Politički kompas (1)

Zašto nove komunjare imaju najjaču potporu kod tzv buržoazije?

Zašto troše više energije na seksualni odgoj u školama i zaštitu nerođenih vrabaca u gnijezdima nego na radnike?

Zašto baza HDZa nije među ljudima koji relativno najviše prosperiraju u kapitalizmu, u nekoj srednjoj klasi i centru Zagreba?

A zašto je u selima i neboderima u Novom Zagrebu?

Zašto će ljevičari opravdavati Staljina, a demonizirati Hitlera, iako je čisto matematički prvi ubio daleko više ljudi?

Zašto bi desničari da smiju progovoriti rekli da je Hitler bio daleko manje zlo od Staljina, a ne bi uopće mislili na to koliko je ljudi ubio?

Što imaju zajedničko neoconovi i libertarijanci?

Zašto će većina desničara i za jedne i za druge reć da nisu desničari?

Zašto desničari bolje jebu od ljevičara?

Zašto ljevičari ne vole nogometaše?

Zašto je Milan Bandić desničar, i kakav?

I druge kontroverze!

 

Znate li tko je bio Hans Eysenck?

Vjerojatno ne znate, a i link na wikipediju uzmite s rezervom. Ali, pošto je priznata činjenica da je 1970ih preživio fizički napad zapjenjenog ljevičara dok je držao predavanje na LSE (neke stvari uvijek ostaju iste…) jer je javno iznosio činjenice u smislu

the whole course of development of a child’s intellectual capabilities is largely laid down genetically, and even extreme environmental changes . . . have little power to alter this development

, ili

All the evidence to date suggests the . . . overwhelming importance of genetic factors in producing the great variety of intellectual differences which we observe in our culture, and much of the difference observed between certain racial groups.

, mislim da mogu ustvrditi da je bio sasvim OK tip.

 

Međutim, najzanimljivija stvar kojom se Eysenck u životu bavio je rad koji je rezultirao njegovom knjigom The Psychology of Politics, gdje ga empirijsko istraživanje navodi na zaključak da se naši politički stavovi i djelovanje mogu analizirati u dva nezavisna polja. Uz tradicionalnu lijevo desno podjelu, tu je i introverzija (nježnost uma) i ekstraverzija (čvrstina uma). Mislim, ono, ok. No svaki početak je težak, a Eysenck stvarno je pronašao nešto bitno.

Nažalost, ideja nakon toga koliko ja znam nije napredovala. Razvijala se je, ali nije napredovala, zapravo, mislim da je čak i degenerirala.

Ono u što se je na kraju pretvorila je Nolanov grafikon, odnosno, neki oblik istoga. Ako ga i ne znate po imenu, vjerojatno jeste čuli za njega, kao politički kompas, društveno ekonomske političke preference i sl. To vam kada popunite izgleda nekako ovako:

Ili, u malo štreberskijem obliku, ovako:

 

Vidi se, po tome što je na prvome grafu libertarijanstvo na vrhu, to da je Nolan bio libertarijanac. Ha ha. Please clap.

No što tu ne valja, osim toga što me je jedan autor pitanja proglasio libertarijancem, a drugi autoritativnim desničarem?

Ne valja, kao prvo, ovo:

Polazna točka je nešto tipa, (mi “znamo”) libertarijanci se razlikuju i od ljevičara i od desničara, jednako kao i neoconovi, a libertarijanac je suprotno neoconu, i juhu, imamo našu podjelu. Sada idemo mućkati pitanja koja će ljude razvrstati u 4 (5 sa centrom) političkih skupina za koje se nama čine da postoje. Iako će vam Garry Johnson, Hillary Clinton, GWB i Merkel, (i Plenković i Bernardić), da ih stvarno stisnete uza zid, vjerojatno na 90% pitanja dati iste ili slične odgovore odgovore i razlikovati se eventualno malo po metodi po kojoj bi ih ostvarivali. Nešto tu ne valja, a ja bih rekao da je to da su svi ti ljudi zapravo isti tip političke osobe (bitno), koji samo imaju različite političke identifikacije (sporedno).

Drugo što ne valja je ovo:

Ti grafovi su sastavljeni unatrag. Trebamo krenuti od početka, psihe pojedinaca. I onda podijeliti ljude po njihovim osnovnim preferencama iz kojih njihove šire (političke) preference nužno proizlaze. Tek tada možemo odrediti smislene nazive polovima koje dobijemo i shvatiti zašto se ljudi grupiraju kako se grupiraju i zašto stvaraju politička savezništva koja stvaraju.

 

Moj pristup nam također omogućava nam da ako znamo odgovore na dva relativno banalna pitanja možemo najprije predvidjeti 90% stavova 90% ljudi i sukladno tome ih podijeliti. Kakva pitanja?

 

Pitanje A: Da li su nogometaši preplaćeni?

Odgovor 1: Društvo je otišlo u sasvim krivom smjeru, nagrađuje tamo neke nogometaše umjesto da onih koji doista čine mnogo za dobrobit samog društva. Kao da smo u starome Rimu, kruha i igara./ Bilo bi bolje za sve nas skupa da se umjesto za nogometaša u našem društvu više cijeni radnike, vojnike, učitelje./Eee kad ti je tamo neki majmun koji trči za loptom bolje plaćen od poštenog čovjeka. (DA, i jako me to smeta)

Odgovor 2:  Malo je tužno koliko je moderno društvo usmjereno prema trivijalnim zabavama, ali pretpostavljam da je najvažnije da je sve zakonito i da se plaća porez i tako doprinosi društvu./Ono što je bitno je da ti nogometaši plaćaju pošten porez kako bi mi imali za radnike, vojnike, učitelje./Treba njima fiskalne blagajne i njih oderat porezom. (DA, ali budimo realni oko toga)

Odgovor 3: WTF? Plaćeni su koliko si izbore./Njih plaćaju vlasnici klubova i njihova je stvar koliko će ih platiti./Što je? I ti bi da znaš trčat? (NE, i nije mi jasno čemu to pitanje)

 

Drugo pitanje: Što misliš o recikliranju?

Odgovor 1: Postoje važniji problemi od otpada u sadašnjosti./Ne znam… Ok je valjda… /Ako mene nećeš j.bat s time… (ne vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 2:  Ne smijemo zagađivati prirodu! Sav otpad treba odvajati! Naša djeca su naša budućnost!/Znaš kako u Austriji prijave policiji ako ne recikliraš, opalio bih kazne… Kako ćemo sutra uz zagađenje… (vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 3: Mislim da je najvažnije da mi iskažemo trud i volju da pomognemo majki Prirodi, pa sve i da konkretno recikliranjem ne postignemo neke rezultate, bar će se svijest ljudi promijeniti i postat ćemo bolji ljudi…/Komplicirano je. Naime, pitanje je alternativnih alokacija resursa. Uopće ne proizlazi da bi najbolje za nas kao društvo bilo dobro da sav/dio otpada recikliramo. U dosta slučajeva tako trošimo više resursa nego što štedimo i zapravo stvaramo više onečišćenja tako da bih prije svega bio oprezan u donošenju nekakvih zaključaka ili prisiljavanja ljudi… (vidim posljedice, vidim troškove)

 

Stavimo to na grafikon i…

Dobivamo devet karakterističnih psihičkih profila.

