Što se događa kada cigarete poskupe?

ili, smiješno je jer je istinito

 

Vidjeli ste ovo sliku koja se vrti po netu?:

I. efekt

I. efekt

 

I. efekt: Smanjena kupovna moć i povećano porezno opterećenje pušača

Pretpostavite cijenu kutije cigareta od 20 kn koja se povećava na 25 kn. I u jednoj i u drugoj cijeni sama cijena dobra prije poreza sudjeluje s 5 kn.

Ako pušač troši kutiju dnevno to je trošak na dobro koje kupuje od 5 kn x 30 dana = 150 kuna mjesečno.

Dok je cijena kutije cigareta 20 kuna to je i trošak poreza od (20 kn – 5 kn =) 15 kn x 30 dana = 450 kuna mjesečno.

Dok je cijena kutije cigareta 25 kuna to je i trošak poreza od (25 kn – 5 kn =) 20 kn x 30 dana = 600 kuna mjesečno.

Povećanjem cijene kutije cigareta kupovna moć pušača smanjuje se za 150 kuna mjesečno koje neće potrošiti na druga dobra (i opći porez na njih, država uprihoduje zapravo tek 120 kuna više ako prestavimo odstustvo štednje dijela dohotka).

 

Zamislimo sada tri pojedinačna pušača, s dohodcima nakon poreza od 2.500 kn, 5.000 kn i 10.000 kn.

Njihova porezna opterećenja prije i nakon poskupljenja cigareta idu kako slijedi (dohodak – 150 kn vrijednosti cigareta mjesečno – ostala dobra kupljena preostalim dohotkom nakon općeg poreza na potrošnju na ta dobra):

dohodak 2.500,00 5.000,00 10.000,00
efektivno porezno opterećenje prije poskupljenja u kn 830,00 1.330,00 2.330,00
efektivno porezno opterećenje prije poskupljenja % 33,20% 26,60% 23,30%
efektivno porezno opterećenje nakon poskupljenja u kn 950,00 1.450,00 2.450,00
efektivno porezno opterećenje nakon poskupljenja u % 38,00% 29,00% 24,50%
porast efektivnog poreznog opterećenja 14,46% 9,02% 5,15%

Iz dane tablice je vidljivo da su, za razliku od pogrešnih tvrdnji da je PDV regresivan porez, upravo trošarine na cigarete regresivan porez. Ne samo da su pojedinci s nižim dohotkom više opterećeni od pojedinaca s većim dohotkom, već se i svako dodano povećanje trošarina na cigarete više reflektira na pojedince s nižim dohotkom.

Zaključno napominjem da ne samo trošarine na cigarete, već i sve druge postojeće trošarine u poreznom sustavu RH imaju isti efekt, od trošarina na alkohol, pa do kave ili automobilskog goriva – budući da sve oporezuju dobra opće potrošnje koja uglavnom svi koriste. Jedina uvjetna iznimka tu su trošarine na automobile, no i kod njih je to samo pitanje skaliranja.

 

II. efekt: Supstitucija drugim drogama

Duhan je blaga opojna droga koja ima određena utjecaje na živčani sustav.

Duhan se konzumira upravo zbog utjecaja koji ima na živčani sustav čovjeka, ne zbog želje za akumulacijom katrana u plućima. Ukoliko to razumijemo, možemo shvatiti i da je iluzorna ideja da će se povećanjem poreza na cigarete smanjiti količina drogiranja. Umjesto toga, dogodit će se supstitucija te droge i to:

  1. supstitucija istom drogom, ali sada sa crnog tržišta i bez kontrolirane kvalitete (čitaj: rezani duhan);
  2. supstitucija drugom drogom, bio to alkohol, Normabel ili nelegalne droge. Podsjećam da se u Hrvatskoj godišnje na psiholeptike troši više od 300 milijuna kuna, a cca 12% odrasle populacije je svaki dan na nekoj od legalnih droga.

Zanimljivo je primjetiti sljedeće: pretpostavljajući da je antipušačka kampanja uspješna, bivši pušači imaju manje katrana u plućima, dok istodobno konzumiraju jače droge.

Jedinstveni okvirni kontni plan od 01.01.2016.

 

Kontni plan

U računovodstvu, kontni plan je, ukratko rečeno, popis računa knjiženja. Kontni plan kao kontni plan, taj popis računa knjiženja, može se organizirati na više različitih načina. Najpopularniji predložak u RH gospodarstvu trenutno je RRIFov računski plan za poduzetnike, jedna od ogranizacija po funkcijskom načelu. Funkcijsko načelo znači nešto u smislu “redoslijed razreda u računskom planu na način da kretanje knjigovodstvenih stavki prati poslovni i proizvodni proces”.

