Dolijevanje ulja na vatru

Zakonu o subvencioniranju stambenih kredita za prvu nekretninu

 

Važnije je da izgleda da se nešto radi, nego da se nešto radi.

Ili, čini se, bar tako misle mudre face u Plenkovićevoj vladi.

Plenkovićevoj Hrvatskoj palo je u naručje nezasluženo bogatstvo. Naime, sigurnosna situacija u Hrvatskoj za razliku od povećeg dijela turističke konkurencije još je uvijek dobra (u prijevodu, džihadisti džihadišu po pola konukrencije, a još uvijek nisu počeli džihadisati po Hrvatskoj). Turizmu ide nezasluženo dobro (ne pušite priče da smo postali marljivi turistički promotori, hoteljeri ili radnici), a to znači da i cjelokupnom Hrvatskom gospodarstvu ide nezasluženo dobro.

I što napraviti u tome periodu nezasluženog bogatstva koje neće potrajati?

Provesti strukturne reforme? Smanjiti poreze? Otplatiti dugove države?

Ništa od toga. Odgovor je, subvencionirati stambene kredite za prvu nekretninu.

 

Moguće je da i ja previše banaliziram. Naime, ipak je vezano za ovaj zakon ukinuto oslobođenje od poreza na promet na nekretnine za kupnju prve rabljene nekretnine.

Sasvim je onda moguće da onda ideja nije neka opća: gurnuti kupce prvih nekretnina u kredit koji će imati problema otplaćivati.

Moguće je da je ona posve specifična: gurnuti kupce prvih nekretnina u kredit koji će imati problema otplaćivati, a za kupnju novogradnje. Šifra: građevina.

 

Bilo kako bilo, ideja subvencioniranja pola rate kredita prvih 4 do 6 godine nekome je debilna.

Efektivno, to 4 do 6 godina teaser kamate. To je čisto poticanje ljudi da uzmu kredit iznad svojih mogućnosti.

Čast iznimkama, ali prosječan čovjek na cesti ne percipira najbolje u što ulazi kada podiže kredit, i ne može ga se financijski opismeniti da bi percipirao. Ono što percipira i na temelju čega donosi odluku o kreditu je visina rate kredita. Ako ratu kredita može podnijeti, uzima. Ako ratu kredita ne može podnijeti, ne uzima.

Nije slučajno da se se teaser kamate pojavljuju valjda isključivo u uvjetima divlje monetarne ekspanzije i nekretninskog balona. A sada država pokušava sve kupce prvih nekretnina gurnuti u teaser kamate.

http://www.zaba.hr/home/financiranje/stambeni-krediti … Ne možete mi reći da pojedinac za koga je ovakav postupak odabira kredita ciljano odabrala hrpa dizajnera i psihologa donosi informiraniju i/ili racionalniju od onoga što sam upravo naveo.

 

Bitno je znati i sljedeće:

Na slici je… varijabilni dio varijabilne kamate na stambene kredite u KN u RH.  Nakon epizode Franak sve banke ovo upotrebljavaju kao pokriće.

Recimo, trenutno se ukupne “varijabilne” kamate na kunske kreću oko 4,5%. Korisnici tih kredita onda imaju zapravo fiksnu kamatu od cca 3,5% + varijabilni dio ovisan o ovome izračunu.

Zanimljivo je:

  1. to što ta brojka trenutno tangira 0;
  2. to što smo radi potreba jeftinijeg financiranja države 2012. već odavno bili u monetarnoj ekspanziji! Ta je brojka takva kakva je samo zbog tiskanja novca. I kakva će ta brojka onda biti ako ikada opet bude realna?!?

 

Zamislite ovo.

Ti si Zdravko Marić, mladi profesionalac vješt u Excelu koji uzima stambeni kredit. Odabereš si stan, odeš u banku, klijent si, lupiš rukom po stolu i kažeš: “Dajte mi sto tisuća eura. Na trideset godina. Kune. Država subvencionira pola.”

I dobiješ ti tih nekih 4%, kune, varijabilno. Rata je 3.600 kuna, odnosno, pola. 1.800 kuna.

Neće se dogoditi da država ne subvencionira jer, eto tako, neće joj se.

Prošlo je 4 godine, napravio si djecu, produžio to da država subvencionira pola za još 2, prošlo je 6 godina.

 

Jao, prošlo je 6 godina, a otplatio si samo 12% glavnice. Ostalo je još 88.000 eura.

Jao, i kamata ti je porasla na 6%. Sada ratu više ne plaćaš 1.800 kuna, nego 4.500 kuna.

Jao, postaš na fejs i osnivaš udrugu.

Potrošnja i štednja, porezi, kapital i Rothbard

ili, Rothbard je često (uglavnom) u krivu

 

Čitam tako Rothbardove Economic Controversies vol.2 (samo se zajebavam, Rothbard je najdosadniji i najmučniji za čitanje ekonomist ikada bez točne originalne ideje u svome životu, stvarno ne volim Rothbarda…)

Otvorim ja tako Rothbardove Economic Controversies vol.2 jer zapravo želim osporit popularni mit koji često čujem na a la Tom Woods mjestima, jer naravno znam da je Rothbard (nešto krivo) o tome napisao, i vidi mojega iznenađenja, nađem u dvije minute.

 

Bilo kako bilo, ono što danas osporavamo je ideja da je zapravo svejedno kakvi su porezi u nekoj državi (tj. da li se oporezuje potrošnja ili dohodak), već je važna samo količina novca koji država prikupi, neki opći porezni teret, dok je sve ostalo nevažno. Evo na što mislim (naširoko):

The major argument for replacing an income by a consumption tax is that savings would no longer be taxed. … generally advanced by free-market economists … To say, therefore, that only consumption should be taxed and not savings, is to … coerce a higher saving to consumption ratio than desired by free individuals.

The only coherent argument offered by advocates of consumption against income taxation is that of Irving Fisher… argued that, since the goal of all production is consumption, and since all capital goods are only waystations on the way to consumption, the only genuine income is consumption spending. The conclusion is quickly drawn that therefore only consumption income, not what is generally called “income,” should be subject to tax.

Despite the many virtues of the Fisher analysis, however, it is impermissible to leap to the conclusion that only consumption should be taxed rather than income.

In most or all other areas of the market, free market economists understand that allocations on the market tend always to be optimal with respect to satisfying consumers’ desires. Why then do they all too  often make an exception of consumption-savings allocations, refusing to respect time-preference rates on the market?

Perhaps the answer is that economists are subject to the same temptations as anyone else. One of these temptations is to call loudly for you, him, and the other guy to work harder, and save and invest
more, thereby increasing one’s own present and future standards of living.

Having challenged the merits of the goal of taxing only consumption and freeing savings from taxation, we now proceed to deny the very possibility of achieving that goal, i.e., we maintain that a consumption tax will devolve, willy-nilly, into a tax on income and therefore on savings as well. In short, that even if, for the sake of argument, we should want to tax only consumption and not income, we should not be able to do so.

… since Jones’s entire savings-investment is based solely on the possibility of his future consumption, which will be taxed equally. Since future consumption will be taxed, we assume, at the same rate as consumption at present, we cannot conclude that savings in the long run receives any tax exemption or special encouragement. …

 

I tako je to, eto, sve nešto svejedno. Ja sada neću osporavati Rothbarda točku po točku (zato jer je zapravo uopće nije nužno), niti dokazivati Fishera (nisam pročitao, niti znam točno koje dokaze daje), već ću napraviti a la Dilbert rezoniranje.

Evo sada i dokaza i zašto nije svjedno (samo pnd ili pnp, pnd 20%, pnp 25%):

dohodak, potrošnja i porez na dohodak

dohodak, potrošnja i porez na potrošnju

 

Da ne drvim:

Nije zapravo bitno da li se mijenjaju preference prema štednji i/ili potrošnji kao posljedica izbora poreza.

Efekt poreza na potrošnju (u odnosu na porez na dohodak) je prebacivanje razdoblja oporezivanja dijela dohotka (štednje) u budućnost.

