Politički kompas (2)

Sweet Home Alabama

 

Prije nekog vremena napravio sam svoju verziju političkog kompasa.

Ukratko, dijelim politički spektar ovisno o vremenskoj preferenci (koja je biološka podloga raznim idejama o potrebnoj veličini državnog aparata) i (ne)prihvaćanju biologije, odnosno bioloških razlika među ljudima (što je biološka podloga partikularizma i univerzalizma).

Dodatno, dodajem da uopće ne vjerujem da ljudi značajno mijenjaju političke preferencije, ne samo u odrasloj dobi, već zapravo i od ranog djetinjstva. Pazite, moram to vjerovati ako vjerujem da naše političke preferencije proizlaze iz naše genetike, odnosno barem odgoja u najranijem djetinjstvu).

Što ne znači da vjerujem da je posve nemoguće promijeniti političke preferencije nekog pojedinca, samo mislim da je to promjena takvog značaja da je ekvivalent uništavanja cjelokupne postojeće osobe i potpunog reprogramiranja svih aspekata pojedinca. A to ne gledamo baš često.

Međutim, ako sve to vjerujem, postavlja se pitanje, kako se dovraga različite političke opcije u većini država stalno mijenjaju na vlasti.

Odgovor je jednostavan. Moral.

 

Naime, što je recimo to propaganda?

Propaganda nije uvjeravanje ljudi suprotnih stavova u preuzimanje stavova propagatora.

Propaganda je širenje materijala koji podiže moral saveznicima i demoralizira protivnika.

 

Pravi mali case study takvoga nečega upravo smo vidjeli na izborima za US Senat u Alabami gdje medijska mašinerija uspješno demoralizira R i D pobjeđuje.

Što se dogodilo je naime da je medijska mašinerija zasula eter da je R grozan čovjek, pedofil i što ti sve ne zato jer je prije 50 godina u svojim kasnim 20ima pokušavao povaliti hrpu 16godišnjakinja.

Mislim, može li se muškarca koji u svojim kasnim 20ima nije bar jednom pokušao povaliti 16godišnjakinju uopće nazvati pravim muškarcem?!?!?!?

No je.iga, da li bih ja takav stav htio braniti pred medijima? Nagovarati ljude da glasaju za toga tipa?

Ja možda čak i da, nemam srama u zadnje vrijeme, ali većina ljudi ne bi. Takav propagandi pritisak otjerao je donacije od R i marginalne R glasače od birališta, i D stoga pobjeđuje.

 

Upravo u takvim okvirima moramo analizirati i sve priče o tzv. privatizacijskoj pljački u Hrvatskoj, Radiju 101, izdaji Vukovara, Karamarku crnom vragu, i sve druge urbane mitove koji dan danas žive u domaćem političkom diskursu. Mediji su naime u Hrvatskoj ljevičarski, pa stoga i šire propagandu koja demotivira desničare.

 

No vezano za pitanje kako različite političke opcije u većini država stalno mijenjaju na vlasti.

Pošto si kao političar generalno nesposoban, što si duže na vlasti, to je teže motivirati saveznike na borbu, a protivnik je motiviraniji.

Sve da je Karamarko i je crni vrag, Milanović je nesposobna pijandura i na kraju nema te propagande koja će uspješno natjerati ikoga da mu bude stalo do Milanovića.

Oglasi

Politički kompas (1)

Zašto nove komunjare imaju najjaču potporu kod tzv buržoazije?

Zašto troše više energije na seksualni odgoj u školama i zaštitu nerođenih vrabaca u gnijezdima nego na radnike?

Zašto baza HDZa nije među ljudima koji relativno najviše prosperiraju u kapitalizmu, u nekoj srednjoj klasi i centru Zagreba?

A zašto je u selima i neboderima u Novom Zagrebu?

Zašto će ljevičari opravdavati Staljina, a demonizirati Hitlera, iako je čisto matematički prvi ubio daleko više ljudi?

Zašto bi desničari da smiju progovoriti rekli da je Hitler bio daleko manje zlo od Staljina, a ne bi uopće mislili na to koliko je ljudi ubio?

Što imaju zajedničko neoconovi i libertarijanci?

Zašto će većina desničara i za jedne i za druge reć da nisu desničari?