 

No što to sve skupa znači? Ja mislim da znači ovo:

Karakteristični likovi na krajevima spektra. Nigel Farage ima upravo toliko zajedničkoga s Hitlerom koliko ima i s Tony Blairom, a Tony Blair ima upravo toliko zajedničkoga s Staljinom koliko ima s Nigelom Farageom. Primijetite da je razlika između Blaira i Staljina i Faragea i Hitlera zapravo vremenska preferenca – glavno što sprečava Blaira da postane masovni ubojica (veći nego što trenutno je) je to što on smatra da mu se ne žuri.

Objasnimo:

Os X nam je vremenska preferenca (ovo što je lijevo možemo nazvati i visokom). Vremenska preferenca primjetno je korelirana sa okolišom društvenom strukturom obrazovanjem IQom, međutim, osim što je ta korelacija daleko od savršene, upravo je vremenska preferenca ono što nas zanima.

I zapravo je izvjesno da će ljudi koji u osobnom životu ne znaju štedjeti, podržavati takve društvene odluke kojima će društvo davati njima što više i što prije. Tj., deficite, javne zdravstvene i mirovinske sustave, državne potpore i slično. Obratno vrijedi za one na drugom kraju spektra. Ljudi koji znaju upravljati svojim novcem (škrtice), smatrat će i da se država ne treba zaduživati, pretjerano trošiti, i slično tome. Dok prvima nije jasno kako drugi ne znaju da oni trebaju, što više, odmah i sada, drugima nije jasno kako se prvi fakin ne znaju pobrinuti za sebe i kako će i oni sami biti siromašniji ako se sluša njihove pizdarije.

U sredini su oni koji možda ne žele da dobiju što više, odmah i sada, ali njima je recimo zgodno da država investira u njih. Subvencionira im obrazovanje, posudi im beskamatnu pozajmicu za pokretanje posla, rado bi i za stan, energetsku obnovu fasade, A+++ hladnjak i tako dalje. Jer vidite, to nije trošenje i razbacivanje, to je fakin investicija. U njih.

 

Os Y. Kako nazvati os Y?

Iskreno, najiskrenije, želio sam je nazvati prihvaćaju sami sebe, i ne prihvaćaju sami sebe. Recite što hoćete o gornjem dijelu grafikona, ali ti su ljudi sretni sami sobom. Bolje jebu, a to nije zato što imaju veće kurčeve. Nema nikakve korelacije. Stvar s onima ispod crte je da su to ljudi koji će se vječno osjećati nedoraslo. Sve da su najpametniji i najuspješniji na svijetu, imaju taj neki tužni kompleks gdje se vječno osjećaju manje vrijednima.

I iz toga dolazi ta jadna potreba da svi moramo biti isti (jer ako smo svi isti, naime, nitko nije manje vrijedan).

Mislim, uzmite na primjer taj blesavi wage gap. Ta je stvar toliko debunkana, obrazložena i ismijana da je više jednostavno tužno vjerovati u to. Međutim, ne samo da ekipa nije prestala vjerovati u to, već ja neki dan u tramvaju vidim plakate, prijavi diskriminaciju na radnom mjestu, a sve skupa naravno financira EU.

Zašto ljudi u to i dalje vjeruju? Da bi smo shvatili zašto i dalje vjeruju u to, moramo shvatiti zašto su u prvome redu bili spremni prihvatiti tako nešto. Stvarno, zašto? Zato da bi se fakin bolje osjećali sa samima sobom.

U “kompliciranom svijetu”, ti možeš biti iznadprosječno obrazovan, iznadprosječno plaćen, dovraga, možeš biti i najbogatiji čovjek na svijetu, eto, Soroš već 70 godina nije prešao preko toga što nije bio dovoljno dobar za naciste, ali sve dok ne prihvaćaš sam sebe i nisi zadovoljan sam sobom, ti ne možeš bez toga opravdanja. Nazovite to kako god hoćete, ali je tamo, i oblikuje političke stavove pola populacije.

Da li je biologija, da li je odgoj, ne znam, no vučem da to da je to čisto problematično djetinjstvo.

I kada smo kod tih nogometaša, meni je iskreno bilo bizarno kada sam prvi put čuo tu, nogometaši su preplaćeni. Koga zapravo briga i kome je stalo koliko je netko drugi plaćen? I bez da sam znao zašto su plaćeni koliko su plaćeni, kažem, tako bizarna tvrdnja. No s druge strane, tu su ljudi kojima je nevjerojatno da je netko drugi nagrađen više od njih, i još luđe, zamislio ovo, nagrađen za nešto što oni doslovno ne mogu raditi. Nisu… dovoljno dobri… Ima li drugog rješenja nego im zabraniti da budu tako dobro nagrađeni jer… onda ćemo se osjećati bolje… eto, i mi vrijedimo… I također, nogometaši su glupi! (Zapravo nisu. Kao i bilo koji pojedinci koji dosegnu vrhunac u nekoj drugoj ljudskoj djelatnosti, debelo su iznadprosječni.)

Također, mogao sam nazvati os Y i partikularizam/univerzalizam, ali pošto mislim da sam objasnio iz čega proizlazi partikularizam i univerzalizam, recimo da je ovo bolje.

Politička scena, ukratko (ovo glasaju desno i glasaju lijevo uzmite s rezervom, vrijedi samo u normalnim uvjetima) (a što se tiče razlike između vulgaris libertarijanca i vulgaris neocona, ona je nešto kao razlika HNSa i SDPa)

Da bi nam stvari sjele na svoje mjesto, da bi razumjeli zašto je raspored političkih stranaka takav kakav je i zašto stranke imaju potpore u određenim dijelovima društva, morate znati još nešto:

Ono što je zanimljivo primjetiti na ovoj slici da, iako ja pretpostavljam da se centar društva u cjelini nalazi blizu ruba zelenog kruga, centar onih koji pišu političke programe, kandidiraju se i bivaju birani, nalazi se dolje desno (odnosno, u praktičnim terminima, više je univerzalistički i manje socijalistički od većine društva).

 

Ostaje nam za sada još samo pitanje koja od tih podjela je bitnija, po osi X ili po osi Y.

Nekako logično proizlazi sljedeće: ako imate kratku vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi Y, a ako imate dugu vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi X.

Kao netko iz gore desno kuta, ovim putem vas stoga predvidivo obavještavam da je važnija podjela po osi X.

