Triffinova dilema

onako kako je ja razumijem

 

Da moram nabrojati koji su to najvažniji uvidi koji su napravljeni u ekonomiji kao znanosti u 20. stoljeću, nabrojao bih cca 5 njih. 2 su Misesova, problem kalkulacije u socijalizmu i austrijska teorija gospodarskog ciklusa, tu je Solow–Swan model koji objašnjava gospodarski rast u dugom roku, tu je Hotellingovo pravilo koje objašnjava upotrebu ograničenih resursa tijekom vremena, a 5. definitivno nije Coase nego Triffinova dilema.

 

 

A Triffinova dilema je jedna zanimljiva i očita stvar koja se prvi puta pred mojim očima pojavila kao gotovo fusnota u mome udžbeniku iz Monetarne politike (to je bilo prije Bolonja dumbed down udžbenika kada su čak i u udžbenicima tu i tamo znale pisati zanimljive sitnice). Ukratko, ide ovako:

Recimo da vaša (fiat) valuta postane rezervna svjetska valuta. Vaša država/društvo kao društvo sada možete koristiti seigniorage. Čuli ste za seigniorage? Ono kada država tiska novac koji zamjenjuje za robe i usluge? E pa, ovo je slično. Vaša država/društvo tiska novac koji zamjenjuje za inozemne robe i usluge.

Ali, ako vi to stvarno radite, jednako kao što bi domaći seigniorage doveo do inflacije i kraha valute nakon previše otisnutog novca, tako i slanje novih količina rezervne valute u inozemstvo dovodi do prevelikih zaliha te rezerve, gubitka povjerenja u rezervnu valutu, odbacivanja te rezervne valute i njenog vraćanja u zemlju emitera, odnosno inflacije i kraha valute.

 

Tiskati li ili ne tiskati?

S jedne strane ako tiskate, dobivate džabe stvari za svoju populaciju koja će biti sretna, jer hej, džabe (ideja se zove socijalna država). Lakše financiranje vojnih ekspedicija ako furate na to. Možete čak i vojnom silom poticati održavanje svojega statusa rezervne valute. (Ideja se zove NWO).

S druge strane znate (ili predosjećate) da to ne može trajati vječno. Ako se upustite u tu igru, pitanje je desetljeća kada će vas status imanja rezervne valute dovesti do kraha te rezervne valute, ali prije toga, i do uništavanja vašeg domaćeg gospodarstva.

 

Tiskati li ili ne tiskati?

Kako su u pitanju države, odgovor je naravno tiskati. (Usprkos nazivu, Triffinova dilema uopće nije neka dilema…)

Međutim, ono što kod Triffinove dileme nije toliko zanimljivo su neki matematički odnosi na financijskim tržištima i slične kratkoročne spike kojima se bavi većina napisanog o temi. Ako razmislite, ono što je stvarno zanimljivo je su spore dugoročne promjene koja se događaju s državom/društvom koja ima status rezervne valute.

Očito, da bi neka (fiat) valuta dobila status rezerve, društvo koje je koristi mora biti produktivno. Državna potrošnja mora biti kontrolirana. Valuta se ne smije tiskati samo tako, mora biti praktično najmanje tiskana u svome globalnom okruženju. Inflacije nema. To je u osnovi jedno zdravo i snažno društvo.

 

Tijekom desetljeća, stalna pojava je da se bar dio domaće potrošnje financira tiskanjem novca. A kako ta dobra i usluge koje se troše dolaze iz inozemstva, nije u pitanju preraspodjela unutar zemlje i prikriveno oporezivanje kao u klasičnom tiskanju novca. Cijelo društvo, ili bar većina, uživa veći životni standard od svoje produktivnosti.

Proizvodni kapaciteti se sele u inozemstvo. Rezervna valuta toliko je jaka da se proizvodnja u inozemstvu više isplati nego u zemlji i, sve drugo isto, nema toga protekcionizma koji će to spriječiti. Čim dobavljate iz inozemstva tiskanjem novca, imate deficit platne bilance. Deficiti platne bilance postaju uobičajena stvar.

U najboljem slučaju, domaći proizvodni kapaciteti neće rasti stopama rasta potrošnje. Alternativno, može vam se događati čak i da se domaći obujam proizvodnje roba i usluga i smanjuje i supstituira uvozom iz inozemstva koji se plaća emisijama domaćeg novca.

Efekti su razorni i u drugim dijelovima vašega domaćega društva. Kako lifrate novo emitirani novac u inozemstvo? Izravno iz tiskare? Ne, preko financijskog sustava. Financijski sustav prerasta stvarne potrebe domaćeg tržišta i događa se ogromna misalokacija resursa u njegovu korist. To je samo jedna od misalokacija resursa koje se događaju.

Desetljeća takvoga života mijenjaju sve od mentaliteta vašega stanovništva do vašega političkoga sustava.

I cijelo to vrijeme kako postajete sve ovisniji, sve nužnije postaje takvo financiranje domaće potrošnje, i time sve bliži krah i gubitak statusa rezervne valute. S druge strane, vaše gospodarstvo je s godinama sve manje zdravo u odnosu na ostatak svjetske ekonomije, i što više vremena prođe, to će u lošijem stanju dočekati krah i kretanje od nule.

 

Čak i da smatrate da je to problem, što zapravo možete napraviti sve da i želite dobro? Ponavljam, čim dobavljate iz inozemstva tiskanjem novca, imate deficit platne bilance.

Carine? Žalim, i dalje imate deficit platne bilance.

Devalvacija valute? Žalim, i dalje imate deficit platne valute.

Subvencije domaćoj proizvodnji? Žalim, i dalje imate deficit platne valute.

Jedini način da problem riješite je… da se odreknete statusa rezervne valute. Ali to je zapravo jedino što nikada voljno nećete napraviti, jer ste vjerojatno već otišli predaleko, i zato jer jednostavno nećete.

 

Sve to budi rečeno, Triffinova dilema se odnosi na SAD, predviđa krah dolara, ja bih rekao da lijepo odgovara predviđanjima koje se mogu izvući iz nje, a krah dolara i gubitak statusa rezervne valute još uvijek čekamo.