Ukupni državni prihodi tijekom vremena su veći za prinos na odgođeno oporezivanje.

Sve dok se štednja ne pretvori u potrošnju i oporezuje ona je dio kapitala dostupnoga ne samo pojedincu (koji na njega zarađuje prinos) nego i cijelome društvu u kojem se onda povećava količina kapitala (–> produktivnost –> realne plaće).

(Da mi je tablica dinamička, dohotci na prvoj slici u t+2 zapravo bi bili nešto u smislu 1.010, a na drugoj slici u t+2 nešto u smislu 1.015.). Znači, ako pojedinac (pojedinci) na kraju nemaju veću ukupnu potrošnju zbog odgađanja oporezivanja, imaju veću ukupnu potrošnju zbog većih dohodaka.

 

Podsjećam:

Na slici lijevo, ubiranje rajčice u društvu bogatom kapitalom. Na slici desno, ubiranje rajčice u društvu siromašnom kapitalom…

Da se razumijemo, ideja da su “sve preference prema potrošnji i štednji takve kakve jesu i trebamo biti vrijednosno neutralni oko svega” je idiotska kao i neke preference. Kapital stvara civilizaciju, i sve drugo isto, više kapitala je uvijek bolje.

Oporezivanje potrošnje je također bolji način prikupljanja poreza od oporezivanja dohotka.

Koliko god bi za Hrvatsku bilo lijepo da se ukine PDV, bilo bi još ljepše da se ukinu doprinosi.

Što to priča Zdravko Marić

ili, Zdravko Marić sere čim uključi PowerPoint

 

Danas sam zaprimio sljedeću obavijest od gov.hr:

Dragi Strasilo, reformiramo komplicirani i po tebe skupi porezni sustav. Plaća će ti se povećati 50 kuna, svaki mjesec. Struju ćeš plaćati 15 kuna manje, svaki mjesec. Kruh kunu više, svaki dan. Kavu kunu više, svaki dan. Cigarete 2-5 kuna više, svaki dan. Kako vjerujemo da nisi dovoljno pametan da sve to zbrojiš, nadamo se da uviđaš da je naša porezna reforma super za tebe.

 

 

Ili, najavljena mi je porezna reforma. Porezna reforma, reći ćete? Da, porezna reforma. Zbrčkana prezentacija koju je napravio sam dr.sc. Zdravko Marić navodi nam sljedeće kojekakve trenutne loše karakteristike poreznog sustava (uglavnom točno).

Što ne valja s poreznim sustavom RH...

Što ne valja s poreznim sustavom RH…

Uz te, loše kakve jesu karakteristike, porezni sustav se kao reformira da bi se “smanjilo porezno opterećenje”, “potaknula konkurentnost gospodarstva”, “izgradilo socijalno pravedniji porezni sustav” i kojekakve druge floskule.

Međutim, sam prijedlog porezne reforme ne čini ništa takvoga te ja niže točku po točku pokazujem kako promjene u poreznom sustavu zapravo daju negativan doprinos gore navedenim već sada lošim karakteristikama poreznog sustava kako ih je detektirao dr.sc. Zdravko Marić.

 

 

Trenutna karakteristika:

visoko porezno opterećenje u odnosu na zemlje u okruženju.

Rješenje:

povećanje najniže osnovice za obračun doprinosa s koeficijenta 0,35 na koeficijent 0,38 i ukidanje iznimaka od obveze plaćanja doprinosa; povećanje PDVa od kruha i mlijeka pa do kina; povećanje PDVa na usluge u ugostiteljstvu; ukidanje oslobođenja od plaćanja poreza na promet nekretnina kod kupnje prve nekretnine; oporezivanje grijanih duhanskih proizvoda i tekućine namijenjene konzumiranju u elektroničkoj cigareti, povećanje trošarina na cigarete.

 

Trenutna karakteristika:

prevelik broj olakšica, oslobođenja, izuzeća i upitan efekt i ustavnost nekih od tih olakšica.

Rješenje:

za male sudionike u gospodarstvu niža stopa poreza na dobit; povećanje priznavanja porezno priznatih rashoda troškova reprezentacije s 30% na 50%; smanjenje doprinosa samo za neke djelatnosti; snižavanje stope PDVa na isporuke ljesova i urni; sniženje trošarina za male destilerije rakije.

 

Trenutna karakteristika:

porezna nestabilnost; česte izmjene poreznih propisa: 44 izmjene i dopune u poreznom sustavu u razdoblju 2012.-2015., nejasne i nedosljedne zakonske odredbe, nedovoljno poznavanje poreznog sustava.

Rješenje:

Izmjene i dopune ili donošenje potpuno novih 15 poreznih zakona u prvoj godini mandata. Ako se želimo preseravat, to je ujedno i 36% veća učestalost izmjena poreznih propisa i 36% veća porezna nestabilnost u odnosu na druga Linića.

 

Trenutna karakteristika:

visoka administrativna opterećenost Porezne uprave koja je stoga neadekvatan servis poduzetnicima i građanima te neujednačeno i nedorečeno postupanje poreznih vlasti.

Rješenje:

spajanje neefikasne Porezne uprave i neefikasne Carinske uprave, jer će jednom spojene postati efikasne. Također, izmjene i dopune ili donošenje potpuno novih 15 poreznih zakona u prvoj godini mandata.

 

Trenutna karakteristika:

RH se nalazi među europskim zemljama u kojima je dojam porezne nesigurnosti među poduzetnicima najviši što ima za posljedice zapreke razvoju poduzetništva izostanak i odbijanje domaćih i stranih investicija

Rješenje:

zamijeniti jedne upitne porezne olakšice i iznimke nekim drugim upitnim poreznim olakšicama i iznimkama, neke poreze smanjiti i ukinuti i istodobno povećati druge i uvesti nove.

 

 

A evo i stvarnih rješenja kakve naravno nećemo naći u prezentaciji dr. Marića.

 

Rješenje:

Ne učiniti ništa.

Obrazloženje:

Dr. sc. Marić je lijepo računao za svoju prezentaciju, međutim promaklo mi je da je uspio uvjerljivo pokazati da bi njegovi nezanemarivi zahvati u porezni sustav zapravo mogli smanjiti ukupno porezno opterećenje u Hrvatskoj.

Ako ništa, dodatno kompliciraju sustav oporezivanja dohotka bez značajnog smanjenja samog oporezivanja dohotka.

Ako ništa, ideja davanja niže stope poreza na dohodak malim poduzetnicima samo čeka da padne na ustavnom sudu.

I ako ništa, troškove implementacije doktorovog poreznog sustava snosit će nitko drugi nego porezni obveznici.

I ako ništa, ove porezne promjene radi nikakve ili malene vidljive koristi unose ogromnu nesigurnost u gospodarstvo. A što to znači za gospodarski rast, pokazao nam je drug Linić.

 

Bolje rješenje:

Jednostavnim zahvatima smanjiti i/ili ukinuti Linićeve poreze bez podizanja nekih drugih i izmišljanja novih.

Obrazloženje:

Na primjer, smanjenje trošarina na gorivo učinilo bi mnogo za gospodarstvo. Cijelo je gospodarstvo ovisno o gorivu i smanjenje cijene toga inputa definitivno bi podiglo gospodarski rast.

Na primjer, umjesto (neustavnih?) olakšica dijelu poduzetnika, ukinuti oporezivanje dividendi i kamata na štednju i tako potaknuti formiranje i alokaciju kapitala unutar gospodarstva. Da bi razumjeli koliki smo regres napravili, od Sanaderovih 20% oporezivanja dobiti, za Milanovića smo došli na prosječnih 31,6%, a sada nam se kao (neustavna?) reforma najavljuje prosječnih 30,8% za jedne i 23,6% za druge. To je vic, i to loš vic.

Na primjer, ako već ne možemo napraviti stvarnu reformu, smanjivanje doprinosa za zdravstveni i kojekakve druge sustave sa sadašnjih 17,2% na 12,2 ili 10% značajno bi smanjilo trošak rada i povećalo zapošljavanje i dohotke radnika.

