Dolijevanje ulja na vatru

Zakonu o subvencioniranju stambenih kredita za prvu nekretninu

 

Važnije je da izgleda da se nešto radi, nego da se nešto radi.

Ili, čini se, bar tako misle mudre face u Plenkovićevoj vladi.

Plenkovićevoj Hrvatskoj palo je u naručje nezasluženo bogatstvo. Naime, sigurnosna situacija u Hrvatskoj za razliku od povećeg dijela turističke konkurencije još je uvijek dobra (u prijevodu, džihadisti džihadišu po pola konukrencije, a još uvijek nisu počeli džihadisati po Hrvatskoj). Turizmu ide nezasluženo dobro (ne pušite priče da smo postali marljivi turistički promotori, hoteljeri ili radnici), a to znači da i cjelokupnom Hrvatskom gospodarstvu ide nezasluženo dobro.

I što napraviti u tome periodu nezasluženog bogatstva koje neće potrajati?

Provesti strukturne reforme? Smanjiti poreze? Otplatiti dugove države?

Ništa od toga. Odgovor je, subvencionirati stambene kredite za prvu nekretninu.

 

Moguće je da i ja previše banaliziram. Naime, ipak je vezano za ovaj zakon ukinuto oslobođenje od poreza na promet na nekretnine za kupnju prve rabljene nekretnine.

Sasvim je onda moguće da onda ideja nije neka opća: gurnuti kupce prvih nekretnina u kredit koji će imati problema otplaćivati.

Moguće je da je ona posve specifična: gurnuti kupce prvih nekretnina u kredit koji će imati problema otplaćivati, a za kupnju novogradnje. Šifra: građevina.

 

Bilo kako bilo, ideja subvencioniranja pola rate kredita prvih 4 do 6 godine nekome je debilna.

Efektivno, to 4 do 6 godina teaser kamate. To je čisto poticanje ljudi da uzmu kredit iznad svojih mogućnosti.

Čast iznimkama, ali prosječan čovjek na cesti ne percipira najbolje u što ulazi kada podiže kredit, i ne može ga se financijski opismeniti da bi percipirao. Ono što percipira i na temelju čega donosi odluku o kreditu je visina rate kredita. Ako ratu kredita može podnijeti, uzima. Ako ratu kredita ne može podnijeti, ne uzima.

Nije slučajno da se se teaser kamate pojavljuju valjda isključivo u uvjetima divlje monetarne ekspanzije i nekretninskog balona. A sada država pokušava sve kupce prvih nekretnina gurnuti u teaser kamate.

http://www.zaba.hr/home/financiranje/stambeni-krediti … Ne možete mi reći da pojedinac za koga je ovakav postupak odabira kredita ciljano odabrala hrpa dizajnera i psihologa donosi informiraniju i/ili racionalniju od onoga što sam upravo naveo.

 

Bitno je znati i sljedeće:

Na slici je… varijabilni dio varijabilne kamate na stambene kredite u KN u RH.  Nakon epizode Franak sve banke ovo upotrebljavaju kao pokriće.

Recimo, trenutno se ukupne “varijabilne” kamate na kunske kreću oko 4,5%. Korisnici tih kredita onda imaju zapravo fiksnu kamatu od cca 3,5% + varijabilni dio ovisan o ovome izračunu.

Zanimljivo je:

  1. to što ta brojka trenutno tangira 0;
  2. to što smo radi potreba jeftinijeg financiranja države 2012. već odavno bili u monetarnoj ekspanziji! Ta je brojka takva kakva je samo zbog tiskanja novca. I kakva će ta brojka onda biti ako ikada opet bude realna?!?

 

Zamislite ovo.

Ti si Zdravko Marić, mladi profesionalac vješt u Excelu koji uzima stambeni kredit. Odabereš si stan, odeš u banku, klijent si, lupiš rukom po stolu i kažeš: “Dajte mi sto tisuća eura. Na trideset godina. Kune. Država subvencionira pola.”

I dobiješ ti tih nekih 4%, kune, varijabilno. Rata je 3.600 kuna, odnosno, pola. 1.800 kuna.

Neće se dogoditi da država ne subvencionira jer, eto tako, neće joj se.

Prošlo je 4 godine, napravio si djecu, produžio to da država subvencionira pola za još 2, prošlo je 6 godina.

 

Jao, prošlo je 6 godina, a otplatio si samo 12% glavnice. Ostalo je još 88.000 eura.

Jao, i kamata ti je porasla na 6%. Sada ratu više ne plaćaš 1.800 kuna, nego 4.500 kuna.

Jao, postaš na fejs i osnivaš udrugu.

Potrošnja i štednja, porezi, kapital i Rothbard

ili, Rothbard je često (uglavnom) u krivu

 

Čitam tako Rothbardove Economic Controversies vol.2 (samo se zajebavam, Rothbard je najdosadniji i najmučniji za čitanje ekonomist ikada bez točne originalne ideje u svome životu, stvarno ne volim Rothbarda…)

Otvorim ja tako Rothbardove Economic Controversies vol.2 jer zapravo želim osporit popularni mit koji često čujem na a la Tom Woods mjestima, jer naravno znam da je Rothbard (nešto krivo) o tome napisao, i vidi mojega iznenađenja, nađem u dvije minute.