Za onoga tko ne vjeruje u biologiju

I. Trofim Lišenko, život i djelo 

 

Nije bilo apsolutno nikakvih temelja tome. Mislim, nikakvih materijalne podloge, nikakvih eksperimenata, apsolutno ničega. Ničega osim ideologije. Objašnjavati sve Staljinom nije dovoljno. Jer počelo je prije Staljina. Napad na genetiku koji je proizašao iz ideologije, vidite, bio je prisutan veći 1925. i 26. Zapravo – pa, cijeli ovaj trend zapadnjačkog socijalizma ide unatrag uglavnom do Rousseaua. Do ideje da je čovjek dobar, a društvo loše. I stoga ako uvedeš ideju da je ono što definira čovjeka kao vrstu, i različite ljude kao pojedince, uglavnom biološko umjesto socijalnog, to je napad na doktrinu.

Jacques Monod

 

Nakon pregleda Lišenkovih argumenata nemam sumnje da ne možemo, kao što su mnogi bili skloni, opisati ga jednostavno kao nadriznanstvenika, ili budalu koja ne zna što radi. Ne čini se da njegov um djeluje na jedan od tih načina… Ne, ne mogu vjerovati da je vodilja Lišenkove trijumviratske karijere bila povećanje znanstvenog znanja; niti je bila dobrostanje siromašnih seljaka. Nagrada kojoj on tako žustro teži je Moć, moć za njega samoga, moć da prijeti, moć da muči, moć da ubija.

R. A. Fisher

 

Trofim Denisovič Lišenko (1889.-1976.), agronom porijeklom iz Ukrajine i bivši seljak s malo obrazovanja koji bi u drugim okolnostima život vjerojatno proveo u teškom radu i opskurnosti.  1927. godine, s navršenih 29 godina života, radeći na malenoj eksperimentalnoj stanici u Azerbejdžanu, privukao je pozornost novinara Pravde tvrdnjama da je otkrio način gnojidbe polja koji nije uključivao gnojiva ili minerale.

Kako prenosi David Joravsky u knjizi Lišenkov skandal, novinar je sam priznao da mu Lišenkove bilješke uopće nisu bile jasne. Nije razumio znanstvene zakone po kojima će je taj kmet znanstvenik tako brzo riješio taj problem, bez pokušaja i pogreške. Usprkos tome, to potpuno nerazumijevanje nije ga spriječilo da na stranicama Pravde uzbuđeno izvijesti da je taj briljantni mladi čovjek dokazao da se grahorice mogu zimi uzgajati u Azerbejdžanu, “zeleneći gola polja Južnog Kavkaza usred zime, te stoka neće uginuti od nedostatka hrane, a Turski seljak će preživljavati zimu bez straha za sutra.”

Pri pokušajima uzgoja u sljedećim zimama, nasadi grahorica su uništeni. Nije međutim iznenađujuće da to nije bilo izvješteno na stranicama Pravde (kao ni Lišenkovi budući neuspjesi u narednim godinama). Kada se Lišenkova karijera uzdizala s tla u ranim 1930im, prisilna kolektivizacija Sovjetske poljoprivrede proizvodila je užasne gladi i opću gospodarsku krizu. Sovjetska vlada tražila je čudo koje će je izvući iz rupe koju je iskopala i dopustiti im da ostvare nerealne zahtjeve Staljinovih poljoprivrednih planova; Lišenko je bio tako spreman i voljan reći im ono što su željeli čuti.

 

Lišenkov uspon

Nakon toga, Lišenko je redovito proizvodio “znanstvene proboje” koji se nisu bazirali na kontroliranim eksperimentima, ali zato često jesu na krivotvorenim dokazima. Isti su redovito promovirani u Sovjetskom tisku zaljubljenom u njegove seljačke korijene i spremnost prozivanja Sovjetskih biologa zbog nepoduzimanja ničega oko gladi. Jedan od takvih proboja bila je “nova” metoda koju je prozvao “proljećizacija” i koja je trebala utrostručiti ili učetverostručiti prinose. Ta “nova” metoda sastojala se uglavnom od poticanja klijanja žita u proljeće stvaranjem vlažnih uvjeta u hladnom vremenu – nešto poznato već 80 godina u tome trenutku i zapravo poprilično beskorisno.

Ne da je Lišenkov uspon ka dominaciji u Sovjetskoj agronomiji bio bez manjih zapreka. Njegov glavni protivnik bio je Nikolaj Vavilov, čiji je student Konstantinov proveo petogodišnje istraživanje između 1931. i 35., gdje je zaključio da Lišenkova “proljećizacija” nije proizvela nikakve statistički značajne utjecaje na urod. (Ovo možda ima nešto s Lišenkovim protivljenjem upotrebi statistike.) Kako je izvijestio Z. Medvedev u “Usponu i padu T. D. Lišenka”, Lišenko je odgovorio s jedva prikrivenom prijetnjom: “Konstantinov mora shvatiti da, kada se takvi pogrešni podaci ukljanjaju iz polja znanstvene djelatnosti, oni koji nisu uspjeli shvatiti implikacije takvih podataka, i inzistirali su na njihovom korištenju, uklanjaju se zajedno s njima.” Rezultati istraživanja su naknadno marginalizirani i ignorirani, a Lišenko je imenovan predsjednikom Agronomske Akademije 1938.

Tokom idućih deset godina, Lišenkovu dominaciju postalo je nemoguće ignorirati ozbiljnim Sovjetskim biolozima, bilo da se on nalazio u sukobu s njima zbog svojega prezira prema stvarnom teoretskom radu ili zbog svojih suludih ideja. S vremenom, njegovi protivnici susretali su se sa sve manje i manje financija za svoja istraživanja, ako već kao mnogi svoji kolege nisu poslani u gulage ili “nestali” na neki drugi način pri čemu bi ih zamjenjivali Lišenkovi sljedbenici. Lišenkov veliki neprijatelj Nikolaj Vavilov koji se godinama nalazio na tankom ledu, uhićen je 1940. i umro u zatvoru tri godine kasnije.

 

Potonuće u ludilo

U međuvremenu, Lišenkovi sljedbenici nastavili su proizvoditi sve fantastičnije tvrdnje. Prema Medvedevu (str. 171)

U gotovo svakom izdanju časopisa [Agrobiologiya], pojavljivali bi se članci u kojima se ozbiljno izvještavalo o transformaciji žita u raž i obratno, ječma u zob, breskvi u grašak, graška u leću, kupusa u repu, jela u borove, lješnjaka u grabrove, joha u breze, suncokreta u korov. Svi ti izvještaji nisu davali nikakva dokaza, bili su metodološki nepismeni, i posve nepouzdani. Autori su ipak imali jednu jasnu misao vodilju – zadovoljiti Lišenka.

Lišenkove dokrine bile su nesveti spoj Lamarkizma i Staljinizma: Posvemašnja prilagodljivost čovjeka bila je zrcaljena u beskonačnoj prilagodljivosti biljaka. (Lišenko je tvrdio da, ukoliko uzgajaš iste biljke svake godine dalje prema sjeveru, na kraju će se one postupno prilagoditi klimi te ćeš ih na kraju moći uzgajati na Arktiku.) Biologija je pretvorena u političku predstavu, a revolucija se odvijala u stanicama. Utrka za resursima zamijenjena je idejom da se biljke iste vrste ne natječu za resurse, već umjesto toga pomažu jedna drugoj da preživi.