Da bi razumjeli što pak to znači, zamislite da ste u 1930oj u tvornici koja proizvodi konzervirani grašak i ima 10.000 zaposlenih, o čega je 200 tipova s kemijskima koje na nekakve kartice šrabaju i zapisuje što se i kako radi. U tome je slučaju sasvim logično da želite “pratiti proizvodni proces” kako bi razumjeli što se oko vas događa, pa tako organizirate stvari da vam je jedan razred kontnog plana novac, drugi obveze prema dobavljačima (graška), treći sam sirovi grašak, četvrti prerađeni grašak i tako dalje. Ima smisla, u toj određenoj situaciji.

No da li uvijek ima smisla? Ako niste primijetili, u gornjem primjeru kontni plan nije toliko da prati proizvodni proces, već je u osnovi podijeljen u razrede (poddjelove) prema količinama ručne obrade podataka. Netko pametan se sjetio, ili je ta organizacija evoluirala tijekom vremena, kako bi pratila organizaciju posla samih obrada podataka. Da li onda ima uvijek smisla koristiti takvu organizaciju kontnog plana? Jer na stranu to što je bar danas broj entiteta koji su veliki i imaju kontinuiran proizvodni proces malo, danas imamo i računalnu obradu podataka koja je posve promijenila procese obrade podataka i eliminirala većinu potrebnog ljudstva i resursa iz slike?

Da danas punim prazan program za obradu, ja bih to sam sebi sasvim drugačije organizirao. Dugotrajna i kratkotrajna imovina, dugoročne i kratkoročne obveze, kapital, prihodi i rashodi, kao posebni razredi, s dodatnim razredima, prilagođeni u osnovi tome da (pod)zbrojevi razreda budu osnova za izračun financijskih pokazatelja. Meni financijski pokazatelji trebaju za procjenu uspješnosti i to bi meni bio puno važniji kriterij organizacije.

 

Standardi

Komunisti su znači imali jedinstven kontni plan. Kao da bi moglo drugačije :S Kako da OOOUROvi inače prate koliko su novca spalili? Već cca 25 godina, sukladno tome, nemamo zakonski propisan kontni plan, što je i sasvim logično. Zašto bi država uopće propisivala tako nešto? Mislim, stvarno, s kojom svrhom?

I tu sada dolazimo do još nečega zanimljivoga, a to je ekonomija standarda. 90% računovodstava u Hrvatskoj naime koristi isti kontni plan, a to je gore spomenuti RRIFov računski plan za poduzetnike. Koji je usto tek mala evolucija bivšeg propisanog komunističkog kontnog plana. Zašto? Zato što na tržištu uvijek postoji standard. EKKP (evoluirani komunistički kontni plan) IMO nije nešto posebno dobar (vidi rezoniranje gore), ali babe iz računovodstva ga znaju koristiti. Ogromnu većinu low level poslova u uredima (većina računovodstva) radi ekipa koja je obučena i naučena obavljati jednostavne radnje u beskonačnost, i svaka promjena standarda znači i prohibitivne troškove (re)obuke. Možda postoji bolji kontni plan, ali ne postoji toliko bolji da bi koristi od njega premašile troškove promjena. EKKP u praksi može samo evoluirati.

I to je sasvim u redu, sve dok EKKP nije zakonski propisan. Ako je nekome korisnije raditi stvari drugačije, može raditi stvari drugačije. Izvrsno! Samo…

 

J..eni komunisti opet jašu

To sve budi rečeno, temeljem novoga Zakona o računovodstvu, Odbora za standarde financijskog izvještavanja je dao je prijedlog obaveznog kontnog plana. Sličan, ali opet dovoljno različit kontni plan od trenutnog de facto standarda, tako da je sigurno da će nakon gluposti poput propisanih listića za isplatu plaće i izmijenjenih propisanih listića za isplatu plaće, domaće kompanije krajem ove godine podnijeti i troškove uvođenje propisanog kontnog plana. Dodatno, svi koji si mogu računovodstvo organizirati efikasnije, ili bar smatraju da mogu, ne smiju.

Niti jedan član Odbora za standarde financijskog izvještavanja, inače institucije koja postoji iz Sanaderova vremena i stvorena je kako bi malim domaćim kompanijama snizila zahtjeve i teret u vezi financijskog izvještavanja, nije osjećao neku moralnu odgovornost zato što radi suprotno od toga i slučajno podnio ostavku. Zašto i bi kada godišnje međusobno podijele 600.000 kuna.

 

P.S.

Pošto vidim da je član i trenutni dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, preporučam i nedavni članak o Sveučilištu u Zagrebu.

Nevolje u paklu

HPB je odavno trebalo privatizirati, a umjesto toga će je dokapitalizirati… država

Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje HPB-a gdje su Hrvati opsjednuti domaćom bankom - nakon islamskog i etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje Hrvatske poštanske banke, gdje su Hrvati demonski opsjednuti domaćom bankom – nakon najavljenog islamskog i khm etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Ah, gdje početi?

