za citiranje. Svi nedostaci ili kriva tumačenja koja se mogu izvući isključivo su posljedica mojih nedostataka kao prevoditelja.

 

2)

No Marxova predanost komunizmu je bila njegova osnovna vodilja, mnogo važnija nego dijalektika, klasna borba, teorija viška proizvodnje, i svega ostaloga. Komunizam je bio cilj, veliki željeni svršetak, ultimativni kraj koji će učiniti patnju čovječanstava kroz povijest smislenom. Povijest je povijest patnje, klasne borbe, eksploatacije čovjeka od strane čovjek. Jednako kao što će u kršćanskoj teologiji povratak Krista dovesti do kraja povijesti i uspostaviti novo Nebo i novu Zemlju, tako će i uspostava komunizma dovesti do kraja ljudske povijesti.

Za razliku od raznih grupa utopijskih socijalista, jednako kao i religioznih mesijanista, Karl Marx nije pružio nikakve detalje o izgledu svoje utopije. Marx nije, na primjer, dao broj ljudi u svojoj utopiji, izgled i lokaciju njihovih kuća, planove po kojima će biti izgrađeni njihovi gradovi. Za početak, utopije tako precizno isplanirane od svojih tvoraca na prvi pogled djeluju poremećeno. Što je još važnije, detaljan opis nečijeg idealnoga društva uklanja ključne elemente tajanstvenosti i privlačnosti iz navodno neizbježnoga svijeta sutrašnjice.

… od svakome prema njegovim sposobnostima, do svakome prema njegovim potrebama… Marx se odmah nakon ovoga odlomka odriče priče među socijalistima o ‘jednakim pravima’ i ‘pravednoj raspodjeli’ kao ‘ideološkim besmislicama o pravima i ostalom smeću uobičajenom među demokratima i francuskim socijalistima…’…

Još je nekoliko vjerojatnih razloga zašto Marx nije pružio detalje o karakteristikama, ne samo ultimativnog komunizma, nego i fazama kroz koje će biti ostvarene. Prvi je da Marxa nije zanimala ekonomska podloga njegove utopije; jednostavna pretpostavka neograničene dostupnosti svih dobara je bila dovoljna. Njegovi glavni interesi bili su povezani, kao što ćemo vidjeti, s filozofskim, a zapravo religioznim aspektima komunizma. Dalje, komunizam je za Marxa bio izokrenuta verzija Hegela i njegove filozofije povijesti…

Za Marxa, kao i za Hegela, povijest napreduje u fazama, gdje jedna faza neizostavno uzrok prelaska u kasniju, drugačiju, fazu. Samo što je za Marxa, za razliku od Hegela, metoda materijalna umjesto duhovna. Marx nikada nije objavio svoj neohegelijanski rad Ekonomski i filozofski zapisi iz 1884. u kojem je postavljena filozofska osnova marksizma, a u jednome od eseja, Privatno vlasništvo i komunizam, dana najpotpunija Marxova vizija komunizma. Jedan od razloga neobjavljivanja bio je i taj da je u kasnijim desetljećima Hegelova filozofija ispala iz mode, čak i u Njemačkoj, a Marxovi sljedbenici bili su zaineresiraniji za ekonomske i revolucionarne aspekte marksizma nego za filozofske.

Ono što najviše zapanjuje je Marxovo slaganje s Proudhonovim, i posebno Steinovim, prikazom prve faze post revolucionarnog društva, koju je jednako kao i Stein nazivao ‘sirovim komunizmom’. Stein je predvidio da će sirovi komunizam biti pokušaj da se utjera jednakost putem akcija oduzimanja i uništavanja imovine velikih razmjera, te prisile zajedničkog korištenja žena jednako kao i materijalnog bogatstva. Stvarno, Marxova verzija sirovog komunizma, faza diktature proletarijata, bila je još  negativnija od Steinove: ‘Jednako kao što žene imaju napustiti brak zbog univerzalne prostitucije, tako se i odnos čovjeka do materijalnog bogatstva u obliku privatnog vlasništva napušta zbog univerzalne prostitucije s zajednicom.’ Ne samo to, nego kao što piše profesor Tucker, Marx smatra da ‘sirovi komunizam nije stvarna transformacija privatnog vlasništva nego njegova univerzilizacija, nije nadilaženje pohlepe nego njena generalizacija, nije ukidanje rada nego njegovo proširenje na sve ljude. Sirovi komunizam je samo novi oblik u kojem zla privatnog vlasništva dolaze na površinu’. Ukratko, Marx smatra da će u toj fazi povijesti najgore karakteristike postojanja privatnog vlasništva biti maksimizirane…