Zašto desničari bolje jebu od ljevičara?

Zašto ljevičari ne vole nogometaše?

Zašto je Milan Bandić desničar, i kakav?

I druge kontroverze!

 

Znate li tko je bio Hans Eysenck?

Vjerojatno ne znate, a i link na wikipediju uzmite s rezervom. Ali, pošto je priznata činjenica da je 1970ih preživio fizički napad zapjenjenog ljevičara dok je držao predavanje na LSE (neke stvari uvijek ostaju iste…) jer je javno iznosio činjenice u smislu

the whole course of development of a child’s intellectual capabilities is largely laid down genetically, and even extreme environmental changes . . . have little power to alter this development

, ili

All the evidence to date suggests the . . . overwhelming importance of genetic factors in producing the great variety of intellectual differences which we observe in our culture, and much of the difference observed between certain racial groups.

, mislim da mogu ustvrditi da je bio sasvim OK tip.

 

Međutim, najzanimljivija stvar kojom se Eysenck u životu bavio je rad koji je rezultirao njegovom knjigom The Psychology of Politics, gdje ga empirijsko istraživanje navodi na zaključak da se naši politički stavovi i djelovanje mogu analizirati u dva nezavisna polja. Uz tradicionalnu lijevo desno podjelu, tu je i introverzija (nježnost uma) i ekstraverzija (čvrstina uma). Mislim, ono, ok. No svaki početak je težak, a Eysenck stvarno je pronašao nešto bitno.

Nažalost, ideja nakon toga koliko ja znam nije napredovala. Razvijala se je, ali nije napredovala, zapravo, mislim da je čak i degenerirala.

Ono u što se je na kraju pretvorila je Nolanov grafikon, odnosno, neki oblik istoga. Ako ga i ne znate po imenu, vjerojatno jeste čuli za njega, kao politički kompas, društveno ekonomske političke preference i sl. To vam kada popunite izgleda nekako ovako:

Ili, u malo štreberskijem obliku, ovako:

 

Vidi se, po tome što je na prvome grafu libertarijanstvo na vrhu, to da je Nolan bio libertarijanac. Ha ha. Please clap.

No što tu ne valja, osim toga što me je jedan autor pitanja proglasio libertarijancem, a drugi autoritativnim desničarem?

Ne valja, kao prvo, ovo:

Polazna točka je nešto tipa, (mi “znamo”) libertarijanci se razlikuju i od ljevičara i od desničara, jednako kao i neoconovi, a libertarijanac je suprotno neoconu, i juhu, imamo našu podjelu. Sada idemo mućkati pitanja koja će ljude razvrstati u 4 (5 sa centrom) političkih skupina za koje se nama čine da postoje. Iako će vam Garry Johnson, Hillary Clinton, GWB i Merkel, (i Plenković i Bernardić), da ih stvarno stisnete uza zid, vjerojatno na 90% pitanja dati iste ili slične odgovore odgovore i razlikovati se eventualno malo po metodi po kojoj bi ih ostvarivali. Nešto tu ne valja, a ja bih rekao da je to da su svi ti ljudi zapravo isti tip političke osobe (bitno), koji samo imaju različite političke identifikacije (sporedno).

Drugo što ne valja je ovo:

Ti grafovi su sastavljeni unatrag. Trebamo krenuti od početka, psihe pojedinaca. I onda podijeliti ljude po njihovim osnovnim preferencama iz kojih njihove šire (političke) preference nužno proizlaze. Tek tada možemo odrediti smislene nazive polovima koje dobijemo i shvatiti zašto se ljudi grupiraju kako se grupiraju i zašto stvaraju politička savezništva koja stvaraju.

 

Moj pristup nam također omogućava nam da ako znamo odgovore na dva relativno banalna pitanja možemo najprije predvidjeti 90% stavova 90% ljudi i sukladno tome ih podijeliti. Kakva pitanja?

 

Pitanje A: Da li su nogometaši preplaćeni?