Sjeća li se tko je i zašto odbio prodati HPB Erste banci? Govorim dakako o tako mi Tita pošten sam i uvodim red Slavko Linić, pa nam je tako 12. prosinca 2013. godine (prije jedva godinu dana i dva mjeseca) bilo rečeno sljedeće:

…izvijestio je da je ESB jedini podnio obvezujuću ponudu, dok je OTP banka, koja je također bila podnijela neobvezujuću ponudu, odustala i nije podnijela obvezujuću ponudu. …

Pored toga 790 milijuna kuna koliko bi ESB prema svojoj ponudio platio za kupnju HPB-a, tek je 54 posto ukupne kapitaliziranosti te banke, kazao je Linić i naglasio da je cijena daleko niža od očekivane i premala za banku koja se uspjela oporaviti od gubitaka iz 2010. i 2011. godine, koja ima sve više klijenata građana i putem koje država isplaćuje većinu socijalnih transfera.

Dodao je i da to nije sve, jer je ESB ocijenio kako bi se moglo dogoditi da rezervacije koje je HPB predvidio… “Ovako mala cijena, koja bi se još mogla umanjiti, nema svrhe. Smatramo da će HPB i dalje dobro raditi i imati dobru poziciju na tržištu”, kazao je Linić, prenosi HRT.

 

Danas, 17. veljače 2015. godine smo pak saznali da

Hrvatska poštanska banka pogođena je rekordnim gubitkom. Prošlogodišnji minus HPB-a dosegao je čak 631 milijun kuna, a isključivi krivac za negativno poslovanje su vrijednosna usklađivanja i rezerviranja, učetverostručena u odnosu na 2013. (s 219 milijuna kuna na 928,2 milijuna kuna) …

Zbog iskazanog gubitka znatno je oslabila kapitalna baza HPB-a. Tako je ukupni kapital smanjen na 850 milijuna kuna, a adekvatnost kapitala pala je na 6,7 posto, što je znatno niža razina od obaveznih 12 posto. Stoga će država kao većinski vlasnik HPB-a morati hitno naći rješenje za dokapitalizaciju.

 

I to ću reći, ovi i ovakvi podaci su lažni, HPB je u goroj situaciji nego što to pokazuju financijski izvještaji. Ne, nemam dokaza, i ne pada mi na pamet trošiti vrijeme i rovariti po njihovim financijskih izvještajima, ali neke su stvari očite:

  1. kada god postoji motiv za kreativnim računovodstvom i pogrešnim iskazivanjem financijskog rezultata, računi se vode kreativno; ovdje motiva ima više – uprava želi sebe prikazat u boljem svjetlu, banku zakonski treba zatvoriti, država želi što manje uložiti u dokapitalizaciju itd.; ponavljam, nemam dokaza, ali uopće ne sumnjam da su svi troškovi koji su mogli biti prebačeni u budućnost, prebačeni u budućnost, da ni iskazane rezervacije nisu 100% onoga što je realno trebalo biti iskazano itd.
  2. znamo da je ESB već krajem 2013. godine znala koje rezervacije treba napraviti i da je zato ponudila cijenu koju je ponudila (i rekla da želi refundaciju plaćenog ako otkriju još skrivenih gubitaka, tj. uopće nisu vjerovali onome što su im dali iz HPB-a), ako je to znala ESB, znala je i uprava HPB-a, i trebala je te rezervacije napravit najkasnije još krajem 2013. godine. Nisu – dakle pouzdano znamo da su financijski izvještaji HPB-a za 2013. lažni… ovaj khm, kreativni. Kreativni je riječ.

 

Uprava HPB-a pak optimistično kaže: HPB u 2014. ostvarila rekordnu operativnu dobit; visoke rezervacije na starom portfelju uzrokovale gubitak. U prijevodu, nikad bolje Tita mi, ali da nas nisu s….li oni nepošteni drugovi prije nas… E… Šteta nažalost što za uprave javnih poduzeća u Hrvatskoj vrijedi da su poštene i sve je super dok ne dođu nove uprave, a onda je za te nove uprave sve super i pošteno i razotkrivaju se grijesi starih uprava, a onda opet dođu novi drugovi i… Kužimo se?

 

 

Ovako.

Postoje dva poblema sa državnim vlasništvom:

Prvi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti. Nemojte me krivo razumjeti, to je problem, ali je sporedan problem.

Drugi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti nije potpun opis. Paraziti na “društvenom” “državnom” “zajedničkom” “nacionalnom” i inom vlasništvu neizbježno uništavaju kapital sa kojega se hrane, i nakon toga traže od politike da taj kapital obnavlja. Najveći problem sa postojanjem državnog kapitala je što se taj kapital kontinuirano mora obnavljati iz poreza i zaduživanja. Privatno društvo ga kontinuirano mora obnavljati.

 

Ne pričam samo o HPB-u. Navedeno vrijedi za bilo koji oblik imovine koji država posjeduje.