Realnost kromosoma i gena je potpuno poricana, a isti su opisani kao “buržujski konstrukti.” Sam Staljin zalagao se razgraničenje između “proleterske” i “buržujske” znanosti, proširujući Marxovu teoriju klasne borbe u biologiju. Lišenkove lažne empirijske tvrdnje podudarale su se s lažnim ekonomskim uspjesima Staljinove birokracije. Njegovi progoni znanstvenika spojili su se sa Staljinovim paranoidnim progonima političkih protivnika.

Konačno se 1948., uz Staljinovu podršku, Lišenko osjetio dovoljno sigurnim za svoj konačni potez. Tijekom opće konferencije Agronomske akademije u kolovozu 1948., Lišenko je postavio zamku svojim preostalim znanstvenim protivnicima. Njegovi su agenti poticali preostale poštene Sovjetske biologe da se izjašnjavaju u korist neo-darvinističke genetike. Nakon toga, na zadnji dan konferencije, Lišenko je održao obraćanje koje mu je navodno sam Staljin odobrio. Mendelijanska genetika je proglašena reakcionarnom, a njeni praktikanti “skolasticima i metafizičarima.”

Od toga dana nadalje, službena biologija Sovjetskog saveza bila je ona Lišenkova. Rasprava o kromosomima i genima bila je ispo facto izdaja, a većina od nekoliko preostalih Lišenkovih javnih protivnika odvučena je gulage ili smaknuta. Lišenko je ostao neosporen znanstveni diktator mnogo godina.

 

Lišenkova ostavština

Nažalost, najgore posljedice Lišenkova utjecaja tek su slijedile. Jasper Becker u knjizi Gladni duhovi: Maova tajna glad, slijedi utjecaj ludih Lišenkovih doktrina u Maovu kinu. U kasnim 1950im, Mao je naredio seljacima da slijede više tih doktrina uvezenih iz SSSRa – sa predvidljivo katastrofalnim rezultatima.

Suprotno Darvinističkoj logici i empirijskim dokazima, lišenkoistička doktrina držala je da se bilje iste vrste ne natječu međusobno za resurse. Seljacima je najprije 1958. naređeno da učetverostruče količinu sjemenki koju su sadili po površini, a onda su 1959. morali tu brojku još jednom udvostručiti. Prirodno, Maltuzijansko natjecanje koje je uslijedilo značilo je da je manje sjemenki preživjelo klijanje. U kombinaciji s lišenkoističkom zabranom kemijskih gnojiva, Kini su slijedile godine najgorih prinosa ikada.

Prevladavajuća lišenkoistička doktrina je također držala da će se korijenje biljaka probijati u dubinu ovisno o tome kako duboko se zemlja ore, pa je seljacima onda isto tako naređeno i da zemlju oru metar i četvrt do metar i pol duboko. Becker daje izvještaj iz Liaoning provincije iz 1958., gdje je 5 milijuna ljudi natjerano da provedu više od mjesec dana duboko orući 3 milijuna hektara zemlje, sve bez ikakve vidljive koristi od toga. U drugom ekstremu, slijedeći savjete lišenkoista Vasilija Williamsa, Mao je naredio seljacima da ostave najmanje trećinu svoje zemlje neobrađenom.

Krajnji rezultat je, dakako, bila najveća izazvana glad koju je svijet ikada vidio.

 

Tragična lekcija

Lišenkova priča je tragični reductio ad absurdum miješanja političke ideologije s znanošću, kao i ekstremni podsjetnik na važnost znanstvenih institucija koje promoviraju slobodno istraživanje. Svi smo skloni zabludama kada su u pitanju naše najdraže teorije. No bez slobodne da izazivamo čak i najpopularnije doktrine, vizija pravih vjernika zamjenjuje pretpostavke i njihovo pobijanje, a pogreške se multipliciraju u katastrofe.

 

II. Za onoga tko ne vjeruje u biologiju

Ovo što ste gore pročitali je (moj) neautorizirani prijevod objave Trofim Lysenko: Ideology, Power, and the Destruction of Science, koju svakako preporučam, ne samo zato da se izbjegne moje eventualne greške u prijevodu, već i zato što su (neki od) komentara vrijedni čitanja.

Također, daleko da je Lišenko sve što je proizašlo iz Sovjetske averzije prema biologiji. Ne znam jeste li znali, ali od početka 1950ih godina pa nadalje široko prihvaćen “znanstveni” stav Sovjetskih geologa bio je da je većina nafte anorganskog podrijetla. Svi vjeruju u to, svi su znanstveni, samo kao što ljudi umiru od gladi, teorije o anorganskom podrijetlu nafte nikako da naprave korisna predviđanja o tome gdje naći nove izvore nafte.

Dalje, tragična lekcija koju ja ovdje vidim nije ista koju vidi i originalni autor. Ono što ja vidim je to da vjera da smo svi isti, odnosno, odbacivanje biologije, ubija. Pitanje je samo metode.

I za kraj, koliko god ono što ste čitali u prijevodu možda zvuči bizarno, uzmimo recimo tu ideju da će žito dati veći prinos ako zemlju izoremo metar i pol duboko, nije ništa manje bizarno od ideja današnjih Lišenkova i lišenkovista (lešenkovista?) koji nam kažu, između ostaloga, da su svi ljudi isti i jednako sposobni, da su muškarci i žene isti i da ne postoje razlike među njima, da muškarac postane žena ako samo odreže kurac, i tako dalje, i tako dalje. Nije uopće pitanje bizarnosti, nego trenutne prihvaćenosti i (ne)očitosti posljedica takvih zabluda.

Pametni idioti

kargo kult u visokom obrazovanju

 

Znate li koji fakulteti izbacuju najgluplje studente? Ne, nisu ni ekonomija ni učiteljski, iako nije daleko od istine, zapravo je socijalni rad.

I kao što vidimo, postoji snažna korelacija između ženske participacije na određenom fakultetu i niže relativne razine inteligencije studenata takvih fakulteta.

Iako su žene u prosjeku jednako inteligentne kao i muškarci.

No ključna u toj rečenici je, u prosjeku. Prosjek 2x 100 je 100, jednako kao i prosjek 1x 120 i 1x 80. Veća varijabilnost inteligencije kod muškaraca istodobno znači i da oni zauzimaju većinu onih u skupinama natprosječno inteligentnih (IQ 110-119) i apsolutno domiraju u raznim vrstama naprednih (120+).