Odgovor 1: Društvo je otišlo u sasvim krivom smjeru, nagrađuje tamo neke nogometaše umjesto da onih koji doista čine mnogo za dobrobit samog društva. Kao da smo u starome Rimu, kruha i igara./ Bilo bi bolje za sve nas skupa da se umjesto za nogometaša u našem društvu više cijeni radnike, vojnike, učitelje./Eee kad ti je tamo neki majmun koji trči za loptom bolje plaćen od poštenog čovjeka. (DA, i jako me to smeta)

Odgovor 2:  Malo je tužno koliko je moderno društvo usmjereno prema trivijalnim zabavama, ali pretpostavljam da je najvažnije da je sve zakonito i da se plaća porez i tako doprinosi društvu./Ono što je bitno je da ti nogometaši plaćaju pošten porez kako bi mi imali za radnike, vojnike, učitelje./Treba njima fiskalne blagajne i njih oderat porezom. (DA, ali budimo realni oko toga)

Odgovor 3: WTF? Plaćeni su koliko si izbore./Njih plaćaju vlasnici klubova i njihova je stvar koliko će ih platiti./Što je? I ti bi da znaš trčat? (NE, i nije mi jasno čemu to pitanje)

 

Drugo pitanje: Što misliš o recikliranju?

Odgovor 1: Postoje važniji problemi od otpada u sadašnjosti./Ne znam… Ok je valjda… /Ako mene nećeš j.bat s time… (ne vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 2:  Ne smijemo zagađivati prirodu! Sav otpad treba odvajati! Naša djeca su naša budućnost!/Znaš kako u Austriji prijave policiji ako ne recikliraš, opalio bih kazne… Kako ćemo sutra uz zagađenje… (vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 3: Mislim da je najvažnije da mi iskažemo trud i volju da pomognemo majki Prirodi, pa sve i da konkretno recikliranjem ne postignemo neke rezultate, bar će se svijest ljudi promijeniti i postat ćemo bolji ljudi…/Komplicirano je. Naime, pitanje je alternativnih alokacija resursa. Uopće ne proizlazi da bi najbolje za nas kao društvo bilo dobro da sav/dio otpada recikliramo. U dosta slučajeva tako trošimo više resursa nego što štedimo i zapravo stvaramo više onečišćenja tako da bih prije svega bio oprezan u donošenju nekakvih zaključaka ili prisiljavanja ljudi… (vidim posljedice, vidim troškove)

 

Stavimo to na grafikon i…

Dobivamo devet karakterističnih psihičkih profila.

 

No što to sve skupa znači? Ja mislim da znači ovo:

Karakteristični likovi na krajevima spektra. Nigel Farage ima upravo toliko zajedničkoga s Hitlerom koliko ima i s Tony Blairom, a Tony Blair ima upravo toliko zajedničkoga s Staljinom koliko ima s Nigelom Farageom. Primijetite da je razlika između Blaira i Staljina i Faragea i Hitlera zapravo vremenska preferenca – glavno što sprečava Blaira da postane masovni ubojica (veći nego što trenutno je) je to što on smatra da mu se ne žuri.

Objasnimo:

Os X nam je vremenska preferenca (ovo što je lijevo možemo nazvati i visokom). Vremenska preferenca primjetno je korelirana sa okolišom društvenom strukturom obrazovanjem IQom, međutim, osim što je ta korelacija daleko od savršene, upravo je vremenska preferenca ono što nas zanima.

I zapravo je izvjesno da će ljudi koji u osobnom životu ne znaju štedjeti, podržavati takve društvene odluke kojima će društvo davati njima što više i što prije. Tj., deficite, javne zdravstvene i mirovinske sustave, državne potpore i slično. Obratno vrijedi za one na drugom kraju spektra. Ljudi koji znaju upravljati svojim novcem (škrtice), smatrat će i da se država ne treba zaduživati, pretjerano trošiti, i slično tome. Dok prvima nije jasno kako drugi ne znaju da oni trebaju, što više, odmah i sada, drugima nije jasno kako se prvi fakin ne znaju pobrinuti za sebe i kako će i oni sami biti siromašniji ako se sluša njihove pizdarije.

U sredini su oni koji možda ne žele da dobiju što više, odmah i sada, ali njima je recimo zgodno da država investira u njih. Subvencionira im obrazovanje, posudi im beskamatnu pozajmicu za pokretanje posla, rado bi i za stan, energetsku obnovu fasade, A+++ hladnjak i tako dalje. Jer vidite, to nije trošenje i razbacivanje, to je fakin investicija. U njih.

 

Os Y. Kako nazvati os Y?