Pakao prve, niže, faze komunizma Marx je jasno izrazio. No što je s rajem više faze, pozitivnim humanizmom ili ultimativnim komunizmom? …

Ključ je to što je čovjek navodno oslobođen od nužde rada. Eliminacija privatnoga vlasništva oslobađa ga pohlepe, a sve nakon kulminacije pohlepe postignute u sirovom komunizmu. Čovjek je oslobođen podjele rada i specijalizacije, što ga je prije sprečavalo u razvoju svojih mogućnosti radi užitka u tome razvoju, i ‘prisiljavao’ da radi s drugima – bilo na tržištu ili pod nekim despotom , ili pod diktaturom proletarijata u prvoj fazi komunizma. Bez podjele rada i s zlima razmjene dobara i usluga konačno eliminiranim, čovjek je sada konačno slobodan od ‘otuđenja’ ne konzumiranja svojega vlastitog proizvoda. Otuđenje nije, kao što neki marksisti čini se vjeruju, posljedica navodnog kapitalističkog oduzimanja viška vrijednosti koji proizvode radnici. Otuđenje je proizvod podjele rada i specijalizacije kao takve.

Otuđenje je, za Marxa, daleko fundamentalniji, dublji, koncept. Predstavljao je, najmanje, institucije novca, specijalizacije i podjele rada. Uništenje tih zla je bilo potrebno da bi se ujedinio kolektivni organizam ljudske vrste, zacijelili procjepi u samome čovjeku i između čovjeka i kolektivnog organizma. Ali radikalno zlo otuđenja išlo je još dalje od toga. Bilo je metafizičko, duboki dio filozofije i pogleda na svijet koji me Marx pokupio do Hegela, i koji će kroz dijalektiku, dovesti do Marxa viziju procesa koji će nam neizbježno dovesti komunizam kao posljedicu povijesnih zakona.

U različitim varijantama i pogledima, pisci, pjesnici i filozofi romantizma prve polovine devetnaestoga stoljeća, posebice u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, dominantno su pripadali istoj filozofiji. Ista bi se mogla nazvati ‘otuđenjem i povratkom’ ili ‘mitom reapsorpcije’. Bog je stvorio svemir zbog (svoje) nesavršenosti i potrebe, i tako tragično odsjekao čovjeka, fizičko biće, od njegova zajedništva s Bogom koje je postojalo prije stvaranja svemira. I dok je to stvaranje dopustilo i Bogu i čovjeku (čovjeku-Bogu) razvoj njihovih sposobnosti i napredak, tragično otuđenje će se nastaviti do neizbježnog predodređenog dana kada će se Bog i čovjek spojiti u jedno biće. Ili, za pantheista (vjerovanje da je svemir Bog) poput Hegela, dok čovjek ne otkrije da je on čovjek-Bog kada će otuđenje čovjeka od čovjeka, čovjeka od prirode i čovjeka od Boga završiti otkrivenjem stvarnosti i spajanjem u jedno biće (amorfnu masu). Predeterminirana povijest tada dolazi do svojega kraja.

