Politički kompas (2)

Sweet Home Alabama

 

Prije nekog vremena napravio sam svoju verziju političkog kompasa.

Ukratko, dijelim politički spektar ovisno o vremenskoj preferenci (koja je biološka podloga raznim idejama o potrebnoj veličini državnog aparata) i (ne)prihvaćanju biologije, odnosno bioloških razlika među ljudima (što je biološka podloga partikularizma i univerzalizma).

Dodatno, dodajem da uopće ne vjerujem da ljudi značajno mijenjaju političke preferencije, ne samo u odrasloj dobi, već zapravo i od ranog djetinjstva. Pazite, moram to vjerovati ako vjerujem da naše političke preferencije proizlaze iz naše genetike, odnosno barem odgoja u najranijem djetinjstvu).

Što ne znači da vjerujem da je posve nemoguće promijeniti političke preferencije nekog pojedinca, samo mislim da je to promjena takvog značaja da je ekvivalent uništavanja cjelokupne postojeće osobe i potpunog reprogramiranja svih aspekata pojedinca. A to ne gledamo baš često.

Međutim, ako sve to vjerujem, postavlja se pitanje, kako se dovraga različite političke opcije u većini država stalno mijenjaju na vlasti.

Odgovor je jednostavan. Moral.

 

Naime, što je recimo to propaganda?

Propaganda nije uvjeravanje ljudi suprotnih stavova u preuzimanje stavova propagatora.

Propaganda je širenje materijala koji podiže moral saveznicima i demoralizira protivnika.

 

Pravi mali case study takvoga nečega upravo smo vidjeli na izborima za US Senat u Alabami gdje medijska mašinerija uspješno demoralizira R i D pobjeđuje.

Što se dogodilo je naime da je medijska mašinerija zasula eter da je R grozan čovjek, pedofil i što ti sve ne zato jer je prije 50 godina u svojim kasnim 20ima pokušavao povaliti hrpu 16godišnjakinja.

Mislim, može li se muškarca koji u svojim kasnim 20ima nije bar jednom pokušao povaliti 16godišnjakinju uopće nazvati pravim muškarcem?!?!?!?

No je.iga, da li bih ja takav stav htio braniti pred medijima? Nagovarati ljude da glasaju za toga tipa?

Ja možda čak i da, nemam srama u zadnje vrijeme, ali većina ljudi ne bi. Takav propagandi pritisak otjerao je donacije od R i marginalne R glasače od birališta, i D stoga pobjeđuje.

 

Upravo u takvim okvirima moramo analizirati i sve priče o tzv. privatizacijskoj pljački u Hrvatskoj, Radiju 101, izdaji Vukovara, Karamarku crnom vragu, i sve druge urbane mitove koji dan danas žive u domaćem političkom diskursu. Mediji su naime u Hrvatskoj ljevičarski, pa stoga i šire propagandu koja demotivira desničare.

 

No vezano za pitanje kako različite političke opcije u većini država stalno mijenjaju na vlasti.

Pošto si kao političar generalno nesposoban, što si duže na vlasti, to je teže motivirati saveznike na borbu, a protivnik je motiviraniji.

Sve da je Karamarko i je crni vrag, Milanović je nesposobna pijandura i na kraju nema te propagande koja će uspješno natjerati ikoga da mu bude stalo do Milanovića.

Oglasi

Što znači to da nam nedostaje radne snage?

Da će nam svima skupa rasti plaće? Povećati se zaposlenost?

 

Vidite, ovako vam je to nekako

 

Kada poslodavac kaže da ne može naći radnika, on zapravo misli da ne može pronaći dodatnog radnika uz plaću koju trenutno plaća. On zapravo može naći radnika povećanjem plaća za obavljeni rad.

(Ali mu to nije zgodno.)

Jednako tako, kada radnik kaže da ne može naći posao, on zapravo misli da ne može pronaći poslodavca koji će mu platiti onoliko koliko je najmanje spreman prihvatiti za svoj rad.

 

Čisto tehnički gledano, nigdje nikada ne nedostaje radne snage. Samo neke projekte nije isplativo izvoditi uz trošak radne snage u okruženju u kojem se izvode.

Kužite. Hrvatskoj nedostaje čobana u samo onom smislu da Hrvati ne smatraju vrijedim toga goniti ovce po opustjelom brdu za koju tisuću kuna mjesečno. Da je u pitanju koja desetina tisuća kuna mjesečno, ne bi nam nedostajalo čobana.

 

Također, kada poslodavci kažu da su im potrebni stranci jer Hrvati neće raditi, to samo znači da nisu voljni povećati plaće domaćim radnicima na traženu razinu, već će uvesti nekoga iz siromašnijeg područja tko je spreman raditi i za manji novac. Također znači i da postojeći radnici neće dobiti povećanje plaće, ili bar ne onako veliko povećanje kakvo bi inače dobili…

 

Također, kada poslodavci kažu da treba prilagođavati obrazovne programe jer se jedino na taj način nedostatak radne snage može riješiti kroz zapošljavanje domaćih radnika, oni time zapolavo misle da, umjesto da povećaju plaće, država treba usmjeriti ljude da rade za njih po nižoj cijeni od tržišne.

