Centralizacija kao rješenje

 

I. Slavko Linić br. 1632

Poslovni.hr nam jučer u članku Linić: Kroz COP ćemo uvesti red u trošenje proračunskog novca prenosi neka razmišljanja (čitaj: prijetnje svima i svakome) ministra Linića na temu plaća. Ukratko:

da će od 1. siječnja svi zaposleni u javnom i državnom sektoru biti u jedinstvenom sustavu Centralnog obračuna plaća (COP) kako bi se utvrdilo tko i gdje nenamjenski troši proračunski novac za neralne plaće i izdatke te uvelo reda.

“Prema tome, reda će se uvesti, sve će biti pod kontrolom i nadzorom”, kazao je Linić ističući da će, umjesto ljudi koji su do sada išli u nadzor da bi dobili podatke, to od sada raditi računalo i slika o tome kako se troši novac građana Hrvatske biti će daleko jasnija.

Smatra da će COP dovesti do ušteda. “Sada će sustav pokazati gdje se i kako može smanjiti, a efekt će biti racionalnost poslovanja građana i privrede, a jedan dio će završiti u proračunu”, rekao je Linić.

No, napominje kako je trenutno teško procijeniti o kojem broju je riječ. “To je teško procjeniti jer to je ta, rekao bih, hrvatska glupost. Agencije su formirane zato da budu neovisni regulatori, nadzornici, da politika nema utjecaja na njih, a oni su shvatili da je to neovisnost kako da brinu o sebi i svojim prihodima, kako da neracionalno troše i nikome ne polažu račune”, rekao je Linić.

Kao što će to često događa nakon čitanja izjava ministra Linića, prva reakcija je često zbunjeno češanje glave i Ha?

Tek negdje nakon toga dolazi… O Bože, pomozi nam svima.

 

Znate što je to COP? COP je jedna web aplikacija kojom se obračunavaju plaće. Slično običnom modulu računovodstvenih aplikacija kakve postoje po svim tim ministarstvima, agencijama, školama i kuda sve ne, unose se podaci o državnom zaposleniku, radnome mjestu, godinama provednom na istom radnom, broju djece, veličini cipela i čemu sve ne na temelju čega valjda plaćaju državne zaposlenike. Jednako kao i obična računovodstvena aplikacija, ta web aplikacija koju razvija FINA onda obračunava plaće.

Ono što je važno primijetiti u vezi Centraliziranog obračuna plaća je sljedeće:

  1. tu aplikaciju treba razviti, održavati i za nju pružati podršku – FINA zapošljava zbog toga;
  2. oni koji su do sada obračunavali te plaće u svojim aplikacijama po raznim državnim institucijama neće dobiti otkaz – osim što je državnom zaposleniku otprilike nemoguće dati otkaz, netko će te podatke i dalje morati utipkavati u FINA aplikaciju kao što ih je do sada utipkavao u neku drugu aplikaciju;
  3. postojeće aplikacije koje tome služe dolaze kao moduli većih računovodstvenih aplikacija i ne čini mi se vjerojatnim da će samo zbog toga cijene istih pasti ako se plaća njihovo održavanje;
  4. plaće se ionako obračunavaju na temelju zakona i kolektivnih i inih ugovora državnih zaposlenika – nisu izmišljene i samim centraliziranim obračunom neće pasti;
  5. MF ionako ima uvid u sve podatke u koje će imati uvid putem centraliziranog obračuna.

 

A kada kažem da ima uvid u sve podatke, ne samo da može zatražiti i dobiti podatke o bilo kojem obračunu plaće u državnoj upravi, ne samo da te podatke ionako može vidjeti iz ID i inih obrazaca, već se od početka 2014. godine uvodi novi porezni obrazac za dohodak koji zamjenjuje dosadašnje, a putem kojeg će porezna uprava na mjesečnoj bazi dobivati sve podatke (umjesto kao do sada dio njih) o isplatama svakome pojedinome zaposleniku u RH (ne samo u državnoj upravi) i o cjelokupnoj strukturi tih isplata.

 

OK, a koja je onda svrha COP-a?

Djeca pozdravljaju junaka koji odlazi u borbu protiv hrvatske gluposti

Djeca pozdravljaju junaka koji odlazi u borbu protiv hrvatske gluposti

 

II. Centralizacija kao rješenje

I dok i ja mislim da Hrvatska ima prevelik broj jedinica općina, županija i sl., dok ne vidim ponte u tome da se štojaznam, dupliraju funkcije županije u Čakovcu i Varaždinu, i da se dupliraju funkcije općine u Donjeg i Gornjem Selu, prije svega je važno primijetiti da je sada Hrvatska zapravo užasno centralizirana zemlja. I tijekom zadnjih godina iskaču “rješenja” poput COP-a kojima je cilj dalje je centralizirati.

No pitanje koje se postavlja je, da li to ima ikakvoga smisla? Uzmimo primjer obrazovanja. Neovisno o tome što mi mislili o tome, država će htjeli mi to ili ne htjeli obrazovati i “obrazovati” djecu. No da li nam onda u situaciji toj i takvoj uz državno obrazovanje treba i državno Ministarstvo obrazovanja?

 

Jedan način za organizirati to obrazovanje je da država kaže, imamo toliko i toliko novca, po učeniku možemo godišnje izdvojiti toliko i toliko kuna, i taj novac da… županijskoj jedinici koja se bavi obrazovanjem. Taj novac pokriva i plaće učitelja, i trošak administracije koja “podržava” to obrazovanje, i trošak školskih klupa, i školskih zgrada, i vozila koja posjeduju “ministarstva”.

Drugi način za organizirati to obrazovanje je da imamo to famozno Ministarstvo obrazovanja koje zapošljava x stotina ljudi, koje plaća sve od zadnje školske klupe do cipelarine profesora u školi, koje svaku odluku propisuje, pregledava, kontrolira i lupa žig na deset razina.

 

Što je efikasnije, i što može biti efikasnije?

Teoretski, ne znamo. Odnosno znamo, prvo je očito efikasnije:

  • zaposlenici sustava obrazovanja ipak nisu krvoločni lopovi, s manje formalnih i više neformalnih kontrola trošak samoga sustava bit će manji;
  • kada se zamjeni 10.000 birokrata koji nadgledaju trošenje novca na državnoj razini sa jednom kontrolom koja kopira tržišni mehanizam (imate toliko novca i snađite se) sustav će biti i puno fleksibilniji;
  • istodobno će sama sredstva će biti efikasnije alocirana na različite troškove – na primjer, lokalna razina države bolje od središnje zna da li profesorima platiti x kuna i nabaviti nove klupe za školu, ili profesorima platiti x + trošak novih klupa kuna.

 

Dakako, to je samo teorija na koju bi Slavko Linić odmah odmahnuo rukom, no srećom, ne moramo se oslanjati samo na teoriju. Igrom slučaja, u našoj blizini imamo prirodni eksperiment poznat kao Federacija BIH.