Iskreno, najiskrenije, želio sam je nazvati prihvaćaju sami sebe, i ne prihvaćaju sami sebe. Recite što hoćete o gornjem dijelu grafikona, ali ti su ljudi sretni sami sobom. Bolje jebu, a to nije zato što imaju veće kurčeve. Nema nikakve korelacije. Stvar s onima ispod crte je da su to ljudi koji će se vječno osjećati nedoraslo. Sve da su najpametniji i najuspješniji na svijetu, imaju taj neki tužni kompleks gdje se vječno osjećaju manje vrijednima.

I iz toga dolazi ta jadna potreba da svi moramo biti isti (jer ako smo svi isti, naime, nitko nije manje vrijedan).

Mislim, uzmite na primjer taj blesavi wage gap. Ta je stvar toliko debunkana, obrazložena i ismijana da je više jednostavno tužno vjerovati u to. Međutim, ne samo da ekipa nije prestala vjerovati u to, već ja neki dan u tramvaju vidim plakate, prijavi diskriminaciju na radnom mjestu, a sve skupa naravno financira EU.

Zašto ljudi u to i dalje vjeruju? Da bi smo shvatili zašto i dalje vjeruju u to, moramo shvatiti zašto su u prvome redu bili spremni prihvatiti tako nešto. Stvarno, zašto? Zato da bi se fakin bolje osjećali sa samima sobom.

U “kompliciranom svijetu”, ti možeš biti iznadprosječno obrazovan, iznadprosječno plaćen, dovraga, možeš biti i najbogatiji čovjek na svijetu, eto, Soroš već 70 godina nije prešao preko toga što nije bio dovoljno dobar za naciste, ali sve dok ne prihvaćaš sam sebe i nisi zadovoljan sam sobom, ti ne možeš bez toga opravdanja. Nazovite to kako god hoćete, ali je tamo, i oblikuje političke stavove pola populacije.

Da li je biologija, da li je odgoj, ne znam, no vučem da to da je to čisto problematično djetinjstvo.

I kada smo kod tih nogometaša, meni je iskreno bilo bizarno kada sam prvi put čuo tu, nogometaši su preplaćeni. Koga zapravo briga i kome je stalo koliko je netko drugi plaćen? I bez da sam znao zašto su plaćeni koliko su plaćeni, kažem, tako bizarna tvrdnja. No s druge strane, tu su ljudi kojima je nevjerojatno da je netko drugi nagrađen više od njih, i još luđe, zamislio ovo, nagrađen za nešto što oni doslovno ne mogu raditi. Nisu… dovoljno dobri… Ima li drugog rješenja nego im zabraniti da budu tako dobro nagrađeni jer… onda ćemo se osjećati bolje… eto, i mi vrijedimo… I također, nogometaši su glupi! (Zapravo nisu. Kao i bilo koji pojedinci koji dosegnu vrhunac u nekoj drugoj ljudskoj djelatnosti, debelo su iznadprosječni.)

Također, mogao sam nazvati os Y i partikularizam/univerzalizam, ali pošto mislim da sam objasnio iz čega proizlazi partikularizam i univerzalizam, recimo da je ovo bolje.

Politička scena, ukratko (ovo glasaju desno i glasaju lijevo uzmite s rezervom, vrijedi samo u normalnim uvjetima) (a što se tiče razlike između vulgaris libertarijanca i vulgaris neocona, ona je nešto kao razlika HNSa i SDPa)

Da bi nam stvari sjele na svoje mjesto, da bi razumjeli zašto je raspored političkih stranaka takav kakav je i zašto stranke imaju potpore u određenim dijelovima društva, morate znati još nešto:

Ono što je zanimljivo primjetiti na ovoj slici da, iako ja pretpostavljam da se centar društva u cjelini nalazi blizu ruba zelenog kruga, centar onih koji pišu političke programe, kandidiraju se i bivaju birani, nalazi se dolje desno (odnosno, u praktičnim terminima, više je univerzalistički i manje socijalistički od većine društva).

 

Ostaje nam za sada još samo pitanje koja od tih podjela je bitnija, po osi X ili po osi Y.

Nekako logično proizlazi sljedeće: ako imate kratku vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi Y, a ako imate dugu vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi X.