Utopijsko distopijske gluposti današnjice

o temi, roboti nam dolaze uzeti poslove i zato treba nam zajamčeni minimalni dohodak

 

I dok su neki dan na referendumu Švicarci odbacili najnoviju marskističku glupost, o tom nekom zajamčenom minimalnom dohotku sve se više priča (gluposti). Evo tipičnog primjera:

The study suggests that new technologies are creating fewer and fewer jobs and it is likely that advances in automation and AI will destroy jobs at a much faster rate than it creates new roles.

Yes, automation and robotics will bring advances and benefits to people — but only a select few. Shareholders, top earners, and the well-educated will enjoy most of the benefits that come from increased corporate productivity and a demand for technical, highly-skilled roles.

Meanwhile, the majority of society — middle classes and, in particular, the poor — will experience significant upheaval and little upside. They will be forced to retrain and relocate as their old jobs are replaced by smart machines.

 

O Bože. Mislim, mi znamo koje su implikacije rasta produktivnosti zbog tehnološke promjene (automatizacije i robotizacije). Implikacije su da će prosječan radnik

  • raditi manje;
  • zarađivati više;
  • imati više životni standard.

I isto tako znamo da će daleko veća korist biti za najsiromašnijeg člana društva no za najbogatijeg člana društva. I vidjeli smo to. S industrijalizacijom, daleko je više koristi imao netko tko je prešao s 16 satnog kopanja zemlje i povezanih aktivnosti na 12 satni rad na pokretnoj traci. Više nije bio izložen elementima, nije spavao na zemljanom podu i nije umro od gladi za vrijeme loše godine. S industrijalizacijom, netko tko je imao sve dobio je… bolju unutarnju rasvjetu, nova više ne miriše na otopljeni loj.

Isto tako, posljedice industrijalizacije i robotizacije bit će takve da će i Joža iz Ličkog Petrovog sela imati robotski usisivač (a prije nije imao nikakav), dok će engleska kraljica Elizabeta imati ljepši robotski usisivač od Jože (a prije je imala tek 20 njih ručnih).

BTW. Stvarno, u zadnja dva stoljeća, prešli smo iz društva u kojem je 95% stanovništva radilo na zemlji radi čistog preživljavanja u društvo gdje to 95% stanovništva nije točno sigurno što je to motika. Uzimajući u obzir da je situacija u kojoj 95% stanovništva radi na zemlji samo radi preživljavanja praktično sva dotadašnja povijest, to je jedna velika jebe.a promjena. 21stoljetna automatizacija? Not so much.

 

Ako znamo da su posljedice automatizacije da i najsiromašniji rade manje sati (ali rade, i radit će, sve dok su resursi ograničeni), više zarađuju i bolje žive, i ako to ne opažamo (ili pretpostavljamo da nećemo opažati), već opažamo nešto drugo (gubitak radnih mjesta), to što opažamo je posljedica nečeg drugog.

Specifično, u SAD-u iz kojih većina marskističkih gluposti danas dolazi, pada dostupnog kapitala po radniku kombinirano sa regulatornim ograničenjima zapošljavanju (minimalnom plaćom i sl.).

Ako želimo, u Hrvatskoj, razlog zašto danas imamo cca milijun zaposlenih umjesto cca 2,5 milijuna nije taj što su roboti i Kinezi ukrali sve dobre poslove u tekstilnoj industriji, nego je razlog taj što su Hrvati u duši dobri komunisti i sukladno tome nam je društvo i regulirano.

 

Ili, pokušajmo na drugi način. Ova glupa teorija citirana gore može se sažeti kao:

svi imamo sve što možemo poželjeti, i ako se dogodi da nešto uspijemo proizvodit efikasnije imamo problem, jer dio nas onda jednostavno neće imat što radit. Što, taj dio nas će onda proizvoditi nešto drugo? Ah, gluposti dragi čovječe, pa već imamo sve što možemo poželjeti.

Pad civilizacije i uspon barbarstva

same old, same old

 

U prvoj polovici devetoga stoljeća Bagdad je doživio svoj zenit kao najveći i najbogatiji grad na svijetu. 861. godine je pak vladajući kalif Mutawakkil ubijen od strane svojih turskih plaćenika koji će uvesti vojnu diktaturu. Tijekom toga razdoblja carstvo se raspalo, a različiti podanici i provincije u praksi su postali neovisni i počeli slijediti vlastite interese. Bagdad, donedavno prijestolnica ogromnoga carstva, sužen je na Irak.
Radovi povjesničara iz 10stoljetnog Bagdada još uvijek su nam dostupni. Duboko su prezirali degeneraciju vremena u kojima su živjeli, ističući posebno indiferenciju prema religiji, povećani materijalizam te seksualnu otvorenost. Isto su tako i lamentirali korupciju dužnosnika države i činjenicu da su političari nekako uvijek prikupili velika bogatstva dok su bili u uredu.
Povjesničari su i s gorčinom komentirali izuzetan utjecaj na mlade ljude koji su stekli popularni pjevači, rezultirajući u smanjenju seksualnog morala. “Pop” pjevači Bagdada pratili su svoje erotske pjesme na luti, instrumentu sličnom modernoj gitari. U drugoj polovici desetoga stoljeća, kao rezultat, mnogo opscenog seksualnog govora došlo je u uporabu, kakav prije ne bi bio toleriran. Nekoliko je kalifa izdavao naredbe o izgonu “pop” pjevača iz glavnoga grada, no u roku nekoliko godina već bi se vratili.
Povećanje utjecaja žena na javni život je često povezano s nacionalnim propadanjem. Kasni Rimljani prigovarali su da, iako Rim vlada svijetom, žene vladaju Rimom. U desetom stoljeću, slična tendencija mogla se opaziti u Arapskom carstvu, gdje žene zahtijevaju pravo ulaska u profesije do tada rezervirane za muškarce. “Što?”, pisao je tadašnji povjesničar Ibn Bessam, “imaju zanimanja činovnika, poreznika ili propovjednika sa ženama? Ta su zanimanja uvijek bila isključivo muška.” Mnogo žena je prakticiralo pravo, dok su druge postale sveučilišni profesori. Trajala je agitacija za imenovanje ženskih sudaca, koji ipak čini se, nije prošla.
Nedugo nakon toga perioda, država i javni red su se urušili, i strane invazije pregazile su zemlju. Posljedičnim povećanjem konfuzije i nasilja, postalo je nesigurno ženama kretati se ulicama samima, s čime se i taj feministički pokret urušio.
Turbulencije koje su slijedile nakon vojnog udara 861. godine, kao i gubitak provincija, dovele su do teške ekonomske situacije. U tome trenutku, možda je bilo za očekivati da bi svi udvostručili svoje napore kako bi spasili državu od bankrota, ali ništa takvoga se nije dogodilo. Umjesto toga, u tim trenucima opadanja trgovine i financijske oskudice, narod Bagdada uveo je petodnevni radni tjedan.