 

Bilo kako bilo, ono što danas osporavamo je ideja da je zapravo svejedno kakvi su porezi u nekoj državi (tj. da li se oporezuje potrošnja ili dohodak), već je važna samo količina novca koji država prikupi, neki opći porezni teret, dok je sve ostalo nevažno. Evo na što mislim (naširoko):

The major argument for replacing an income by a consumption tax is that savings would no longer be taxed. … generally advanced by free-market economists … To say, therefore, that only consumption should be taxed and not savings, is to … coerce a higher saving to consumption ratio than desired by free individuals.

The only coherent argument offered by advocates of consumption against income taxation is that of Irving Fisher… argued that, since the goal of all production is consumption, and since all capital goods are only waystations on the way to consumption, the only genuine income is consumption spending. The conclusion is quickly drawn that therefore only consumption income, not what is generally called “income,” should be subject to tax.

Despite the many virtues of the Fisher analysis, however, it is impermissible to leap to the conclusion that only consumption should be taxed rather than income.

In most or all other areas of the market, free market economists understand that allocations on the market tend always to be optimal with respect to satisfying consumers’ desires. Why then do they all too  often make an exception of consumption-savings allocations, refusing to respect time-preference rates on the market?

Perhaps the answer is that economists are subject to the same temptations as anyone else. One of these temptations is to call loudly for you, him, and the other guy to work harder, and save and invest
more, thereby increasing one’s own present and future standards of living.

Having challenged the merits of the goal of taxing only consumption and freeing savings from taxation, we now proceed to deny the very possibility of achieving that goal, i.e., we maintain that a consumption tax will devolve, willy-nilly, into a tax on income and therefore on savings as well. In short, that even if, for the sake of argument, we should want to tax only consumption and not income, we should not be able to do so.

… since Jones’s entire savings-investment is based solely on the possibility of his future consumption, which will be taxed equally. Since future consumption will be taxed, we assume, at the same rate as consumption at present, we cannot conclude that savings in the long run receives any tax exemption or special encouragement. …

 

I tako je to, eto, sve nešto svejedno. Ja sada neću osporavati Rothbarda točku po točku (zato jer je zapravo uopće nije nužno), niti dokazivati Fishera (nisam pročitao, niti znam točno koje dokaze daje), već ću napraviti a la Dilbert rezoniranje.

Evo sada i dokaza i zašto nije svjedno (samo pnd ili pnp, pnd 20%, pnp 25%):

dohodak, potrošnja i porez na dohodak

dohodak, potrošnja i porez na potrošnju

 

Da ne drvim:

Nije zapravo bitno da li se mijenjaju preference prema štednji i/ili potrošnji kao posljedica izbora poreza.

Efekt poreza na potrošnju (u odnosu na porez na dohodak) je prebacivanje razdoblja oporezivanja dijela dohotka (štednje) u budućnost.

Ukupni državni prihodi tijekom vremena su veći za prinos na odgođeno oporezivanje.

Sve dok se štednja ne pretvori u potrošnju i oporezuje ona je dio kapitala dostupnoga ne samo pojedincu (koji na njega zarađuje prinos) nego i cijelome društvu u kojem se onda povećava količina kapitala (–> produktivnost –> realne plaće).

(Da mi je tablica dinamička, dohotci na prvoj slici u t+2 zapravo bi bili nešto u smislu 1.010, a na drugoj slici u t+2 nešto u smislu 1.015.). Znači, ako pojedinac (pojedinci) na kraju nemaju veću ukupnu potrošnju zbog odgađanja oporezivanja, imaju veću ukupnu potrošnju zbog većih dohodaka.

 

Podsjećam:

Na slici lijevo, ubiranje rajčice u društvu bogatom kapitalom. Na slici desno, ubiranje rajčice u društvu siromašnom kapitalom…

Da se razumijemo, ideja da su “sve preference prema potrošnji i štednji takve kakve jesu i trebamo biti vrijednosno neutralni oko svega” je idiotska kao i neke preference. Kapital stvara civilizaciju, i sve drugo isto, više kapitala je uvijek bolje.

Oporezivanje potrošnje je također bolji način prikupljanja poreza od oporezivanja dohotka.

Koliko god bi za Hrvatsku bilo lijepo da se ukine PDV, bilo bi još ljepše da se ukinu doprinosi.

O onda kada mi je Peter Schiff zamijenio Renatu Sopek

+ The New Normal & The New New Normal

 

Neki dan Tko je John Galt prenio je članak s bloga Jeffa Bezosa koji si nisam dao truda pročitati, ne samo zato što je to članak s bloga Jeffa Bezosa, već i zato što sam već znao što unutra piše. Ili kako kaže Galt:

Bruto domaći proizvod nikada nije bio savršeno mjerilo životnog standarda, ali pogotovo sada u informacijsko doba tu dolazi do izražaja zanemarivanje koristi za potrošače od brojnih besplatnih ili gotovo besplatnih digitalnih dobara konzumiranih online, koje većina ljudi s pristupom internetu koristi svakodnevno (npr. e-mail, Google, YouTube, Wikipedia, Facebook, itd.). Fenomen koji se u literaturi naziva digitalnom tamnom materijom.

