Pad civilizacije i uspon barbarstva

same old, same old

 

U prvoj polovici devetoga stoljeća Bagdad je doživio svoj zenit kao najveći i najbogatiji grad na svijetu. 861. godine je pak vladajući kalif Mutawakkil ubijen od strane svojih turskih plaćenika koji će uvesti vojnu diktaturu. Tijekom toga razdoblja carstvo se raspalo, a različiti podanici i provincije u praksi su postali neovisni i počeli slijediti vlastite interese. Bagdad, donedavno prijestolnica ogromnoga carstva, sužen je na Irak.
Radovi povjesničara iz 10stoljetnog Bagdada još uvijek su nam dostupni. Duboko su prezirali degeneraciju vremena u kojima su živjeli, ističući posebno indiferenciju prema religiji, povećani materijalizam te seksualnu otvorenost. Isto su tako i lamentirali korupciju dužnosnika države i činjenicu da su političari nekako uvijek prikupili velika bogatstva dok su bili u uredu.
Povjesničari su i s gorčinom komentirali izuzetan utjecaj na mlade ljude koji su stekli popularni pjevači, rezultirajući u smanjenju seksualnog morala. “Pop” pjevači Bagdada pratili su svoje erotske pjesme na luti, instrumentu sličnom modernoj gitari. U drugoj polovici desetoga stoljeća, kao rezultat, mnogo opscenog seksualnog govora došlo je u uporabu, kakav prije ne bi bio toleriran. Nekoliko je kalifa izdavao naredbe o izgonu “pop” pjevača iz glavnoga grada, no u roku nekoliko godina već bi se vratili.
Povećanje utjecaja žena na javni život je često povezano s nacionalnim propadanjem. Kasni Rimljani prigovarali su da, iako Rim vlada svijetom, žene vladaju Rimom. U desetom stoljeću, slična tendencija mogla se opaziti u Arapskom carstvu, gdje žene zahtijevaju pravo ulaska u profesije do tada rezervirane za muškarce. “Što?”, pisao je tadašnji povjesničar Ibn Bessam, “imaju zanimanja činovnika, poreznika ili propovjednika sa ženama? Ta su zanimanja uvijek bila isključivo muška.” Mnogo žena je prakticiralo pravo, dok su druge postale sveučilišni profesori. Trajala je agitacija za imenovanje ženskih sudaca, koji ipak čini se, nije prošla.
Nedugo nakon toga perioda, država i javni red su se urušili, i strane invazije pregazile su zemlju. Posljedičnim povećanjem konfuzije i nasilja, postalo je nesigurno ženama kretati se ulicama samima, s čime se i taj feministički pokret urušio.
Turbulencije koje su slijedile nakon vojnog udara 861. godine, kao i gubitak provincija, dovele su do teške ekonomske situacije. U tome trenutku, možda je bilo za očekivati da bi svi udvostručili svoje napore kako bi spasili državu od bankrota, ali ništa takvoga se nije dogodilo. Umjesto toga, u tim trenucima opadanja trgovine i financijske oskudice, narod Bagdada uveo je petodnevni radni tjedan.

Ulomak iz The Fate of Empires and Search for Survival Johna Glubba.

Novinari su ljevičari!

Šokantno!

 

Pristranost u medijima se najsnažnije ne manifestira kroz izravne laži, već je češće posljedica toga što novinari odabiru ne reći svojoj publici; tj. činjenica koje namjerno previđaju kako bi izbjegli sukob sa političkim narativom koji žele pomoći. Kako su to saželi istraživači medija Tim Groseclose i Jeffrey Milyo: Za svaki grijeh laži… vjerujemo da su tu stotine, ili možda tisuće, grijehova previda – slučajeva kada novinari uzimaju u obzir samo one činjenice ili priče koje je jedna strana političkoga spektra spremna uzeti u obzir.” 