Odnosno, umjesto da oni pojedinca financijskim poticajem potaknu da se prekvalificira u konobara, država treba uzeti neko dijete i prvo, obučiti ga da bude recimo konobar, i drugo, naučiti ga da ima biti sretan, recimo, biti konobar, i ne pratiti baš financijske poticaje.

(To što to baš i ne funkcionira tako, to je drugi par cipela.)

Politički kompas (1)

Zašto nove komunjare imaju najjaču potporu kod tzv buržoazije?

Zašto troše više energije na seksualni odgoj u školama i zaštitu nerođenih vrabaca u gnijezdima nego na radnike?

Zašto baza HDZa nije među ljudima koji relativno najviše prosperiraju u kapitalizmu, u nekoj srednjoj klasi i centru Zagreba?

A zašto je u selima i neboderima u Novom Zagrebu?

Zašto će ljevičari opravdavati Staljina, a demonizirati Hitlera, iako je čisto matematički prvi ubio daleko više ljudi?

Zašto bi desničari da smiju progovoriti rekli da je Hitler bio daleko manje zlo od Staljina, a ne bi uopće mislili na to koliko je ljudi ubio?

Što imaju zajedničko neoconovi i libertarijanci?

Zašto će većina desničara i za jedne i za druge reć da nisu desničari?

Zašto desničari bolje jebu od ljevičara?

Zašto ljevičari ne vole nogometaše?

Zašto je Milan Bandić desničar, i kakav?

I druge kontroverze!

 

Znate li tko je bio Hans Eysenck?

Vjerojatno ne znate, a i link na wikipediju uzmite s rezervom. Ali, pošto je priznata činjenica da je 1970ih preživio fizički napad zapjenjenog ljevičara dok je držao predavanje na LSE (neke stvari uvijek ostaju iste…) jer je javno iznosio činjenice u smislu

the whole course of development of a child’s intellectual capabilities is largely laid down genetically, and even extreme environmental changes . . . have little power to alter this development

, ili

All the evidence to date suggests the . . . overwhelming importance of genetic factors in producing the great variety of intellectual differences which we observe in our culture, and much of the difference observed between certain racial groups.

, mislim da mogu ustvrditi da je bio sasvim OK tip.

 

Međutim, najzanimljivija stvar kojom se Eysenck u životu bavio je rad koji je rezultirao njegovom knjigom The Psychology of Politics, gdje ga empirijsko istraživanje navodi na zaključak da se naši politički stavovi i djelovanje mogu analizirati u dva nezavisna polja. Uz tradicionalnu lijevo desno podjelu, tu je i introverzija (nježnost uma) i ekstraverzija (čvrstina uma). Mislim, ono, ok. No svaki početak je težak, a Eysenck stvarno je pronašao nešto bitno.

Nažalost, ideja nakon toga koliko ja znam nije napredovala. Razvijala se je, ali nije napredovala, zapravo, mislim da je čak i degenerirala.

Ono u što se je na kraju pretvorila je Nolanov grafikon, odnosno, neki oblik istoga. Ako ga i ne znate po imenu, vjerojatno jeste čuli za njega, kao politički kompas, društveno ekonomske političke preference i sl. To vam kada popunite izgleda nekako ovako:

Ili, u malo štreberskijem obliku, ovako:

 

Vidi se, po tome što je na prvome grafu libertarijanstvo na vrhu, to da je Nolan bio libertarijanac. Ha ha. Please clap.

No što tu ne valja, osim toga što me je jedan autor pitanja proglasio libertarijancem, a drugi autoritativnim desničarem?

Ne valja, kao prvo, ovo:

Polazna točka je nešto tipa, (mi “znamo”) libertarijanci se razlikuju i od ljevičara i od desničara, jednako kao i neoconovi, a libertarijanac je suprotno neoconu, i juhu, imamo našu podjelu. Sada idemo mućkati pitanja koja će ljude razvrstati u 4 (5 sa centrom) političkih skupina za koje se nama čine da postoje. Iako će vam Garry Johnson, Hillary Clinton, GWB i Merkel, (i Plenković i Bernardić), da ih stvarno stisnete uza zid, vjerojatno na 90% pitanja dati iste ili slične odgovore odgovore i razlikovati se eventualno malo po metodi po kojoj bi ih ostvarivali. Nešto tu ne valja, a ja bih rekao da je to da su svi ti ljudi zapravo isti tip političke osobe (bitno), koji samo imaju različite političke identifikacije (sporedno).

Drugo što ne valja je ovo:

Ti grafovi su sastavljeni unatrag. Trebamo krenuti od početka, psihe pojedinaca. I onda podijeliti ljude po njihovim osnovnim preferencama iz kojih njihove šire (političke) preference nužno proizlaze. Tek tada možemo odrediti smislene nazive polovima koje dobijemo i shvatiti zašto se ljudi grupiraju kako se grupiraju i zašto stvaraju politička savezništva koja stvaraju.

 

Moj pristup nam također omogućava nam da ako znamo odgovore na dva relativno banalna pitanja možemo najprije predvidjeti 90% stavova 90% ljudi i sukladno tome ih podijeliti. Kakva pitanja?

 

Pitanje A: Da li su nogometaši preplaćeni?