Federacija BIH, nekoć znana i kao tzv. muslimansko-hrvatska federacija rezultat je rata u BIH. Prostire se na 51% BIH, a prilikom njenoga formiranja uvjet nastanka postavljen od strane hrvatske strane bio je i decentralizacija – odnosno da ta federacija sliči što je manje moguće državi. Tako je nastalo 10 županija, a tih deset županija imaju isključive ovlasti, između ostaloga, na područjima zdravstva i obrazovanja. Tokom godina taj sustav nalazi se pod kontinuiranim napadom zbog neefikasnosti, zbog troškova županskih vlada i ministarstava, a središnja vlada u Sarajevu ustrojila je protivno ustavu svoja ministarstva obrazovanja i zdravstva kojima teži ukinuti te funkcije na županijskim razinama i “pojeftiniti državu”. (Ovo nam je važno za analizu jer trenutno ta federalna još uvijek ne rade ništa.)

 

Taj sustav nije efikasan, OK? Osim što ispada da funkcionira bolje no što je itko mogao zamisliti kada je uspostavljen:

Zdravstvo kao primjer

Funkcionalni pregled sektora zdravstva u BiH urađen sredstvima EU 2005. godine pokazao je da su u FBiH i u svih 10 kantonalnih ministarstava zdravstva (neki su i ministarstva za socijalnu zaštitu) bila 92 zaposlena, a u Federalnom ministarstvu zdravstva 82 zaposlena… Taj je omjer sada još nepovoljniji za kantonalna ministarstva jer je broj zaposlenih u Federalnom ministarstvu povećan. Ukupno 82 zaposlena (uključujući i ministre) u 10 kantonalnih ministarstava imaju u nadležnosti uvjerljivo najveći dio implementacije organizacije zdravstva. Na drugoj strani, imamo Federalno ministarstvo zdravstva koje je, osim implementacije federalnih projekata (iz kredita Svjetske banke i sličnih izvora) i s vrlo malo obaveza za implementaciju sistema, imalo 82 zaposlena.
Šta bi se desilo ako bismo imali samo jedno ministarstvo zdravstva u FBiH? To bi ministarstvo sigurno imalo znatno više od 174 zaposlenih (zajedno svih 11 ministarstava). Zašto? Pa, jednostavno zato što bi za implementaciju na terenu trebalo više ljudi. Nekome iz Sarajeva u Tuzli ili Livnu trebalo bi više vremena da nešto uradi, nego da to rade lokalni ljudi, što znači da bi takvo jedinstveno ministarstvo angažiralo veći broj ljudi za rad na terenu nego što ih sada zapošljavaju sva kantonalna ministarstva zdravstva.

Samo da kratko podsjetim da Ministarstvo “zdravlja” u RH navodno ima nekakvih 576 zaposlenih, ne računajući pri tome HZZO, HZJZ itd.

Pa dalje:

Za primjer možemo uzeti centralizirano zdravstvo u RS-u i decentralizirano u Federaciji. Ukupni troškovi Fonda zdravstvenog osiguranja RS-a u 2010. godini iznosili su 573,7 miliona KM. Od toga je za administraciju Fonda izdvojeno 20,5 miliona KM, što čini 3,57 posto ukupnih troškova Fonda.

Nasuprot tome, u deset kantonalnih i jednom federalnom fondu zdravstvenog osiguranja u decentraliziranoj FBiH ukupni troškovi bili su 1,09 milijardi KM, od čega je za svu administraciju (u 11 fondova) izdvojeno 25,27 miliona KM, što čini 2,3 posto ukupnih sredstava. Dio troškova jedinstvenog fonda u RS-u za administraciju bio je 1,55 puta veći od izdvajanja za kompletnu administraciju u 11 fondova u FBiH. Administracija u decentraliziranim sistemima jeftinija je zato što je bliža mjestu gdje djeluje, pa se posao može obaviti uz angažiranje manjeg broja ljudi i uz manje materijalne troškove. Ko želi, može analizirati i druge države i druge sektore i doći će uglavnom do sličnih pokazatelja.

To se može vidjeti i iz usporedbe troškova administracije u FBiH i RS. Kad se posmatraju svi nivoi vlasti, iz budžeta u RS-u za administraciju se izdvaja 8,09 posto, dok se u FBiH za administraciju izdvaja 6,12 posto. Dakle, administracija u decentraliziranoj Federaciji jeftinija je od one u centraliziranom RS-u.

 

Zaključno, ne, centralizacija nije rješenje.

Oglasi

Pitanje električne mreže

o problemu kalkulacije u modernom socijalističkom društvu

 

Prije dosta dana provrtio se uokolo online tekst ne temu prilagodbe električnih distributera u SAD-u na “trijumf” tzv. solarne revolucije. Npr., Business Insider je to obradio u članku Utilities Struggling With Rise Of Solar, a iz istoga ja prenosim najzanimljiviji dio sa kraja:

And earlier this year, Bloomberg’s Chris Martin and Noreen S. Malik quoted the CEO of Duke Energy, the largest utility owner in the country, that solar was truly disruptive.

“It is obviously a potential threat to us over the long term,” said Jim Rogers, chairman and chief executive officer of Duke Energy Corp. (DUK), the largest U.S. utility owner.

“There’s been a huge effort to build solar on the rooftop, both residential and commercial…All of this is leading to a disintermediation of us from our customers.”

“If the cost of solar panels keeps coming down, installation costs come down and if they combine solar with battery technology and a power management system, then we have someone just using us for backup.”

Koji šupci, ha? Velike zle korporacije koje daju uokolo izjave da je solarna energija truly disruptive, bad i sl. Zle korporacije žele zagađivati okoliš! Hah!

 

No, da. A što se stvarno događa je sljedeće:

Raste broj solarnih instalacija. I čini se da ne samo raste, ne se povećava i brzina kojom raste. Solarna energija postaje isplativa, rekli bi, i ljudi instaliraju. Sada, da li stvarno postaje isplativa, ili je “isplativa” zbog subvencija, stavimo to na trenutak na stranu jer nam trenutno nije važno. Ono što je važno je da uz dane uvjete kakve jesu na tome reguliranom+subvencioniranom+oporezovanom tržištu, pojedincu (kompaniji) postalo je isplativo rastrgat svoj krov i instalirat na njega solarne panele.

 

A iz nekih osnova ekonomije znamo…

Što je fiksni, a što varijabilni trošak?

Fiksni trošak je trošak koji neki subjekt ima samim svojim postojanjem i poslovanjem – trošak koji ima prodao robu u vrijednosti od 1 kn ili 1.000.00.000.000 kn. Što je fiksni trošak pružatelju električne energije? Elektrane. Oprema. Električna mreža.