 

Zaključno, dok imam razumijevanja za politička ograničenja (neke od glupljih ideja u ovoj poreznoj reformi doista djeluju kao da ih je uvjetovao neki MOSTovac), ovo što nam je prezentirano danas ne implicira niti smanjenje porezne presije niti pojednostavljenje poreznog sustava. Naprotiv, sam obujam, ekstenzivnost, i iskreno, bizarnost nekih od prijedloga prijete tome da će unijeti značajnu pomutnju i nesigurnost u Hrvatsko gospodarstvo i lako moguće značajno naštetiti krhkom gospodarskom rastu koji se pokrenuo u vremenu bez političke stabilnosti i poreznih reforma.

 

 

P.S. Govoreći o bizarnim rješenjima u ovom prijedlogu

Iako smo s novom vladom dobili i nekakvo pompozno ministarstvo demografske obnove (predviđam: neće biti demografske obnove), predstavljena porezna rješenja zapravo povećavaju relativno porezno opterećenje obitelji s djecom u odnosu na ostatak društva.

Na primjer, dok će se neoporezivi dio dohotka samca povećati cca 46%, istodobno će se neoporezivi dio dohotka roditelja koji uzdržava dvoje djece povećati cca 41%.

Na primjer, dok će zaposlena osoba plaćati porez na (već zbog doprinosa za 1/3 umanjeni) dohodak po stopi od 24% + prirez, umirovljenicima (koji ne plaćaju nikakve doprinose jer valjda ne koriste zdravstvenu zaštitu i tako to) će se porezna obveza dodatno umanjiti za 50%, što znači da će plaćati porez na dohodak po stopi od 12% + prirez.

Na primjer, već je gore spomenuto ukidanje oslobođenja od plaćanja poreza na promet nekretnina kod kupnje prve nekretnine. A taj će porez platiti… Ministarstvo demografske obnove? Bez brige, neće, samo se zajebavam. Isto kao i ministar Marić.

Kada shortati dionicu?

Charles C. Johnson & Stefan Molyneux

 

Sjajan video, ne samo zato što je Molyneux najbolji kada ima dobroga sugovornika, nego zato što ovdje stvarno možemo naučiti nešto novo o biznisu.

Najvažniji dio, svijet je dovoljno poludio da se moguće obogatiti na sljedeći način: proučavanjem nefinancijskih izvještaja kompanija može se dobiti uvid u to koliko se koja kompanija bavi glupostima tipa diversity i slične spike. To, a pogotovo promjena u tome smjeru, signal je da se događa misalokacija fokusa i resursa koja će u budućnosti dovesti do pada profitabilnosti poslovanja i nakon toga cijene dionice kompanije. Short.

Misc, o dodatnim signalima nadolazeće recesije u SAD-u.

Jedinstveni okvirni kontni plan od 01.01.2016.

 

Kontni plan

U računovodstvu, kontni plan je, ukratko rečeno, popis računa knjiženja. Kontni plan kao kontni plan, taj popis računa knjiženja, može se organizirati na više različitih načina. Najpopularniji predložak u RH gospodarstvu trenutno je RRIFov računski plan za poduzetnike, jedna od ogranizacija po funkcijskom načelu. Funkcijsko načelo znači nešto u smislu “redoslijed razreda u računskom planu na način da kretanje knjigovodstvenih stavki prati poslovni i proizvodni proces”.

Da bi razumjeli što pak to znači, zamislite da ste u 1930oj u tvornici koja proizvodi konzervirani grašak i ima 10.000 zaposlenih, o čega je 200 tipova s kemijskima koje na nekakve kartice šrabaju i zapisuje što se i kako radi. U tome je slučaju sasvim logično da želite “pratiti proizvodni proces” kako bi razumjeli što se oko vas događa, pa tako organizirate stvari da vam je jedan razred kontnog plana novac, drugi obveze prema dobavljačima (graška), treći sam sirovi grašak, četvrti prerađeni grašak i tako dalje. Ima smisla, u toj određenoj situaciji.

No da li uvijek ima smisla? Ako niste primijetili, u gornjem primjeru kontni plan nije toliko da prati proizvodni proces, već je u osnovi podijeljen u razrede (poddjelove) prema količinama ručne obrade podataka. Netko pametan se sjetio, ili je ta organizacija evoluirala tijekom vremena, kako bi pratila organizaciju posla samih obrada podataka. Da li onda ima uvijek smisla koristiti takvu organizaciju kontnog plana? Jer na stranu to što je bar danas broj entiteta koji su veliki i imaju kontinuiran proizvodni proces malo, danas imamo i računalnu obradu podataka koja je posve promijenila procese obrade podataka i eliminirala većinu potrebnog ljudstva i resursa iz slike?

Da danas punim prazan program za obradu, ja bih to sam sebi sasvim drugačije organizirao. Dugotrajna i kratkotrajna imovina, dugoročne i kratkoročne obveze, kapital, prihodi i rashodi, kao posebni razredi, s dodatnim razredima, prilagođeni u osnovi tome da (pod)zbrojevi razreda budu osnova za izračun financijskih pokazatelja. Meni financijski pokazatelji trebaju za procjenu uspješnosti i to bi meni bio puno važniji kriterij organizacije.

 

Standardi

Komunisti su znači imali jedinstven kontni plan. Kao da bi moglo drugačije :S Kako da OOOUROvi inače prate koliko su novca spalili? Već cca 25 godina, sukladno tome, nemamo zakonski propisan kontni plan, što je i sasvim logično. Zašto bi država uopće propisivala tako nešto? Mislim, stvarno, s kojom svrhom?

I tu sada dolazimo do još nečega zanimljivoga, a to je ekonomija standarda. 90% računovodstava u Hrvatskoj naime koristi isti kontni plan, a to je gore spomenuti RRIFov računski plan za poduzetnike. Koji je usto tek mala evolucija bivšeg propisanog komunističkog kontnog plana. Zašto? Zato što na tržištu uvijek postoji standard. EKKP (evoluirani komunistički kontni plan) IMO nije nešto posebno dobar (vidi rezoniranje gore), ali babe iz računovodstva ga znaju koristiti. Ogromnu većinu low level poslova u uredima (većina računovodstva) radi ekipa koja je obučena i naučena obavljati jednostavne radnje u beskonačnost, i svaka promjena standarda znači i prohibitivne troškove (re)obuke. Možda postoji bolji kontni plan, ali ne postoji toliko bolji da bi koristi od njega premašile troškove promjena. EKKP u praksi može samo evoluirati.

I to je sasvim u redu, sve dok EKKP nije zakonski propisan. Ako je nekome korisnije raditi stvari drugačije, može raditi stvari drugačije. Izvrsno! Samo…

 

J..eni komunisti opet jašu

To sve budi rečeno, temeljem novoga Zakona o računovodstvu, Odbora za standarde financijskog izvještavanja je dao je prijedlog obaveznog kontnog plana. Sličan, ali opet dovoljno različit kontni plan od trenutnog de facto standarda, tako da je sigurno da će nakon gluposti poput propisanih listića za isplatu plaće i izmijenjenih propisanih listića za isplatu plaće, domaće kompanije krajem ove godine podnijeti i troškove uvođenje propisanog kontnog plana. Dodatno, svi koji si mogu računovodstvo organizirati efikasnije, ili bar smatraju da mogu, ne smiju.

Niti jedan član Odbora za standarde financijskog izvještavanja, inače institucije koja postoji iz Sanaderova vremena i stvorena je kako bi malim domaćim kompanijama snizila zahtjeve i teret u vezi financijskog izvještavanja, nije osjećao neku moralnu odgovornost zato što radi suprotno od toga i slučajno podnio ostavku. Zašto i bi kada godišnje međusobno podijele 600.000 kuna.

 

P.S.

Pošto vidim da je član i trenutni dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, preporučam i nedavni članak o Sveučilištu u Zagrebu.