Odgovor 1: Društvo je otišlo u sasvim krivom smjeru, nagrađuje tamo neke nogometaše umjesto da onih koji doista čine mnogo za dobrobit samog društva. Kao da smo u starome Rimu, kruha i igara./ Bilo bi bolje za sve nas skupa da se umjesto za nogometaša u našem društvu više cijeni radnike, vojnike, učitelje./Eee kad ti je tamo neki majmun koji trči za loptom bolje plaćen od poštenog čovjeka. (DA, i jako me to smeta)

Odgovor 2:  Malo je tužno koliko je moderno društvo usmjereno prema trivijalnim zabavama, ali pretpostavljam da je najvažnije da je sve zakonito i da se plaća porez i tako doprinosi društvu./Ono što je bitno je da ti nogometaši plaćaju pošten porez kako bi mi imali za radnike, vojnike, učitelje./Treba njima fiskalne blagajne i njih oderat porezom. (DA, ali budimo realni oko toga)

Odgovor 3: WTF? Plaćeni su koliko si izbore./Njih plaćaju vlasnici klubova i njihova je stvar koliko će ih platiti./Što je? I ti bi da znaš trčat? (NE, i nije mi jasno čemu to pitanje)

 

Drugo pitanje: Što misliš o recikliranju?

Odgovor 1: Postoje važniji problemi od otpada u sadašnjosti./Ne znam… Ok je valjda… /Ako mene nećeš j.bat s time… (ne vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 2:  Ne smijemo zagađivati prirodu! Sav otpad treba odvajati! Naša djeca su naša budućnost!/Znaš kako u Austriji prijave policiji ako ne recikliraš, opalio bih kazne… Kako ćemo sutra uz zagađenje… (vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 3: Mislim da je najvažnije da mi iskažemo trud i volju da pomognemo majki Prirodi, pa sve i da konkretno recikliranjem ne postignemo neke rezultate, bar će se svijest ljudi promijeniti i postat ćemo bolji ljudi…/Komplicirano je. Naime, pitanje je alternativnih alokacija resursa. Uopće ne proizlazi da bi najbolje za nas kao društvo bilo dobro da sav/dio otpada recikliramo. U dosta slučajeva tako trošimo više resursa nego što štedimo i zapravo stvaramo više onečišćenja tako da bih prije svega bio oprezan u donošenju nekakvih zaključaka ili prisiljavanja ljudi… (vidim posljedice, vidim troškove)

 

Stavimo to na grafikon i…

Dobivamo devet karakterističnih psihičkih profila.

 

No što to sve skupa znači? Ja mislim da znači ovo:

Karakteristični likovi na krajevima spektra. Nigel Farage ima upravo toliko zajedničkoga s Hitlerom koliko ima i s Tony Blairom, a Tony Blair ima upravo toliko zajedničkoga s Staljinom koliko ima s Nigelom Farageom. Primijetite da je razlika između Blaira i Staljina i Faragea i Hitlera zapravo vremenska preferenca – glavno što sprečava Blaira da postane masovni ubojica (veći nego što trenutno je) je to što on smatra da mu se ne žuri.

Objasnimo:

Os X nam je vremenska preferenca (ovo što je lijevo možemo nazvati i visokom). Vremenska preferenca primjetno je korelirana sa okolišom društvenom strukturom obrazovanjem IQom, međutim, osim što je ta korelacija daleko od savršene, upravo je vremenska preferenca ono što nas zanima.

I zapravo je izvjesno da će ljudi koji u osobnom životu ne znaju štedjeti, podržavati takve društvene odluke kojima će društvo davati njima što više i što prije. Tj., deficite, javne zdravstvene i mirovinske sustave, državne potpore i slično. Obratno vrijedi za one na drugom kraju spektra. Ljudi koji znaju upravljati svojim novcem (škrtice), smatrat će i da se država ne treba zaduživati, pretjerano trošiti, i slično tome. Dok prvima nije jasno kako drugi ne znaju da oni trebaju, što više, odmah i sada, drugima nije jasno kako se prvi fakin ne znaju pobrinuti za sebe i kako će i oni sami biti siromašniji ako se sluša njihove pizdarije.

U sredini su oni koji možda ne žele da dobiju što više, odmah i sada, ali njima je recimo zgodno da država investira u njih. Subvencionira im obrazovanje, posudi im beskamatnu pozajmicu za pokretanje posla, rado bi i za stan, energetsku obnovu fasade, A+++ hladnjak i tako dalje. Jer vidite, to nije trošenje i razbacivanje, to je fakin investicija. U njih.

 

Os Y. Kako nazvati os Y?

Iskreno, najiskrenije, želio sam je nazvati prihvaćaju sami sebe, i ne prihvaćaju sami sebe. Recite što hoćete o gornjem dijelu grafikona, ali ti su ljudi sretni sami sobom. Bolje jebu, a to nije zato što imaju veće kurčeve. Nema nikakve korelacije. Stvar s onima ispod crte je da su to ljudi koji će se vječno osjećati nedoraslo. Sve da su najpametniji i najuspješniji na svijetu, imaju taj neki tužni kompleks gdje se vječno osjećaju manje vrijednima.

I iz toga dolazi ta jadna potreba da svi moramo biti isti (jer ako smo svi isti, naime, nitko nije manje vrijedan).

Mislim, uzmite na primjer taj blesavi wage gap. Ta je stvar toliko debunkana, obrazložena i ismijana da je više jednostavno tužno vjerovati u to. Međutim, ne samo da ekipa nije prestala vjerovati u to, već ja neki dan u tramvaju vidim plakate, prijavi diskriminaciju na radnom mjestu, a sve skupa naravno financira EU.