Na taj način službene statistike neće dovoljno dobro odražavati stvarne razine ekonomskog blagostanja u zemlji…

 

Prevest ću vam to: Tehnoška promjena (funkcija dugoročnog rasta gospodarstva, što više tehnološke promjene, više gospodarskog rasta) toliko je porasla da BDP jednostavno više ne može rasti brzo kao prije. Ili, u ovoj iteraciji apologizma, rast koji se događa se, zgodno, ne može mjeriti.

 

Evo jedne zanimljive analogije:

Zamislite da ste u 19. stoljeću, postoje ekonomske statistike, u vaš grad se uvede javna rasvjeta i odjednom vi počnete čitati ekonomiste koji upozoravaju kako je pred nama nova normala niskih stopa gospodarskog rasta.

Bruto domaći proizvod nikada nije bio savršeno mjerilo životnog standarda, ali pogotovo sada u doba javne rasvjete tu dolazi do izražaja zanemarivanje koristi za potrošače od brojnih besplatnih ili gotovo besplatnih električnih dobara. Potrošnja električne energije i održavanje javne rasvjete koji ulaze ulaze u BDP jednostavno zanemaruje koristi za životni standard koji dolazi s javnom rasvjetom, ne samo da BDP neće mjeriti konzumnu vrijednost zadovoljstva šetnja noću, nego će i kriminal pasti i sigurnost porasti što će opet dovesti do kojekakvih ušteda itd. Fenomen koji se u literaturi naziva svjetlosnom tamnom materijom.

Na taj način službene statistike neće dovoljno dobro odražavati stvarne razine ekonomskog blagostanja u zemlji…

Ozbiljno pitam, da li bi vi popušili tu priču?

 

Nemojte me krivo shvatiti, statistika stvarno je upitna interpretacija podataka upitne kvalitete, BDP nije savršeno mjerilo ekonomskog blagostanja i na uključuje nemjerljive eksternalije (ili bar ne bi trebao, svi pokušaji uključivanja nemjerljivih eksternalija tipa hedonizma u ekonomske izračune zapravo su pokušaji manipulacije kvalitete tih izračuna*), ali sljedeće stoji:

Koliko god BDP bio nesavršeno mjerilo ekonomskog blagostanja, i dalje je mjerilo ekonomskog blagostanja, i uopće nam nije relevantno to što se nemjerljive eksternalije možda povećavaju.

Smanjenje stopa rasta BDPa je znak da se nešto loše događa u gospodarstvu (regulacija, porezi, pomak preference od štednje prema potrošnji stanovništva određene zemlje bilo promjenom karaktera ili strukture stanovništva ili isforsiran od strane središnje banke niskim kamatnim stopama itd.), ali nije znak da smo otkrili do sada nepoznat fenomen gdje će tehološka promjena dovesti do obratnog, negativnog pritiska na rast BDPa.

Zapravo, ako išta, digitalizacija će imati efekt porasta mjerljivog BDPa jer će se akteri na tržištu ponašati efikasnije.

 

 

The New New Normal

Predviđam, u sljedećih 2-4 godine (ovisno o tome kako jako recesija udari), stope rasta gospodarstva u SADu vratit će se na prošlostoljetne trednove i vjerojatno ih premašiti. Ne mislim da će Trump biti savršen predsjednik, daleko od toga, ali daleko od toga i da će mu svaka prokleta odluka biti pogrešna.

Predviđam, prestat ćemo čitati o The New Normal. Vjerojatno ćemo i dalje čitati o anemičnoj EU.

Predviđam, po prvi puta u zadnjih sada već četvrt stoljeća realni dohodci radnika će porasti, a dohodovna nejednakost u SADu će se smanjiti. Pod uvjetom da Trump stvarno ograniči imigraciju, sagradi zid i deportira ilegalce.

Predviđam, jedan ili možda čak i oba biznisa Elona Muska će propasti.

Predviđam, globalno zagrijavanje nas neće ubiti, a ugljen će biti energija budućnosti.

 

* vezano za tehnološku promjenu i manipulaciju ekonomskih statistika pozivanjem na istu

Central Bankers Claim: Things Are Better than You Think

The Illusions of Hedonics

Utopijsko distopijske gluposti današnjice

o temi, roboti nam dolaze uzeti poslove i zato treba nam zajamčeni minimalni dohodak

 

I dok su neki dan na referendumu Švicarci odbacili najnoviju marskističku glupost, o tom nekom zajamčenom minimalnom dohotku sve se više priča (gluposti). Evo tipičnog primjera:

The study suggests that new technologies are creating fewer and fewer jobs and it is likely that advances in automation and AI will destroy jobs at a much faster rate than it creates new roles.

Yes, automation and robotics will bring advances and benefits to people — but only a select few. Shareholders, top earners, and the well-educated will enjoy most of the benefits that come from increased corporate productivity and a demand for technical, highly-skilled roles.

Meanwhile, the majority of society — middle classes and, in particular, the poor — will experience significant upheaval and little upside. They will be forced to retrain and relocate as their old jobs are replaced by smart machines.

 

O Bože. Mislim, mi znamo koje su implikacije rasta produktivnosti zbog tehnološke promjene (automatizacije i robotizacije). Implikacije su da će prosječan radnik

  • raditi manje;
  • zarađivati više;
  • imati više životni standard.