Država će dokapitalizirati Podravku

horror, horror

 

Istina je, dobro čitate, država će dokapitalizirati vreću bez dna zvanu Podravka:

Izdaje se 1,7 milijuna novih dionica po cijeni od 300 kuna, koja odgovara tržišnoj cijeni koja se tijekom srijede kretala oko 303 kune. Država je odlučila da će sudjelovati s otprilike 108 milijuna kuna kako bi zadržala kontrolni paket dionica. “Nakon dokapitalizacije prodat ćemo dionice Podravke, ali po dobrim uvjetima i uz premiju”, objasnio je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Procijenio je da bi odustajanje od dokapitalizacije bila loša poslovna odluka s obzirom na to da je, prema njegovu mišljenja, u ovome trenutku dionica podcijenjena.

Tako će HZMO, koji sada posjeduje 10,61 posto dionica, uplatiti oko 44 milijuna kuna, njegov Kapitalni fond oko 23 milijuna kuna, a DUUDI 41 milijun kuna.

 

Pitam, nije li strašno kakav nam je kriminalac imbecil ministar gospodarstva?

 

Čuj ti njega, Podravka je podcjenjena? Pa nismo glupi, znamo napraviti analizu poslovanja, nije teško. Možemo početi recimo sa financijskim izvještajima ove Hrvatske svetinje gdje pak piše da je, nakon što je 2009. godine otpisala 20% svojega kapitala – izgubljeno, nestalo, otišlo u crnu rupu, povrat na kapital koji ostvaruje Podravka sljedeći:

2014 5,4%
2013 3,8%
2012 0,0%
2011 1,9%
2010 5,7%
prosjek 3,3%

 

Upamtite tu brojku, 3,3%. To je u rangu kamate koju sa nešto većim iznosom gotovine možete dobiti na oročenje u praktično svakoj banci. Ali stvari su zapravo još i luđe, a razlog tome je Belupo. Podravka je vlasnik Belupa. Belupo je na primjer, u 2013 godini zaradio 86 milijuna kuna neto. U toj istoj godini cijela Podravka, sa Belupom konsolidiranim u izvještaje, zaradila je 60 milijuna kuna neto. Stvari su luđe jer… 60 milijuna kuna je manje od 86 milijuna kuna, što implicira da je core business Podravke (ako tako nešto uopće postoji), te godine bio u minusu. Isto možemo pretpostaviti za sve godine.

Podravka ne zarađuje ništa.

A zašto? Podsjetit ću na ono što sam napisao prije dvije godine:

Podravka je kompanija kontinuirano koja trati kapital koji ima… promet je malen, a istodobno su i marže niske. Kombinirano to znači, da ta kompanija jednostavno nema strategije stvaranja dobiti.

I to ne začuđuje. To je kompanija koja je sa 3,5 miljarde kuna prihoda (niti pola milijarde eura) prisutna u fakin pola svijeta. Ne, ne šalim se. Bez prihoda Belupa to je nešto u okviru 2,6 milijardi kuna (cca trećina milijarde eura). Prodaju od Rusije do SAD-a, od Slovačke do Japana, od Bosne do Turske. Zatvaraju tvornice u Poljskoj koje ne znaju zašto su ih otvorili, a otvaraju nove u Africi za koje ne znaju zašto ih otvaraju. I ne znaju što prodaju, jer prodaju i proizvode sve, od vrećica nezdravih začina i juhe, od ribe do salame, od kiselih krastavaca i čajeva do čokolade i mineralne vode.

Ozbiljno pitam. Ima li ta kompanija neku strategiju stvaranja dobiti? Što prvenstveno prodaje, kome to prodaje, i na čemu zarađuje, na tome što može zaračunati visoke cijene ili na ekonomiji obujma?

Odgovor je bojim se očit, na ničemu. Neka dobit i povrat na uloženi kapital uopće nije ni primisao. OK je ne iskazivati gubitke jer to loše zvuči, ali dobit… Tako kapitalistički… Podravka je naime još uvijek u nekom svom socijalističkom svijetu. Može li se prodavati nekome nešto negdje, a da se na tome ne izgubi previše novca? Ako da, širi se proizvodnja. Izvoz, i uspjeh radnog naroda! Kada se previše novca ipak izgubi, ta dokapitalizirat će država.

 

Ako do sada niste shvatili, cijena od 300 kuna za dionicu Podravke je precjenjena. Realna je u rangu od cca 100 kuna. Država će je dokapitalizirati po 300 kuna.

A i tu je caka ta, Belupo možda vrijedi 100 kuna, Podravka kao takva ne vrijedi ništa. Zapravo, ima negativnu vrijednost. Obična socijalistička rupa bez dna.

Ozbiljno, pročitajte njihove izvještaje. Znate kako tamo izgleda racionalizacija poslovanja? Parsto ljudi pred mirovinu uzme otpremninu i prijavi se na mirovinsko. A onda čitaš kako to izgleda u stvarnome svijetu, gdje se jedan Microsoft u roku od godine dana riješi više od 1/5 (mlade i produktivne) radne snage i zatvara cijele dijelove poslovanja jer ne donose dobit i ne čini se da to mogu. 25.800 ljudi dobije otkaz. Idu raditi nešto pametnije. Tako nešto je nemoguće, ako ne u Hrvatskoj, onda u Podravki definitivno je.

Ili, dio kompanije koji proizvodi mineralne vode i pića i štogod samo cijelo vrijeme gubi novac i ide ga se riješiti. Oglasi se prodaja. Nitko neće kupiti. Godinama. Zatvara se i rješavaju se gubici? Ne kada je u pitanju Podravka. I dalje je tu, gubi novac i čeka se kupac.

 

Dodatak:

Jeste li upamtili onu broju od 3,3%? Evo u čemu je caka. Nakon što država pokloni Podravki iz mirovinskih i inih fondova pokloni 100 milijuna kuna, ako uprava sve ne potroši na kupnju precijenjenih električnih automobila kojima će dokazivati da je chic i urbana, Podravka tim novcem namjerava kupiti slovensku kompaniju Žito. A caka je ta da je 3,3% otprilike prosječni povrat na kapital i slovenskog Žita.

Štoviše, Žito je kompanija i u drugim aspektima zastrašujuće slična Podravki. Posluju u cijelom svijetu (tj. ne znaju gdje posluju) i prodaju sve od špageta do začina i čokolada (tj. ne znaju što prodaju). Siguran sam da je neki pametan član uprave Podravke, dok je isprobavao sjedalo svojega novoga električnoga automobila koji će inače uglavnom nekorišten stajati na parkiralištu, sve to lijepo zamislio kao inegraciju i sinergiju distribucije i brandova i štogod, no iako to možda lijepo zvuči dok na faksu polažeš ispit, stvar je u tome…

ta ideja je glupa.

Osim što će Podravka zacjelo debelo preplatiti Žito, jedina stvar koju time dobiva su dodaci u već sada pregolemi portfelj beskorisnih brandova do kojima nikome nije stalo, drugu vrstu čaja koju pokušava prodati na moldavskom tržištu i pokoju tvornicu koju treba zatvoriti jer je realno nerentabilna.

Goodwill

argument protiv financijske pismenosti

 

Zamislite da ste Marissa Mayer. Znam da je velik mentalni skok, ali razmotrimo na tren i tu mogućnost…

Hi there ;)

Hi there 😉

Eto, nije bilo teško.

Bilo kako bilo, kao Marissa Meyer, često radite jednu stvar. Naime, kupujete ogroman broj drugih kompanija koje proizvode… uglavnom ništa, koje zarađuju… nikada ništa, koje imaju imovinu… nikakvu. Radite to s mutnim idejama tipa talent huntinga (tj. jedini način da zaposlite i motivirate na rad nekoga kome ćete plaćati prosječnu plaću u software kompaniji je taj da kupite njegov startup za više desetaka ili stotina milijuna dolara) ili tipa da će taj startup (koji vjerojatno u cijelosti možete rekreireirati s relativno beznačajnim novcem) u odnosu na cijenu koju plaćate u budućnosti donositi ogromne prihode i dobit koji će pak opravdati sadašnju cijenu.