Varijabilni trošak je trošak koji se mijenja ovisno pruženoj usluzi. Recimo, uz prodaju od 1 kn varijabilni trošak je recimo 0,5 kn. Za prodaju od 1.000.00.000.000 kn varijabilni trošak je recimo 500.00.000.000 kn. Što je varijabilni trošak pružatelju električne energije? Plaće radnika u elektranama. Ugljen. Tiskanje i isporuka računa.

Kužimo se? Granica između fiksnog i varijabilnog troška je naravno mutna, ovisno o uvjetima stavke lutaju iz fiksnih u varijabilne. No koliko god granica bila mutna, dalekovod je uvijek fiksni trošak, dostava računa ovisna o broju korisnika i stoga varijabilni.

Kako se pokrivaju fiksni troškovi? Raspodjelom uz varijabilne troškove. Drugim riječima, što veći broj kupaca, što veći varijabilni troškovi, što veća prodaja, to bolje, jer se fiksni troškovi raspoređuju po široj bazi. Svaki dodatni kupac/jedinica robe kako preuzima dio fiksnih troškova omogućuje niže ukupne troškove po kupcu/jedinici robe i ukupni troškovi po kupcu padaju.

 

Pitanje troška dostave naprotiv troška proizvodnje električne energije (prvi su uglavnom fiksni, a drugi varijabilni troškovi)?

Može li se (fiksni) trošak dostave obračunavat sam po sebi, može li se kupcu naplaćivat nekakva… mrežarina posebno, a potrošena energija posebno? Da, može. No ima jedan problem… To je obračun koji nas, ako točno obračunamo troškove (toliko smo potrošili na dostavu, a toliko na proizvodnju struje) i raspodjelimo ih kupcima, sada jako brzo dovodi u problem. Zašto? Zato što je (električna) energija jedan proizvod, no stižemo do toga…

 

Jim Rogers, CEO Duke Energy Corp. (DUK) izjavio je dakle da ih korisnici solarnih panela upotrebljavaju kao backup. Cijela poanta gradnje dalekovoda i provlačenja žica do kupca postaje… naplata povremenog rijetkog korištenja, ili alternativno, naplaćivanje nekakve mrežarine. Pitam: da li takav kupac opravdava dovlačenje žica do njega?

Ne…

Taj kupac efektivno ne ni postoji. OK, ako mu naplaćuješ nekakvu mrežarinu djelomično postoji, djelomično snosi fiksne troškove proizvodnje električne energije od strane velikoga sustava, no svejedno… Fiksni troškovi po kupcu rastu. To je ono što u osnovi piše u likanom članku. Fiksni troškovi po kupcu električne energije od strane elektroindustrije rastu sa širenjem solarne energije.

 

Rješenje:

  1. Izdavati veće račune onima koji još uvijek kupuju energiju od elektroindustrije – problem i trenutno rješenje;
  2. Napraviti takav obračun cijene proizvoda kupcu, tako formirati cijenu, da sam priključak na mrežu (mrežarina) nosi najveći dio računa i efektivno solarnu energiju opet učiniti neisplativom – problem 2, sa regulatorom i zakonom.

 

O problemu 2:

OK, ne znam točno kakve su regulacije u SAD-u i kako bi gospodinu Jim Rogersu to prošlo. No poanta je sljedeća, teoretski, ako ne postoji regulatorna zabrana te vrste, i ako solarna energija postaje isplativa ili “isplativa”, vjerojatni tržišni rezultat je upravo taj, događa se restrukturiranje unutar elektroindustrijskog sektora sa mnoštvom vertikalnih integracija, cijene se formiraju tako da solarna energija opet postaje neisplativa (jer bi inače svaka zgrada solarna revolucionarka morala izgradit sustav za cjelogodišnju samodostatnost) i solarna energija se ne koristi.

Kvaka 22:

To će se ionako na kraju dogodit, regulacija to ionako može samo zadržat i potaknut par bankrota u međuvremenu…

 

A sada, kako uopće optimalno dizajnirati sustav proizvodnje distribucije električne energije?

Jer imamo dva ekstrema.

Prvi je (skoro) svaka zgrada svoja elektrana.

Drugi je niti jedna zgrada elektrana i svi na električnoj mreži.

Koji je bolji?

 

U stvarnome svijetu nema tih ekstrema, ovisi. Do Begovog Razdolja (ili ubaci ime sela po želji) vjerojatno i nije bilo smisleno povlačit dalekovod, pa je ipak provučen radnoga naroda radi. Takva je distribucijska mreža kakvu danas recimo u Hrvatskoj imamo predimenzionirana, gubici u prijenosu su veliki, računi su stoga veći… Zgradi koja se nalazi nedaleko hidroelektrane ili centru grada opet nema smisla ugrađivat solarne ploče. Struja je tu, pod nosom.

Hoću reći, da ne znam. Kako organizirati proizvodnju električne energije na razini cijeloga društva? Ne znam. Ali znam da tržišni subjekti upotrebljavajući cjenovni sustav to znaju. I kada se dogodi tehnološki skok poput efikasnijih solarnih ploča, prilagodit će se i sustav će i dalje djelovati optimalno.

 

No sljedeće znam:

Isplativost ili neisplativost solarne energije ne ovisi samo o trenutnoj računici, nego i rezltatu nakon neizbježne tržišne prilagodbe. U krajnjoj liniji, ako se želi sam proizvodit električnu energiju, to je isplativo jedino ako postoji prava samodostatnost (mogućnost iste) – samodostatnost tijekom cijele godine zajedno sa uračunatim troškovima ogromnih akumulatora i sl.

Na bilo kojem području koja je nekakva ekonomska cjelina (velika, mala, selo, grad, rijetko nasljeno brdo, gusto naseljena kotlina) mač sječe ovako: Ili svaka zgrada ili nijedna. Ako se isplati, dalekovodi će zahrđat i svi će sami proizvodit svoju električnu energiju. Ako se ne isplati svi će imat priključak na elektranu. Koje konkretno od toga dvojega ne znam, no znam da je jedno.

Znam da ni državni planeri ne znaju koje je od toga optimalno.

Znam da se trenutno na tržištu misalociraju resursi kako postoje zgrade u urbanim područjima koje instaliraju solarne ploče – uz trenutni tehnološki stupanj svaka zgrada je nebulozan rezultat.

HRT treba ukinuti

trebalo je, odavno

 

Jeste li čuli da je HRT napokon prešao na 16:9 format? Pa i nije baš, evo išao sam upravo upalit TV i provjerit, i nije baš.

A jeste li čuli da je TV kalendar opet skoro ukinut? Kao previše je desničarski, i previše je zanimljiv, i previše ga ljudi hoće gledati, pa što ne… Nije na kraju ukinut, ali je skraćeno vrijeme trajanja i prebačen je u još bezvezniji termin, tamo gdje ga više ne mogu pratiti ni školska djeca, i ostaju jedino umirovljenici.