Ulomak iz The Fate of Empires and Search for Survival Johna Glubba.

Mit o lopovskoj pretvorbi i privatizaciji, opet

laži i medijske laži

 

Evo nas opet. Prethodni post je ovdje, a trenutni povod je post domaćeg poznatog (kvazi) libertarijanca koji se nalazi ovdje, a umjesto da propitkujem da li je tip stvarno liberatarijanac ili lamentiram kako u osnovi sve više i više s visoka gledam na libertarijance, prijeđimo na poantu. Goran Vojković tako u postu koji ionako nisam shvatio, naravno, piše o nekakvoj lopovskoj pretvorbi da pokupi koji lajk svojih čitatelja.

Laž. Ponovimo opet, privatizacija u Hrvatskoj je provedena bolje bar u načelu, a načelo je bilo da svi za dionice koje dobe moraju nešto platiti. U mnogim tranzicijskim zemljama nije bilo tako! Da, hrpa dionica je svejedno poklonjena i dana ispod cijene i radnicima i kojekakvim komunističkim aparatčikima menadžerima, no sve u svemu, u načelu, ta privatizacija koja je provedena, provedena je usporedivo bolje nego u ostalim tranzicijskim gospodarstvima.

Ponavaljam svoj zaključak:

Ono što je stvarno negativno u toj privatizaciji da nije provedena dovoljno brzo. Da nije privatizirano dovoljno stvari. Da privatizaciju nije slijedila dovoljna liberalizacija tržišta rada i ekonomije općenito, što i predstavlja najveći kamen spoticanja hrvatskog gospodarstva danas.

 

A sada, analizirajmo malo popularne laži koje su temelj za te druge laži. Izvjesna Mašenka Bačić piše tako članak KAKO JE PROPALA SLOBODNA DALMACIJA u kojem lijepo sumira priglupi pogled koji domaća ljevica ima na privatizaciju. Pa tako kaže:

U svojoj povijesti list je privatiziran tri puta. Prvi put 1990. godine po tadašnjem “Markovićevom modelu”, slično kao kasnije Novi list ili Tvornica duhana Rovinj. Po odredbama Zakona o poduzećima i Zakona o društvenom kapitalu iz SFRJ osnovano je dioničko društvo… Zaposlenici su dobili u vlasništvo 64 posto dionica koje su počeli otplaćivati. No za razliku od posljednja dva primjera, privatizacija u Slobodnoj je poništena. … najavio ono što će se dalje događati: “Zaustavili smo njihovu nakanu da po jugoslavenskim propisima obave pretvorbu i dovest ćemo tamo upravni odbor”. …

Naime, predsjednik tadašnje Agencije za razvoj i restrukturiranje Zlatko Mateša poništio je pretvorbu, a hrvatska vlast je tražila da se ona provede po novim hrvatskim zakonima. Slobodna Dalmacija – Novine d.d. procijenjena je na 10.400.000 tadašnjih DEM. Radnici su trebali i po ovom modelu dobiti 50 posto vlasništva no Mateša je, kako će kasnije objašnjavati Udruga polagatelja prava na dionice Slobodne Dalmacije, nagovorio Splitsku, Privrednu i Dubrovačku banku da aktiviraju zaboravljena potraživanja iz bivše države vrijedna tadašnjih 4.600.000 DEM. … Zbog tog “zaboravljenog” i nevažećeg duga bankama je pripalo 42 posto dionica, a radnicima 25. Sindikat novinara i grafičara je na takvo rješenje kasnije u veljači 1993. godine pokrenuo upravni spor.

OK. Kužimo poantu priče? Da je po komunističkom zakonu privatizirana Slobodna Dalmacija = da su je radnici dobili na upravu zato… zato što su radnici i oni znaju je.emu!, cvijeće bi cvalo, sunce bi sjalo, Tuđman bi se okretao u grobu… Eh, da su je samo radnici dobili na upravu. Inače, jel, Kutle koji izvlači lovu iz kompanije i troši je na sebe.

Istina, ne znamo što bi bilo kada bi bilo, ni imamo par primjera što je bilo kada je bilo.

Gore spomenuti Novi List? Da, u konačnici, bankrot, pljačka dobavljača u predstečajnoj nagodbi, radnici polako lete.

 

Ili, idemo još bolje. Nije privatizacija po Markovićevom modelu, ali je medij, i je radničko dioničarstvo… Sjeća li se radija 101? Onoga istoga zbog kojeg su zagrebačka fukara i američki veleposlanik organizirali prosvjede protiv strašnog Tuđmana?

Radio 101 u vlasništvu je 78 novinara i ostalih djelatnika koji su ga osnovali još 1984. godine kao “Omladinski radio”, službeni radio Saveza socijalističke omladine općine Trešnjevka, a koji su udjele platili prema procjeni Trgovačkog suda iz 1996. godine, po kojoj je Radio procijenjen na 2,5 milijuna kuna. Tada je kao vlasnik 25 posto udjela upisan i grad Zagreb.

Ima li boljeg primjera? Radnici vlasnici. Svi socijalistički omladinci, mora da im je stalo do radnika. Prisvajaju dio imovine grada Zagreba, i još izvuku da će im grad biti jedan vlasnik iz kojega po potrebi mogu izvlačiti lovu. Ne zaboravimo ni kako se radio scena u RH (recimo, iz 3% RTV pristojbe koje nekakav fond dila raznim radijima kako mu se svidi (30-40 milijuna kuna godišnje 2012.), subvencije od strane lokalne (samo)uprave, oglašavanje ministarstava i sl.) Ne, ozbiljno, ni Radnička fronta ne bi poželjnije sklopila taj sustav.

I što se dogodilo?