Tako je spomenuta Marissa Meyer za neobjavljene iznose kupila recimo MessageMe Messaging App te Aviate Intelligent homescreen for the Android OS koji će nešto nešto… I prije nje je Yahoo bio aktivan, od čega je najslavniji slučaj kupnje GeoCitiesa za $3,600,000,000 od čega su ostvarene buduće ekonomske koristi… ovaj da, GeoCities je ugašen. Ne naravno da je Yahoo jedini, opisano je sasvim uobičajena poslovna praksa, i to ne samo u američkim tehnološkim divovima. Događa se svugdje gdje su zadovoljeni uvjeti viška novca i menadžmena van kontrole. Imamo čak i domaćih primjera poput izlazaka Čovićeve Plive na američko tržište i Podravkinu ekspanziju u središnjoj Europi ranih 2000tih.

Na stranu moj sarkazam koji uglavnom proizlazi iz gore opisanih i sličnih ekscesa, sama ideja kupnje neke kompanije po vrijednosti daleko većoj od knjigovodstvene vrijednosti (koja može biti i 0) nije nužno pogrešna! Sasvim je moguće da će se neki proizvod ili ideja u budućnosti užasno isplatiti i opravdati plaćenu cijenu. Menadžment kompanije koja kupuje možda zna što radi, a ako i ne zna, može jednostavno imati sreće i pogoditi. Yahoo je recimo pogodio s s kupnjom udjela u Alibabi. Jest da je to i dalje 1/100+ obavljenih transakcija, ali pogodak je pogodak.

Ostaje dakako pitanje, kako sve to prikazati u financijskim izvještajima.

 

1 metoda bilo bi ući u suštinu transakcije i iskazati stvarni događaj. 

Počinjemo naravno sa konsolidacijom bilanci nove zajedničke kompanije koja se sastoji od kupca A i kupljenoga B.

Recimo da kupljeni B ima imovinu $100 – polovni laptop. Povećavamo imovinu kupca A za $100 i povećavamo kapital kupca A za $100.

Recimo da je za kupljenog B plaćeno $100.000.000 u gotovini. Ono što je važno primjetiti ovdje je da tih $100.000.000 knjigovodstveno gledano nije rashod kupca A. To je izdatak novca, ali nije rashod. Akviziciju možemo i trebamo knjigovodstveno promatrati na sljedeći način: dvije kompanije se spajaju i konsolidiraju bilance, a istodobno s time se dijelu vlasnika (vlasnicima kupljenog B) isplaćuje njihov vlasnički udio u zajedničkoj kompaniji u gotovini te se odriču svojega vlasništva u zajedničkoj kompaniji.

Smanjujemo stoga imovinu kupca A za $100.000.000 i smanjujemo kapital kupca A za $100.000.000. Kako to nije rashod već isplata vlasnicima udjela, to smanjenje provodimo kroz Izvještaj o vlasničkoj glavnici. Konačni rezultat je taj da kupac A u knjigama ima manje imovine $99.999.900 te manje kapitala $99.999.900. Što je ono što i je stvarna mjerljiva situacija i daje one podatke koje knjigovodstvo kao disciplina može dati.

Sada, da li to znači da cijena dionice kompanije A treba pasti jer ima $99.999.990 manje imovine i kapitala. Ne, ne znači. Jer tržišta vrijednost dionice je očekivana vrijednost budućih novčanih tokova. Vrijednost dionica kupca A nakon akvizicije odražavat će i buduće očekivane novčane tokove kupljenog B. Može čak i porasti ako dioničari vjeruju da je to dobar posao.

 

2 metoda bila bi upotrijebiti jedno vozilo koje se zove goodwill.

U gore opisanom primjeru, preuzimanje kupljenog B kupac A će u sljedećim knjigama iskazat će samo relativno jednostavnom promjenom u strukturi aktive bilance:

– $100.000.000 gotovine

+ $100 – polovni laptop

+ $99.999.900 dobre volje.

Dobru volju ćemo kao kasnije onda testirati na umanjenje i brisati svoj kapital kako vrijeme prolazi… Kako? Na temelju procjene menadžmenta?

Bilo kako bilo, ako krenemo putem goodwilla, dolazimo u poveći broj vrlo vrlo velikih problema.

Prvi je taj, što je to dovraga dobra volja u bilanci? Kako možemo vrednovati trenutnu procjenu menadžmenta kao imovinu? Svaka procjena je problematična, i teoretski i empirijski. Sasvim je u redu recimo na burzi, koja nije ništa nego skupina različitih procjena o budućnosti prije svega ovisnih o tome kako je ekspanzivna monetarna politika u danom trenutku, no kako to unijeti u knjige? Jeste li kada vidjeli ozbiljnu studiozno napravljenu procjenu vrijednosti nekretnine od stručnog kvalificiranog procjenitelja? Ako jeste, jeste li se dobro nasmijali kao što sam se ja nasmijao? A nekretnine su lagane! Kako procijeniti sadašnju vrijednost svih budućih ekonomskih koristi koje proizlaze iz određene akvizicije? Kako umanjenje vrijednosti tijekom vremena? Odgovor je dakako da je to nemoguće.

Drugi je taj, ali buduće ekonomske koristi od cjelokupnog poslovanja kupca A nisu u bilanci. Buduće ekonomske vrijednosti od cjelokupnog poslovanja kupca A su cijena dionice kupca A koja nije jednaka knjigovodstvenoj vrijednosti kupca A. Znači onda imamo situaciju gdje se dio procijenjenih budućih prihoda diskontira na sadašnju vrijednost i to je imovina, a ostatak su samo stvari tipa laptopa za koje imamo račune… Koja je fora s time, zar nisu to dva različita i međusobno nespojiva kriterija?

Treći je ROE. Kako izračunati ROE? Ako imamo goodwill u bilanci, zar onda ne računamo povrat i na buduće ekonomske koristi? WTF? Ako me kužite? I što ako iz poreznih (nigdje u standardu ne piše da li je umanjenje goodwila oporezivi ili neoporezivih razloga) ili inih razloga različita poduzeća (u različitim poreznim sustavima ili iz drugih razloga) umanjuju goodwill po kriterijima nevezanim za svoju procjenu vrijednosti toga goodwilla?

Zar kada se to sve skupi financijski izvještaji i svi financijski pokazatelji koje izbacuju kompanije koje u bilancama imaju goodwill ne postaju uvelike besmisleni?

 

Iz svega navedenoga, očito je samo to da sam prvu metodu umislio, a da je druga ono što imamo u praksi.

Goodwill je igračka ranije opisana u MRS-u 38, sada u MSFI-ju 3 te usporedivim US GAAP-ovima.

It’s Just A Gimmick!

Naravno da će takve gluposti tržište na kraju dana/desetljeća prozreti, no zgodno je! Da ste vi Marissa Meyer, da li bi se vama nakon svake akvizicije objašnjavalo dioničarima zašto ste dali $99.999.900 njihovoga kapitala nekome drugome? Što ako se ne slože sa vama (a vrlo vjerojatno neće) da je to super ideja? Mogu tražiti vašu ostavku zaboga. Da li vam trebaju i takvi problemi? Zar nije lakše upisati nekakav goodwill u bilancu i to je to? Pa što ako Yahoo ima neku nepostojeću imovinu u obliku $4.693.656.000 goodwila? Neka onaj idući koji dođe otpisuje taj goodwill i objašnjava se s dioničarima, jednom kada vi već odavno unovčite svoje CEO mjesto.

Interes za postojanjem goodwilla je očit, i samo zbog interesa, a ne realnog i objektivnog izvještavanja i postoji. Važno je razumjeti da su financijski standardi alat koji služi onima uključenim u stvaranje za ostvarenje vlastitih interesa. Uprave kompanija, regulatori, država, svi imaju svoje vlastite interese, a jedan od njih nije davanje realnih i objektivnih informacija tržištima kapitala. Goodwill je tu dakako samo (ne)zanimljivo grebanje po površini.