Zašto ljudi u to i dalje vjeruju? Da bi smo shvatili zašto i dalje vjeruju u to, moramo shvatiti zašto su u prvome redu bili spremni prihvatiti tako nešto. Stvarno, zašto? Zato da bi se fakin bolje osjećali sa samima sobom.

U “kompliciranom svijetu”, ti možeš biti iznadprosječno obrazovan, iznadprosječno plaćen, dovraga, možeš biti i najbogatiji čovjek na svijetu, eto, Soroš već 70 godina nije prešao preko toga što nije bio dovoljno dobar za naciste, ali sve dok ne prihvaćaš sam sebe i nisi zadovoljan sam sobom, ti ne možeš bez toga opravdanja. Nazovite to kako god hoćete, ali je tamo, i oblikuje političke stavove pola populacije.

Da li je biologija, da li je odgoj, ne znam, no vučem da to da je to čisto problematično djetinjstvo.

I kada smo kod tih nogometaša, meni je iskreno bilo bizarno kada sam prvi put čuo tu, nogometaši su preplaćeni. Koga zapravo briga i kome je stalo koliko je netko drugi plaćen? I bez da sam znao zašto su plaćeni koliko su plaćeni, kažem, tako bizarna tvrdnja. No s druge strane, tu su ljudi kojima je nevjerojatno da je netko drugi nagrađen više od njih, i još luđe, zamislio ovo, nagrađen za nešto što oni doslovno ne mogu raditi. Nisu… dovoljno dobri… Ima li drugog rješenja nego im zabraniti da budu tako dobro nagrađeni jer… onda ćemo se osjećati bolje… eto, i mi vrijedimo… I također, nogometaši su glupi! (Zapravo nisu. Kao i bilo koji pojedinci koji dosegnu vrhunac u nekoj drugoj ljudskoj djelatnosti, debelo su iznadprosječni.)

Također, mogao sam nazvati os Y i partikularizam/univerzalizam, ali pošto mislim da sam objasnio iz čega proizlazi partikularizam i univerzalizam, recimo da je ovo bolje.

Politička scena, ukratko (ovo glasaju desno i glasaju lijevo uzmite s rezervom, vrijedi samo u normalnim uvjetima) (a što se tiče razlike između vulgaris libertarijanca i vulgaris neocona, ona je nešto kao razlika HNSa i SDPa)

Da bi nam stvari sjele na svoje mjesto, da bi razumjeli zašto je raspored političkih stranaka takav kakav je i zašto stranke imaju potpore u određenim dijelovima društva, morate znati još nešto:

Ono što je zanimljivo primjetiti na ovoj slici da, iako ja pretpostavljam da se centar društva u cjelini nalazi blizu ruba zelenog kruga, centar onih koji pišu političke programe, kandidiraju se i bivaju birani, nalazi se dolje desno (odnosno, u praktičnim terminima, više je univerzalistički i manje socijalistički od većine društva).

 

Ostaje nam za sada još samo pitanje koja od tih podjela je bitnija, po osi X ili po osi Y.

Nekako logično proizlazi sljedeće: ako imate kratku vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi Y, a ako imate dugu vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi X.

Kao netko iz gore desno kuta, ovim putem vas stoga predvidivo obavještavam da je važnija podjela po osi X.

Pametni idioti

kargo kult u visokom obrazovanju

 

Znate li koji fakulteti izbacuju najgluplje studente? Ne, nisu ni ekonomija ni učiteljski, iako nije daleko od istine, zapravo je socijalni rad.

I kao što vidimo, postoji snažna korelacija između ženske participacije na određenom fakultetu i niže relativne razine inteligencije studenata takvih fakulteta.

Iako su žene u prosjeku jednako inteligentne kao i muškarci.

No ključna u toj rečenici je, u prosjeku. Prosjek 2x 100 je 100, jednako kao i prosjek 1x 120 i 1x 80. Veća varijabilnost inteligencije kod muškaraca istodobno znači i da oni zauzimaju većinu onih u skupinama natprosječno inteligentnih (IQ 110-119) i apsolutno domiraju u raznim vrstama naprednih (120+).

 

Da bi mogli razumjeti i svladati gradivo fakultetske težine potreban vam je IQ od 120+. (Pričamo o ozbiljnim fakultetima, ne socijalnom radu ili MBA.) Ukoliko ste u skupini IQ 110 – 119 možete završiti fakultet, no pitanje je da li ste uspjeli išta upiti od onoga čemu ste podučavani. Vrijedi ona stara da uporni završavaju, skripte se dilaju, a šalabahteri skrivaju među formulama, no pitanje ostaje, što ste uostalom uopće naučili na tome svome fakultetu?

Zapravo, malo lažem, u Hrvatskoj provodimo Bolonjski proces. A znamo da je svrha Bolonjskog procesa spuštanje kriterija. Zapravo ste vjerojatno danas u Hrvatskoj i diljem EU u prilici završiti fakultet i s IQom 95+ i ne savladati ništa.