 

HRT treba ukinuti.

Kao dokaz ovoga puta prilažem dio izvješća državne revizije iz 2010. godine:

Informacijski sustav

Ustrojen je samostalni odjel informatike, prema Pravilniku o unutrašnjem ustroju HRT. Prema izvješću odjela informatike, HRT nema integralni poslovni informacijski sustav. Sustav se sastoji od više povezanih komponenti koje su dograđivane na različitim tehnološkim platformama. Jezgru čine najstariji integralni računovodstveni sustav izgrađen 1972. oko kojeg je izgrađen niz aplikacija i aplikacijskih sustava koji datiraju od 1993. Spomenuti sustav ne zadovoljava potrebe poslovanja, jer ne pruža podršku za kontroling funkcije. Zbog slabosti u funkcioniranju postojećeg informacijskog sustava u tijeku je uvođenje novog integralnog poslovnog sustava. Ciljevi uvođenja novog informacijskog sustava su organizacija radnih i poslovnih procesa u skladu s prihvaćenim aktivnostima i njihovim ciljevima, optimalizacija organizacijskog ustrojstva usklađenog s procesom rada, te informacijska podrška novim poslovnim procesima i ustrojstvu.
U 2002. ravnateljstvo je donijelo odluku o pokretanju nabave novog integralnog poslovnog informacijskog sustava. Studija opravdanaosti projekta i pripravnosti HRT za provođenje projekta izradilo je konzultantsko društvo u ožujku 2004.

U studiji je navedeno kako postoje znatne mogućnosti poboljšanja poslovanja koje se mogu ostvariti poboljšanjem poslovnih procesa, organizacije i uvođenjem novog informacijskog sustava, te su predložene tri etape projekta. Upravni odbor projekta, koji je imenovan u srpnju 2003., prihvatio je studiju konzultantskog društva u travnju 2004., te je odlučio o nastavku projekta prema utvrđenim etapama.

U prvoj etapi izrađena je studija za pripremu nabave, kojom su utvrđeni metodologija rada, opseg i ciljevi projekta, zajednički ciljevi 16 glavnih poslovnih procesa, plan implementacije novog informacijskog sustava, te prijedlog sljedećih etapa projekta. Upravni odbor projekta prihvatio je studiju u srpnju 2004. Navedeno je da ne postoje jasne, dokumentirane i dostupne pslovne strategije i programsko usmjerenje, kašnjenje u izradi drugih planskih dokumenata, nedostaci sustava poslovnog izvješćivanja, nekoordiniranost, nejasno utvrđene razine odgovornosti, nedostatak prijenosa odgovornosti na niže razine menadžmenta, neprovođenje odluka, te nepravodobni i nepouzdani podaci.

Predložene su preporuke koje se odnose na razvoj poslovne strategije, donošenje odluke od dugoročnom planiranju prelaska na organizaciju produkcijskih timova, donošenje odluke o načinu raspodjele prihoda od pristojbe između podružnica, utvrđivanje jasne strukture delegiranja odgovornosti i poštivanja kompetencija, strukture poslovnog izvješćivanja, postavljanja i praćenja ostvarenja ciljeva, te sustava nagrađivanja ravnateljstva i višeg menadžmenta.
U siječnju 2005., na temelju odluke ravnateljstvo pokrenuta je druga etape projekta. Ciljevi druge etape bili su detaljno analizirati stanje i utvrditi uzroke problema postojećeg stanja poslovnih procesa, utvrditi nove procese i potrebnu informatičku i organizacijsku podršku, educirati zaposlenike o primijenjenoj metodologiji, upoznati ih s pronađenim rješenjima i uključiti u pronalaženje rješenja, te izraditi plan implementacije. Rezultati druge etape (predloženi razvoj organizacije, dokumentacija o novim procesima, specifikacija novog informacijskog sustava, plan implementcije) predočeni su Upravnom odboru projekta u srpnju 2006., a do vremena obavljanja revizije (prosinac 2009.) nisu usvojeni. Prema Izvještaju, druga etapa projekta se smatra završenom, iako nije ostvarila ukupan rezultat, odnosno nije utvrdila novu organizaciju, nego samo dokumentirala buduće procese, sprecifikaciju informatičkog sustava i grubi plan implementacije. U vrijeme obavljanja revizije (prosinac 2009.) nije izrađena poslovna strategija, te nisu utvrđeni strateški ciljevi kao polazište za provedbu uvođenja integralnog poslovnog informacijskog sustava.

Iz programa rada HRT-a za 2013. godinu:

Početkom 2012. godine uveden je SAP sustav u računovodstvo, financije, ljudske resurse i honorare kao i sustavni kontroling. SAP osim ažurnih i točnih izvještaja omogućuje i prilagodbu cjelokupnog sustava izvještavanja sukladno odredbama Zakona o HRT-u vezanih za diobu na javne i komercijalne prihode.

Dežurni Pedro opet nagrabusio

o doktore Ivo

 

Dočekala me malo prije vijest da je… Ivo Sanader optužen da je oštetio HEP za 650 milijuna kuna. Kažu tako da je doktor Ivo donosio odluke Vlade kojima je prodavao struju TLM-u i Aluminiju iz Mostara ispod cijene i tako pogodovao tim kompanijama. Također, i Diokiju.

 

Prva stvar koju sam pomislio kada sam pročitao naslov je… vi to ozbiljno? Jer, čak iako odmah nisam znao da je i Dioki ispod toga naslova, samo jučer je izišla vijest da će država ispljunuti 150 milijuna kuna za… tako je, Dioki, odnosno njegovo zemljište… i tako oštetiti one iste navodne vlasnike HEP-a (nas) i (navodno) naših 650 milijuna kuna za novih 150 milijuna kuna.

Jeste da 150 milijuna nije 650 milijuna (puno milijuna), no treba uzeti u obzir da je to bacanje novca rezultat rada ministra gospodarstva od par dana. Nimalo ne sumnjam u njegovu sposobnost bacanja novca i ne želim ga omalovažavati, dajte mu koji tjedan i premašit će on to.

 

No dakle, vi to ozbiljno? Vi to ozbiljno cijenjeno zagrebačko Županijskog državnog odvjetništva (u planu relokacija na novu adresu tijekom koje se namjerava s ortacima oštetiti svoje navodne vlasnike za 563 milijuna EUR-a)? Vi to ozbiljno?

 

Nimalo ovdje ne sumnjam da je dr. Ivo kriv, samo… U samo zadnjih nekoliko mjeseci, godinu dana…

Ne želi tužbe pa briše odlomak s nabrojanih 20-tak istih, sličnih ili gorih prijestupa bivših i sadašnjih članova vlade i bivšega i sadašnjega predsjednika države.

 

Hoću reći prvo, vi to ozbiljno?