Nakon Hegelove smrti 1831. godine neizbježno dolazi do nove, vrlo različite, ere u povijesti njegove filozofije. Hegel je trebao dovesti do kraja povijesti, ali Hegel je bio mrtav, a povijest se nastavila… Izgubljenih iluzija u Prusku državu, mladi hegelijanci proglašavaju su dolazak apokaliptične revolucije koja će uništiti i preobraziti državu, revoluciju koja će stvarno dovesti do kraja povijesti u obliku nacionalnog, ili svjetskog, komunizma.

U to doba, kršćanski mesijanisti još uvijek nisu bili jasno određeni kao gubitnici u debati između socijalista… Konačno pobjeda u europskom socijalističkom pokretu eventualno je pripala ateizmu Karla Marxa. Ako je Hegel uveo panteizam i razradio dijalektiku kršćanskog mesijanizma, Marx je sada, uvodeći (radikalni) ateizam postavio kao temelj, umjesto misticizma, religije ili apsolutne ideje svijeta-uma, navodno solidnu znanstvenu podlogu filozofskom materijalizma.

Kao što Marx objašnjava…

dok u komunističkom društvu, gdje se nitko ne bavi nečim određenim već se može ostvariti u čemu god želi, društvo regulira proizvodnju i tako mi omogućava da radim jednu stvar dana, a drugu sutra, da lovim ujutro, ribarim poslijepodne, čuvam stoku navečer, filozofiram poslije večere, kako mi već padne na um, bez da ikada postanem lovac, ribar, pastir ili filozof.

Ukidanje podjele rada isto je tako značio da će sve podjele – i slijedom toga suprotnosti – između grada i sela morati biti eliminirane, s industrijom nekako ravnomjerno raspodijeljenom po zemlji (svijetu?). Kao rezultat, svi veliki gradovi će morati biti uništeni. Kao što je Engels rekao u Anti-Dühring-u: ‘istina je da nam je s velikim gradovima civilizacija donijela nasljedstvo kojeg ćemo se s teškom mukom i u dugo vremena riješiti. Ali moramo ga se i hoćemo riješiti, koliko god proces trajao.’

Ono što će navodno preostati od čovjeka pod komunizmom je nova i bizarna vrsta estetike. Čovjek će biti odriješen imovine i vlasništva, ali bit će mnogo ‘bogatiji’ u jednome drugome smislu: jednom kada više neće biti otuđen, ispunjavat će sebe u svim smjerovima, pristupat će svojim kreacijama obogaćen poštovanjem prema ljepoti. .. prema Marxovim riječima … postat će svjestan svoje prirodne tendencije da uređuje sve stvari ‘prema zakonima ljepote’.

Prosječan čovjek će se uzdići na razinu Aristotela, Goethea ili Marxa. Iznad tih novi vrhunci će se izdići…

 

3)

Što reći?

Smišljam…

Marxa nisu voljeli ko maloga?

Nemam niš drugo.

Pogled s desne strane

Može li slobodno tržište pružati obranu?

 

1)

Neprijatelji socijalizma, statizma i inih izama, zastupnici tržišta, kapitalizma i ostatak potencijalnih čitatelja ovoga bloga, dijele se jednom rijetko vidljivom i u današnjim ideološkim borbama rijetko spominjanom, no ipak oštrom i važnom linijom. Pitanje na kojem se ta linija najjasnije ističe teoretsko je i bez ikakve praktične važnosti, a rasprava o njemu dosadna.  Na jednoj strani su zagovornici minimalne države, na drugoj anarhisti (anarho-kapitalisti ili voluntaristi kao noviji pojmovi pozitivnijih konotacija). Prvih je više, dok su drugi obično glasniji.

Može li anarhizam funkcionirati kao društveno uređenje. Može li  tržište pružati obranu?