 

Pitate se onda, koliko uopće ljudi može završiti fakultet i naučiti nešto? Znate ono, da njihovo obrazovanje ima svrhu i nije čisto traćenje resursa društva. Pa, situacija je ovakva:

IQ distribucija uz pretpostavljene prosječne vrijednosti SAD 100, RH 90, BIH 84

IQ distribucija uz pretpostavljene prosječne vrijednosti SAD 100, RH 90, BIH 84

Da ne računam površine krivulja, recimo to ovako:

U SAD-u je 10% stanovnika sposobno savladati fakultetsko gradivo.

U Hrvatskoj pola toga.

U BIH pola toga.

 

5% srednjoškolskih maturanata u Hrvatskoj sposobno je svladati fakultetsko gradivo. 50% ih upisuje fakultete.

 

Što rade ti ljudi na fakultetima? Zašto ih upisuju ako nisu u stanju nikakvo konkretno znanje od njih preuzeti?

I možemo mi sada tu kriviti državne poticaje takvom ponašanju kroz formalne kriterije zapošljavanja u državnoj upravi, kroz subvencioniranje i plaćanje visokog obrazovanja, i tako dalje, i tako dalje. Međutim, bojim se da je problem malo dublji.

Naime, države samo radi ono što birači od nje zahtijevaju. A financiranje visokog obrazovanja zahtijevaju jer primjećuju korelaciju visokog obrazovanja i većeg bogatstva. I onda, zapravo ne uočavajući stvarne uzročno posljedične veze (veće opće sposobnosti ==> veće bogatstvo pojedinca) imitiraju klasične puteve uzdizanja u životu inteligentnijih ljudi. Šalju svoju djecu na fakultete s nadom da će imitacijom toga puta ka bogatstvu i njihova djeca postati… bogata. Ni ne shvaćaju značenje fraze inflacija diploma.

Drugim riječima, to je kargo kult.

Također, socijalizam je za malograđane.

(Da me ne shvatite krivo, nije samo visoko obrazovanje u igri. Uzmite na primjer poticaje poduzetništvu. Uspješan poduzetnik je netko to uspijeva dobro alocirati resurse. Ali mase primjećuju samo to da biti poduzetnik znači biti uspješan. Stoga potičemo više ljudi da budu poduzetnici. Iako vjerojatno ne znaju dobro alocirati resurse.)

 

Ostale zanimljive napomene:

Ako imamo 50 ljudi godišnje sposobnih i voljnih postati doktori, a stvaramo 100 doktora, svaki drugi doktor će biti usrani doktor.

Država harači (radnike) i transferira (malograđanima).

U pitanju uopće nije samo financijsko rasipanje sredstava koje država uharači. Znam više slučajeva (tipično je kod ženskog roda) upisivanja fakulteta za koji nismo dorasli i nesposobnosti odustajanja jer ona, mama i tata znaju da ona to može. Cure u ranim dvadesetima čistom silom volje završavaju s kojekakvim autoimunim bolestima koje ih oštećuju do kraja života i ponekad ubijaju.

Da li bi tebi dragi čitatelju osobno smetalo da samo 5% Hrvata studira, i od tih 5% njih 90+% su muškarci? (Ako da, to znači da si ljevičar.)

Mirovine u Hrvatskoj su prevelike

samo podsjećam zašto nikakve demografske obnove neće biti

 

Prosječan mirovinski staž korisnika starosnih mirovina je 30 godina.

Vrijednost najniže mirovine za jednu godinu mirovinskog staža iznosi 59,71 kn.

“Minimalna mirovina” onda iznosi 1.791,30 kuna po umirovljeniku.

 

Istodobno, minimalna neto plaća 2.620,8 kuna po zaposlenom.

Ako pretpostavimo četveročlanu obitelj s dvije minimalno neto plaće to je 1.310,40 kuna po članu obitelji.

Odnosno, država smatra da je jednom djetetu potrebno 73% onoga što je potrebno jednom umirovljeniku.

 

Prosječna starosna mirovina uz 30 godina radnog staža je 3.437,32 kuna.

Prosječna neto plaći u Republici Hrvatskoj je 5.805,00 kuna.

Ako pretpostavimo četveročlanu obitelj s dvije prosječne neto plaće to je 2.902,50 kuna po članu obitelji.

Odnosno, 84% onoga što prima jedan umirovljenik.

 

I tako dalje, i tako dalje…

 

Stari ljudi

Svi kao vole djecu

Socijalistička demografska apokalipsa

Socijalizam je za malograđane

nova klasna teorija – buržuji svijeta ujedinite se!

 

Danas je bio… zanimljiv dan. Naime, nešto sam novo shvatio. Ispričat ću vam.

Počelo je zapravo tako što sam saznao da je prije tjedan dana ministar turizma, izvjesni Gari Cappelli (wtf?), najavio uvođenje, pazite sada ovo… Cro kartice. U osnovi, radi se o tome (bar ako stvarno žele da ovo zaživi) da će ukinuti neoporezivu isplatu regresa (što je “rupa” u zakonu po kojoj poslodavci trenutno mogu zaposlenicima isplatiti 2.500 kuna godišnje neoporezive plaće) i umjesto toga omogućiti poslodavcima da… radnicima neoporezivo uplate valjda 5.000 kuna na poklon karticu, Cro karticu, koju će onda radnici moći potrošiti na… pazite ovo, na odmor u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom čitave godine te izvan sezone na moru, 50 posto za smještaj, oko 30 posto za hranu i piće, a ostatak novca bi bio za muzeje, wellnesse i sličan sadržaj.