 

Hoću reći drugo, dr. Ivo, po mojemu dubokom uvjerenju pretenciozni se…ja i pi…ca, uza sve to, taj dr. Ivo:

  1. ukinuo je dvostruko oprorezivanje dobiti, a onda je opet uvedeno,
  2. ukinuo je POS, a onda je opet uveden,
  3. podnio je ostavku kada je izišlo na vidjelo, a neki (svi) drugi su nedavno postupili suprotno.

Taj dr. Ivo je dakle intelektualna, ljudska i moralna vertikala u odnosu na… većinu hrvatske politike. Ali, za razliku od svih, ima šest optužnica.

 

Treće.

Neda mi se, a i zapravo bi bilo užasno naivno plakat zbog svega ovoga (ne)legalnog kriminala. Osim što iskače jednom dnevno…

Očekivat da se političar neće ponašat kao dr. Ivo, ubaci ime prethodnog člana vlade, ubaci ime sadašnjeg člana vlade… Bilo bi to jednako naivno kao vjerovanje u rađanje novoga socijalističkog čovjeka. Nema novoga poštenog političara, a i pitanje je što bi s tom budalom da naiđe.

Gore navedeno ponašanje razumno je, logično je, smisleno je. Očekivano je. Što drugo očekivati od ovoga strašnoga neoliberalnog kapitalizma, a pod čime se podrazumjeva socijalizam koji u nekim aspektima ni države koje su nosile socijalistička u nazivu nisu nadmašile?

I bit će tako dok ovce budu ovce, a država bude velika.

 

Pouka slučaja dr. Ivo:

Neracionalno je odreć se fotelje. Idiote.

Nadolazeći totalitarizam

ludi svijet, energetska učinkovitost

 

Business.hr je prošloga tjedna izbacio dobar članak (posredno) prepisan od izvjesnog dr. Andreas Pfnür, a naslovljen ‘Energetska revolucija’ stvara nove socijalne slučajeve. Članak prenosim, minus socijalistička zanovjetanja dr. Andreasa Pfnüra:

Otkako je njemačka politika odlučila odustati od atomske energije, javna rasprava se usredotočila na pitanje cijene električne energije u budućnosti. Manje se raspravlja o planiranom procesu energetske obnove zgrada kojim bi se do 2050. godine potrošnja energije za grijanje trebala smanjiti za 80 posto. Ovaj proces će stajati bilijune, a već je sad izvjesno da će se ti troškovi svaliti na leđa onih koji u tim objektima stanuju.

Stručnjaci stoga upozoravaju na potencijalnu “socijalno-političku tempiranu bombu”. I to isključivo zbog enormnih troškova sanacije. Profesor za ekonomiju nekretnina na Tehničkom sveučilištu u Darmstadtu Andreas Pfnür intenzivno se posljednjih godina bavio ovom problematikom te je došao do zaključka da će tzv. energetska revolucija možda koristiti okolišu, ali da će mnoge obitelji zasigurno natjerati na rub prosjačkog štapa.

On je izračunao da će, ukoliko država bude odredila kojom tehnikom bi se objekti trebali energetski sanirati, troškovi sanacije za prosječnu obiteljsku kuću iznositi oko 140.000 eura. Za objekt s više stanova i preko 300.000 eura. U slučaju da država vlasnicima nekretnina ostavi otvorenim koju tehniku i sustav će primjenjivati (što se još zasad ne zna) troškovi bi mogli biti za trećinu manji.

No usprkos tomu opterećenje koje će se prebaciti na stanare saniranih zgrada je i više nego osjetno. Ukupno bi njemačka “energetska revolucija” na kraju mogla stajati preko 2,1 bilijun eura.

Tako će za vlasnike obiteljskih kuća mjesečni troškovi investicije iznositi najmanje 260, a za stanove oko 140 eura. I u to poskupljenje je već uračunata ušteda energije. To znači poskupljenje od 1,70 po kvadratnom metru. Iako troškove sanacije snosi vlasnik objekta on ima pravo povisiti stanarinu pa će na kraju sami stanari biti ti kojih će plaćati ceh modernizacije.

To znači da će stanova cijenom prihvatljivih i građanima plićeg džepa biti još manje i da će postati još nedostupniji socijalno ugroženima. Već si sad mnogi umirovljenici s nižim mirovinama kao i samohrani roditelji i nezaposleni ne mogu priuštiti stan u gradovima poput Kölna, Hamburga ili Münchena. U njemačkim metropolama su cijene stanova posljednjih godina u neprestanom rastu.

Tome je između ostalog doprinio i trend po kojem Nijemci sve više kupuju nekretnine jer se, zbog trenutnog stanja na financijskom tržištu, klasična štednja više gotovo i ne isplati. Iznajmljeni stan u središtu Kölna u međuvremenu stoji preko 10 eura po kvadratnom metru (bez režija). Mjesečni troškovi stana od 60-ak kvadrata tako lako premašuju iznos od 1.000 eura.

No i stanovi na rubovima grada su mnogima postali nedostižni. “Domaćinstva s mjesečnim primanjima ispod 2.000 eura će u budućnosti više od polovine prihoda davati za stanovanje. To je dramatično i socijalno potpuno neprihvatljivo”, kaže Pfnür.

Država bi, kako nadalje smatra ovaj znanstvenik, morala SOCIJALISTIČKI RANT

 

More zanimljivih stvari unutra. Od onih nevezanih za konkretnu temu posta

Evo sjajnoga primjera zašto treba privatizirat sve – nemoguće je državi efikasno proizvodit struju. Njemački političari u borbi za glasove “ekološki osviještenih” zatvaraju nuklearke umjesto da ih moderniziraju i grade nove. Pošto je neprovedivo naplaćivanje struje po izvoru proizvodnje (tj. naplaćivanje zelenima pune cijene proizvodnje struje iz recimo vjetroelektrana – a da i je, nestalo bi zelenih samo tako), ili, kako ne postoji poveznica između donošenje odluke i snošenja (punih) posljedica, država Njemačka radi sra.ja. Tržište ne bi toleriralo takve gluposti!

Nije li zanimljivo kako se trend investiranja u nekretnine pojavio nakon što su razbijene iluzije u čvrstoću EUR-a, koji sve u svemu nije ono što je DM bila? Sjajan primjer za to kako inflacija nije samo nekakav trošak potplata. Mainstream ekonomisti vole se nabacivati kojekakvim M-ovima, povećaj M3, smanji M2, ovo ono, to su samo brojke. Bitno je da cijene rastu ispod praga koji će nairitirat rulju i to je to. Novac je neutralan. Srać. E pa nije! Čarobna riječ je misalokacija.

 

No o samoj temi:

Koje gluposti!