Evo, ponavljam svoj primjer iz jednoga starijega posta:

Na HACovim stranicama mogu se naći njihovi financijske izvještaje i plan poslovanja … PLAN RAČUNA DOBITI I GUBITKA HAC-a (konsolidirano) I PLAN PRIHODA I RASHODA JAVNOG DOBRA … iz njih izbaci hrpa financijskih stavki i proračunske dotacije. Tako onda dolaziš da je u 2013. godini

cca 1,5 milijardi kuna prihoda
cca 0,7 milijardi kuna rashoda prije amortizacije – zbog te se brojke vole hvalit da cestarine više nego pokrivaju održavanje i oni pozitivno posluju i štogod

cca 1,4 milijardi kuna amortizacije i ispravka vrijednosti

recimo da se amortizacija obračunava realno.

To znači da HAC bez proračunskih dotacija od subvencija i prije financijskih prihoda i rashoda ostvaruje minus od 0,6 milijardi kuna godišnje. …

Pola milijarde + kuna godišnje nestaje u crnoj rupi samo kroz HAC. U dugome roku raspoređeno kroz vrijeme to je jednako kao da godišnje u crnoj rupi nestaje 12,5 od 900 kilometara autocesta kojima upravlja HAC.

 

Što želim reći?

Bilo je bolje prodati Hrvatsku poštansku banku za 1 kunu, nego je dvije godine kasnije dokapitalizirati sa milijardom kuna.

i

Bolje je prodati sve autoceste za 1 kunu ako treba, nego ih za koje desetljeće kada se počnu raspadati (hint, amortizacija) obnavljati državnim novcem.

i

Bolje je prodat Croatia Airlines za 1 kunu ako treba, poklonit ako treba, raspustit ako treba, nego ubaciti makar jednu kunu u Croatia Airlines, nego odašiljat lažne informacije u medije da nikada nije bolje, restrukturiranje funkcionira i strateški kupac samo što nije, a dok se zapravo ništa ne događa prihodi manji i gubici veći nego prethodnih godina.

i

Privatiziraj sve, po bilo kojoj cijeni, samo privatiziraj.

Autoprijevoznici pokrenuli urotu protiv javnosti

ne skrivaju se

 

Znate li tko je Marijan Banelli? Vjerojatno ne, i stvarno nema razloga za to, no gospodin je evo slučajno lobist nekakav savjetnik za promet u Hrvatskoj udruzi poslodavaca. Ovdje ga izvlačim jer je eto, cijena autobusnih karata Zagreb – Rijeka pojeftinila pa je on dao izjavu:

Teško mi je reći koliko dugo može trajati ovakva situacija s niskim cijenama karata… Građani s ovom situacijom mogu biti zadovoljni…

No to naravno nije poželjno te

smatra kako je neophodno … u javnoj raspravi… zakonskih propisa i uređenja tržišta.

Koncesije bi trebale biti skuplje i uvjeti za ulazak na tržište zahtjevniji. …subvencionirati sve oblike tzv. ekološkog prijevoza, pogotovo na prigradskim linijama, …. posebice kad govorimo o prijevozu đaka i studenata.

Država bi trebala subvencionirati i kamatnu stopu i produžiti rok plaćanja svima koji će nabaviti ekološke, sigurnije autobuse, a ako su u funkciji turizma, moguće je i osigurati sredstva iz europskih fondova. … izdvojiti 100 milijuna kuna iz Fonda za ekološku učinkovitost i zaštitu okoliša.

Ekološki autobusi? Što su to ekološki autobusi i kako su dovraga sigurniji od običnih autobusa? Ah, koga briga… Tu je i nekakav Igor Krmpotić, član Uprave Autotransa

naglašava kako je mnoštvo problema stvorilo Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture dodjelom koncesija za obavljanje prijevoza u kojima nije poštovana regulativa EU, jer se dozvolilo da se pod krinkom uspostavljanja međudržavnih linija, na tim istim linijama odvija unutarnji cestovni prijevoz putnika, što je jedini razlog za koncesiju i isplativost same linije.

– Imamo slučaj jednog prijevoznika koji povezuje Rijeku, Zagreb i Brežice u Sloveniji, a ustvari mu je najvažniji cilj dobiti koncesiju i konkurirati isključivo na liniji između Rijeke i Zagreba, što potvrđuje i činjenica da im autobusi polaze jednu minutu prije naših.

Dok ja pomišljam, sjajno, netko je izigrao retardiran sustav koncesija (ako je i korupcija, izuzetno je pozitivna korupcija!), eto, netko bi to sprečavao i vozio putnike skuplje.

 

Kako dobiti sinekuru od države i natjerati budale da se skupo (i nesigurno) voze, skraćene upute:

  1. Stvoriti sustav za isisavanje državnog novca što će porezima isto financirati putnici.
  2. Državnom regulativom zabraniti konkurenciju.
  3. Cijelo vrijeme pozivati se na kvalitetu, sigurnost, djecu (djecaaa!!!), i zašto ne, pa može i na ekologiju. To je danas in. Pitatajte Mirelu Holy.