Moje inicijalne reakcije išle su nekako kako slijedi: što nije u redu s tim ljudima?, mislim stvarno, jesu li oni normalni?, specijalni interesi opet udaraju, trebam prekopati po netu o Gari Cappelliju i onda otvoriti blog da popljujem tog seronju, ali ozbiljno, koji kurac nije u redu s tim ljudima?, i onda…

 

Znate što je zapravo zanimljivo u ovome?

Radnici zapravo i ne idu na godišnje odmore. Ne, ozbiljno. Da izvučete nekog akšuli radnika s pokretne trake koji radi za minimalac (ili čistačicu prijavljenu na pola radnoga vremena), i da on kojim slučajem dobiva taj regres, ne kažem da ne bi volio otići na akšual godišnji odmor, ali kažem da će se to prilično rijetko dogoditi. Ima druge potrebe koje treba zadovoljiti prije odlaska na godišnji odmor. Platiti struju, kupiti pelene, makedonsko vino 5l 50kn u Kauflandu, platiti registraciju, dozidati sobu kući i tako dalje. Godišnji odmor je vrlo vrlo nisko na listi prioriteta. Pretpostavite da on kojim slučajem dobiva taj regres (a vjerojatno ne dobiva, znam ekipu koja ne dobiva niti prijevoz, jer iako je neoporeziv, ipak je nešto što je dodatno na minimalac), i sada dobije tu šugavu poklon karticu s kojom može na more van sezone. Njemu 2.500 kuna keša vrijedi mnogo više od te šugave Cro kartice što se tiče zadovoljenja njegovih potreba.

S druge strane, zamislite svojeg prosječnog malograđana. Ne onoga retarda u radnim 20tim u potrganim trapericama iz kojih viri pola guzice i koji je u pobunjeničkoj fazi, već tipičnog. Uredski dron u nekom uredu državne uprave koji naravno dobiva regres, koji je svojim riječima naravno potplaćen, ali ipak je svako ljeto mjesec dana na moru, a ni kontinentalni turizam ili wellness joj (ili njemu) nisu strani. Njoj je tih 5.000 kuna na poklon kartici stvarno 5.000 kuna. Te usluge bi ionako kupila. Hm… zanimljivo.

 

A onda pogledajte sve druge poreze, “poklone” i regulacije koji su postali smisao državnoga postojanja i koji iskaču oko nas kao iz paštete.

Energetska obnova fasada? Mislim, bez uvrede, ali kriteriji koje je nužno ispuniti da bi se akšuli dobio takav poticaj u vidu kompleksnosti postupka, dokumentacija, formulara i poznavanja propisa osiguravaju da će takve poticaje dobivati malograđani, a ne radnici. Radnici će samo doprinositi u zajedničku kasu za obnovu fasada.

Legalizacija? Ne znam tko je imao dokumentaciju prije “uvođenja reda”, ali znam da nisu bili tamo neki radnici koji su kuću izgradili u fušu za vrijeme vikenda i godišnjeg odmora plaćajući radnu snagu koja im je pomagala gajbama pive. Znamo isto tako da fizikalci na minimalcu nisu zarađivali na legalizaciji.

Subvencije za električne automobile? Uopće nije ozbiljno pitanje.

Globalno zagrijavanje? Zabrana ubijanja vukova? Briga za izbjeglice? Cijeli neprofitni sektor društva?

 

Poveznice:

Kao prvo, to su interesi malograđana.

Kao drugo, ako je neka lova u igri koju država dijeli, siromašni, glupi i neobrazovani su isključeni od dobivanja iste birokratskim vatrozidom.

 

I opet, ne kažem da nećete naći nekog fizikalca na minimalcu koji je zabrinut da će za 200 godina prosječna temperatura na Zemlji možda biti 2 stupnja veća nego danas, možda i hoćete, ali zapravo nije niti bitno jer je ključna riječ tu… mobilizacija.

Fakin radničku klasu ne možete i nećete mobilizirati da se bori protiv globalnog zagrijavanja, za civilno društvo, prava tzv. izbjeglica ili učlani u prijatelje životinja.

Te gluposti su sve redom omiljeni hobiji malograđana. Obrazovanijih, ali ne nužno osobito pametnijih, izgubljenih, više bez vjere u Boga, ali zato sada s očajničkoj potrebom za smislom u svome patetičnome i jadnome postojanju. E, to su ljudi koje možete mobilizirati. Feel good zakoni, osjećaj moralne superiornosti i intelektualna retardacija.

Radnici su tu suvišni. Štoviše, oni su novi klasni neprijatelj nevoljan i/ili nesposoban razumjeti svjetsku bol. Ili štogod.

Pogled s desne strane (2)

postoje li vlasnička prava dok nitko nije voljan+sposoban zaklati za njih? 

 

U prethodnom postu razmatrali smo može li slobodno tržište pružati obranu (tj. zaštitu vlasničkih prava) i zaključili da je to nemoguće. Naime, svi takvi pokušaji nužno će završiti monopolizacijom zaštite vlasničkih prava na određenom području od strane neke ogranizacije ili grupe, odnosno, nekim oblikom države.