Jel uopće vrijedno raspravljati o tome da država može odabrati tehniku sanacije koja je tri puta skuplja od najefikasnije? Ne…

Ali o ovome je. Treba li te sve zgrade u Njemačkoj sanirati? Jer evo u čemu je stvar – sanacija može biti financijski isplativa (u dugome roku) ili financijski neisplativa. Ovdje je i u najboljem scenariju na makrorazini očito užasno neisplativa (i dalje idu s time -.-)

 

No postavimo stvari malo pametnije – best case scenario – što s time ako je isplativa? Da li je treba narediti?

Može dežurni socijalist i ekološki planer izbaciti hrpu točnih podataka za određenu zgradu, zaigrati se u excellu, isprintati tablicu, ušminkati se i doći nekome Švabi na vrata s time i gurnuti mu tu hrpu tablica pod nos. Švabo, isplati ti se sanacija. Treba li sanaciju napraviti?

Znamo da… ne znamo.

Ovisno je o preferenciji vlasnika te zgrade. Ako ima dužu vremensku preferenciju, može otkazati dio svoje sadašnje potrošnje i investirati u sanaciju. U budućnosti će mu se to vratiti. I to će investirati ako nema ničega pametnijega u što može investirati. Što ako tim novcem umjesto toga može stvoriti novi Siemens? Da, znam da bi zeleni da on i dalje sanira zgradu…

No što ako ima kraću vremensku preferenciju? Ako želi novi jaccuzi? Ako će mu djeca morati jesti paštetu zbog sanacije kuće? Da li bi mu stvarno bila bitna ušteda koja će se isplatiti kroz nekoliko desetljeća od toga da djeci kupi i sirni namaz?

Ovisi dakle o vremenskoj preferenciji vlasnika.

 

Znači, znamo da:

  1. sanacija će na tržištu biti izvedena samo ako je isplativa,
  2. i to samo ako ne postoje bolje (ovisno o preferenciji vlasnika) alternative uporabe sredstava potrebnih za sanaciju – famozni oportunitetni trošak/korist,
  3. država može narediti metodu sanacije cca 3 puta skuplju od one najpovoljnije.

 

Eto, pogledao sam u Njemačku i vidio sam budućnost. Svi putevi na kojima se nalaze obavezni certifikati o energetskoj učikovitosti vode tamo.

BICRO treba ukinuti

odnosno, nije ga trebalo ni osnovati

 

Moj najdraži političar Ronald Raegan slavan je i po tome što je jednom prilikom izjavio:

Government’s view of the economy could be summed up in a few short phrases: If it moves, tax it. If it keeps moving, regulate it. And if it stops moving, subsidize it.

Nažalost, bojim se da je iz današnje (hrvatske) perspektive Ronald Raegan bio suviše optimističan i davao je prevelike zasluge državi. Bilo bi naime točnije da je izjavio nešto poput:

Government’s view of the economy could be summed up in a few short phrases: Tax it. Regulate it. Subsidize it.

 

Jer doista, odavno je prestalo važiti da moraš biti neprofitabilan i gubiti novce da bi dobio subvencije. Subvencije danas možeš dobiti na temelju svega, ali doslovce svega. Radiš ili ne radiš, radiš nešto neprofitabilno ili profitabilno, planiraš dobiveni novac baciti ili uložiti, živiš negdje ili ne živiš negdje, živ si ili si mrtav. Nije čak potrebno ni osobito suvislo objašnjenje zašto trebaš dobiti subvencije, bitno je samo to da se daju.

 

Tako je danas izišla vijest da je BICRO – što znači Poslovno-informacijska agencija Republike Hrvatske (WTF?) (BICRO – kratak pregled njihovih internetskih stranica otkriva nam da im se akšuli ne zamara sa objavom svojih financijskih izvještaja, no da na uredske troškove i konzultante u 2013. godini namjeravaju potrošiti 1,73 milijuna kuna, od čega na materijal za higijenske potrebe otpada 62,5 tisuća kuna – mora da se u BICRO-vim uredima mnogo sere…)

Tako je danas izišla vijest da je BICRO “u posljednjih 5 godina kroz programe PoC, Razum i IRCRO investiralo u gospodarstvo 18,3 milijuna eura”.

Koji su rezultati, na stranu očekivane misalokacije reusrsa, pitate se?

143 nova radna mjesta

Tako je. Da je država podijelila taj novac tim “novozaposlenima”, svaki od njih dobio bi 127.972,03 eura (+ ono što BICRO troši na konzultante, toaletni papir te gaziranu vodu i čajeve) i više nikada u životu ne bi morao raditi.

 

U povezanim vijestima, HAKOM koji svojim parafiskalnim nametom zvanim naknada za uporabu radiofrekvencijskog spektra harači toliko novca da ne zna kuda bi s njime, razbacuje se uokolo s novcem. Podijelili su za sada 29 od planiranih 50 milijuna kuna HT-u, VIP-u i H1 telekomu za projekte koje bi ovi vjerojatno ionako izveli.

Možda te subvencije djeluju retardirano, što bez sumnje i jesu, no alternativa je zapravo još i gora. HAKOM je naime još i “nezadovoljan”, htjeli su taj novac dijeliti isključivo “alternativnim operaterima” (nisu se javili jer su u postupku bankrota…) i lokalnim samoupravama (koje su suprotno HAKOM-u zaključile da nema smisla graditi vlastite (kvazi) telekome…)

 

I HAKOM treba ukinuti…

Što su to EU fondovi i što s njihovim novcem?

misalokacija resursa i još ponešto 

 

Čak i u “najčišćem” slučaju, financiranje određenog gospodarskog projekta u određenoj kompaniji, EU fondovi su nešto loše. Čak i u tom najčišćem slučaju, to je obična misalokacija resursa. Kako? Zašto?

Zamislimo primjer dvije moguće investicije koje se mogu napraviti na tržištu od strane jednoga poduzetnika. (Ili zamislimo da su u pitanju dva različita poduzetnika koja pokušavaju financirat svoje različite projekte.) Jedna daje povrat od 15% posto. Druga daje povrat od 4%, ili možda čak i daje povrat -4%. Koja investicija će biti financirana na tržištu? Jasno, ona od 15%. Ne samo da će banka financirat investiciju gdje se očekuje povrat od 15%, nego će i poduzetnik sam odlučiti baviti se onime što daje povrat od 15%.

EU fondovi u najboljem, najčišćem slučaju funkcioniraju tako da izmjene tu situaciju, i daju marginalna sredstva zbog kojih investicija od 4% daje povrat od, recimo, 16%. Recimo, u tome najboljem, najčišćem slučaju, funkcija EU fonda je subvencioniranje povrata na manje rentabilnu investiciju, odnosno subvencioniranje kamate na tu nerentabilnu investiciju.