 

Kako doći do situacije da se svi voze jeftino (i sigurno), skraćene upute:

  1. Vozi tko koće, koga hoće, kuda hoće, po kojoj god cijeni hoće.

 

PS

Jeste li znali da i Martina Dalić piše blog? Istina je da je u pitanju bivša ministrica financija, no što ja znam, sviđa mi se Martina Dalić. It’s pretty good.

Život nakon gulaga

Potvrdu molim

 

Čitao sam neki dan jednu zanimljivu raspravu negdje u bespućima (američkoga) interneta na temu – zašto Novosibirsk danas ima ljudi koliko ima, zašto su oni koji su uspjeli preživjeti gulag nakon isteka kazne u pravilu ostajali pored svojega gulaga? Odgovor i nije najočitiji, a uobičajeno mišljenje sudionika rasprave može se sažeti u nešto ovakvo: Novosibirsk je daleko i usred ničega, a oni preživjeli nakon godina robije zacijelo nisu imali dovoljno novca ni da kupe kartu za vlak i pobjegnu iz Sibira.

Taj odgovor, iako možda i najinstiktivniji, je ustvari kriv. Ono što je jedan informirani čovjek ubacio je sljedeće: Nije uopće stvar u novcu za kartu za vlak. Uopće, čak je i sama naša ideja novca za kupnju karte za vlak samo naša konstrukcija i pribjegavanje onome što je nama najprirodnije. Naše predrasude, takoreći. No ovdje pričamo o tvrdome komunizmu, i ono što je omogućavalo ljudima život i pokretanje nije novac već… propusnice, dozvole i evidencije.

Netko tko je preživio gulag za početak nije imao propusnice za izlazak iz Sibira. Sve da je i imao novac za kartu (ako su se uopće tada prodavale karte?), što bi s njim? Sve da je i pobjegao iz Sibira u Europu, što bi tamo? On je neuposliv, jer u evidenciji piše da je njemu mjesto u gulagu. On, ako je prije i imao nekakav stan, ne može se vratiti u taj stan jer netko drugi ima papirić na kome piše da se njemu dodjeljuje stan radi potrebe. On je u evidenciji i nikada neće dobiti propusnicu za odlazak u inozemstvo i život tamo.

Bez tih poštambiljanih papirića, on pod uvjetom da želi živjeti, može samo jedno. Ostaje u gulagu, radi što je radi i prije, jedino što mu je sada dopušteno da na večer iziđe kroz vrata logora do kolibe u kojoj može živjeti van logora. Ako ima sreće, ako ga je žena voljela, možda čak i njegova žena i djeca dođu za njim u Sibir i nastane se tamo, i on živi.

 

Danas sam vadio potvrde (ne starije od 6 mjeseci molim lijepo). Ulazim nadobudan u područnu ispostavu mirovinskoga osiguranja, imam već pripremljen, uredno na računalu ispisan i kasnije potpisan obrazac, i ponosno ga predajem na šalteru broj 8. Moje je plan s tim obrascem zatražiti korisničko ime i lozinku za nekakav sustav e-mirovinskog gdje ću ja ubuduće sam moći sebi izvaditi i ispisivati svoje neprocjenjive potvrde o radnome stažu, umjesto da šetam do HZMO-a i šaltera broj 8.

Je, je, kaže gospođa na šalteru broj 8, smo vi to sebi isprintajte pa donesite do nas, i mi ćemo vam lupit žig na to, i onda će vam potvrda biti valjana.

Ja dakako pokrećem strku, urlam, zahtijevam objašnjenja, a gospođa na šalteru me sumnjičavo gleda razmišljajući o nečemu od navedenoga:

1) da li ja to upravo napadam nju i njeno radno mjesto?;

2) da li napadam koncept potvrde kao takve?;

3) što skuhati za ručak kada dođe kući?

 

Nismo se sporazumjeli.

 

Žigovi i biljezi, uvjerenja i potvrde, dozvole i svjedodžbe, ispričnice i propusnice, o rođenju, domovini, prebivalištu i boravištu, struci i dohotku, sposobnosti vožnje i preboljenoj gripi… Od rođenja pa do smrti (a i određeni period nakon nje) ovisni ste o njima. Ako želite raditi, voziti, ići u školu, graditi, rušiti ili preprodati nekretninu, živjeti negdje ili ne živjeti negdje, prodavati sladoled ili ne imati televizor, treba vam potvrda i žig, a vjerojatni i pokoji biljeg.

Ne namjeravam ovim postom napadati same potvrde, neovisno o tome što će koju milijardu kuna i desetljeće kasnije vjerojatno ipak postati magične tvari koje su važeće bez žiga, a možda se čak mogu poslati i e-mailom, jer nisu potvrde ništa krive, one su samo odraz loših namjera onih pri vlasti, ili češće, djelomično uspješan mehanizam alokacije resursa u po prirodi neefikasnom ekonomskom sustavu (socijalizmu), no nije li zanimljivo…

Nije li zapravo jedan od boljih načina na koji se jako dobro može mjeriti koliko ste slobodni upravo taj koliko vam i za što u životu trebaju potvrde? Također, koliko ste uopće svjesni postojanja života i određenih aspekata toga bez potvrda?