Ista je Uprava vodila radio 12 godina… Rad Uprave je pratio i jednako dugovječni Nadzorni odbor  potpisujući iz godine u godinu pozitivna izvješća. Grad je iz vlasništva izašao tek 2008. godine…

… u Gajevoj  se lagodno i bezbrižno živjelo. Zaposlenici nekih drugih radijskih redakcija su otvoreno zavidjeli “stojediničarima” koji prate besmislene događaje na luksuznim lokacijama, voze automobile na leasing i mimo svih pravila struke vode marketinge unutar svojih redakcija. U pojedinim godinama se na reprezentaciju trošilo čak 650 tisuća kuna. Snimali su se filmovi o veličini Radija 101, organizirale raskošne izložbe, izdavale monografije i tiskali novinski specijali. Bivši i sadašnji zaposlenici priznaju da su uz redovne plaće primali i honorare “na ruke”, a režim dolaska i odlaska s posla ih nije nikad pretjerano zabrinjavao.

… Automobili su ulazili i izlazili s Radija kao na traci, godišnji odmori su se također koristili za trošenje novaca svih zaposlenika i suvlasnika. Na taj način, ali ne samo na taj način, na radiju je ‘oprano’ više od 20 milijuna kuna”

Nova Uprava je objavila da je zatekla dugove veće od 15 milijuna kuna, od čega je više od 8 milijuna na ime neuplaćenog doprinosa za zaposlenike i poreza na dodanu vrijednost. Kumulativni gubitak je bio na visini 19 milijuna kuna.

Naime, velik dio potraživanja prema Radiju 101 je bio nepostojeći, a puno transakcija uopće nije knjigovodstveno provedeno, tvrdila je nova Uprava objašnjavajući da se usprkos velikim materijalnim troškovima pokazalo da tvrtka uopće nema stvarne imovine.

Eto, to se dogodilo. Mislim, da li može bolje kada radnici socijalisti nemaju dovoljno pristojnosti da sebi uplate doprinose na minimalnu plaću, nego si umjesto toga sve što mogu izvlače u kešu? Teško, stvarno teško.

Ne sjećam se ni da je država pokušala nekoga od njih poslati u zatvor? Doduše, to je možda i logično? Pa tko bi onda kritizirao privatizaciju?

Paternalizam

nasuprot socijalizmu 

braća Gracchi

 

Kada se raja u antičkoj Grčkoj* (i kasnije republikanskom Rimu) bunila, a bunila se često, uvijek je zahtijevala dvije stvari. Prva je oprost dugova. Druga je konfiskacija i preraspodjela zemlje.

Da bi imali kontekst potrebno je znati još nekoliko sitnica. Ropstvo je bilo savršeno legalno, a dužnici su obično završavali tako da su najprije gubili svoju zemlju, pa bi onda najprije prodali svoju ženu i djecu i tako se nakratko pokrili, pa bi na kraju i sami završili kao robovi budući su jamčili svojom osobom za dug. Pojava je bila sustavna i svakodnevna, kao i u većini antičkoga svijeta. Na vlasti su uglavnom bile oligarhije, a biti članom oligarhije zahtijevalo je i plemenito porijeklo i financijsko dobrostanje. Financijsko dobrostanje član oligarhije stjecao je nasljeđivanjem, tipičnim poduzetništvom i razvojem svojega posjeda i/ili neke druge djelatnosti te naravno, zlouporabom funkcije, ratnim plijenom i uobičajenim gusarenjem. Tipični rezultat pobune bilo je ustoličenje tiranina, što ne znači onda isto što i danas, a onda je značilo osobu u vidu kralja koja nema ispravno porijeklo za tu titulu i kojoj to nikada neće biti zaboravljeno, a na vlast je obično došla “narodnom revolucijom” te opraštala dugove i preraspodjeljivala zemlju.

Ako ćemo iskreno, jedina razlika koju ja vidim sa današnjim društvom je danas nema jamčenja svojom osobom za dugove, a kako većina stanovništva ne živi na selu ne zahtijeva konfiskaciju i preraspodjelu zemlje već prava i izravne isplate iz državne blagajne.

 

No to nije teme, već je tema moj pokušaj da napišem nešto o paternalizmu, pa ga onda idemo i definirati. EN wikipedia nam odmah u glavu kaže da je paternalizam

ponašanje, osobe, ogranizacije ili države, koje ograničava slobode ili autonomiju pojedinaca ili grupa radi njihova vlastitog dobra.

Kužimo se? Radi njihova vlastita dobra. Ne radi izgradnje novog socijalističkog čovjeka ili neke slične nebuloze. Nipošto, paternalizam je realan, promatra ljude kao nesavršena, da ne kažem retardirana bića, uzima u obzir njihovu nesavršenost, i ograničava im slobodu raspolaganja njihovom imovinom i/ili osobom radi njih samih, očuvanja društvenog poretka i nacije.

Tako je recimo jedna od reformi Solona Atenjanina zabrana jamčenja za dug svojom osobom. Netko bi ovdje mogao izvući nekakav argument vezan za ropstvo… nije važno kakav, no bitno bi bilo da taj argument nije dobar. Ako je moje tijelo moje, odnosno tvoje tijelo tvoje, zašto ne bi imali pravo prodati se u ropstvo? Ropstvo je zlo nije argument, a cijelu ljudsku povijest karakterizira upravo i to da se dobar dio populacije, u lošim vremenima i većina, aktivno svojevoljno trudi dovesti u zavisan položaj prema nekome jačemu. Da li realno treba žaliti nekoga tko je najprije zadužio i prodao svoju zemlju, pa svoju ženu i djecu, hej, svoju djecu, pa onda sebe? Ili neka šupak slobodno bude rob? No Solon Atenjanin znao je da ta opcija dovodi do velikog broja bivših građana koji su robovi i/ili opasno velikoga broja robova u populaciji, koji će svi onda nakon nekog vremena težiti dovesti na vlast nekoga tiranina koji će ih osloboditi i oprostiti dugove (i preraspodijeliti zemlju), stoga zabrana za jamčenja za dug svojom osobom.

 

I to ću reći, svi drugi koji podržavaju zakonsku zabranu robstva su obični paternalisti!