I isto tako znamo da će daleko veća korist biti za najsiromašnijeg člana društva no za najbogatijeg člana društva. I vidjeli smo to. S industrijalizacijom, daleko je više koristi imao netko tko je prešao s 16 satnog kopanja zemlje i povezanih aktivnosti na 12 satni rad na pokretnoj traci. Više nije bio izložen elementima, nije spavao na zemljanom podu i nije umro od gladi za vrijeme loše godine. S industrijalizacijom, netko tko je imao sve dobio je… bolju unutarnju rasvjetu, nova više ne miriše na otopljeni loj.

Isto tako, posljedice industrijalizacije i robotizacije bit će takve da će i Joža iz Ličkog Petrovog sela imati robotski usisivač (a prije nije imao nikakav), dok će engleska kraljica Elizabeta imati ljepši robotski usisivač od Jože (a prije je imala tek 20 njih ručnih).

BTW. Stvarno, u zadnja dva stoljeća, prešli smo iz društva u kojem je 95% stanovništva radilo na zemlji radi čistog preživljavanja u društvo gdje to 95% stanovništva nije točno sigurno što je to motika. Uzimajući u obzir da je situacija u kojoj 95% stanovništva radi na zemlji samo radi preživljavanja praktično sva dotadašnja povijest, to je jedna velika jebe.a promjena. 21stoljetna automatizacija? Not so much.

 

Ako znamo da su posljedice automatizacije da i najsiromašniji rade manje sati (ali rade, i radit će, sve dok su resursi ograničeni), više zarađuju i bolje žive, i ako to ne opažamo (ili pretpostavljamo da nećemo opažati), već opažamo nešto drugo (gubitak radnih mjesta), to što opažamo je posljedica nečeg drugog.

Specifično, u SAD-u iz kojih većina marskističkih gluposti danas dolazi, pada dostupnog kapitala po radniku kombinirano sa regulatornim ograničenjima zapošljavanju (minimalnom plaćom i sl.).

Ako želimo, u Hrvatskoj, razlog zašto danas imamo cca milijun zaposlenih umjesto cca 2,5 milijuna nije taj što su roboti i Kinezi ukrali sve dobre poslove u tekstilnoj industriji, nego je razlog taj što su Hrvati u duši dobri komunisti i sukladno tome nam je društvo i regulirano.

 

Ili, pokušajmo na drugi način. Ova glupa teorija citirana gore može se sažeti kao:

svi imamo sve što možemo poželjeti, i ako se dogodi da nešto uspijemo proizvodit efikasnije imamo problem, jer dio nas onda jednostavno neće imat što radit. Što, taj dio nas će onda proizvoditi nešto drugo? Ah, gluposti dragi čovječe, pa već imamo sve što možemo poželjeti.

U čemu je fora s deflacijom?

odnosno, u čemu nije fora

 

Sa BusinessInsidera objašnjavaju nam citirajući izvjesnoga  Garya Shillinga:

Zašto se FED očtio boji deflacije? Cijene koje polako kontinuirano padaju mogu potaknuti kupce na čekanje još nižih cijena. Slijedom toga, višak kapaciteta i zaliha potiču snižavanje cijena. To samo potvrđuje početne sumnje potrošača i potiče ih da i dalje čekaju. Takva deflacijska očekivanja su djelomično odgovorna za nizak ekonomski rast u Japanu tijekom posljednja dva desetljeća. 

To je ciklus koji sam sebe potiče, i teško ga je zaustaviti.

 

Jedna od najdugovječnijih ekonomskih laži ikada opet je u modi. Deflacija je opaka, jer ako svi misle da će cijene u budućnosti padati nitko ništa neće kupovati i svi će stajući na mjestu umrijeti od gladi. Ja međutim imam nekoliko pitanja.

 

1) kako to da ljudi ipak ne umiru od gladi u periodima deflacije?

 

2) što je s mobitelima i kako se oni uklapaju u tu priču?

Očito,  nikome nikada nije isplativo kupiti mobitel. U prosjeku, ako se strpiš godinu dana, moći ćeš kupiti otprilike duplo bolji mobitel. Ako kupuješ mobitel onda, dakle, samo bacaš novac. Zamka, ciklus koji sam sebe potiče i ja ne vidim izlaza. Proizvođači mobitela mora da su u teškoj banani.

 

3) što je s potrošačkim kreditima i kako se oni uklapaju u tu priču?

Što se sve kupuje potrošačkim kreditima?

  • nekretnine;
  • automobili;
  • kućanski aparati;
  • računala;
  • mobiteli;

Ako tu uračunamo i kreditne kartice dolazimo do toga da se potrošačkim kreditima kupuju i

  • putovanja;
  • odjeća;
  • obuća;
  • hrana.

Hrana, iako bi svima očito bilo isplativije čekati godinu dana i onda kupiti nešto za pod zub.

Kamata? 5 – 65%. Na domaćim financijskim tržištima obično max dopuštena zakonska, recimo nekakvih 12%.

Zar nije očito da je jeftinije kupovati nešto bez plaćanja kamata i bez potrošačkog kredita. Ne uzeti potrošački kredit je zapravo jednako kao čekati da cijene u budućnosti padnu (nema kamate). Pa neka čak i postoji inflacija, uz dane odnose kamatnih stopa, opet je isplativije čekati da “cijene u budućnosti padnu”, odnosno, ne uzeti potrošački kredit.