 

Da li onda prosječan Amer/Hrvat treba kupiti dionicu Yahooa? Naravno da ne, jer ne zna što radi. Prezentirana mu je kao vjerodostojna (i to još od “neovisnog” državnog tijela i “neovisne” revizije potvrđenih) hrpa zavaravajućih i lažnih informacija na temelju kojih može

  • donijeti pogrešnu odluku;
  • imati sreće – ali tu je onda pitanje, zašto ne otići u kladionicu? informacije kojima raspolaže u kladionici su naposljetku puno objektivnije i manje je ovisan o sreći…

Nije dakako da se je kroz tu šumu zavaravajućih i lažnih informacija nemoguće probiti. Sasvim je moguće uzeti izvještaje, ustvrditi da Yahoo ima nepostojeću imovinu u obliku $4.693.656.000 goodwila, da laže o postojanju $4.693.656.000 kapitala, da istodobno podcjenjuje svoj povrat na kapital… A onda pronaći sljedeću procjenu u financijskim izvještajima i krenuti ispočetka s njom.

No ono što ja ovdje tvrdim je da je to apsolutno neracionalno. Potrebna razina obrazovanja i financijske pismenosti je tolika da bi prosječan čovjek trebao uz svoje redovno obrazovanje, život i posao trebao imati obrazovanje i znati raditi posao iznadprosječnog financijskog analitičara. U nekoj općoj slici, jasno je da je to savršeno suludo.

Da, možda je tužno što ekipa koja stvara pravila, zakone i standarde koristi svoju blizinu izvoru za svoje vlastite interese i time

  • sužava krug ljudi kojima je racionalno sudjelovati na financijskim tržištima;
  • narušava općenito efikasnost tržišta i blagostanje društva…

no stoji i to da je polovično obrazovanje gore od nikakvoga.

Novi zakon, niže zatezne kamate

stari ekonomski zakoni

 

Protekloga tjedna prilično je nezapaženo prošla najava Ministarstva financija da će (opet) predložiti (donijeti) nekakav novi zakon kojim će sniziti zakonske zatezne kamate. Kako će sniziti već sada besmisleno niske zakonske zatezne kamate, istodobno će sniziti i zatezne kamate koje dvije privatne osobe smiju ugovoriti između sebe.

Za one neinformirane, zatezne kamate su kamate koje strana € plaća strani $ ako ne izvrši svoje obveze kako se obvezala ugovorom. Recimo, € kupi nešto i potpiše da će to platiti u roku od tjedan dana, ali ne plati godinu dana. Na taj period od godine dana se onda obračuna zatezna kamata koju strana € plaća.

 

Bilo kako bilo, ovo je objašnjenje koje smo dobili od Ministarstva financija:

Zatezna kamata bitna je u smislu financijske discipline i ne smije biti preniska, no sada je previsoka, drže u Ministarstvu financija

Na stranu saznanje da u Ministarstvu financija postoji službenik sa magičnom okom za prepoznavanja prave i ispravne stope zatezne kamate, ovo objašnjenje je besmisleno. Iako strogo gledajući istinio, zatezna kamata nije u prvome redu bitna, ili postoji, zbog održavanja financijske discipline, već je to sustav nadoknade štete vjerovniku, strani $. Bez prevelikog ponavljanja, jednako recimo kao što ako netko iznajmi stan plaća naknadu za korištenje toga stana dok ga vlasnik ne može koristiti, tako i kroz zateznu kamatu dužnik € plaća vjerovniku $ naknadu za korištenje njegova kapitala. Sama stopa zatezne kamate je samo veća jer je

  1. vjerovnik $ protiv svoje volje ne može koristiti svoju imovinu – možda je jednostavno ne može staviti u alternativnu uporabu (prodati robu nekome drugome), možda sam mora podići kredit da bi plaćao svoje račune dok mu se € ne sjeti platiti, i tako dalje;
  2. postoji veliki rizik vjerovniku $ da se nikada neće naplatiti pa mora kompenzirati i taj rizik.

 

Ono što je ovdje opet bitno je primijetiti su dvije stvari.

Prva je ta koliko je zatezna kamata jednostavan i učinkovit mehanizam. Transparentna je, svi je mogu razumjeti, jednostavno ju je obračunati, a ni za dužnika € ni za vjerovnika $ ne povlači nekakve dodatne troškove odmah u startu.

Druga je ta da ovaj opisani ekonomski mehanizam, korištenje tuđe imovine protiv volje te strane, uopće ne zahtijeva zateznu kamatu. To je nešto što će se događati i bez same zatezne kamate, jednako to da će postojati dužnici € koji plaćaju van rokova i vjerovnici $ koji se pokušavaju naplatiti i kompenzirati pričinjenu si štetu.

 

Znači, nije toliko bitno da li vjerovnik ima mogućnosti obračuna zatezne kamate. Može primjenjivati bilo koju od gotovo bezbroj strategija na koju ga potiče gore opisana situacija. Možda više ne naplaćivati opomene, ali može stvoriti kojekakve druge naknade, može ranije koristiti agencije za naplatu potraživanja i ovrhe, može ugraditi cijenu rizika od neplaćanja u samu cijenu robe, može zahtijevati avansno plaćanje i tako dalje, i tako dalje…

Problem je dakako taj što, ako je zatezna kamata tržišni izbor, najjednostavniji i najjeftiniji mehanizam, svi drugi su mu inferiorni. Naplata kojekakvih izmišljenih naknada je relativno netransparentna i ne pogađa različite dužnike koji ne plaćaju sukladno visini njihova duga i vremenu kašnjenja, ovrhe su skupi mehanizam koji nikome ne koristi i opet ne pogađa različite dužnike sukladno visini njihova duga i vremenu kašnjenja, ugrađivanje troškova kašnjenja u cijene je skupo, a jednako kao i zahtijevanje avansnog plaćanja jednostavno isključuje dio potencijalnih kupaca i dovodi do manje poslovne aktivnosti, oštećen je i dužnik i vjerovnik i gospodarstvo u cjelini.

 

Ako ću skratiti ovaj post, mogu to napraviti i sljedećim odlomkom:

Cijene (kamate) nešto znače, a njihovo reguliranje može dovesti samo do loših i sasvim predvidivih posljedica. Osim za Ministarstvo financija, tada su posljedice nepredvidive, a ako se uopće i uoče to je samo poticaj za još jedno uvođenje reda u vidu novoga zakona koji će imati svoje posljedice.

 

Pozitivno bi pretpostavljam bilo to što je maksimalna zatezna kamatna stopa ionako i sada propisana zakonom i neupotrebljivo niska, tako da se sve to ionako događa i danas i tu stvarno neće biti nekakve velike razlike. Bilo bi loše, ali kako je ionako već loše, svejedno je.

Joseph Stiglitz je idiot

posebna vrsta idiota

 

Jeste li čuli da je Sudac Kolakušić odbio prijedlog predstečajne nagodbe Dalekovoda? 🙂

A jeste li svjesni da je sada u trenutku pisanja ovoga posta 18:04, a još uvijek nismo dobili bijesnu izjavu Ministra financija u kojoj prijeti navedenom sucu? Tja, bit će da ima drugih drugih stvari na umu ovih dana

No bilo kako bilo, iako zapravo užasno slična, ovo nije priča o ministru financija, ovo je priča o jednome sasvim drugome socijalistu pa da skratim…

 

Joseph E. Stiglitz je američki ekonomist. Nobelovac. Jedan “od 100 najutjecajnih ljudi na svijetu.” Mrzi Svjetsku banku, no bio je njen senior vice president i chief economist. Obamin ekonomski savjetnik. Čovjek koji ima 40 doktorata (btw. još jedan dokaz kontra modernog visokog obrazovanja). To je dakle Joseph E. Stiglitz.

Kako poslovni.hr iz kojeg god razloga prenosi članke iz WSJ-a, prenio je i njegovo mudrovanje naslovljeno Sud omogućio lešinarskim fondovima da ugroze buduća restrukturiranja duga. O čemu se radi? Neka Joseph E. Stiglitz objasni:

Argentina je vrlo inovativno stari dug zamijenila novim – za 30 ili nešto više centa po dolaru – uz obveznicu indeksiranu prema BDP-u.