No pitanje robovlasništva na stranu, što je većina državnih intervencija u financijski sustav danas no obični staromodni paternalizam. Naime, oligarhija Vlada.hr zna da joj većinu stanovništva čine nesavršena, da ne kažem retardirana bića, koja će se zaduživati koliko mogu (Vlada.hr zna jer zna tko ju je izabrao…). Stambeni, za aute, potrošački, kreditne i minus po tekućem. Daj ako ide, dok ide, meni jednostavno treba novi auto/stan/torbica/iPhone, a kada ne bude išlo, tko ima problem? Problem imaju kreditori, ali ima i cijelo društvo i Vlada.hr. Ljudi cmizdre pred kamerama, ministri ispadaju bezosjećajni, ljudi prosvjeduju, rejting pada, ako je pojava dovoljno raširena u sustavu, a uvijek je, pokoja banka bi mogla pasti, “morat će se” i nju spašavat. Ne samo to, nego su životi doslovce uništeni, društvo se rastače, nasilni i nenasilni gubitak vlasti, paljevina i uništenje privatne imovine i Vlade.hr i nevinih promatrača postaje realna opasnost…

Zašto sve to jednostavno ne izbjeći? Zabraniti kredite s deviznim klauzulama/visokim kamatnim stopama/u visokim iznosima? Problem riješen, i što je još bolje, neće se ponoviti. Čestitam, upravo ste postali paternalist.

 

A što se tiče zemlje… Svaki dobar čovjek bit će paternalist kada je u pitanju zemlja i težit će pod prvo, pomaganju seljaštva, i pod drugo, ograničenju veličine posjeda. Dva su razloga za to,

  1. sigurnost opskrbe hranom, krenuvši od manje važnoga. Znamo da je ekonomski gledano glupost, znamo da nas ne prehranjuje famozna domaća poljoprivreda, i možemo o tome reći što god hoćemo, no velika specijalizacija gospodarstva dalje od nekakvih “zadovoljenja domaćih potreba za hranom” je opasna. Danas je 2014. godina, a praktički nedavno, 1914. je bilo zadnji puta kada je svjetska trgovina prekinuta i zemlje su se zatvorile u sebe. Još ni danas tržišta nisu otvorena kao što su bila te 1914., a ljudi su u narednim godinama i desetljećima bili gladni i umirali od gladi. Povijesno gledano, paternalizam je u pravu.
  2. seljaci su ti koji će ratovati kada dođe do neke nove invazije sa istoka. Kada se na granici pojave ljudi koji će željet sve zaklat, silovat nam žene (i djecu) i spalit nam kuće i, tko će ih ono zaustavit? Modni mačak ima spreman kalašnjikov u ormaru koji će upotrijebit u slučaju potrebe? Nekako mi se čini da nema…

 

Limiti paternalizma

Jesam li gore nacrtao prilično lijepu sliku paternalizma? Mislim da jesam, i mislim da je bilo namjerno. Paternalizam, sama pojava i ponašanje je, rekao bi, savršeno normalna i savršeno dobronamjerna… Sama riječ dolazi od latinski pater = otac, stoičke figure koja djeluje nad djetinjastima i vodi ih u zajedničkom interesu tamo gdje sami nisu sposobni… I ja bih uostalom zabranjivao ropstvo…

Nigdje naravno nije rečeno da je paternalist taj koji je mudar. Taj koji ograničava slobode drugih u zajedničkom interesu može to zapravo radit u svojem interesu, može biti jednako nesavršen i retardiran kao i oni koje ograničava, ili može bit Slavko Linić.

 

No recimo da stvarno radi u općem interesu, da je stvarno mudar čovjek, što je prvo što će se dogoditi za ograničenjima financijskih usluga kada dođu bolja vremena? Dakako, stvari će se malo prepakirati, nazvati drugačije i zaduživanje će se nastaviti. Jedina stvar koju su svi naučili je da im se dugovi otpisuju ako se dovoljno glasno žale. Da je pušteno stvarima da teku svojim tokom, polje pored Atene kopao bi onaj koji je sebe i svoju djecu prodao u roblje umjesto nekoga otetoga na obali Crnoga mora i kupljenoga u Atenu, a Atenjani bi nešto naučili…** I opet, da su danas i ovdje oni koji su se ovdje zadužili preko grla gurnuti u bankrot umjesto da im zakon ukida i refinancira minuse i oprašta kamate po kreditima, naučili bi nešto i oni i njihova djeca i njihovi susjedi…

Istina, sasvim je moguće da bi imali nekakvu revoluciju i ušli u još jedno mračno doba, no optimist kakav jesam, ipak bi stavio svoj novac na to da bi kao društvo nešto naučili.

 

A što je tek s zaštitom seljaštva? Sa milijardama kojima se čuva hrvatsko selo? Da li se čuva? Da li je osigurana domaća samodostatna poljoprivreda, i da li bi kojim slučajem bilo racionalnije, ako nije isplativo jesti isključivo domaću hranu, početi to raditi tek onda i kada se hrana više ne bi mogla uvoziti? Molim lijepo, ciklus uzgoja većina kultura ipak je jedna godina i da se tako nešto i dogodi znam da bi sudionici na domaćem tržištu bili sposobni za početak prilagoditi proizvodnju u prvoj godini toliko da preživimo, a kasnije divesificirati proizvodnju prema potrebi.

Dok Vijetnam danas lansira poljoprivredne satelite, najveći doseg hrvatskoga sela postalo je nuđenje skupljega zdravoga nešpricanoga kupusa (ipak malo špricanoga i uzgojenoga pola metra od prometnice…) Dok poljoprivredna tamo gdje nije regulirana napreduje, u Hrvatskoj stagnira, a tko zna koji ministar po redu uvidio je da je problem u tome što je poljoprivredno zemljište rascjepkano i mudruje o tome kako to riješiti nekakvim porezom na neobrađeno zemljište. Niti ne uzima u obzir to da možda nitko nema ekonomskoga interesa okrupniti zemljišta. Subvencije stvaraju distorzije, a cjelokupna post WWI/WWII era subvencionirane poljoprivrede postala je kako u Hrvatskoj (više) tako i u zapadnim zemljama (nešto malo manje) sprdačina i vozilo za misalokaciju resursa i ograničenje napretka poljoprivrede.

Nekakvo idealno slobodno seljaštvo koje će u slučaju potrebe odbaciti motike i dohvatiti koplja kalašnjikove i ući u obranu domovine niti je sačuvano, niti u (post)industrijskom društvu može biti dovoljno brojno da bi to moglo. Žao mi je, ali neće ići, ne poljoprivrednim subvencijama.