 

Priča međutim tu ne staje, već se iz nje može logično postaviti pitanje, a što su to uopće vlasnička prava? Da bi točno objasnili nedoumicu, zamislimo sljedeći primjer.

Vi kao osoba vjerojatno pretpostavljate da imate pravo raditi sa sobom što želite, odnosno da ste sami svoj vlasnik, imate vlasničko pravo na samoga sebe, slobodni ste.

Pretpostavite sada da ne gnjaveći nikoga Vi slobodni šetate šumom i susretnete sljedeću ekipu:

Davitelj djece i njegov sljedbenik

Masovni ubojica i njegov sljedbenik

Stari Kublaj kolje bez problema svakoga se nađe pred njim, a Marko zna jedi karate. Ne samo što smatraju da bi bilo zgodno da postanete Kublajev rob, nego će vas i bez problema prebiti, staviti u vreću i odvući do rudnika u kojem ćete do kraja života nabijati kamen u Kublajevu slavu. Nakon što vas Marko siluje u šu.ak.

Pitanje je sljedeće. Sve ako Vi osobno i imate nešto protiv toga, niste sposobni sami nadvadati dvojicu na slici i sačuvati svoju slobodu, odnosno vlasništvo samoga sebe. Da li u tome slučaju Vi i dalje posjedujete sami sebe?

 

Zamislimo sada da Vi i vaših 9 dobrih prijatelja ne gnjaveći nikoga slobodni šetate šumom i susretnete ekipu na slici gore.  Oni opet smatraju smatraju da bi bilo zgodno da postanete Kublajevi robovi  koji ćete kraja života u nekom rudniku nabijati kamen u Kublajevu slavu, a Marko bi vas sve do jednoga silovao u šu.pak. Međutim, Vas je sada 10, i iako je Kublaj ubojica samo takav a Marko zna jedi karate, iako bi koji od vas vjerojatno kupio prilikom obrane vaših života, odnosno vaših vlasničkih prava, vjerojatno bi uspjeli nadvladati ih i obraniti sebe (i svoje šupke).

Da li u tome slučaju Vi i vaši prijatelji i posjedujete sebe?

Odgovor je da, ali primjetite, samo u slučaju ako se borite zajedno i branite jedno drugoga i njegovo vlasništvo na samoga sebe.

 

Ako ideju proširimo na njenu logičku sljedbu, sa vlasništva osoba na vlasništvo stvari, onda dolazimo do sljedećeg zaključka:

Vi ste vlasnik svojih prava samo ako ste dio grupe koja će međusobno surađivati i koristiti nasilje prema onima koji nisu članovi te grupe kada se vaša vlasnička prava (osoba, imovina) ugroze. 

Dodatno, ako vaša grupa tolerira ili prihvaća članove koji nisu voljni braniti vlasnička prava drugih članova grupe (i štiti njihova prava bez “naknade”), Vaša prava postaju manje sigurna.

 

Kao objašnjenje druge tvrdnje:

Zamislite da u primjeru gore šetate s 4 dobra prijatelja i 5 zaposlenika Centra za mirovne studije za koje naivno mislite da su vam prijatelji. Iako bi Vi možda naivno u slučaju potrebe branili njih, i naivno očekivali od njih pomoć, 5 zaposlenika Centra za mirovne studije ne da ne bi učinili ništa da Vama i vašem prijatelju pomognu da se obranite. Ne samo da ste šetali sa krivim ljudima, ne samo da bi vaša taktička pozicija u borbi za svoj šupak koji slijedi bila ugrožena zbog Vaše pogrešne procjene zaposlenika Centra za mirovne studije, već bi isti vjerojatno sabotirali vas petero koji bi se pokušali braniti budući da bi po njima takva samoobrana bila nepoštivanje kulturnih običaja dvojca koji ste susreli.

 

Što se tiče teorije po kojoj vlasništvo proizlazi iz prvog mirnog posjeda:

Ne. Mislim, to je lijep način za uređivanja međusobnih odnosa unutar grupe, članovi takve grupe (/društva/države) želite biti, ali jednostavno nije točno.

 

Što se tiče teorije po kojoj vlasništvo proizlazi iz rada uloženog u stvar:

Ista je ili konfuzna i besmislena nadogradnja prvog mirnog posjeda i slijedom tome ima isti problem (jednostavno nije točna), ili je samo konfuzna i besmislena.

 

Što se tiče utilitarističkih teorijica:

Krive su. A kako osim što su krive, njihovo razmatranje isto tako oštećuje i mozak, ovdje stajemo.

Za Brexit su glasali seljaci, starci i socijalni slučajevi

ali mladež se većinom opredijelila za ostanak u EU, kaže omladinski index.hr

 

Najprije, čestitam Englezima. Bravo. Stvarno nisam mislio da će se uspjeti mobilizirati u dovoljnim brojevima da nadvladaju minus sa kojim su započeli u multinacionalnoj državi koja usto misli da je baš fora uvoziti ekipu iz trećeg svijeta. Bravo!

 

A dalje, razradimo malo tu tvrdnju koju je index prepisao iz drugih omladinskih izvora.

 

Prvo, ostanak u EU su većinom poduprli visokoobrazovani, dok su neobrazovani većinom za Brexit. 