Ako ćemo vjerovati uvodnome citatu, potrošački kredit je stoga nemoguć i ne postoji.

 

3) što je kamatama i kako se one uklapaju u tu priču? 

Zamislimo dva primjera gospodarstva s realnom kamatnom stopom od 2 posto.

U gospodarstvu A stopa inflacije je 2% dok je nominalna kamatna stopa 4%.

U gospodarstvu B stopa inflacije je -2% dok je nominalna kamatna stopa 0.

 

U gospodarstvu A potrošač “prosječni potrošač” danas ima 100 kuna, dok će za godinu dana imati 104 kune.

U gospodarstvu B potrošač “prosječni potrošač” danas ima 100 kuna, dok će za godinu dana imati 100 kuna.

 

Potrošač ima izbor između kupnje dobra “prosječno dobro” danas ili za godinu dana.

U gospodarstvu A cijena “prosječnog dobra” danas iznosi 100 kuna, dok će za godinu dana iznositi 102 kune.

U gospodarstvu B cijena “prosječnog dobra” danas iznosi 100 kuna, dok će za godinu dana iznositi 98 kuna.

 

Pitanje je naravno to, na koji način sama promjena razina cijena, ukoliko su uvjeti stabilni i može se predvidjeti kretanja, utječe na preferenciju potrošača za kupnjom sada ili kasnije?

Odgovor je taj da sama umjerena promjena razina cijena na (relativno) efikasnom tržištu ne objašnjava odluke o kupnji sada ili kasnije, već je odluka o kupnji sada ili kasnije ovisna zapravo o realnoj kamatnoj stopi.

Ukoliko je vremenska preferencija određenog potrošača takva da ga zadovoljava realni prinos od 2%, čeka. Ukoliko je preferencija određenog potrošača takva da ga NE zadovoljava realni prinos od 2%, kupuje odmah.

Pitanje električne mreže

o problemu kalkulacije u modernom socijalističkom društvu

 

Prije dosta dana provrtio se uokolo online tekst ne temu prilagodbe električnih distributera u SAD-u na “trijumf” tzv. solarne revolucije. Npr., Business Insider je to obradio u članku Utilities Struggling With Rise Of Solar, a iz istoga ja prenosim najzanimljiviji dio sa kraja:

And earlier this year, Bloomberg’s Chris Martin and Noreen S. Malik quoted the CEO of Duke Energy, the largest utility owner in the country, that solar was truly disruptive.

“It is obviously a potential threat to us over the long term,” said Jim Rogers, chairman and chief executive officer of Duke Energy Corp. (DUK), the largest U.S. utility owner.

“There’s been a huge effort to build solar on the rooftop, both residential and commercial…All of this is leading to a disintermediation of us from our customers.”

“If the cost of solar panels keeps coming down, installation costs come down and if they combine solar with battery technology and a power management system, then we have someone just using us for backup.”

Koji šupci, ha? Velike zle korporacije koje daju uokolo izjave da je solarna energija truly disruptive, bad i sl. Zle korporacije žele zagađivati okoliš! Hah!

 

No, da. A što se stvarno događa je sljedeće:

Raste broj solarnih instalacija. I čini se da ne samo raste, ne se povećava i brzina kojom raste. Solarna energija postaje isplativa, rekli bi, i ljudi instaliraju. Sada, da li stvarno postaje isplativa, ili je “isplativa” zbog subvencija, stavimo to na trenutak na stranu jer nam trenutno nije važno. Ono što je važno je da uz dane uvjete kakve jesu na tome reguliranom+subvencioniranom+oporezovanom tržištu, pojedincu (kompaniji) postalo je isplativo rastrgat svoj krov i instalirat na njega solarne panele.

 

A iz nekih osnova ekonomije znamo…

Što je fiksni, a što varijabilni trošak?

Fiksni trošak je trošak koji neki subjekt ima samim svojim postojanjem i poslovanjem – trošak koji ima prodao robu u vrijednosti od 1 kn ili 1.000.00.000.000 kn. Što je fiksni trošak pružatelju električne energije? Elektrane. Oprema. Električna mreža.

Varijabilni trošak je trošak koji se mijenja ovisno pruženoj usluzi. Recimo, uz prodaju od 1 kn varijabilni trošak je recimo 0,5 kn. Za prodaju od 1.000.00.000.000 kn varijabilni trošak je recimo 500.00.000.000 kn. Što je varijabilni trošak pružatelju električne energije? Plaće radnika u elektranama. Ugljen. Tiskanje i isporuka računa.

Kužimo se? Granica između fiksnog i varijabilnog troška je naravno mutna, ovisno o uvjetima stavke lutaju iz fiksnih u varijabilne. No koliko god granica bila mutna, dalekovod je uvijek fiksni trošak, dostava računa ovisna o broju korisnika i stoga varijabilni.

Kako se pokrivaju fiksni troškovi? Raspodjelom uz varijabilne troškove. Drugim riječima, što veći broj kupaca, što veći varijabilni troškovi, što veća prodaja, to bolje, jer se fiksni troškovi raspoređuju po široj bazi. Svaki dodatni kupac/jedinica robe kako preuzima dio fiksnih troškova omogućuje niže ukupne troškove po kupcu/jedinici robe i ukupni troškovi po kupcu padaju.