 

Paternalizam nije dakako limitiran na ono (glavno) što sam tu uzeo. Mogla bi se napisati knjiga samo o, recimo, pojasevima u automobilima, i ljudi su takve knjige i pisali. Primjer jednom kada se dublje uđe u njega, kao što to često obično i biva s paternalizmom, ne baca osobito dobru sliku na paternalizam. Samo, onaj tko je voljan braniti pravo pojedinca da se proda u ropstvo (čak vjerujem da može napraviti više no pristojan argument) neka digne ruku 😉

 

* učestalo spominjanje antike u ovome postu ima svoj razlog. Upravo sam pogledao seriju prilično dobrih predavanja o antičkoj Grkoj koju ovom prilikom želim preporučiti svim čitateljima sa imalo interesa za (ekonomsku) povijest i tjedan dana slobodnog vremena.

 ** nisu naravno, ustoličili su tirana zvanog Peisistratos koji je konfiscirao i preraspodjeljivao zemlju i uveo izravne poreze, ali inače je navodno bio super čovjek.  No nešto kasnije čini se jesu, pa su se porotnici+suci između ostaloga zaklinjali i da

And I will not vote for the establishment of a tyranny or an oligarchy; and if anyone attempts to overthrow the Athenian democracy, or makes a proposal against it, or puts such a proposal to te vote, I will not do his bidding; nor will I vote for a cancellation of private debts, or for redistribution of the Athenians’ land or houses; nor will I restore the exiles, nor those who have been condemned to death… 

Porez na prozore

Kada te puštanje sunca u kuću moglo skupo stajati

 

Najprije uveden u Engleskoj 1696. godine, porez na prozore je povučen 1851. godine nakon što su njegovi protivnici argumentirali da je to “porez na zdravlje” i “porez na svjetlost i zrak”, kao i da je to nepošten porez budući najviše opterećuje srednje i niže klase.
Originalno uveden kako bi nadoknadio gubitke od struganja zlatnika tijekom vladavine Williama III., porez se razrezivao na temelju broja prozora na kući, s progresivnim razredima gdje je prelazak u viši razred značio i višu stopu oporezivanja za svaki prozor. Primjerice, 1747. godine za kuću s deset do četrnaest prozora porez se naplaćivao u iznosu od u iznosu od 6 penija po prozoru, petnaest do devetnaest prozora 9 penija po prozoru, dvadeset prozora ili više 1 šiling. Porez se povećao šest puta između 1747. i 1808. Tada je najniži razred počinjao već sa šest prozora, a to se povećalo 1825. na osam prozora.
Porez na prozore bilo je jednostavno lako procijeniti i prikupiti kako su prozori bili vidljivi s ulice.
Već 1718. primijećeno je smanjenje prihoda od toga poreze zbog zagrađivanja prozora. Također je primijećeno da se nove kuće građe s manje prozora. 1851. izvješteno je da se proizvodnja stakla ostala gotovo ista od 1810. unatoč velikim povećanjima broja stanovnika i izgradnji novih kuća.
Žalbe liječničke profesije i prosvijećenih pojedinaca značajno su narasle kako je industrijska revolucija i urbanizacija stvorila stambene zgrade i napučene gradove te povećala opseg epidemija. Argumentirali su kako je nedostatak prozra dovodio do mračnih, vlažnih i zagušljivih prostora koji su bili uzrok bolesti i lošega zdravlja.
Protivnici poreza eventualno su progurali svoj argument te je 1851. porez povučen i zamijenjen porezom na kuće.
Karikatura iz toga vremena koja poziva na povlačenje poreza može se vidjeti na sljedećoj adresi.
Porez na prozore također se upotrebljavao u Škotskoj i Francuskoj.

Britanska kuća iz perioda

Britanska kuća iz perioda

još jedna zanimljivost
… dizajniran je kako bi se razrezao porez ovisno o blagostanju oporezovanog, no bez kontroverzi koje su tada okruživale ideju poreza na dohodak.
U to vrijeme, mnogo se ljudi u Britaniji protivilo porezu na dohodak, iz principa, jer su vjerovali da davanje podataka o svojemu dohotku državi predstavlja neprihvatljivo državno uplitanje u njihove privatne poslove i prijetnju njihovoj osobnoj slobodi…

 

tu su naravno i apologisti 

Škotska objavila porezne podatke o porezu na prozore
Škotski nacionalni arhiv je objavio online podatke o prikupljenom porezu na prozore u imovini prije više od 250 godina

Porez na prozore bio je omražen u svoje vrijeme podgrijavajući razgovor o kućanstvima koja blokiraju svoje prozore kako bi smanjila svoj porez na prozore.
No, arhivist pri Škotskom nacionalnom arhivu smatra da je to “više mit nego činjenica”, jer bi zagrađivanje prozora uštedjelo koji šiling godišnje “bilo nedovoljno da natjera bogate vlasnike kuća na odrecivanje od dnevne svjetlosti.”
Mnogo prozora na zgradama iz perioda u Edinburghovom Novom gradu doduše ima zagrađene prozore, no oni su zapravo zagrađivani da bi fasade zgrada ostale simetrične.

Zašto zapad vlada – za sada

ili, samo ste mislili da znate zašto se Kina danas razvija

 

Ian Morris je povjesničar koji se bavio klasičnom grčkom, a onda je krenuo… napisat knjigu zbog koje će bit po vijestima. Kako se to ne može antikom, krenuo je kao tražit povijesne zakone i napisao hit knjigu Why the West Rules — For Now. I bi knjiga hit. Knjigu doduše nisam pročitao (ima navodno 800 stranica, štogod), no pogledao sam umjesto toga ovo njegovo izlaganje.

 

Uh.

 

Kako kaže Ian Morris, pokušaji objašnjavanja dosadašnje vladavine tzv. “zapada” idu u dva smjera. Dugoročne teorije tvrde da se dogodilo nešto davno u povijesti što je utjecalo na tu civilizaciju i zbog toga vlada. Implikacija je da je zbog toga (bila) bolja. Način analiza ide na proučavanje društvenih organizacije, odnosno utvrđivanje što to određeno društvo čini boljim/efikasnijim od drugih.