No nekoliko “lešinarskih” fondova – među kojima je napoznatiji zloglasni hedge fond Elliott Management pod vodstvom milijardera Paula Singera – u argentinskoj su muci vidjeli priliku za strahovitu zaradu na teret argentinskog naroda.

Stare su obveznice otkupili za vrlo malen udio nominalne vrijednosti, a potom sudskim putem pokušali prisiliti Argentinu da plati 100 centa po dolaru.

Njihova je sudska strategija iskoristila standardnu ugovornu klauzulu zvanu pari passu, kojoj je cilj da svi potražitelji prava uživaju jednak status. No na opću nevjericu, američki je drugostupanjski prizivni sud New Yorka odlučio da to znači da, ako Argentina u cijelosti isplati dug onima koji su prihvatili restrukturiranje duga, mora lešinarima u cijelosti isplatiti ono što duguje.

Ili ne. Koji socijalistički šupak. Biram najmanje nebulozne rečenice, a on se ne može se suzdržati toliko da objektivno iznese cijeli slučaj, a da ne vrijeđa i prosipa ideologiju.

 

No dakle, situacija je ova:

Argentina se zaduži preko glave, izda obveznice u kojima piše da će sve imatelje tretirat jednako i onda ih prestane plaćat.

Nudi restrukturiranje duga imateljima obveznica, vratit će trećinu, odnosno vraćat će kamatu na trećinu.

Neki prihvate, neki ne. Ovi koji ne, tzv. lešinari, nadaju se naplatit više od trećine, ali do daljnjega im Argentina pokazuje srednji prst i ne isplaćuje ništa.

Kako sve isplate idu preko američkih banaka, nakon desetljeća pravne bitke tzv. lešinari dobe presudu kojom se naređuje bankama koje vode isplatu da ne smiju sudjelovat u kriminalnim radnjama, tj. smiju vršit isplate jedino ako se sve imatelje tretira jednako.

Ako oni koji su se nagodili dobivaju trećinu, svi moraju dobit bar trećinu. Ali, ali, oni koji nisu pristali otpisat dug Argentini, i dalje imaju svoje potraživanje, i mogu u teoriji tražit isplate dok se ne naplati sve 😀

 

Efektivne posljedice:

Nema dobrovoljne prisilnosti, ni “dobrovoljne prisilnosti”. Argentina će se morat ili nagodit sa svima, ili isplatit sve imatelje obveznica, ili efektivno nema pristupa financijskim tržištima.

Argentina prije ili kasnije mora vratit svoj dug.

Argentina može ne plaćat svoje obveze, ali Argentina se onda ne može ni dalje zaduživat.

Kul ne 😀

 

I što to onda naljuti čiku Stiglitza:

U tom je postupku pobijen temeljni princip modernog kapitalizma, taj da je potreban novi početak kad dužnici ne mogu platiti vjerovnicima.

Fu.k you.

 

Nije, sljedeće je:

Nedavno donesena odluka američkog prizivnog suda mogla bi poremetiti tržišta javnog duga, a moglo bi se dogoditi i da SAD izgubi status dobrog izdavača državnih obveznica.

Heh, pitam se zašto… Fu.k you.

 

No ozbiljno. Evo posljedice/”problema”:

Na kraju krajeva, koja će zemlja u razvoju koja skrbi o dugoročni interesima svojih stanovnika biti spremna izdati obveznice kroz američki financijski sustav kad američki sudovi – i mnogi drugi ogranci američkog političkog sustava – dopuštaju financijskim interesima da nadjačaju javni interes?

Evo problema. Retoriku na stranu, vraćamo se na efektivne posljedice.

Ovakav razvoj situacije u kojima se “onemogućuje” (jako slabo i neefektivno, no ipak onemogućuje) državama da svojevoljno otpisuju dugove, ovakav razvoj situacije u kojemu postoji minimum minimuma kontrole nad zaduživanjem države dovodi to toga…

Da će se mnoge zemlje, posebice zemlje u razvoju, prestat (neracionalno) zaduživat. Da će biti prisiljene trošit u okviru svojih mogućnosti.

A doista, ima li veće noćne more za jednoga socijalista koji sanja simultane deficite na svjetskoj skali i ekspanzije duga koji nikada neće biti vraćen na svjetskoj skali?

 

Priznajem, iz svega ovoga može se prije svega zaključiti da je Joseph E. Stiglitz teški socijalist, da je zao čovjek, štošta toga.

No u obranu naslova svojega posta prilažem sljedeće činjenice:

1) teški je socijalist,

2) pokušava mi prodat pljuvačinu i uvredu zdravoga razuma koju je napisao u svome članku kao nešto ozbiljno.

PDV je podbacio kao porez

i o poreznom statusu planine Athos

 

Planina poluotok Athos nalazi se u Grčkoj nedaleko Soluna. Krasan je to kraj s dugom poviješću. U antici je tamo postojao pokoji grad koji je kasnije napušten. Navodno je neki perzijski kralj tamo proveo tri godine dok je palio po Grčkoj. U vremenu Bizanta tamo više nije bilo gradova, ali sagrađena je hrpa samostana. Turci su davali privilegije tim samostanima i gotovo istovremeno ih pljačkali, Rusi su ih donirali, svojatali ih i konačno iskrcavali vojsku tamo, nacisti su bili u razgledavanju i Hitler je brdu odobrio poseban status, a Grci su im potvrdili/dali taj poseban status nakon II. svjetskoga rata. Poseban status znači prije svega zabranu pristupa ženama (i sukob sa EU oko toga…), kao i de facto zabranu pristupa svima koji nisu pravoslavci (tamošnji samostani žestoki su protivnici ekumenizma…)

Planina poluotok Athos isto tako je i područje s posebnim poreznim statusom. Pokušaji čitanja novoga hrvatskoga zakona o PDV-u stoga počinju, a bogme sudeći po ovome gore, često i završavaju, sa planinom Athos.

 

Neke novosti u novome zakonu o PDV-u:

x isporuka dobara strankama koje nisu obveznici PDV-a u drugim državama članicama EU

Prema novome zakonu o PDV-u, uvoz dobara iz EU za porezne obveznike (kompanije) više se ne tretira kao uvoz, već kao stjecanje iz država članica EU. PDV na taj uvoz više ne obračunava carina, već je porezni obveznik to dužan napraviti sam. Osim kompliciranja života poreznom obvezniku sa kompliciranijom procedurom, kako se taj obračun vrši i plaća putem PDV obrazaca, efektivno, naplata dobrog dijela PDV-a se pomaknula 20 do 40 dana ovisno o tome u kojem dijelu mjeseca je izvršen taj uvoz.

Ili, to je taj famozni „previd“ ministarstva financija u vijestima ovih dana. Na veći dio uvoza koji će biti izvršen u prosincu, PDV će biti uplaćen tek u siječnju iduće godine. Kako proračun obračunava prihode, ili bi trebao, na principu primitaka, a ne prihoda, eto rupe.

 

Kod isporuka dobara fizičkim osobama stvari su mnogo luđe.

Najprije imamo koncept praga stjecanja prema kojoj svaka fizička osoba mora pazit koliko dobara kupi iz i u inozemstvu, i ako kupi više od vrijednosti 77.000 kn (rezident RH, svaka država članica ima svoj arbitrarni iznos), onda se ta fizička osoba mora registrirat kao mali porezni obveznik kako „ne bi više varala državu i plaćala bi domaći PDV umjesto da plaća strani.“ Ali kao mali porezni obveznik, za razliku od ostalih poreznih obveznika koje uđu u sustav PDV-a iz bilo kojega razloga, nema prava odbitka pretporeza. OK? Zašto ne, u krajnjem slučaju, izmislit neku djelatnost i odbijat si pretporez? Ozbiljno? Ne znam, stvarno ne znam. I koja je onda poanta ovoga? (Znam ja koja je, samo je užasno glupa… Kao, sprečavat će se “uvozno poduzetništvo” bez ulaska u sustav PDV-a, no što to zaboga znači na razini EU?)