Istina, ali… Mislim, znam da ljevičari svršavaju na takve statistike nakon svakih izbora, to je nešto u smislu, mi pametni, glupi seljaci desničari, kako smo samo pametni. Osim što je to dosta ružno od političke opcije koja navodno zastupa siromašne –> znači uglavnom ljude nižih intelektualnih sposobnosti od prosjeka, što to zapravo znači?

Znači sljedeće: izlazak je većinom poduprla starija populacija, dok je mlađa za ostanak u EU. To je zapravo ista j.bena statistika. Baba Mary iz Sussexa zanimanjem konobarica je glasala za izlazak, mlada May iz predgrađa Londona koja je diplomirala antropologiju na LSE i radi kao konobarica je glasala za ostanak. Baba Mary nije gluplja od mlade May (vjerojatno je čak i nešto pametnija pošto je prosječni IQ zapravo u padu…), razlika je samo u tome što danas svaki poser upisuje fakultet. Doslovno, danas svaki poser upisuje fakultet.

 

Drugo, izlazak je većinom poduprla starija populacija, dok je mlađa za ostanak u EU. 

Zašto mlađa populacija ima ljevičarske glasačke sklonosti? Pa…

Something about aging into a grown man with real responsibilities and a collected history of romantic failures and successes buffers him against myriad slights by other men and by opaque women. You could say it’s a dullness permeating the aging brain that fortuitously protects it from excruciating self-doubt, but I think instead it’s the opposite: a heightened awareness of the meaninglessness of most people’s opinions, especially opinions on the nature of one’s character or desirability.

Learn your psychology

Ili da prevedem, starenjem, samoostvarenjem i određenom neovisnošću gubi se potreba za usklađivanjem mišljenja sa mišljenjem grupe, kod nekih prije, kod nekih kasnije, ali se gubi. Što si stariji i neovisniji, to ti je manje važno da li si usklađen s mišljenjem kul klinaca i zgodnih klinki u tvojoj školi, odnosno profesora i zgodnih kolegica na tvome fakultetu, odnosno tvojega šefa i možebitne žene. I u jednom trenutku, postaje sasvim nevažno.

U tome trenutku kada ljudi uključuju mozak i počnu sami donositi svoje stavove, uglavnom postaju desničari.

Mislim, priznajte, ima smisla.

Da nije tako, desničari bi jednostavno izumrli, a politički ne bi bili živi duže od dva desetljeća od bilo kojeg trenutka promatranja.

Da nije tako, stavovi omladinaca ne bi bili tako meki (odnosno, praktično ih nemaju) da ih kiša spriječi u izlasku na referendum i ostavljanju UK unutar EU.

 

I da ne zaboravimo, izlazak su uglavnom poduprli seljaci (dok je fini gradski puk sve redom bio za izlazak).

Što je valjda evolucijska prilagodba, u što većoj grupi čovjek živi, to je više ovisan o drugim ljudima i time je nužnije biti usklađen sa mišljenjem većine. Čak i kada je to mišljenje glupo. Ne daj Bože nekome se zamjeriti, nešto krivo reći i zbog toga privući pažnju, i tako to.

Što je sve lijepo, fini gradski puk, ali nekako opet znači da je… manje voljan/sposoban donositi vlastite stavove.

 

U prijevodu: 

ostanak u EU su većinom poduprle ovce, dok su oni čiji mozak funkcionira uglavnom poduprli Brexit.

Koliko su Hrvati nadrogirani?

legalno, 325 milijuna kuna godišnje

 

Na tkojejohngaltu piše komentator Tomi:

A ipak, po istraživanjima Danci su najsretniji ljudi na svijetu i imaju veći Human Development Index od SAD-a.

A tkojejohngalt linka video:

Well, of course Danes are happy, they are medicated to be!

 

Znatiželjnim čitateljima sigurno je prošlo kroz glavu, ako su drugovi Danci toliko nadrogirani, koliko su tek onda drugovi Hrvati nadogirani?

Odgovor imamo u Izvješću o prometu lijekova u Republici Hrvatskoj u 2014. nekakve državne agencije gdje piše:

N05 PSIHOLEPTICI 324.703.141 milijuna kuna

N05 PSIHOLEPTICI 98,92 DDD/1000/dan

 

Što to znači?

324.703.141 milijuna kuna znači, ako je recimo cijena Normabela samo 8,40 kuna po kutiji, da se Hrvati drogiraju kao da nema sutra.

DDD/100/dan znači u osnovi broj dnevnih doza po 1000 stanovnika. Ili, na tisuću stanovnika u Hrvatskoj dnevno 100 ljudi uzima svoje šutove legalnih droga. Ili, svaki 10 čovjek kojega sretnete na ulici je na nečemu. Svaki božji dan.*

 

Da, izvodim vezu između socijalizma i količine korištenja legalnih droga. Ne samo da država uzima dio dohotka zaposlenima i tim novcem poklanja bombončiće ovisnicima, nego država uzima i dio dohotka zaposlenima i omogućava život na socijali. A život na socijali je takav da oni koji žive na socijali uglavnom nemaju razloga za život, i trebaju svoje bombončiće.

 

* podaci u citiranom izvještaju ako ga ja dobro shvaćam odnose se i na djecu. Ako ćemo pretpostaviti da je broj djece na psiholepticima zanemariv i podatke preračunamo na odraslu populaciju, približno 12%+ odraslih u Hrvatskoj je svakodnevno nadrogirano