Modernije teorije u skladu s multikulturalnim pristupom (svi smo mi jednako vrijedni, jej) idu na to da se dogodilo nešto nedavno (tipa u 18. stoljeću), odnosno “zapad” je imao sreće i slučajno pokorio svijet. Drugim riječima, primjena koncepta animal spiritsa na povijesnu znanost… Kejnezijanci ekspandiraju…

Prva skupina teorija je, ako ne u samo identificiranju uzroka i posljedica, onda bar u pristupu, očito u pravu. (Moj zaključak… Ian Morris čini mi se pokušava napravit nekakvu sintezu? Ah, štogod…)

 

Ako želimo napisat nešto poput Why the West Rules — For Now trebaju nam dvije stvari. Prva su podaci koje ćemo analizirati da bismo uspoređivali civilizacije.

Koji podaci? Znamo da je BDP nesavršen, da su procjene loše, ali to je i dalje najbolja je mjera stupnja razvoja koju imamo. Zašto ne BDP? Ne znam…

Ian Morris je konstruirao nekakav besmislen kvantitativni model upitnih pretpostavka i sa procjenama kao ulaznim podacima i na temelju toga napravio poveći broj grafova. Pri tome se hvali da je isti sličan famoznom BDP-u za siromahe.

Primjerice, Morris procjenjuje energetski output civilizacija. OK? Osim što je nemoguće izmjerit, što ćemo s SSSR-om. Imali su struje, sam Josip Broz Tito im se divio koliko MW proizvode i govorio da treba isto tako, no što to znači? Blagostanje? Da li njihova proizvodnja čelika i ogromnih čavala znači blagostanje?

A to je još najrealističnija stavka u tome modelu za ocjenu “snage civilizacija” – druge su organizacija društva, sposobnost prenošenja informacija i sposobnost projekcije vojne sile.

 

Na stranu to što su to, da imaju ikakvoga smisla i da su točno procijenjeni svi elementi, povijesni podaci, to su i izmjerene posljedice, i imaju… ama baš nikakvu prediktivnu vrijednost. Kako na temelju toga procijeniti “do kada će zapad vladati”?

Ne znam…

 

No ne zna ni Ian Morris. Da ga citiram iz predavanja, “razmišljao sam o tome i meni djeluje da to funkcionira tako i tako…” Zaboravlja svoje podatke i prepisuje kao i mnogi dana iz knjige Jareda Diamonda Guns, Germs, and Steel – za sve je zaslužan zemljopis. I dok Diamondov zaključak ima određenu težinu kada pričamo o začecima određenih društava i brzini prelaska iz lovačko-sakupljačkih u poljoprivredna društva, ovako silovan, razrađen i dignut na 10 potenciju…

 

I tako smo došli do toga zašto se Kina danas razvija?

Naime, razvojem prometa se Tihi ocean “skupio” i udaljenosti su bliže. Time je došlo do “pretvaranja zemljopisno nepovoljnog položaja u zemljopisno povoljan položaj”, i obratno na drugoj strani oceana, i bilo je to naime neizbježno.

 

Nije doduše poznato kako je time SAD došao u zemljopisno nepovoljan položaj, ni koji je to faktor bio tako bitan da Japan dođe u zemljopisno povoljan položaj 50 godina prije Kine, ni koje su to konkretno bitne razlike između globalnog zemljopisnog položaja Južne i Sjeverne Koreje…

Lijevo skretanje partije

početak 1942. godine, tromeđa Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine

 

Procjene CK KPJ o budućem razvoju događaja i pretvaranju partizanskog oslobodilačkog rata u “čisti oblik” proleterske revolucije boljševičkog tipa…

Ta promjena u politici poznata kao “lijevo skretanje”…

Na crti sovjetizacije društvenoga života na slobodnom teritoriju, komunisti su počeli paliti neka  neprijateljska sela”, ubijati imućne ljude i lokalne građanske političare, samo zato što bi oni mogli sutra postati budući politički protivnici socijalizma. Zbog takve je politike dio seljaka napuštao NOB, dio partizana je dezertirao, dio odlazio u četnike – sve je vodilo jačanju građanskoga rata. Od desetina tisuća partizana, ostali su uglavnom komunisti, drugi su se svi razbježali. U tako teškoj vojno-političkoj situaciji nastupila je i velika glad. Više nije bilo nikakvih zaliha namirnica u Crnoj Gori, istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni. U to doba godine ni u mirnom razdoblju više nije bilo hrane, jer je lanjska žetva pojedena i čekala se nova. Partizani su dobivali po 70 grama zobenog brašna, kruh se pekao i od suhih krušaka. Nestalo je gotovo svih lijekova. Municija je pala na svega 3-5 metaka na jednog borca. Borba se morala voditi i hladnim oružjem.

Slobodni teritorij stalno se smanjivao, jedinice se raspadale, prijetio je potpun poraz i kapitulacija. CK KPJ je, međutim, unatoč svemu tome, držao ostatke vojske u planinama u nadi da će s tih položaja, a u vjeri da će Crvena armija ipak nastaviti ofenzivu, ponovno prijeći u Srbiju i tamo povesti odlučujuću bitku protiv četničkih snaga i time osvojiti vlast i ostvariti konačnu pobjedu. Međutim, na tim se položajima više nije moglo izdržati.

Na kraju šestomjesečnih borbi između partizana s jedne i njemačkih, talijanskih, četničkih i ustaško-domobranskih postrojbi s druge strane, slobodni se teritorij sveo na obronke Zelengore, Maglića i Ljubišnje. Na tome ostatku partizanskog teritorija našao se Tito s oko 4.500 partizana – ostatkom od preko 50.000 koliko je bilo u zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini krajem 1941. I početkom 1942. Ostaci te vojske bili su iscrpljeni danonoćnim višemjesečnim borbama u tijeku surove zime i gladnoga proljeća 1942. godine.

Glad, bolest, iznemoglost, slobodni teritorij smanjen na puste planine, napuštena sela i gradovi pali pod vlast okupatora, a oko partizanske grupacije desetine tisuća neprijateljskih vojnika na polaznim položajima spremni na posljednji udar za potpuno uništenje Tita i njegovih boraca: više se nije moglo izdrţati ni jedan dan, moralo se nekamo probiti.

U momentu kada je Tito na Zelengori tražio izlaz iz bezizlazne situacije – u istočnoj polovini Jugoslavije, istočno od linije rijeka Bosne i Neretve – partizanski je pokret bio slomljen. Ostale su samo male grupice partizana koje su se skrivale u planinama, progonjene kao zvjerad. Povratak u Srbiju i Crnu Goru, dakle, nije bio moguć. Jedini izlaz i spas bio je odlazak u zapadnu Bosnu i Hrvatsku gdje se partizanski pokret stabilizirao nakon obračuna s četnicima 1941/42.