Jednostavan odgovor na to pitanje sveo bi se na sljedeće: naravno da ne može. Nikad, a ni tad. Tvrditi da slobodno tržište može pružati obranu gotovo je jednako glupo poput, recimo, feminizma. Obje ideologije zapravo imaju nekoliko zajedničkih problema. Zasnovanost na pretpostavkama koje nemaju veze s realnošću, iskakanje u stvarni svijet jedino u kratkim eskapadama za vrijeme propadanja postojećeg društvenog uređenja i civilizacija, 0 primjera postojanja kao održivog društvenog uređenja (i ne, navlačenje primjera kao što su Island u 10. stoljeću ili društva u predpoljoprivrednom stupnju razvoja, niti je dovoljno niti su to primjeri), vezano za spomenuto u zagradi, traženje primjera za potvrdu teorije iskrivljavanjem stvarnih društvenih uređenja koja su postojala…

Kako sama moja tvrdnja da je nešto glupo, ne čini tu stvar glupom, konačno ću i napraviti tu kratku analizu društvenog/ekonomskog modela u kojemu slobodno tržište može pružati obranu. A kako me moja poluzainteresirana pretraga interneta nije odvela do nečega što bi bar sličilo pravome ekonomskome modelu, poslužit ćemo se najboljim što sam uspio pronaći: Rothbard daje svoj pogled u Man, Economy i State.

 

2)

Svaki (ekonomski) model može se vrednovati na 2 načina.

Prvi, lošiji, način vrednovanja (ekonomskoga) modela je vrednovanje na temelju njegove sposobnosti predviđanja – tzv. instrumentalizam. Pretpostavke modela su od sporedne važnosti, mogu i ne moraju biti istinite, bitno je jedino to da li model može poslužiti za uspješno predviđanje (budućih događaja) ili ne. Glavni zastupnik: Milton Friedman.

Pošto ne samo da se ništa od onoga što Rothbard opisuje nije ostvarilo, niti postoji ikakva naznaka da će biti ostvareno u bližoj ili daljoj budućnosti, a što je još bolje, nemamo primjera u kojemu bi nešto slično opisanome funkcioniralo tijekom bilo kakvoga dužeg vremenskog perioda bilo kada u pisanoj ljudskoj povijesti, Rothbard pada na prvome testu.

Drugi, bolji, način vrednovanja modela je ocjenom njegovih pretpostavki. Bolji, budući da to što model uspješno daje predviđanja u određenom trenutku, prilikom određene primjene, ne mora značiti da će to raditi i u budućnosti. Neki model može davati uspješna predviđanja slučajno, zbog postojanja privremene korelacije varijabli koja u bilo kojemu trenutku može nestati ako one nisu kauzalno povezane itd. itd. Recimo, čak i da sutra u, recimo, SAD-u, Ron Paul održi mega super govor (svjestan sam da on nije toliko ufuran kao Rothbard…) i svi zaključe da je Rothbard genije, razbacaju SAD i počnu se oslanjat na zaštitarske agencije i osiguravajuća društva kao jamstvo svoje osobne i kolektivne sigurnosti, i da to nekim čudom opstane bar 5 godina, mi ni za 5 godina ne bi mogli tvrditi da je Rothbardov model znanstveno dokazan niti da ima ikakvu važnost za stvarni svijet. To bi mogli isključivo ako proučimo ono što je Rothbad zapisao i zaključimo da su njegove pretpostavke točne. Opet, ocjenu donosimo ne na temelju toga da li je model nešto predvidio, nego na temelju toga da li su njegove pretpostavke ispravne. Isto tako, da bi oborili taj model dovoljno je oboriti (neke) njegove pretpostavke.

Kako piše Rothbard:

A supply of defense services on the free market would mean maintaining the axiom of the free society, namely, that there be no use of physical force except in defense against those using force to invade person or property…

Sada se vratimo korak unatrag. Svi oni koji su pročitali Misesovu Birokraciju možda će se prisjetiti jedne njegove tvrdnje. Postoje, naime, dva načina stjecanja ekonomskih koristi. Prvi je razmjena. Drugi je prisvajanje ekonomskih koristi silom. Mises se doduše bavi praktično samo državom i birokratima kao onima koji prisvajaju ekonomske koristi silom, no pretpostavka da postoje ljudi kojima se baš i ne radi, a žele imati i spremni su to uzeti od slabijih od sebe ide van toga. Isto primjenjuju i pojedinci, i više vrsta organizacija van same države.