Novi zakon, niže zatezne kamate

stari ekonomski zakoni

 

Protekloga tjedna prilično je nezapaženo prošla najava Ministarstva financija da će (opet) predložiti (donijeti) nekakav novi zakon kojim će sniziti zakonske zatezne kamate. Kako će sniziti već sada besmisleno niske zakonske zatezne kamate, istodobno će sniziti i zatezne kamate koje dvije privatne osobe smiju ugovoriti između sebe.

Za one neinformirane, zatezne kamate su kamate koje strana € plaća strani $ ako ne izvrši svoje obveze kako se obvezala ugovorom. Recimo, € kupi nešto i potpiše da će to platiti u roku od tjedan dana, ali ne plati godinu dana. Na taj period od godine dana se onda obračuna zatezna kamata koju strana € plaća.

 

Bilo kako bilo, ovo je objašnjenje koje smo dobili od Ministarstva financija:

Zatezna kamata bitna je u smislu financijske discipline i ne smije biti preniska, no sada je previsoka, drže u Ministarstvu financija

Na stranu saznanje da u Ministarstvu financija postoji službenik sa magičnom okom za prepoznavanja prave i ispravne stope zatezne kamate, ovo objašnjenje je besmisleno. Iako strogo gledajući istinio, zatezna kamata nije u prvome redu bitna, ili postoji, zbog održavanja financijske discipline, već je to sustav nadoknade štete vjerovniku, strani $. Bez prevelikog ponavljanja, jednako recimo kao što ako netko iznajmi stan plaća naknadu za korištenje toga stana dok ga vlasnik ne može koristiti, tako i kroz zateznu kamatu dužnik € plaća vjerovniku $ naknadu za korištenje njegova kapitala. Sama stopa zatezne kamate je samo veća jer je

  1. vjerovnik $ protiv svoje volje ne može koristiti svoju imovinu – možda je jednostavno ne može staviti u alternativnu uporabu (prodati robu nekome drugome), možda sam mora podići kredit da bi plaćao svoje račune dok mu se € ne sjeti platiti, i tako dalje;
  2. postoji veliki rizik vjerovniku $ da se nikada neće naplatiti pa mora kompenzirati i taj rizik.

 

Ono što je ovdje opet bitno je primijetiti su dvije stvari.

Prva je ta koliko je zatezna kamata jednostavan i učinkovit mehanizam. Transparentna je, svi je mogu razumjeti, jednostavno ju je obračunati, a ni za dužnika € ni za vjerovnika $ ne povlači nekakve dodatne troškove odmah u startu.

Druga je ta da ovaj opisani ekonomski mehanizam, korištenje tuđe imovine protiv volje te strane, uopće ne zahtijeva zateznu kamatu. To je nešto što će se događati i bez same zatezne kamate, jednako to da će postojati dužnici € koji plaćaju van rokova i vjerovnici $ koji se pokušavaju naplatiti i kompenzirati pričinjenu si štetu.

 

Znači, nije toliko bitno da li vjerovnik ima mogućnosti obračuna zatezne kamate. Može primjenjivati bilo koju od gotovo bezbroj strategija na koju ga potiče gore opisana situacija. Možda više ne naplaćivati opomene, ali može stvoriti kojekakve druge naknade, može ranije koristiti agencije za naplatu potraživanja i ovrhe, može ugraditi cijenu rizika od neplaćanja u samu cijenu robe, može zahtijevati avansno plaćanje i tako dalje, i tako dalje…

Problem je dakako taj što, ako je zatezna kamata tržišni izbor, najjednostavniji i najjeftiniji mehanizam, svi drugi su mu inferiorni. Naplata kojekakvih izmišljenih naknada je relativno netransparentna i ne pogađa različite dužnike koji ne plaćaju sukladno visini njihova duga i vremenu kašnjenja, ovrhe su skupi mehanizam koji nikome ne koristi i opet ne pogađa različite dužnike sukladno visini njihova duga i vremenu kašnjenja, ugrađivanje troškova kašnjenja u cijene je skupo, a jednako kao i zahtijevanje avansnog plaćanja jednostavno isključuje dio potencijalnih kupaca i dovodi do manje poslovne aktivnosti, oštećen je i dužnik i vjerovnik i gospodarstvo u cjelini.

 

Ako ću skratiti ovaj post, mogu to napraviti i sljedećim odlomkom:

Cijene (kamate) nešto znače, a njihovo reguliranje može dovesti samo do loših i sasvim predvidivih posljedica. Osim za Ministarstvo financija, tada su posljedice nepredvidive, a ako se uopće i uoče to je samo poticaj za još jedno uvođenje reda u vidu novoga zakona koji će imati svoje posljedice.