 

iz knjige Dušana Bilandžića Moderna hrvatska povijest, Glava III., točka 3. Ustanak u Srbiji i Crnoj Gori – izbijanje rata između partizana i četnika – slom ustanka – prijenos težišta u zapadnu Bosnu i Hrvatsku

Još jedan kraj svijeta izbjegnut

a niti jedna država nije zaslužna...

 

Priča vjerovali ili ne, ali poslovni.hr piše o tome kako su različite kompanije potaknute višim cijenama nafte počele masovno izvlačiti naftu iz škriljca. Iako je to u biti prekjučerašnja vijest, koja se jučer nalazila na recimo Business Insideru-u, citirajmo:

“Sjeverna Amerika prouzročila je šok u opskrbi koji se osjeti u cijelom svijetu”, naglasila je izvršna direktorica IEA Maria van der Hoeven prilikom predstavljanja petogodišnjih prognoza agencije za naftna tržišta nafte.

Bum proizvodnje nafte i plina iz škriljca postao je zlatna groznica 21. stoljeća, generirajući desetke milijardi dolara prihoda i stotine tisuća novih radnih mjesta u SAD-u.

“Zrelo gospodarstvo koje je prije nekih 150 godina bilo kolijevka naftne industrije suočilo se s naizgled nepovratnim padom proizvodnje da bi se odjednom našlo u samoj žiži novog naftnog buma”, objavila je IEA.

 

A što se tu dogodilo s peak oil-om koji je podrazumijevao kraj svijeta kakav znamo? Zapravo… ništa. Potrošeno je dosta papira na pisanje o njemu, posebno na vrhuncu “panike” tamo cca 2007. godine i to je otprilike to.

Ono što se je dogodilo s naznakama iscrpljivanja klasične nafte je… da je tržište djelovalo. Kompanije na tržištu su se vođene profitnim motivom prebacile na sljedeću najisplativiju i najkorisniju alternativu – naftu iz škriljca.

 

Ono što to (osim da ne treba slušat proroke kraja svijeta) dodatno ilustrira je koliko su besmislene državne akcije u svemu tome. Briga zbog nestanka nafte je uz prorokovani kraj svijeta zbog globalnog zagrijavanja u proteklome desetljeću bila razlog ogromnog državnog rasipanja novca (različitih država) na tzv. obnovljive izvore energije.

No stvar je u tome, da ti obnovljivi izvori energije očito nisu najisplativija i najkorisnija alternativa nafti iz bušotina. Tako da je sve to državno usmjereno trošenje ništa više od rasipanja resursa društva. Da je (bilo) isplativo i korisno, ne bi u toj priči bila potrebna država.

Kako to izgleda kada kejnzijanizam djeluje

Zapravo dosta loše

 

Već sam na ovome blogu referencirao Roberta Higgs-a i njegov koncept rizika režima (regime uncertainty) kojim on objašnjava zašto je Velika depresija u SAD-u trajala dugo koliko je trajala. U međuvremenu, neki dan pogledao sam Murphy-evo predavanje Contrasting Views of the Great Depression koje on na kraju bazira na Higgsu i njegovim podacima.

 

U čemu je stvar?

Klasični narativ ide nekako tako da je SAD bio u dugoj krizi zbog “premalene” državne aktivnosti i oporavak u biti i nije išao, a onda je došao 2. svjetski rat, država počela masovno trošiti, multiplikator se konačno zakotrljao, i ta da… BDP doživio ogroman bum. Na temelju te priče danas ima kojekakvih psihopata koji će zagovarat rat kao put do gospodarskog oporavka, ili samo malo manjih psihopata koji će zagovarat masovne eskpanzije državne potrošnje isto kao put do gospodarskog oporavka.

Iako priča na površini drži vodu, koji šok, to je hrpa gluposti i poluistina. Evo najzanimljivijega dijela Murhpy-eva predavanja:

Dezagregirani BDP u SAD-u 1929. - 1950. godine

Dezagregirani BDP u SAD-u 1929. – 1950. godine

Kao što vidimo, BDP istina je rastao s 2. svjetskim ratom, no ono što ljudima zapravo treba (ono što kupuju oni) je… palo. (Pao je i apsolutan broj zaposlenih u privatnom sektoru…) SAD je iz velike depresije izašao zapravo tek… 1946. godine. Koja je, iako je službene statistike vode kao recesijsku godinu godina nezapamćeno velikoga gospodarskoga rasta. Koja je, kako kaže Higgs, godina kada je uz ogromne redukcije državne potrošnje i godina strahovitih deregulacija, kraja straha od socijalizma, Roosevelt je umro pa se više nitko nije bojao da će se proglasit socijalističkim diktatorom, štoviše, odmah je i donesen zakon kojim se nadalje zabranjuje bilo kome treći mandat…

 

No poanta posta je, kako to uostalom ističe Murphy, kakvoga onda smisla ima ogromno povećanje državne potrošnje? Mislim, i u tome najsjajnijem primjeru kejnzijanizma, uspjehu svih uspjeha, vidimo što… da je sa ogromnim rastom državne potrošnje privatna potrošnja istodobno pala (on kaže 55% a ja nisam mjerio na grafu).

Poanta je dakle, ako i ne idemo u rat, i ako odlučimo to povećanje državne potrošnje potrošit na škole, bolnice, ceste i tko zna što sve ne, i ako odlučimo tako živjet par godina ili desetljeće dok državne financije ne krahiraju, a inflacija podivlja…

Tko normalan bi prihvatio pad svojega dohotka od 55% zato da bi ceste bile bolje održavane, ili da bi bilo više cesta, ili više doktora, ili više škola. Čak ne ni moramo pretpostavit da će to bit rasipanje (iako bi možda trebali), već jednostavno, kakvu bi korist itko imao od toga da recimo ima 55% manju plaću, a zauzvrat mu dijete u školi više ne sjedi u razredu od 20-tero djece već od 5-tero, kada ide na posao guma na autu mu ne upada u rupe, u njegovu se gradu sagradi nešto modernija bolnica itd. Korist od takvih aktivnosti bila bi (opet, čak i ako prihvatimo da država neće rasipat, a hoće) zapravo… zanemariva.