 

Pitanje troška dostave naprotiv troška proizvodnje električne energije (prvi su uglavnom fiksni, a drugi varijabilni troškovi)?

Može li se (fiksni) trošak dostave obračunavat sam po sebi, može li se kupcu naplaćivat nekakva… mrežarina posebno, a potrošena energija posebno? Da, može. No ima jedan problem… To je obračun koji nas, ako točno obračunamo troškove (toliko smo potrošili na dostavu, a toliko na proizvodnju struje) i raspodjelimo ih kupcima, sada jako brzo dovodi u problem. Zašto? Zato što je (električna) energija jedan proizvod, no stižemo do toga…

 

Jim Rogers, CEO Duke Energy Corp. (DUK) izjavio je dakle da ih korisnici solarnih panela upotrebljavaju kao backup. Cijela poanta gradnje dalekovoda i provlačenja žica do kupca postaje… naplata povremenog rijetkog korištenja, ili alternativno, naplaćivanje nekakve mrežarine. Pitam: da li takav kupac opravdava dovlačenje žica do njega?

Ne…

Taj kupac efektivno ne ni postoji. OK, ako mu naplaćuješ nekakvu mrežarinu djelomično postoji, djelomično snosi fiksne troškove proizvodnje električne energije od strane velikoga sustava, no svejedno… Fiksni troškovi po kupcu rastu. To je ono što u osnovi piše u likanom članku. Fiksni troškovi po kupcu električne energije od strane elektroindustrije rastu sa širenjem solarne energije.

 

Rješenje:

  1. Izdavati veće račune onima koji još uvijek kupuju energiju od elektroindustrije – problem i trenutno rješenje;
  2. Napraviti takav obračun cijene proizvoda kupcu, tako formirati cijenu, da sam priključak na mrežu (mrežarina) nosi najveći dio računa i efektivno solarnu energiju opet učiniti neisplativom – problem 2, sa regulatorom i zakonom.

 

O problemu 2:

OK, ne znam točno kakve su regulacije u SAD-u i kako bi gospodinu Jim Rogersu to prošlo. No poanta je sljedeća, teoretski, ako ne postoji regulatorna zabrana te vrste, i ako solarna energija postaje isplativa ili “isplativa”, vjerojatni tržišni rezultat je upravo taj, događa se restrukturiranje unutar elektroindustrijskog sektora sa mnoštvom vertikalnih integracija, cijene se formiraju tako da solarna energija opet postaje neisplativa (jer bi inače svaka zgrada solarna revolucionarka morala izgradit sustav za cjelogodišnju samodostatnost) i solarna energija se ne koristi.

Kvaka 22:

To će se ionako na kraju dogodit, regulacija to ionako može samo zadržat i potaknut par bankrota u međuvremenu…

 

A sada, kako uopće optimalno dizajnirati sustav proizvodnje distribucije električne energije?

Jer imamo dva ekstrema.

Prvi je (skoro) svaka zgrada svoja elektrana.

Drugi je niti jedna zgrada elektrana i svi na električnoj mreži.

Koji je bolji?

 

U stvarnome svijetu nema tih ekstrema, ovisi. Do Begovog Razdolja (ili ubaci ime sela po želji) vjerojatno i nije bilo smisleno povlačit dalekovod, pa je ipak provučen radnoga naroda radi. Takva je distribucijska mreža kakvu danas recimo u Hrvatskoj imamo predimenzionirana, gubici u prijenosu su veliki, računi su stoga veći… Zgradi koja se nalazi nedaleko hidroelektrane ili centru grada opet nema smisla ugrađivat solarne ploče. Struja je tu, pod nosom.

Hoću reći, da ne znam. Kako organizirati proizvodnju električne energije na razini cijeloga društva? Ne znam. Ali znam da tržišni subjekti upotrebljavajući cjenovni sustav to znaju. I kada se dogodi tehnološki skok poput efikasnijih solarnih ploča, prilagodit će se i sustav će i dalje djelovati optimalno.

 

No sljedeće znam:

Isplativost ili neisplativost solarne energije ne ovisi samo o trenutnoj računici, nego i rezltatu nakon neizbježne tržišne prilagodbe. U krajnjoj liniji, ako se želi sam proizvodit električnu energiju, to je isplativo jedino ako postoji prava samodostatnost (mogućnost iste) – samodostatnost tijekom cijele godine zajedno sa uračunatim troškovima ogromnih akumulatora i sl.

Na bilo kojem području koja je nekakva ekonomska cjelina (velika, mala, selo, grad, rijetko nasljeno brdo, gusto naseljena kotlina) mač sječe ovako: Ili svaka zgrada ili nijedna. Ako se isplati, dalekovodi će zahrđat i svi će sami proizvodit svoju električnu energiju. Ako se ne isplati svi će imat priključak na elektranu. Koje konkretno od toga dvojega ne znam, no znam da je jedno.

Znam da ni državni planeri ne znaju koje je od toga optimalno.

Znam da se trenutno na tržištu misalociraju resursi kako postoje zgrade u urbanim područjima koje instaliraju solarne ploče – uz trenutni tehnološki stupanj svaka zgrada je nebulozan rezultat.