 

Da bi mogli razumjeti i svladati gradivo fakultetske težine potreban vam je IQ od 120+. (Pričamo o ozbiljnim fakultetima, ne socijalnom radu ili MBA.) Ukoliko ste u skupini IQ 110 – 119 možete završiti fakultet, no pitanje je da li ste uspjeli išta upiti od onoga čemu ste podučavani. Vrijedi ona stara da uporni završavaju, skripte se dilaju, a šalabahteri skrivaju među formulama, no pitanje ostaje, što ste uostalom uopće naučili na tome svome fakultetu?

Zapravo, malo lažem, u Hrvatskoj provodimo Bolonjski proces. A znamo da je svrha Bolonjskog procesa spuštanje kriterija. Zapravo ste vjerojatno danas u Hrvatskoj i diljem EU u prilici završiti fakultet i s IQom 95+ i ne savladati ništa.

 

Pitate se onda, koliko uopće ljudi može završiti fakultet i naučiti nešto? Znate ono, da njihovo obrazovanje ima svrhu i nije čisto traćenje resursa društva. Pa, situacija je ovakva:

IQ distribucija uz pretpostavljene prosječne vrijednosti SAD 100, RH 90, BIH 84

IQ distribucija uz pretpostavljene prosječne vrijednosti SAD 100, RH 90, BIH 84

Da ne računam površine krivulja, recimo to ovako:

U SAD-u je 10% stanovnika sposobno savladati fakultetsko gradivo.

U Hrvatskoj pola toga.

U BIH pola toga.

 

5% srednjoškolskih maturanata u Hrvatskoj sposobno je svladati fakultetsko gradivo. 50% ih upisuje fakultete.

 

Što rade ti ljudi na fakultetima? Zašto ih upisuju ako nisu u stanju nikakvo konkretno znanje od njih preuzeti?

I možemo mi sada tu kriviti državne poticaje takvom ponašanju kroz formalne kriterije zapošljavanja u državnoj upravi, kroz subvencioniranje i plaćanje visokog obrazovanja, i tako dalje, i tako dalje. Međutim, bojim se da je problem malo dublji.

Naime, države samo radi ono što birači od nje zahtijevaju. A financiranje visokog obrazovanja zahtijevaju jer primjećuju korelaciju visokog obrazovanja i većeg bogatstva. I onda, zapravo ne uočavajući stvarne uzročno posljedične veze (veće opće sposobnosti ==> veće bogatstvo pojedinca) imitiraju klasične puteve uzdizanja u životu inteligentnijih ljudi. Šalju svoju djecu na fakultete s nadom da će imitacijom toga puta ka bogatstvu i njihova djeca postati… bogata. Ni ne shvaćaju značenje fraze inflacija diploma.

Drugim riječima, to je kargo kult.

Također, socijalizam je za malograđane.

(Da me ne shvatite krivo, nije samo visoko obrazovanje u igri. Uzmite na primjer poticaje poduzetništvu. Uspješan poduzetnik je netko to uspijeva dobro alocirati resurse. Ali mase primjećuju samo to da biti poduzetnik znači biti uspješan. Stoga potičemo više ljudi da budu poduzetnici. Iako vjerojatno ne znaju dobro alocirati resurse.)

 

Ostale zanimljive napomene:

Ako imamo 50 ljudi godišnje sposobnih i voljnih postati doktori, a stvaramo 100 doktora, svaki drugi doktor će biti usrani doktor.

Država harači (radnike) i transferira (malograđanima).

U pitanju uopće nije samo financijsko rasipanje sredstava koje država uharači. Znam više slučajeva (tipično je kod ženskog roda) upisivanja fakulteta za koji nismo dorasli i nesposobnosti odustajanja jer ona, mama i tata znaju da ona to može. Cure u ranim dvadesetima čistom silom volje završavaju s kojekakvim autoimunim bolestima koje ih oštećuju do kraja života i ponekad ubijaju.

Da li bi tebi dragi čitatelju osobno smetalo da samo 5% Hrvata studira, i od tih 5% njih 90+% su muškarci? (Ako da, to znači da si ljevičar.)

Socijalizam je za malograđane

nova klasna teorija – buržuji svijeta ujedinite se!

 

Danas je bio… zanimljiv dan. Naime, nešto sam novo shvatio. Ispričat ću vam.

Počelo je zapravo tako što sam saznao da je prije tjedan dana ministar turizma, izvjesni Gari Cappelli (wtf?), najavio uvođenje, pazite sada ovo… Cro kartice. U osnovi, radi se o tome (bar ako stvarno žele da ovo zaživi) da će ukinuti neoporezivu isplatu regresa (što je “rupa” u zakonu po kojoj poslodavci trenutno mogu zaposlenicima isplatiti 2.500 kuna godišnje neoporezive plaće) i umjesto toga omogućiti poslodavcima da… radnicima neoporezivo uplate valjda 5.000 kuna na poklon karticu, Cro karticu, koju će onda radnici moći potrošiti na… pazite ovo, na odmor u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom čitave godine te izvan sezone na moru, 50 posto za smještaj, oko 30 posto za hranu i piće, a ostatak novca bi bio za muzeje, wellnesse i sličan sadržaj.

Moje inicijalne reakcije išle su nekako kako slijedi: što nije u redu s tim ljudima?, mislim stvarno, jesu li oni normalni?, specijalni interesi opet udaraju, trebam prekopati po netu o Gari Cappelliju i onda otvoriti blog da popljujem tog seronju, ali ozbiljno, koji kurac nije u redu s tim ljudima?, i onda…

 

Znate što je zapravo zanimljivo u ovome?

Radnici zapravo i ne idu na godišnje odmore. Ne, ozbiljno. Da izvučete nekog akšuli radnika s pokretne trake koji radi za minimalac (ili čistačicu prijavljenu na pola radnoga vremena), i da on kojim slučajem dobiva taj regres, ne kažem da ne bi volio otići na akšual godišnji odmor, ali kažem da će se to prilično rijetko dogoditi. Ima druge potrebe koje treba zadovoljiti prije odlaska na godišnji odmor. Platiti struju, kupiti pelene, makedonsko vino 5l 50kn u Kauflandu, platiti registraciju, dozidati sobu kući i tako dalje. Godišnji odmor je vrlo vrlo nisko na listi prioriteta. Pretpostavite da on kojim slučajem dobiva taj regres (a vjerojatno ne dobiva, znam ekipu koja ne dobiva niti prijevoz, jer iako je neoporeziv, ipak je nešto što je dodatno na minimalac), i sada dobije tu šugavu poklon karticu s kojom može na more van sezone. Njemu 2.500 kuna keša vrijedi mnogo više od te šugave Cro kartice što se tiče zadovoljenja njegovih potreba.

S druge strane, zamislite svojeg prosječnog malograđana. Ne onoga retarda u radnim 20tim u potrganim trapericama iz kojih viri pola guzice i koji je u pobunjeničkoj fazi, već tipičnog. Uredski dron u nekom uredu državne uprave koji naravno dobiva regres, koji je svojim riječima naravno potplaćen, ali ipak je svako ljeto mjesec dana na moru, a ni kontinentalni turizam ili wellness joj (ili njemu) nisu strani. Njoj je tih 5.000 kuna na poklon kartici stvarno 5.000 kuna. Te usluge bi ionako kupila. Hm… zanimljivo.