Kao netko iz gore desno kuta, ovim putem vas stoga predvidivo obavještavam da je važnija podjela po osi X.

Sjajan argument protiv svjetske vlade

ili bilo kakvih političkih integracija općenito 

 

Business Insideru se zalomilo pa je lamentirajući debakl nekakve klimatske konferencije u Limi iznio izvrstan argument protiv političkih integracija, kako slijedi:

any global deal almost certainly won’t have legal force (because the US Congress would never ratify a legally-binding climate treaty).” He has a point — the US did the same with the 1997 Kyoto Protocol, the first international climate agreement…

The Kyoto Protocol set emissions reduction targets, but while the US signed the agreement in 1998, it never ratified it, and dropped out of the treaty in 2001.

Ratification of a UN agreement would require a 2/3 vote in the Senate — something that would almost certainly never happen…

And since ratification is just about the only way to bind a country to the agreement, and that would have to happen in each of the individual countries, there is no way to ensure anyone will actually follow it.

There is no global legislature that can use a majority vote to pass treaties that are legally binding on all countries. Countries are generally not bound by the treaties they don’t sign or ratify. It is nigh impossible to negotiate a treaty that sets meaningful numerical targets and that all or the most important carbon-emitting states are willing to sign.

So, whatever final agreement that comes out of Paris, it’s unlikely that everybody will sign it, and the United States — one of the biggest players in the game — almost certainly won’t.

That, added to the fact that there’s no requirement to report they are actually even meeting their goals, means this climate meeting was pretty much just a waste of time…

 

Iz logike iza ovoga argumenta vidimo zašto je prvenstveno Europska Unija tako loša ideja. Dok je istina dok postoje ljevičarske težnje posvuda u Europi, nejednoliko su raspoređene, i po obimu i po fokusu, i ponegdje su zapravo lokalno beznačajne. Bez europske supermegadržave, dijelovi Europe kretali bi se prema socijalizmu/progesivizmu, no neki dijelovi ne bi u tolikoj mjeri. Ili ponegdje podržano lokalnim faktorima ne bi uopće. Društva koja provode loše politike imala bi primjer suprotnoga, u svojoj blizini i u sličnom društvu. To bi opet bilo daljnji faktor ograničavanja socijalističkih težnji.

Ili drugim riječima, europska/svjetska država jednaka je stavljanju svih jaja u jednu košaru. A ta košara će gotovo sigurno biti socijalistička. Ne samo jer teži prosjeku, već i zato što loše ideje podržavaju jedna drugu.

Ako jedna “država” želi glasati za posebne poreze na banke a indiferenta je prema gradnji vjetrenjača, a druga “država” želi glasati za subvencioniranje vjetrenjača i indiferentna je prema posebnim porezima na banke, pojedinačno, jedna država će uništavati svoj energetski, a druga će uništavati svoj financijski sustav. No ako se skupljaju i “glasaju” da bi provodile svoje glupe politike, obje će države uništavati i svoj enegetski i svoj financijski sustav. Pa tako u praksi imamo da se sve zemlje u EU “bore protiv financijske iskuljučivosti”, subvencioniraju vjetrenjače, zabranjuju uvoz jeftinog šećera i subvenicioniraju skupi domaći, zabranjuju prejake usisivače i obične žarulje, primaju imigrante i whatnot. Glupe loše ideje podržavaju jedna drugu.

Suverenitet pojedinačnih država stoga je aposlutno najjača i najvažnija brana socijalizmu.

Stari ljudi

zaje.bavam se, ne tako stari

tko je.e djecu 😉

 

Tko sve nije čuo za nedavnu kontroverzu kada bezosjećajna država želi ukinuti dio dodatka za staž svojim zaposlenicima/starim ljudima? Dok to što vlada krši ugovore koje potpisuje možda bi trebalo biti kontroverzno (u nekoj normalnoj zemlji, tamo nismo…), kako se nisu javljali kada je to jučer, prekjučer i prekprekjučer država radila ono što zapravo svrbi sindikate je sljedeće

“To su posljedice smanjivanje plaća 4,8 i 10. Znači sa 20 godina staža 4, sa 30 godina staža 8 posto i sa 35 godina staža 10 posto. Posljedice su to na neto plaće najstarijim zaposlenicima od kojih 700 kuna u ovom trenutku”, rekao je Mihalinec.