CapitalismTube (8)

Žene i socijalizam

 

Sjajan Peterov video o razlikama između muškaraca i žena, načinu na koji te razlike tretira tržište i načinu na koji te razlike tretira država – u korist žena, a na štetu muškaraca – i sve to radi radi stjecanja još potpore za veću državu.

Većina rečenoga o (državnim) sustavima zdravstvenog i mirovinskog osiguranja je potpuno primjenjiva na Hrvatsku, štoviše, ovdje je situacija još i gora i izrečeno još relevantije.

 

Zanimljiva implikacija izrečenoga je da će posljedice tih državnih akcija biti zanemarive dok postoje… konzervativci… klasična obitelj… Hrvatski sustav zdravstvenoga osiguranja je, iako korumprian, nesposoban i trati resurse, gotovo neutralan u pitanju redistribucije među spolovima… nikome neće biti previše stalo… ali samo dok postoji klasična obitelj…

Međutim, kada socijalisti, urbanizacija ili životinjski duhovi sruše tradicionalno društvo u korist samohranog roditeljstva, lgbt ili kojekakvih već šema, redistribucija postaje značajna. I zapravo, samo podržava socijalizam stvaranjem čvrste ženske glasačku bazu u korist socijalizma.

Nadolazeći totalitarizam

ludi svijet, energetska učinkovitost

 

Business.hr je prošloga tjedna izbacio dobar članak (posredno) prepisan od izvjesnog dr. Andreas Pfnür, a naslovljen ‘Energetska revolucija’ stvara nove socijalne slučajeve. Članak prenosim, minus socijalistička zanovjetanja dr. Andreasa Pfnüra:

Otkako je njemačka politika odlučila odustati od atomske energije, javna rasprava se usredotočila na pitanje cijene električne energije u budućnosti. Manje se raspravlja o planiranom procesu energetske obnove zgrada kojim bi se do 2050. godine potrošnja energije za grijanje trebala smanjiti za 80 posto. Ovaj proces će stajati bilijune, a već je sad izvjesno da će se ti troškovi svaliti na leđa onih koji u tim objektima stanuju.

Stručnjaci stoga upozoravaju na potencijalnu “socijalno-političku tempiranu bombu”. I to isključivo zbog enormnih troškova sanacije. Profesor za ekonomiju nekretnina na Tehničkom sveučilištu u Darmstadtu Andreas Pfnür intenzivno se posljednjih godina bavio ovom problematikom te je došao do zaključka da će tzv. energetska revolucija možda koristiti okolišu, ali da će mnoge obitelji zasigurno natjerati na rub prosjačkog štapa.

On je izračunao da će, ukoliko država bude odredila kojom tehnikom bi se objekti trebali energetski sanirati, troškovi sanacije za prosječnu obiteljsku kuću iznositi oko 140.000 eura. Za objekt s više stanova i preko 300.000 eura. U slučaju da država vlasnicima nekretnina ostavi otvorenim koju tehniku i sustav će primjenjivati (što se još zasad ne zna) troškovi bi mogli biti za trećinu manji.

No usprkos tomu opterećenje koje će se prebaciti na stanare saniranih zgrada je i više nego osjetno. Ukupno bi njemačka “energetska revolucija” na kraju mogla stajati preko 2,1 bilijun eura.

Tako će za vlasnike obiteljskih kuća mjesečni troškovi investicije iznositi najmanje 260, a za stanove oko 140 eura. I u to poskupljenje je već uračunata ušteda energije. To znači poskupljenje od 1,70 po kvadratnom metru. Iako troškove sanacije snosi vlasnik objekta on ima pravo povisiti stanarinu pa će na kraju sami stanari biti ti kojih će plaćati ceh modernizacije.

To znači da će stanova cijenom prihvatljivih i građanima plićeg džepa biti još manje i da će postati još nedostupniji socijalno ugroženima. Već si sad mnogi umirovljenici s nižim mirovinama kao i samohrani roditelji i nezaposleni ne mogu priuštiti stan u gradovima poput Kölna, Hamburga ili Münchena. U njemačkim metropolama su cijene stanova posljednjih godina u neprestanom rastu.

Tome je između ostalog doprinio i trend po kojem Nijemci sve više kupuju nekretnine jer se, zbog trenutnog stanja na financijskom tržištu, klasična štednja više gotovo i ne isplati. Iznajmljeni stan u središtu Kölna u međuvremenu stoji preko 10 eura po kvadratnom metru (bez režija). Mjesečni troškovi stana od 60-ak kvadrata tako lako premašuju iznos od 1.000 eura.

No i stanovi na rubovima grada su mnogima postali nedostižni. “Domaćinstva s mjesečnim primanjima ispod 2.000 eura će u budućnosti više od polovine prihoda davati za stanovanje. To je dramatično i socijalno potpuno neprihvatljivo”, kaže Pfnür.