U čemu je problem? Problem je u tome, što su resursi ograničeni, ograničen je kapital, ograničen je rad. EU fondovi ne “dijele” sredstva, EU fondovi uzimaju sredstva iz domaćega gospodarstva i onda ponovno alociraju ta sredstva birokratskim odlukama, i to namjerno, u nerentabilne i manje rentabilne investicije. Ceteris paribus, kapital i posljedično rad se alociraju u proizvodnju onoga što je na tržištu manje poželjno. Slijedom toga, ljudi imaju manje. BDP je recimo manji. BDP, recimo, raste sporije.

No stvari su zapravo još i gore. Glavnina tih fondova ne funkcionira kao što je gore opisano. Ne bave se poticanjem manje efikasnih proizvodnih procesa u korist efikasnijih. Bave se… totalnim nebulozama.

 

Evo nekih primjera:

  • rješavanje socijalnih problema koji nastaju zbog iznimnih događaja – velikog ulaza izbjeglica ili zbog premještanja ljudi zbog prirodnih i ekoloških katastrofa,
  • programi koji obrazuju nezaposlene i pripadnike ostalih marginaliziranih grupa, programi za profesionalno preusmjeravanje u sektorima u ekonomskom opadanju,
  • programi koji pružaju pomoć u obrazovanju specijaliziranog osoblja u socijalnom i obrazovnom sektoru,
  • programi koji osiguravaju trening civilne zaštite o prirodnim i ekološkim katastrofama,
  • privatne i javne investicije u istraživačke i razvojne centre,
  • treninzi za dužnosnike,
  • projekti investiranja i promicanja stvaranja i zadržavanja perspektivnih radnih mjesta omogućavajući lakši pristup zajmovima (za SME),
  • programi pomoći u kući,
  • projekti koji uključuju urbanu izgradnju ili rehabilitaciju infrastrukture ili ruralnu modernizaciju na nacionalnoj ili lokalnoj razini: razvoj industrije, komunalnog sustava, mreže cesta, izgradnja osnovnih obrazovnih i medicinskih objekata, socio-kulturni i sportski centri,
  • izgradnja i obnova zatvorske infrastrukture,
  • rekonstrukcija i obnova povijesnog i kulturnog naslijeđa (čišćenje zgrada itd.),
  • renoviranje, izgradnja ili opremanje stanova te prilagodba zgrada za stanovanje kako bi se osigurali pristojni uvjeti stanovanja za osobe s niskim primanjima,
  • prevencija prirodnih i ekoloških katastrofa (poplave, požari, lavine, potresi, klizanje zemlje) te izgradnja nasipa ako oni ne uključuju prisilno preseljenje stanovništva bez adekvatnih kompenzatornih mjera i ukoliko postoje mjere zaštite okoliša,
  • osigurati potpore posredničkim financijskim ustanovama koje osiguravaju venture kapital inovativnim malim i srednjim poduzećima i poduzećima s potencijalom rasta; potpore trebaju pokriti troškove pripreme financijskih ustanova za rad (zapošljavanje stručnjaka i osiguravanje početnih fondova),
  • potpora širenju ICT aplikacija i e-usluga u javnom i privatnom sektoru (e-vlada, ebiznis, e-učenje, e-zdravlje),
  • podrška EU proizvodnji u globalnoj konkurenciji,
  • velike i male investicije koje pridonose ciljevima javnih politika EU-a u svim sektorima ekonomije.

 

EU fondovi se u biti onda bave svim onim glupostima kojima se bavi država, a baš i ne bi trebala. I pritom dupliraju te već postojeće funkcije. I pritom to rade na malo drugačije načine. Sada, što ja znam, možda je to transparentnije od obične državne potrošnje i subvencija, možda je pozitivno što državni službenci moraju pisat projekte da bi ih se treniralo pa “neće rasipat novac” na pretjerano duge i skupe obuke državnih službenika… Što ja znam, možda je?

Ali ono što je jasno je, da ti projekti nikome neće donijet niti bogatstvo niti razvoj. Kao što je već uobičajena državna praksa, podmetat će nogu pred tim ciljevima.

Kako je glup tzv. cookie law

odnosno, kako je glupa Europska komisija?

 

Neki dan počele su pred mene iskakat odasvuda doista iritantne obavijesti da me se prati na internetu, i sada se kao od mene traži pristanak za to. Na primjer:

poslovni.hr cookie upozorenje

poslovni.hr upozorenje na kolačiće

Kao, Europska komisija, neslužbena vlada EU koja ne odgovara nikome u EU u svrhu obrane moje privatnosti povukla je potez usporediv sa trgovačkim ratom s Kinom dugim već pola desetljeća, a vezanim za navodni damping dasaka za glačanje (EK tvrdi da Kina dampira daske za glačanje i nedavno je čak povećala uvozne carine jer je Kina počela dane daske dampirat još i više – naime, kao što je svima poznato, industrija dasaka za glačanje izuzetno je bogata industrija koja ima dovoljno novca da prodaje daske za glačanje ispod cijene desetljećima, a nakon toga namjera prodavat daske za glačanje po pet puta većoj cijeni nekoliko tjedana dok još netko opet ne počne proizvodit taj izuzetno kompleksan proizvod...)

EK je krenula u zaštitu privatnosti tako što:

Cilj direktive je informirati korisnike o načinima na koji web stranice prikupljaju osobne podatke, kao i o mogućnostima vašeg pristanka na njihovu razmjenu.

Zakon se odnosi na sve koji: imaju stranicu na poslužitelju u nekoj od zemalja EU, ali i na sve koji imaju stranicu na poslužitelju izvan EU, ali je sadržaj usmjeren posjetiteljima iz EU. Zakon će vas “zakačiti” i ukoliko imate mobilnu aplikaciju koju nudite u nekoj od europskih trgovina aplikacijama.

Kako bi uskladili svoju internetsku stranicu sa pravilima EU morate osvježiti stranicu s uvjetima privatnosti kako bi informirali posjetitelje o načinu na koji koristite kolačiće. Poželjno je i obavijestiti korisnika da se na stranici koriste “kolačići”, obavijest nije potrebno prikazivati ukoliko “kolačiće” koristite samo za spremanje informacija nužnih za funkcioniranje stranice, poput proizvoda u košarici.

Nekakvi planovi da EU, ili zemlje članice, počnu skupljat manje podataka o svojim građanima se doduše ne spominju. Telekom operateri i dalje moraju sakupljat ispise poziva svojih korisnika i po potrebi ih davati EU/državama članicama, banke moraju državama davat sve žive informacije o svojim korisnicima po logici kriv je dok se ne dokaže drugačije, i ta se regulativa širi, i tako dalje, i tako dalje…

Ali kolačići su problem.

 

Prvo, ljudima jednostavno nije stalo do kolačića.

Drugo, ako je nekome i stalo, užasno je jednostavno riješit se istih. Potrebno je samo malo volje. Kao dokaz prilažem sliku 2. i 3.