 

Pozitivno bi pretpostavljam bilo to što je maksimalna zatezna kamatna stopa ionako i sada propisana zakonom i neupotrebljivo niska, tako da se sve to ionako događa i danas i tu stvarno neće biti nekakve velike razlike. Bilo bi loše, ali kako je ionako već loše, svejedno je.

Dislajkam dislajkam mržnju

a imam i dobre razloge

 

http://www.vecernji.hr/drustvene-mreze/govor-mrznje-moze-zavrsiti-tragicno-cak-i-ubojstvom-915677 Govor mržnje na internetu može završiti tragično, čak i ubojstvom, poručila je ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić predstavljajući danas u zgradi Vlade kampanju "Ne govoru mržnje na internetu".   Cilj ove kampanje je informirati i senzibilizirati javnost, a posebno djecu i mlade, o negativnim utjecajima govora mržnje i poštivanju ljudskih prava. U sklopu kampanje pokrenuta je službena stranica i stranica na Facebooku "Dislajkam mržnju".

http://www.vecernji.hr/drustvene-mreze/govor-mrznje-moze-zavrsiti-tragicno-cak-i-ubojstvom-915677
Govor mržnje na internetu može završiti tragično, čak i ubojstvom, poručila je ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić predstavljajući danas u zgradi Vlade kampanju “Ne govoru mržnje na internetu”.
Cilj ove kampanje je informirati i senzibilizirati javnost, a posebno djecu i mlade, o negativnim utjecajima govora mržnje i poštivanju ljudskih prava. U sklopu kampanje pokrenuta je službena stranica i stranica na Facebooku “Dislajkam mržnju”.

 

Ah, taj govor mržnje.

Jeste li znali da je tijekom zadnjih 6 godina više od 70.000 Britanaca procesuirano zbog govora mržnje.

Da, većina osuđenih jesu mladi, jesu muškarci, i jesu bijelci. 70.000 njih.

No da ne bi ispalo da impliciram da su ovi programi usmjereni protiv izražavanja mišljenja na interentu mladih bijelih muškaraca, valjda napomenuti i da mi se čini da struktura osuđenih korelira sa strukturom onih koji uopće izražavaju mišljenja (na internetu) o društvenim/političkim/ekonomskim temama, glazbi, crtićima ili wc papiru.

 

Da ne bi rekli da niste bili upozoreni:

… potrebno razlikovati dozovljen od nedozvoljenog načina izražavanja, a pravo na slobodu izražavanja svakako isključuje onu vrstu izražavanja koje potiče mržnju te može kršiti ili negirati prava drugih. … moguće i potrebno pravo na slobodu izražavanja ograničiti…

… naglašena je potreba inkriminiranja izjava kojima se potiču …

… budući da Zakon uključuje ukupno 17 diskriminacijskih osnova … dok europsko zakonodavstvo poznaje svega 6 osnova …

… Propisano je kažnjavanje onoga tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti čini dostupnim letke, slike ili druge materijale …

… izričito se zabranjuje prenošenjem programskih sadržaja u medijima …

… zabranjuje unošenje i isticanje transparenta, zastave ili druge stvari s tekstom, slikom, znakom ili drugim obilježjem … te također pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka …

Europsko volontersko iskustvo

omladina u akciji

 

Večernji dnevnik, jedan od njih, danas. Slučajno prebacujem pozornost na prilog u pitanju. Europsko volontersko iskustvo.

Gospođica koja je diplomirala na filozofskom fakultetu preko skypa se javlja iz Belgije (?) i objašnjava kako sjajna je ta stvar zapravo. Sve je plaćeno, ponavlja ona. Sve je plaćeno, SVE JE PLAĆENO. Stan, hrana, džeparac. SVE SVE SVE JE PLAĆENO. A što gospođica radi u Belgiji? Ako sam dobro shvatio, brine se o nekakvim životinjama. Odnosno, “volontira” u nekakvoj štenari.

Prvo pitanje koje se postavlja je jasno, zašto dana gospođica nije nakon završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu pronašla neki posao prikladan njenome obrazovanju, vještinama i radnom iskustvu, posao poput čišćenja javnih WC-a?

Kako na to pitanje ne mogu odgovoriti, idemo na ono sljedeće? Tko, zašto i kako plaća tako nešto nekome tko se predstavlja kao volonter? Zar nije definicija volontera besplatan rad? Ja naravno, ciničan kakav jesam, odmah zaključujem da je u pitanju nekakva piz.arija kojom EU pokušava stvoriti nove (i bolje) Europljane koji će onda odbaciti svoje stare primitivne nacionalizme i postati dobri europski (nadnacional)socijalisti.

 

Sve moje sumnje odmah bivaju potvrđene.

U pitanju je nešto što se zove Youth in Action programme, Mobilising the potential of young Europeans, piz.arija Europske unije s ukupnim budžetom za period 2007.-2013. od 885 milijuna eura. To je ljudi moji više od 6 milijardi kuna. 6.650.000.000,00 kuna. EU godišnje više troši na omladince u akciji no što joj dobra petina zemalja članica godišnje uplaćuje, uključujući tu i Hrvatsku.