Država bi, kako nadalje smatra ovaj znanstvenik, morala SOCIJALISTIČKI RANT

 

More zanimljivih stvari unutra. Od onih nevezanih za konkretnu temu posta

Evo sjajnoga primjera zašto treba privatizirat sve – nemoguće je državi efikasno proizvodit struju. Njemački političari u borbi za glasove “ekološki osviještenih” zatvaraju nuklearke umjesto da ih moderniziraju i grade nove. Pošto je neprovedivo naplaćivanje struje po izvoru proizvodnje (tj. naplaćivanje zelenima pune cijene proizvodnje struje iz recimo vjetroelektrana – a da i je, nestalo bi zelenih samo tako), ili, kako ne postoji poveznica između donošenje odluke i snošenja (punih) posljedica, država Njemačka radi sra.ja. Tržište ne bi toleriralo takve gluposti!

Nije li zanimljivo kako se trend investiranja u nekretnine pojavio nakon što su razbijene iluzije u čvrstoću EUR-a, koji sve u svemu nije ono što je DM bila? Sjajan primjer za to kako inflacija nije samo nekakav trošak potplata. Mainstream ekonomisti vole se nabacivati kojekakvim M-ovima, povećaj M3, smanji M2, ovo ono, to su samo brojke. Bitno je da cijene rastu ispod praga koji će nairitirat rulju i to je to. Novac je neutralan. Srać. E pa nije! Čarobna riječ je misalokacija.

 

No o samoj temi:

Koje gluposti!

Jel uopće vrijedno raspravljati o tome da država može odabrati tehniku sanacije koja je tri puta skuplja od najefikasnije? Ne…

Ali o ovome je. Treba li te sve zgrade u Njemačkoj sanirati? Jer evo u čemu je stvar – sanacija može biti financijski isplativa (u dugome roku) ili financijski neisplativa. Ovdje je i u najboljem scenariju na makrorazini očito užasno neisplativa (i dalje idu s time -.-)

 

No postavimo stvari malo pametnije – best case scenario – što s time ako je isplativa? Da li je treba narediti?

Može dežurni socijalist i ekološki planer izbaciti hrpu točnih podataka za određenu zgradu, zaigrati se u excellu, isprintati tablicu, ušminkati se i doći nekome Švabi na vrata s time i gurnuti mu tu hrpu tablica pod nos. Švabo, isplati ti se sanacija. Treba li sanaciju napraviti?

Znamo da… ne znamo.

Ovisno je o preferenciji vlasnika te zgrade. Ako ima dužu vremensku preferenciju, može otkazati dio svoje sadašnje potrošnje i investirati u sanaciju. U budućnosti će mu se to vratiti. I to će investirati ako nema ničega pametnijega u što može investirati. Što ako tim novcem umjesto toga može stvoriti novi Siemens? Da, znam da bi zeleni da on i dalje sanira zgradu…

No što ako ima kraću vremensku preferenciju? Ako želi novi jaccuzi? Ako će mu djeca morati jesti paštetu zbog sanacije kuće? Da li bi mu stvarno bila bitna ušteda koja će se isplatiti kroz nekoliko desetljeća od toga da djeci kupi i sirni namaz?

Ovisi dakle o vremenskoj preferenciji vlasnika.

 

Znači, znamo da:

  1. sanacija će na tržištu biti izvedena samo ako je isplativa,
  2. i to samo ako ne postoje bolje (ovisno o preferenciji vlasnika) alternative uporabe sredstava potrebnih za sanaciju – famozni oportunitetni trošak/korist,
  3. država može narediti metodu sanacije cca 3 puta skuplju od one najpovoljnije.

 

Eto, pogledao sam u Njemačku i vidio sam budućnost. Svi putevi na kojima se nalaze obavezni certifikati o energetskoj učikovitosti vode tamo.

Velika pljačka štediša

ništa novoga…

 

U prekjučeranjoj vijesti, vecernji.hr nam prenosi stare poznate infomacije u članku naslovljenom Kamate padaju, inflacija raste – evo koliko je štednja isplativa! Ono što stoji iza naslova je, razumljivo, da štednja uopće nije isplativa.

Uz totalne nebuloze koje prosipa neki kvazi ekonomski analitičar Novotny, u članku piše sljedeće:

  1. kućanstva slijedom zdravoga razuma i reakcije na recesiju muku muče kako bi uštedjela svaku kunu,
  2. u većini EU zemalja (Njemačka) pljačka kroz inflaciju je tolika da je povrat na štednju negativan,
  3. u Hrvatskoj tangira negativnom,
  4. najviše su pogođeni mali ljudi koji štede za stare dane, tj. Ako ne želite umrijeti od gladi, morat ćete raditi do smrti – komentirao je jedan njemački analitičar.

 

Dodao bih 2 svoje misli:

  1. oporezivanje dohotka od kapitala je u domaćoj, europskoj i većem dijelu svjestske stvarnosti ogromno, i inflacijom se oporezuje gotovo sav, sav ili više od svega “nerizičnoga” dijela povrata,
  2. ovakvo stanje je ogroman poticaj misalokaciji resursa u upitne investicije, bilo same štednje u banke koje daju veće kamatne stope (rizičnije su), bilo u dionice, bilo u junk obveznice. (Ili u domaći favorit nekretnine, što onda izvjesni domaći ministar teži dodatno opljačkat.) Ovakvi primjeri otkrivaju nam kako je to velika i štetna pojava koja neminovno dovodi do suboptimalnog funkcioniranja tržištnog mehanizma, promašenih investicija i nekih postojećih i novih krahova.