 

A onda pogledajte sve druge poreze, “poklone” i regulacije koji su postali smisao državnoga postojanja i koji iskaču oko nas kao iz paštete.

Energetska obnova fasada? Mislim, bez uvrede, ali kriteriji koje je nužno ispuniti da bi se akšuli dobio takav poticaj u vidu kompleksnosti postupka, dokumentacija, formulara i poznavanja propisa osiguravaju da će takve poticaje dobivati malograđani, a ne radnici. Radnici će samo doprinositi u zajedničku kasu za obnovu fasada.

Legalizacija? Ne znam tko je imao dokumentaciju prije “uvođenja reda”, ali znam da nisu bili tamo neki radnici koji su kuću izgradili u fušu za vrijeme vikenda i godišnjeg odmora plaćajući radnu snagu koja im je pomagala gajbama pive. Znamo isto tako da fizikalci na minimalcu nisu zarađivali na legalizaciji.

Subvencije za električne automobile? Uopće nije ozbiljno pitanje.

Globalno zagrijavanje? Zabrana ubijanja vukova? Briga za izbjeglice? Cijeli neprofitni sektor društva?

 

Poveznice:

Kao prvo, to su interesi malograđana.

Kao drugo, ako je neka lova u igri koju država dijeli, siromašni, glupi i neobrazovani su isključeni od dobivanja iste birokratskim vatrozidom.

 

I opet, ne kažem da nećete naći nekog fizikalca na minimalcu koji je zabrinut da će za 200 godina prosječna temperatura na Zemlji možda biti 2 stupnja veća nego danas, možda i hoćete, ali zapravo nije niti bitno jer je ključna riječ tu… mobilizacija.

Fakin radničku klasu ne možete i nećete mobilizirati da se bori protiv globalnog zagrijavanja, za civilno društvo, prava tzv. izbjeglica ili učlani u prijatelje životinja.

Te gluposti su sve redom omiljeni hobiji malograđana. Obrazovanijih, ali ne nužno osobito pametnijih, izgubljenih, više bez vjere u Boga, ali zato sada s očajničkoj potrebom za smislom u svome patetičnome i jadnome postojanju. E, to su ljudi koje možete mobilizirati. Feel good zakoni, osjećaj moralne superiornosti i intelektualna retardacija.

Radnici su tu suvišni. Štoviše, oni su novi klasni neprijatelj nevoljan i/ili nesposoban razumjeti svjetsku bol. Ili štogod.

Kada shortati dionicu?

Charles C. Johnson & Stefan Molyneux

 

Sjajan video, ne samo zato što je Molyneux najbolji kada ima dobroga sugovornika, nego zato što ovdje stvarno možemo naučiti nešto novo o biznisu.

Najvažniji dio, svijet je dovoljno poludio da se moguće obogatiti na sljedeći način: proučavanjem nefinancijskih izvještaja kompanija može se dobiti uvid u to koliko se koja kompanija bavi glupostima tipa diversity i slične spike. To, a pogotovo promjena u tome smjeru, signal je da se događa misalokacija fokusa i resursa koja će u budućnosti dovesti do pada profitabilnosti poslovanja i nakon toga cijene dionice kompanije. Short.

Misc, o dodatnim signalima nadolazeće recesije u SAD-u.

Vozila na električni pogon

što valja, a što ne valja

 

Piše tako bug.hr da su pripadnici ljevičarskog kulta smrti u Nizozemskoj članovi Laburističke stranke u Nizozemskoj izišli sa prijedlogom zakona da se od već 2025. godine u toj zemlji zabrani prodaja automobila pogonjenih fosilnim gorivima. Ima li to ikakvoga smisla? Nema, a to zorno ilustrira i sljedeća slika:

Na slici lijevo, razuman i ekonomski opravdan način korištenja električne energije za pokretanje prijevoznog sredstva. Na slici desno, glup i ekonomski neopravdan način korištenja električne energije za pokretanje prijevoznog sredstva

Na slici lijevo, razuman i ekonomski opravdan način korištenja električne energije za pokretanje prijevoznog sredstva. Na slici desno, glup i ekonomski neopravdan način korištenja električne energije za pokretanje prijevoznog sredstva.

 

Naime, električni automobili su beskorisne igračke. Sve dok ne budemo imali tehnologiju baterija koja će nam pružiti slične ili bolje prometne karakteristike koje nam pružaju automobili na fosilna goriva, odnosno dok to ne bude ekonomski isplativo, ne da ih nema smisla koristiti, nego ih se i ne koristi van svojstva igračaka.

Sve dok nemamo takvu tehnologiju baterija, jedini način učinkovitog prijevoza bez fosilnih goriva je isto vidljiv na slici gore, izravno pribavljanje električne energije iz mreže. Koja ima ograničenu pokrivenost i velike fiksne troškove. Drugim riječima, javni prijevoz na vrlo frekventnim relacijama.

Drugim riječima, rezultat koji imamo danas bez državne intervencije koja potiče korištenje električnih vozila.

Feel good zakoni

i nešto detaljnije o bacanju hrane

 

Sir Humphrey Appleby objašnjava zašto svrha državnog zdravstva nije poboljšanje stanja bolesnih:

No, no, no, Minister.

It is to make everybody better. Better for showing the extent of their care and compassion. You see, when money is allocated to the Health or Social Services,

Parliament and the country feel… cleansed. Purified. Absolved. It is a sacrifice.

And after the sacrifice, nobody questions what happened to the offering.

 

Feel good zakoni.

Ne samo da su svuda oko nas, nego bih čak rekao da je većina zakona takva. Praktično sva socijalna država. Briga za okoliš. Zaštita potrošača.

I sada, u modi je bacanje hrane. Za koje svi znamo da je veliki ogroman problem. (Nije.)

 

I tako se našao neki idiot koji je uspio u Francuskoj progurat zakon o obaveznoj donaciji neprodane hrane spremne za bacanje dobrotvornim udrugama.

Zvuči plemenito? Da

Donosi novu papirologiju? Naravno

Povećat će troškove opskrbnom lancu i poskupiti hranu onima koji je akšuli kupuju? Podrazumijeva se

Nahranit će gladne? Pa ne baš

Potaknut će razvoj novih državnih programa? Osigurano, evo jedna od prvih posljedica toga je da dobrotvorne udruge nemaju kamo s tom hranom, treba im i kamiona i skladišta i hladnjača i mjesta za pripremu, odnosno treba im državnoga novca, tim više što je u pravilu, kako je rečeno, u pitanju, iako jestiva, ipak hrana spremna za bacanje.

Feel good osjećaj? Sjajan, idiot upravo pokreće inicijative na internetu da isto uđe u zakone na razini EU.