Rothbard nastavlja gdje je stao Mises, ali čini ogromnu pogrešku. On naime, pojednostavljuje stvari i pripisuje uporabu sile i pripisuje je isključivo državi (i btw time taj model pada na drugome testu – sve što dalje pišem samo je za moju dušu). Nakon toga konstruira svoj model…

Let us, then, examine in a little more detail what a free-market defense system might look like. It is, we must realize, impossible to blueprint the exact institutional conditions of any market in advance, just as it would have been impossible 50 years ago to predict the exact structure of the television industry today. However, we can postulate some of the workings of a freely competitive, marketable system of police and judicial services. Most likely, such services would be sold on an advance subscription basis, with premiums paid regularly and services to be supplied on call. Many competitors would undoubtedly arise, each attempting, by earning a reputation for efficiency and probity, to win a consumer market for its services. Of course, it is possible that in some areas a single agency would outcompete all others, but this does not seem likely when we realize that there is no territorial monopoly and that efficient firms would be able to open branches in other geographical areas. It seems likely, also, that supplies of police and judicial service would be provided by insurance companies, because it would be to their direct advantage to reduce the amount of crime as much as possible.

Sve lijepo, sve 5. Recimo da sam ja šef jedne od tih ‘defence agency’. Znate što mi pada na pamet kao prva stvar? Recesija je, nema se love. Dođem svojim klijentima i kažem, premija vam ide gore 50% godišnje. Kažete, razmišljate o tome da odnesete svoj posao nekome drugome. Nemate frke, kažem ja. Kako će reagirati moja konkurencija? Poslat će svoje ljude s oružjem na moje ljude s oružjem i pokrenut rat kako bi zaštitila moje klijente. (Primjetite da, čak i ako ga pokrene, u pitanju je rat.) Ili će povećati premije svojim štićenicima budući da je u blizini čovjek kojemu je ovo smisao za humor, i kao takvi oni su rizičniji klijenti.

Ok, recimo da ipak zaključim da nisam tako loš čovjek i da ne podignem premije. Što ćemo svi mi skupa ako se negdje u blizini rodi Džingis Kan. Koji je okružen pravim ljudima i zna što želi u životu. (OK, loš primjer. Džinkis Kan pobjeđuje sve. Svi smo mrtvi ili bježimo, a ja sam pobjegao prvi.) Što ćemo svi mi ako se u blizini rodi netko ovakav?

 

3)

Postoje, znači, dva načina stjecanja ekonomskih koristi. Prvi je razmjena. Drugi je prisvajanje ekonomskih koristi silom. Da je Rothbard pažljivije razradio tu pretpostavku, možda bi recimo došao i do zaključka da je država toliko važna u toj cijeloj priči samo zato jer je monopolizirala ovaj drugi način privređivanja (u tolikoj mjeri da su svi drugi pljačkaši i iznuđivači za većinu ekonomskih modela nebitni), da bi slabljenjem države (a pri tome ne mislim na fiskalnu snagu nego na efektivnu moć organa prisile) drugi iznuđivači koji su trenutno upregnuti u državu, zatvoreni ili ne vide smisla u daljnjoj borbi, došli do više izražaja, da u novovjekovnoj državi naciji zasnovanoj na kolektivnoj nacionalnoj svijesti, ideologiji i inim pljuvanim stvarima, možda ima nekoga vraga (no to ovdje nije tema)…

Istina je, da je boriti za minimalnu državu jedna od onih stvari jednakih jebanju za nevinost.

Istina je, da je anarhizam ima mnogo više x-faktora koliko god glup bio. Recimo, ovakvi stihovi nikada ne bi proslavili neki metal bend:

Now, what do you own the world?

How do you own small government, small government?

Now somewhere between the sacred silence

Sacred silence and sleep

Somewhere between the sacred silence and sleep

Small government, small government, small government.

A x-faktor je bitan.

Ali eto. Tu smo gdje jesmo.