Dalje imamo koncept praga isporuka. Ako kompanija prodaje dobra državljanima drugih članica, jednostavnosti radi može im zaračunavati svoj „domaći PDV“. Ali, svaka država članica određuje koliko može maksimalno prodat njenim državljanima, ili se mora kod nje registrirat za PDV. Konkretno, inozemna kompanija može isporučiti u Hrvatsku dobara privatnim osobama do vrijednosti 270.000 kn, a nakon toga se mora registrirati i početi plaćati domaći PDV. Isto je u svim drugim državama članicama.

Implikacija prva je ta, da ukoliko se želi koristiti ta „pogodnost“, kompanija „izvoznik“ mora pratiti 27 različitih pragova isporuke, ne samo njihovu visinu nego i isporuke u tih 27 država članica i onda se registrirati za PDV kako ih prelazi.

Implikacija druga je ta, da bilo kakva ozbiljnija prisutnost na tržištu neke zemlje članice znači i to da će kompanija u startu biti registrirana za PDV u toj zemlji članici (odnosno, u 27 drugih njih) i neće niti koristiti tu pogodnost. 27 registracija, molim lijepo.

Ono što je u praksi nama ovdje zanimljivo je kupnja na online trgovinama u drugim članicama EU i plaćanje niže, strane, stope PDV-a koja varira od niže do 0%. Ono što također pokušavam ovdje zapravo reći je da su ove najave meni užasno naivne. Možda postoji način da se to zaobiđe, možda, stvarno ne znam, ali bar po duhu zakona, puno strke, a malo koristi.

 

x reverse charge u tuzemstvu (građevina)

Reverse charge u tuzemstvu, za razliku od međunarodnog i prisutnosti tri strane, je pomalo čudan koncept. Ukratko, znači da kada jedan obveznik PDV-a isporučuje drugom obvezniku PDV-a neke (građevinske) usluge, izdaje mu fakturu bez obračunatog PDV-a i umjesto toga mu napiše prijenos porezne obveze, ili, sam si obračunaj PDV na tu ulaznu fakturu. Ali, kada to radi, a kada ne radi?

Riječima poznate nam licemjerne tete Nade Čavlović Smiljanec, ako podizvođač izvođaču radova doveze beton – obračunava PDV na fakturi. Ali, ako taj beton i izlije u temelj, i njegov šljaker ga malo pogura lopatom ovamo onamo, onda PDV obračunava kupac usluge. Nije uopće bitno što je tu u pitanju u svim bitnim elementima ista stvar. OK? Sama pak odluka o tome da li zaračunati PDV ili na fakturi napisati reverse charge postaje ovisna o… specifičnom zakonu koji (osim što postoji bez stvarne potrebe) uređuje gradnju, pravilniku o zbrinjavanju željeznog otpada i sl. OK?

I onda netko mora znat sve te zakone, ali ne samo to, mora znat kako ih porezna uprava interpretira da bi izdao najobičniju fakturu. OK?

 

x prijevoz putnika

Ako prevoziš putnika, dužan si mu zaračunati PDV. I to za svaki dio puta posebno, za svaku zemlju kroz, ispod i nad kojom ga provoziš. EU smatra da je to potrebno primjenjivati čak i na aviokompanije, samo što ni ona ni ja nismo sigurni kako i zašto. Hrvatska smatra da je to potrebno primjenjivati na autobusni i željeznički prijevoz, i iskoristila je tu „mogućnost“ te će oporezovati takav prijevoz kroz svoj teritorij PDV-om.

Većina EU zemalja je suprotnog mišljenja. Osim što je to besmisleno, jer naime jednako kao što na tvojem teritoriju ne nastaje nikakva potrošnja ako ti netko leti iznad glave, tako ne nastaje ni ako se netko preveze cestom na tvojemu teritoriju (osim eventualno plaćanja cestarine)… Osim što je to besmisleno skupo je za provođenje, upitne je isplativosti i unosi svima nepotrebne kombinacije u život.

No još neke zemlje odlučile su oporezovat prijevoz putnika cestovnim prijevozom, uključujući Sloveniju, Austriju i Njemačku. Račun za kartu za autobus na relaciji Zagreb – Berlin trebao bi sadržavati 4 različita PDV-a obračunata proporcionalno broju kilometara puta.

Za autobusnog prijevoznika procedura ide nešto poput:

  1. provjeri da li EU zemlja kroz koju voziš putnike oporezuje prijevoz putnika?
  2. ako da, pronađi taj jedan ured u cijeloj zemlji kojem se možeš obratiti (?), nađi nekoga tko bi trebao govoriti engleski (?), registriraj se za tu djelatnost
  3. prati porezne propise te zemlje i na temelju toga obračunavaj PDV
  4. prati porezne propise i onih zemalja koje ne oporezuju prijevoz putnika, jer uvijek mogu početi, štoviše, direktive EU ih na to “potiču”.

 

Kul, ne?

 

Ne, zapravo nije.

 

PDV je podbacio kao porez. Kao prihod državnoga proračuna još se i drži nekako, i nisam na to mislio, no ono na što jesam je sljedeće. Jedno od glavnih obećanja prije uvođenja PDV-a bila je jednostavnost, efikasnost i jeftino prikupljanje. I to ne samo za državu, već, mnogo važnije, za one koji plaćaju taj porez, porezne obveznike.

I tada i danas, svaka iole veća kompanija (ne ogromna, par desetaka ljudi) mora plaćati posebnu osobu koja će se baviti samo ili uglavnom oporezivanjem dohotka. Obračunavati same plaće, voditi evidenciju o zaposlenicima, o njihovim kreditima, obiteljskom statusu, mjestima školovanja njihove djece, zdravstvenom osiguranju njihove djece, o njihovim mirovinama, o doživotnom čuvanju obrazaca za uplatu njihovih plaća. Pomalo bolesno, zar ne? Kakve veze ima, i zašto se poslodavac bakće sa ičime od toga?

PDV doista jest bio sve samo ne to, ali danas se približio tome. Tijekom vremena, PDV se počeo komplicirati kombinacijom političkih podilaženja određenim interesnim skupinama i istodobnom željom države da iscijedi zadnju kunu koju može, uvodeći piz.arije poput oporezivanja amortizacije PDV-om. Hej, amortizacije.

Ulazak u EU je u tome procesu debela točka na i. Problema je mnogo. Dio proizlazi iz toga da EU zapravo još uvijek nije jedna država, i da je nemoguće uz to imat jedan sustav oporezivanja PDV-om. Dio proizlazi iz političkih podilaženja određenim istresenim skupinama u EU. Dio proizlazi iz istodobnih želja članica EU i same EU da se iscijedi zadnja kuna (tj. euro) koji se može. I onda se rade kompromisi između svih njih.

Pa tako imamo ne jedno ili dva, već 10+ općih pravila oporezivanja. Svako drugo to opće pravilo oporezivanja ima ne jednu ili dvije iznimke, već iznimke od a do m. Svako pravilo, svaka iznimka, može se različito tumačiti, i tumače ga uglavnom kako žele porezne uprave u zemljama članicama. Jer primjerice, hrvatski Zakon o PDV-u ima cca 90 stranica, Pravilnik o PDV-u ima cca 120 stanica, i skupa su skoro bezvrijedni bez različitih tumačenja i uputa porezne uprave.

Samo poslovanje s EU preraslo je iz jedne situacije (izvoza) u 101 situaciju koja se svaka tretira drugačije. Potrebno je poznavati porezni sustav svake zemlje članice. I to ne samo zemlje članice, već i podužeg popisa posebnih teritorija. A zašto bi zaboga itko u Hrvatskoj trebao znati išta o poreznom statusu planine Athos u Grčkoj? O poreznom statusu talijanskih voda jezera Lugano? O poreznom statusu Suverene baze Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske Akrotiri i Dhekelia?

I tako danas, svaka kompanija koja posluje na tom jedinstvenom tržištu dolazi u situaciju da mora imati ne samo osobu zaduženo za nešto blesavo poput poreza na potrošnju, već i nekoliko poreznih savjetnika, po mogućnosti u različitim zemljama, kako bi obračunavala porez na potrošnju. Hej. Porez na potrošnju.