 

Jer bacanje hrane je veliki problem. Kako veliki? Iz ovoga informativnog članka koji nas uči da se i mi možemo osjećati bolje ako recimo jedemo krumpir koji je odstajao i ima mrlje (ali doduše može bit opasno ako nismo primijetili da je pozelenio), saznajemo i širinu cijeloga problema. Tako se u recimo u Ujedinjenom Kraljevstvu godišnje odbaci hrane u vrijednosti £12.5 milijardi. Velika brojka.

To se dijeli na cca trećinu odbacivanja u proizvodnji (žetvi), cca trećinu odbacivanja u cjelokupnoj preradi, skladištenju i distribuciji, i cca trećinu odbacivanja od strane potrošača. 

Znači, sve. Od zrna žita koje ne pokupi kombajn, preko peciva koji na kraju dana nitko ne kupi, pa do onoga što ja bacim u kantu za smeće jer sam ostavio na stolu pet dana.

Ogromne stvari od na primjer 12.5 milijardi funta godišnje u Ujedinjenom Kraljevstvu. Znate kako je to veliki iznos? Tako je velik da kada ga stavimo u usporedbu sa BDPom Ujedinjenog Kraljevstva (£1832 milijardi) to ispada…

ispada…

ispada…

ispada…

0,68%.

 

Molim čitatelje da još jednom razmisle o veličini problema. Zamislite da uđete u supermarket u kojem imate

  • banane iz Centralne Amerike,
  • kavu iz Južne Amerike,
  • čokoladu iz Afrike,
  • krumpir iz Španjolske,
  • rižu iz Italije,
  • salatu iz Nizozemske,
  • piletinu iz Njemačke,
  • ribu iz Tajlanda,

da ne nabrajam dalje, i zamislite da u cijelom postupku sadnje, žetve, uzgoja, prerade, prijevoza, prodaje, + sve što bacite vi sami, ukupno izgubi 0,68% toga. Eto, to je otprilike kontekst.

 

Naime, nitko od onih koji sade, žanju, uzgajaju, prerađuju, prevoze, prodaju, ili u krajnoj liniji, jede, nema interesa bacati hranu, već je proizvesti, sačuvati ili, u krajnjoj liniji, pojesti. I to je otprilike znak da problema nema.

O referendumu protiv termoelektrane u Pločama

i o ekologiji kao idelogiji smrti

 

Održan je referendum protiv izgradnje termoelektrane u Pločama. Bilo da se gledaju izišli (90%), bilo da se gledaju svi birači (55%), očito je da u Pločama ne žele termoelektranu.

Kako je moguće da takav referendum prođe? Odgovor je zapravo vrlo razumljiv:

  • glasači ne vide neku direktnu ekonomsku korist za sebe, mislim, ionako većinom rade za državu, ili u kakvoj državnoj firmi, ili primaju mirovinu ili subvencije, i sigurno neće 8 sati na dan raditi u nekakvoj šugavoj termoelektrani, pa ih stoga nije ni briga što susjed možda hoće;
  • zamisli tek da se susjed tamo zaposli pa ti nabija na nos kako ima novim autom, ili da neki kapitalist tamo sebi zaradi… katastrofa;
  • ne znaju ništa o termoelektrana, niti ih zanima, a stoga su i oprezni. I zanemariva i minorna posljedica dovoljna je za reći ne;
  • a opet, ne vide ili ih ni ne zanimaju troškovi koje će snositi ako se termoelektrana ne izgradi, tipa u obliku manje dostupne energije i više cijene struje;
  • šizofreni poremećaj zvan ekologija sveprisutan je oko nas i širi svoje papke.
Na slici, budućnost. Najveća termoelektrana na svijetu, Taichung Power Plant na Tajvanu kapaciteta 5,500 MW, koja kroz nekoliko godina pada na daleko drugo mjesto nakon izgradnje termoelektrane Erkovetskaya kapaciteta 8 MW na ruskom Dalekom istoku

Na slici, budućnost. Najveća termoelektrana na svijetu, Taichung na Tajvanu kapaciteta 5,5 GW, koja kroz nekoliko godina pada na daleko drugo mjesto nakon izgradnje termoelektrane Erkovetskaya kapaciteta 8 GW na ruskom Dalekom istoku.

Prvo disclaimer: Da ovu u svjetskim okvirima beznačajnu, u domaćim od životnoga značenja termoelektranu od 0,8 GW planira graditi država, i ja bih rekao OK, kužim. Država niti zna, niti ima čime graditi termoelektranu, a isto tako može sve neugodne posljedice zabraniti zakonom. No ne gradi je. Inicijator je Luka Ploče, kojoj doduše jesu većinski vlasnici mirovinski fondovi (?), no po onome što čitam novac za izgradnju planira se prikupiti na međunarodnim financijskim tržištima. Jer je ovo isključivo komercijalni projekt koji je… isplativ.

 

 

A sada, zašto nikoga ne bi trebalo biti briga za to što žele u Pločama:

 

I. Privatno vlasništvo je privatno vlasništvo, je privatno vlasništvo

Ta industrijska zona i zemljište na kojoj bi se gradila termoelektrana je privatno vlasništvo. Elektranu će graditi privatni investitori. Zašto je relevantno što netko tko nije vlasnik misli?

Odgovor na pitanje nisu eksternalije, njih naime, bar ne značajnih, nema. Da je ta planirana elektrana nešto nezamislivo grozno:

ionako ne bi bila izgrađena, jer pod pretpostavkom da imamo pravni sustav koji djeluje, koja budala bi išla gradit nešto što se zbog odšteta dosuđenih zbog eksternalija na kraju ne bi ni isplatilo gradit?

 

II. Industrija = (bolji) život

Dobro pogledajte donju sliku:

 

Ako ste mislili da je Ploče nekakav piroteskni primorski gradić koji slučajno ima luku, debelo se varate. Aleksandrovo Kardeljovo Ploče je dugo željena/planirana austrijska srpska nacistička komunistička luka/industrijska zona u tome dijelu Jadrana na mjestu koje prije nije postojalo praktično ništa. I opet, kada su komunisti ostvarili taj san i stvorili tu nezdravu i zagađenu luku/industrijsku zonu, malo tko je u okolici okolišao i vjerovao u mandarine, već se glavom bez obzira bježalo čak i u tu i takvu industrijsku zonu, pretovarivati ugljen i udisati ugljenu prašinu.

Naravno, jednom kada se preselite u industrijsku zonu, ima li logičnijeg toka događaja nego da referendumima pokušavate spriječiti daljnji razvoj industrije, i to neusporedivo čišće industrije nego što je bila kada ste tamo doselili?

 

III. Slučaj Rockwoll

Sjeća li se tko slučaja Rockwool i najavljene smrti istarskoga turizma i živih bića u Istri općenito?

Danas je to sasvim lijepa tvornica, nitko ne umire, turisti ne bježe glavnom bez obzira, a kakvih 150 ljudi radi i zarađuje svoj kruh.