6.650.000.000,00 kuna.

 

Poanta toga je:

Godina dana provedenih u Španjolskoj…ili mjesec dana u Londonu…novi prijatelji…nova kultura…novo iskustvo…a pritom se aktivno uključiš u aktivnosti na području koje te zanima (eventi, okoliš, edukacija) Zvuči zanimljivo?? Ma naravno da da!

 

Garant. Poanta toga je:

Učiniti mlade svjesnima njihovog europskog građanstva je prioritet programa Mladi na djelu. Cilj je potaknuti mlade na razmišljanje o europskim temama i uključiti ih u raspravu o izgradnji i budućnosti Europske unije. Prema tome, projekti trebaju imati naglašenu „europsku dimenziju” i poticati na razmatranje o europskom društvu u izgradnji te vrijednostima tog društva.
Europska dimenzija je širok konceptualni pojam. U skladu s tim, projekt unutar programa Mladi na djelu mora pružiti priliku mladima da, usprkos kulturnim razlikama, identificiraju zajedničke vrijednosti koje dijele s mladima iz drugih zemalja.
Projekti također trebaju potaknuti mlade na razmatranje osnovnih značajki europskog društva i, povrh svega, potaknuti mlade da imaju aktivnu ulogu u svojim zajednicama. Da bi se osjećali kao Europljani, mladi moraju postati svjesni činjenice da su oni ti koji igraju ulogu u izgradnji sadašnje i buduće Europe. Stoga projekt s jasno europskom dimenzijom ne treba samo „otkriti” Europu, nego imati kao cilj izgradnju Europe.

 

A imamo li posebnu državnu agenciju zaduženu za mlade “volontere”?

Jep. Agencija za mobilnost i programe EU. Godišnji proračun? Cigli ukupni rashodi u 2012.g. od 70.857.325,78 kuna, financirano od strane vaše države i EU same.

 

Da bi shvatili što je u cijeloj toj priči zapravo strašno moramo znati dvije stvari:

Prva je da ovo djeluje. Svijest o Europi, demokracija, ovo ono. Ako daješ ljudima novce oni su zahvalni i podržavat će te.

Druga je da ovo djeluje jako loše. Pretpostavljeni povrat na investiciju gradnje svijesti o Europskoj uniji kod bivše studentice filozofskog fakulteta koja ide “volontirati” u štenaru u Belgiji? Otprilike -97,34%.

Ali projekt se i dalje financira. I dalje se financira jer nije zapravo bitno, tim ljudima nije stalo. To plaćate vi, a ne ovi. Gornji projekt nije platio i neće platiti nekakav Martin Schulz, plaćate ga vi kada kupujete kruh i mlijeko, benzin, cigarete ili colu. Jednostavno nije bitno.

 

Hoćemo napravit downgrade cijelokupnog sustava višeg obrazovanja u trideset + zemalja na srednjoškolsku razinu samo radi teoretske mogućnosti da netko ode u drugu zemlju i odsluša semestar na drugome jeziku i pri tome ništa ne shvati, ali postane malo “bolji i tolerantniji Europljan”? Pa zašto ne…

Hoćemo bacat 200.000.000,00 eura godišnje na ekskurzije ekipe koja se još traži nakon što se nije našla nakon godina državno financiranog visokog obrazovanja? Stvarno ne vidim zašto ne…

Što s Hrvatskom gospodarskom komorom?

što doista

 

Svi koji su nekoć znali tratiti vrijeme na Civilizaciju IV vjerojatno su upoznati sa sljedećim citatom Adama Smitha, a kojeg im je čitao Spock:

People of the same trade seldom meet together, even for merriment and diversion, but the conservation ends in a conspiracy against the public.

Nažalost, iako Spock dobro čita, sam citat je pomalo izvučen iz konteksta. Evo kako izgleda cijeli citat:

People of the same trade seldom meet together, even for merriment and diversion, but the conversation ends in a conspiracy against the public, or in some contrivance to raise prices. It is impossible indeed to prevent such meetings, by any law which either could be executed, or would be consistent with liberty or justice. But though the law cannot hinder people of the same trade from sometimes assembling together, it ought to do nothing to facilitate such assemblies; much less to render them necessary.
Chapter X, Part II, p. 152

Kako se slažem s Adamom Smithom, očito želim reći da smatram da HGK treba ukinuti. Ne očistiti od korupcije, ne smanjiti obujam prihoda i “usluga”, ne preoblikovati, ne joj naći novu funkciju.

Hrvatsku gospodarsku komoru treba ukinuti, jednako kao i sve druge državne komore.

Ukoliko određene poslovne grupacije nalaze shodnim sudjelovati u dobrovoljnim udruženjima koja će zastupati njihove interese, više su no sposobne same osnovati i financirati takva udruženja. Uostalom, one to i čine.