 

O čemu se tu radi?

Kao što (ne)znamo, država isplaćuje dva dodatka za vjernost svojim zaposlenicima.

Prvi je 0,5% veća plaća po godini rada. 

Drugi je dodatnih 4, 8 ili 10% veća plaća zbog 20, 30 ili 35 godina rada. 

Recimo, netko tko je zaposlen kod države 35 godina, prima 45% veću plaću od onoga tko je zaposlen prekjučer, iako vjerojatno rade na istome radnome mjestu.

Država trenutno pokušava ukinuti (svim, dijelu?) sindikata ovaj dodatni dodatak za vjernost, i to neka bude povod za ovu temu.

 

Zašto se inače isplaćuje dodatak za vjernost? 

Teoretski, radnik sa iskustvom je bolji radnik. Ovaj sa recimo 35 godina iskustva bolje obavlja svoj posao. Također, postoji mogućnost da će prebjeći kod konkurencije (u privatni sektor). Ukratko, država stimulira svojega radnika za ostanak.

Na stranu apsurdnost svemira u kojem 60godišnja individua koja nije točno sigurna kako ugasiti računalo (tipičan uredski državni posao, molim lijepo) radi bolje od iste dvadesetogodišnje i pritom planira bijeg u privatni sektror, čak i bez toga apsurda, gornja logika ima veliku rupu.

Naime, radno iskustvo i stručnost se tokom godina prelijevaju na sama radna mjesta na kojima dotične iskusne stručne osobe rade. Zbog tih stvari dobivaju bolja radna mjesta, i samim time veće plaće. Njihovo radno iskustvo i stručnost je veća plaćena!

 

A zašto se stvarno isplaćuje dodatak za vjernost?  

Ide nekako ovako. Stari, jadni, pa njima treba. Život je skup. Ukratko, to je ispravna i moralna stvar za napraviti. Get it?

Nije doduše da recimo prosječan šezdesetogodišnjak još uvijek treba riješiti svoje stambeno pitanje, kupiti prijevozno sredstvo i imati djecu. Znamo koliko su djeca skupa. Prosječan šezdesetogodišnjak već ima riješeno stambeno pitanje, ima prijevozno sredstvo, njegova su djeca već odavno odrasla, vjerojatno već ima i kakvu vikendicu/ušteđevinu/zlato.

Pitam, kome je onda zapravo moralnije isplaćivati nekakve dodatke?

Dalje, stoga i predlažem da se novim zaposlenicima u državnoj upravi isplaćuje 35% veća plaća od starih, te da se ista smanjuje svake godine za 0,5%! Zar nije dobro? Moralno? Pošteno? Tim više što starci računaju na tu djecu koja će se tek roditi i odgojiti za preživljavanje u svojoj starosti?

 

Što kažete starci?

Tko vas …. balave, 1.600 kuna. 

 

A sada stvarno? 

Ima ih mnogo, i oni su oni koji glasaju. Kao i svima drugima, pošteno je da oni dobe više, i generalno ih nije briga za onima na kojima svijet ostaje.

Ne da imam nešto posebno protiv staraca, ali pošto je već dodatni dodatak ovih dana kontroverzan i zaziva se poštenje, neka se zna.

 

PS

Vidim da su sindikalisti bijesni ovih dana na gospodina Vilima Ribića, predsjednika (jednoga? svih?) svojega sindikata jer

Dakle, pronašla sam podatak da Vilim Ribić ima plaću 13.000 kuna. To je izjavio u emisiji Nedjeljom u dva. Dodao je da vozi službeni auto i stanuje u sindikalnom stanu. Nije spomenuo da vožnja službenog auta, u njegovom slučaju jer nije svugdje tako), znači besplatno gorivo i održavanje automobila. Nije spomenuo niti da stan od 40-ak kvadrata plaća mjesečno 700 kuna, manje od 100 eura.

Ribićeva plaća neće biti smanjena deset posto jer je zaposlenik sindikata (od 1990. godine profesionalno u Sindikatu znanosti, danas Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja), a ne radi prosvjeti kao 11.000 njegovih članova koji u sindikalnu kasu svake godine uplate oko 7,5 milijuna kuna.

Sada, ovo je jednostavno pravda.