 

IV. Protuprijedlozi i ekološka agenda

Pročitao sam veći broj razloga zašto ne treba graditi termoelektranu i što treba umjesto nje, pa stoga navodim neke:

  • mandarine, više mandarina – navodno postoji potencijal zapošljavanja parstotisuća ljudi koji će termoelektrana spriječiti;
  • razvijati turizam pored luke Ploče (dok se iz pretovarišta rasutoga tereta zrakom vije ugljena prašina);
  • prekriti u potpunosti neki manji jadranski otok solarnim pločama, to će stvoriti toliko struje da se neće znati kuda sa njom;
  • neka država svima poklanja solarne ploče, južna Dalmacija je ionako nešto kao sjeverna Afrika pa što ne;
  • prestati sra.ti i početi se ugledati u civiliziran svijet, svi gase termoelektrane, a pogotovo Njemci.

 

Ukratko:

Tko ne pobjegne u inozemstvo, umrijet će od gladi, jer će svi koji bi mu mogli uplaćivat mirovinu pobjeć u inozemstvo. Ali umrijet će na čistom zraku! (Neće, par desetaka kilometara uzvodno mu je Aluminij ;))

 

Bilješka o autoru:

živi u gradu u kojem dnevno prometuje četvrt milijuna automobila, radi više toplana, dvije termoelektrane, a 40 kilometara dalje je i nuklearna elektrana. Zadovoljan je time.

Koliko para toliko muzike

rade ih bolje nego nekada, potrošački pokret kao još jedno čedo socijalizma, (ne)racionalnost potrošača

 

Slučajno sam ranije danas pogledao Potrošački kod, i sada sam naravno ljut. Ne toliko zbog toga što je taj “potrošački” pokret zloćudna nakupnina socijalista*, već zato koliko im je propaganda uvredljivo glupa.

Drugim riječima, danas je opet zaključeno, po tko zna koji put, da zli kapitalisti namjerno rade loše proizvode, koji će se naravno pokvariti odmah po isteku garantnoga roka, ako garantni rok uopće postoji, koje se usto ne isplati popravljati, pa se tako oštećuju potrošače mase. Stvarno?

Evo, da dokažem da nije tako, otišao sam na stranice jedne trgovine tehničke opreme i sastavio sljedeću slikovnicu:

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

 

Molim ekipu iz Potrošačke fronte da mi objasni u čemu je šema? Mislim, ozbiljno, imamo jedan te isti proizvod, električnu grijalicu snage do 2000 W, koja se prodaje po:

  • 99 kn;
  • 5 puta više;
  • 10 puta više.

Odgovor je vjerujem očit čak i djeci. Iskreno sam uvjeren da bi čak i dvogodišnje dijete gledajući tu slikovnicu bilo u stanju zaključiti u čemu je šema. Dvogodišnje dijete upire prstom u prvu sličicu i mumlja: “Sra..e”. Kako slatko!

 

Stvar jasno nije u tome da ih ne rade kao prije. Rade ih zapravo čak i puno bolje nego prije. Iskreno sam uvjeren da prije pedeset godina nije postojalo ništa tako kvalitetno, lijepo i jeftino kao DE LONGHI HCX91020E konvektorska grijalica (slika broj 3) te da će ista ako je kupite trajati dulje nego što je trajala grijalica proizvedena 1964. godine. Bilo koja, proizvedena bilo gdje u svijetu.

I u čemu je onda problem?

Zar je problem stvarno u tome što više ne živimo u svijetu ograničene (ograničenije) ponude proizvoda, pa danas uz grijalicu od 1.000 kuna možemo kupiti i onu za 500 kuna, i onu za 100 kuna. Što imamo izbor

  • niska cijena + niska kvaliteta i rok trajanja;
  • srednja cijena + srednja kvaliteta i rok trajanja;
  • visoka cijena + visoka kvaliteta i rok trajanja?

 

Nije problem, zar ne?

Evo i jednoga priznanja. Ja sam prije tri mjeseca kupio električnu grijalicu… za 99 kuna. A zašto sam to napravio? Tim više što sam znao da će se pokvariti u najkraćem moguće roku?

Imao sam nekih problema sa radijatorom pa sam je kupio kao nadopunu radijatoru, s time da sam znao da mi treba na kratki rok do se radijator ne popravi. A još sam i dodatno znao da se uskoro selim, i stvarno, trebalo mi je samo nešto na kratki rok. Što bih ja sa divnom DE LONGHI HCX91020E kada se uskoro budem selio?** Dajte ozbiljno?

 

Time dolazim i do poante ovoga posta. Sasvim je racionalno za potrošače da često, ako ne i u većini slučajeva, kupuju robu loše kvalitete. Evo nekih mogućih razloga:

  • treba im na kratki rok rok, možda čak i za jednokratnu upotrebu;
  • ili ne žele taj komad pokućstva/televizor/mobitel gledati cijeloga života;
  • ili im treba na duži vremenski rok, ali će je rijetko koristiti pa nema trošenja;
  • prenosivost – i to ne samo prikazanih grijalice, recimo i ormar od iverice je puno lakše raskopati i preseliti nego ormar od punoga drveta;
  • preference – neki neće, a neki nemaju novca za na primjer, kupovanje grijalice od 1.000 kuna. Nekima bi to značilo razliku između biti na toplome ili jesti.

 

Često je racionalno kupovati jeftinu i nekvalitetnu robu, i potrošači se tako i ponašaju.

Ali nije racionalno očekivati od jeftine i nekvalitetne robe karakteristike skupe i kvalitetne robe. 

 

Dok je to samo po sebi očito, Potrošačka fronta misli drugačije. Kakva rješenja nude, i za što možemo očekivati da će se zalagati? Jasno je. Državne intervencije. Standarde kvalitete. Obavezne garancije. 2 godine. 5 godina. 10 godina? Štogod.***

Ukratko, istiskivanje kombinacije niska cijena + niska kvaliteta i rok trajanja sa tržišta i ukidanje izbora potrošačima.

HTV treba ukinuti…

 

* stvarno, za potrebe socijalista u 21. stoljeću potrošač ono što je u 19. i 20. stoljeću bio radnik; ideologija je ista, argumentacija je jednako priglupa i lako opovrgljiva, a samo je nevina žrtva u narativu danas potrošač umjesto radnika; to je ujedno i dokaz koliko je Mato Kapović zaostao, dok njegove inteligentnije kolege danas osnivaju Potrošačke fronte, on je još uvijek na nekakvim Radničkim frontama

** ista grijalica marke Vivax još uvijek radi, iako je napola potrgana i dajem joj još maksimalno nekoliko tjedana života; za koji tjedan seli u smeće, a ja sam i dalje sam zadovoljan sa uloženo/dobiveno.

*** povlačim paralelu opet; dok se radnički pokret zalagao za isključenje najmanje poduktivnih sa tržišta rada i osiromašivanje radnika, potrošači pokret se zalaže za isključenje najjeftinijih proizvoda sa tržišta i osiromašivanje potrošača