Takva aktivnost dakako nije rezultat organizirane kampanje ili urote. Medijski stručnjak Bernard Goldberg kaže: “Ne, mi se ne skupljamo u tamnim kutevima i planiramo strategije kako ćemo usmjeriti vijesti. Ne moramo raditi. Većini nas to dolazi samo od sebe.” Goldberg objašnjava da se mnogo novinara zainteresiralo za tu profesiju u provom redu kako bi:

a) promijenili svijet u bolje mjesto,

b) upotrebljavali svoje položaje kao platforme kroz koje će “iskazivati suosjećanje” i tako “se osjećati bolje u vezi samih sebe”

 

A nekada i ne dolazi baš samo od sebe. Na istome izvoru također, vrlo ekstenzivan Georgea Soroša.

Pobuna “kulture”

sve po 10%, ali samo ako ja to prodajem

 

U Zagrebu je u nekakvom Industrial Vintage Club-u održan neobičan prosvjed. Prosvjeduju… glazbenici (ili njihovi agenti, ne piše) i kažu ljudi:

zbog odluke Ministarstva financija, odnosno Vlade da ne prihvati prijedlog Ministarstva kulture i smanji PDV na koncertne ulaznice na 10 posto. Ustrajanje da PDV bude 25 posto znatno otežava živote domaćih glazbenika i dovođenje stranih velikih zvijezda, ali i radi diskriminacija među organizatorima iz privatnog i javnog sektora (Koncertna direkcija i Lisinski npr. imaju nultu stopu). Na ovaj način dovođenje velikih zvijezda postaje skuplje nego u zemlje okruženja, time i ulaznice, pa su već vlasnici INmusic Festivala najavili mogućnost da zbog ove odluke nakon ulaska Hrvatske u EU presele festival u slovenske Brežice.

 

Za početak treba reći, sve što je citirano je uglavnom točno. PDV od 25% doista ima efekt rastjerivanja koncerata dalje od Hrvatske. Dobar dio koncerata će se moguće/vjerojatno preseliti u okruženje. Ljudi koji prosvjeduju zaradit će manje, i imat će manje lijepih stvari u životu, oni osobno. Oni su, možemo reći, žrtva državne porezne presije.

No pitanje je, da li simpatizirati s njima? Da li ih podržati?

 

Odgovor se možda razlikuje ovisno o mišljenju, no moje je mišljenje ispravno, a ja kažem da ih radije pustiti da crknu od gladi nego ih podržati.

 

I.

Ovdje na djelu imamo samo još jednu interesnu skupinu koja traži “povlastice” od države za svoju korist, i uopće ne sumnjam, smatra da je moralno da baš ona ima tu povlasticu. Jer je u pitanju kao neka kultura. Jer je ta neka kultura bitna, što već. No usliši im se molba ili ne, pašteta u supermarketu će se i dalje oporezovati s 25%.

Na stranu poremećaji na tržištu kroz utjecaje na preferencije potrošača, a koji prolaze iz takvih olakšica, moralno je odvratno oporezivat opća, ili bilo koja druga dobra, po užasno visokim stopama od 25%, i istodobno davat izuzeća od poreza nekim drugim dobrima. Koja kratim proučavanjem popisa većinom možemo svrstati ili u skupinu politički motiviranih povlastica (novine) ili u skupinu potrošači imaju izbora i mogu drugdje ostavit novac (glavna motivacija iza olakšice ugostiteljstvu).

PDV u Hrvatskoj je 25%. Ako žele moju potporu, ako uopće žele biti dosljedni, neka se zalažu za smanjenje te opće stope.

 

II.

“Kultura” je danas uglavnom ljevičarski sport. I neka bude, što me briga, ali ono što stoji je da su i ti neki glazbenici gotovo bez iznimke zagovaratelji “pravde”, “većeg dobra”, “zelenila” i inih koncepata, a uvijek i vazda velike države.

I svejedno je da li je u pitanju koncert domaćeg kvazi rokera koji pjeva o socijalnoj pravdi dok sam putem ministarstva kulture i svojeg statusa “umjetnika” prima više socijale od običnog Hrvata, ili kalifornijske plavuše koja slini za Obamom, oporezivanjem nafte i povremeno se skida za PETA-u, ono što je poželjno je da na svojoj koži osjete malo te velike države.

 

25%, neka. I treba tu stopu stavit na kino ulaznice. I na knjige.

 

Kada “kultura” pokrene prosvjede za smanjivanje trošarina na naftu, onda možemo pričat.