Kontrola kolačića kroz preglednik interneta

Kontrola cookija kroz aplikaciju za održavanje računala

Kontrola kolačića kroz aplikaciju za održavanje računala

Treće, jedino čime ova regulativa rezultira je troškovima za pružatelje usluga na internetu (bilo u vidu same implementacije, bilo kazni), rastu birokracije, i iritacijom posjetitelja internet stranica.

Četvrto, sama ideja da bi nečemu poput EK palo na pamet regulirat, i to loše regulirat, nešto poput kolačića… Kako glupo je to?

Turistički vodiči

i o njihovu karakteru

 

Što je to turistički vodič? Turistički vodič je osoba koja vodi drugu osobu, ili više njih, uokolo po nekom gradu i pokazuje im grad. Posao je to koji je sasvim beznačajan za bilo koje društvo, posao koji ne zahtijeva nikakve posebne sposobnosti, nikakvu posebnu pamet, a sudeći po nekim turističkim vodičima na koje sam naletio, čak niti posebno dobar izgled, šarm ili čak osnovnu simpatičnost. To je znači osoba koja vodi ljude uokolo i pokazuje im grad, i jedino što je potrebno za obavljanje toga posla je malo volje i malo truda uloženo u proučavanje mjesta kroz koje se vodi drugi čovjek.

 

To budi rečeno, postoji i nešto što se zove free tour, ili:

Takva vodstva po gradu funkcioniraju na principu napojnica koje nisu obavezne. Možete, dakle, vašem vodiču dati nešto novca u skladu s vašim mogućnostima, ili pak onoliko koliko smatrate da zaslužuje, ovisno o kvaliteti ture koju vam je pružio.

Takva filozofija posebno se sviđa studentima i backpackerima koji nemaju puno novca ali žele saznati što više o gradu u kojem borave. Osim što su besplatne ture dobar način za upoznavanje drugih turista koji u isto vrijeme borave u tom gradu, prilika je to i da se upozna grad na drugačiji način.

Znači, nešto možda blesavo, možda simpatično, no ljudima se sviđa. I koristi se masovno. I nema razloga pretpostaviti da netko (turist) doista želi “točne i ažurne informacije” od čovjeka koji par puta godišnje pročita pokoju brošuru i knjižicu o svome gradu. I nema uostalom razloga ni prepostaviti da voditelj free toura nema tu informaciju, jer autor ovoga teksta iskreno vjeruje da, makar bio student, i voditelj free toura zna čitati.

 

No u Hrvatskoj:

Naime, Zakon o pružanju usluga u turizmu propisuje kako turistički vodiči ne mogu biti volonteri, već moraju imati licence za obavljanje tog posla. Kako bi ih dobili, moraju položiti stručni ispit.

No čak i kada su vodiči licencirani, problem ostaje. Po ovom zakonu ture se ne smiju obavljati bez izdanog računa.

 

Ono što stvarno upada u oko je ogavna krvoždernost kojom pojedinci koji šetaju ljude uokolo pokušavaju na sve načine isključiti druge ljude od šetanja ljudi uokolo (napomena: niti jedan od citata dolje nije moje posezanje za sakrazmom, to ti ljudi stvarno misle i izgovaraju):

…smatram da nema nikakve razlike u našoj profesiji i, recimo, zvanju liječnička ili profesora. Od njih se ne očekuje da svoja znanja i umijeće dijele besplatno, pa zašto bismo onda mi to radili”, pita se Jurica Puškar

Mislim da bi gospodin Linić, koji je u ofenzivi i obračunava se s radom na crno i neizdavanjem računa, na takve vodiče poslao svoje elitne jedinice. Sigurno mu ne bi bilo drago da se tu nekakvim ljudima daje novac, makar to bila napojnica, milodar ili kako ga već nazvali, a da on, država i proračun od toga ne dobiju ništa”, kaže Jeronim Cimperšak Žigrović iz Udruge turističkih vodiča Grada Zagreba.

Naime, na Facebook stranici besplatnih razgleda koje je nudio, pronašla ga je nekolicina licenciranih turističkih vodiča. „Prijetili su mi inspekcijom zbog toga što nemam licencu turističkog vodiča. Iako sam im pokušao objasniti da je to svugdje u svijetu normalna stvar, tvrdili su da im kradem posao. Da je inspekcija došla do mene, vjerojatno bi mi na licu mjesta napisali novčanu kaznu od nekoliko tisuća kuna. Nisam htio riskirati pa sam morao prestati s vođenjem besplatnih tura“, zaključuje razočarano zagrebački student.

 

Dakle, iako mi je njihova motivacija jasna (novac), turistički vodiči su gamad. Čekamo da sljedeće šetači postanu licencirani, jer poznato je da psa ima raznih vrsta, da tu postoje različite literature, a u ostalom, i psi bolje kenjaju na određenim mjestima. Pretpostavljam. Ali bez licence ionako ne mogu znati.

Grad Zagreb (pred bankrotom) subvencionira…

…internet portale

 

Istina je. No prije malo više od mjesec dana sam napisao post Ministarstvo financija spašava EPH u kojem sam prenio jedan sjajan članak sa portala politika +, članak koji je tako popljuvao tu intervenciju i založio se za to da se tiskani mediji gurnu u svijet u kojem ovise o tržištu, i mogu propasti poput tih portala. Pogađate tko je na popisu? Fu.k you politika +.

No nisu jedini. Piše bug.hr u članku Zagreb daje 1,43 milijuna kuna web portalima:

Cilj dodjele potpora je proizvodnja i objava kvalitetnih programskih sadržaja (informativnih, kulturnih, umjetničkih, stručnih, znanstvenih i drugih) koji:
– ostvaruju pravo građana na javno informiranje i obaviještenost svih građana Grada Zagreba;
– obrađuju teme o ostvarivanju ljudskih i političkih prava građana te unapređivanje pravne i socijalne države i civilnog društva;
– obrađuju i promiču teme namijenjene djeci i mladima;
– obrađuju teme o osobama s invaliditetom i posebnim potrebama;
– promiču ravnopravnost muškaraca i žena;
– promiču hrvatski nacionalni i kulturni identitet;
– potiču kulturno i umjetničko stvaralaštvo;
– promiču teme u svezi kulture javnog dijaloga;
– potiču razvoj obrazovanja, znanosti umjetnosti i športa;
– obrađuju teme u svezi zaštite prirode, okoliša i ljudskog zdravlja;
– promiču medijsku pismenost.

 

O Bože. A tko su dobitnici? Dobitnici rasipanja tuđeg novca od strane grada Zagreba

Jeste. Fu.k you. Obeščastili ste internet.

Sada, možda se nekome čini čudno je i računalna radionica označena s crvenom strelicom. Evo zašto… Njihov naziv mi je djelovao kao ime nekakavog kvazi radničkog kvazi multikulturalnog pokreta. Pa me zanimalo tko su. I dalje ne znam tko su, no evo nečega sa njihovih internet stranica.

 

Oh.