O onda kada mi je Peter Schiff zamijenio Renatu Sopek

+ The New Normal & The New New Normal

 

Neki dan Tko je John Galt prenio je članak s bloga Jeffa Bezosa koji si nisam dao truda pročitati, ne samo zato što je to članak s bloga Jeffa Bezosa, već i zato što sam već znao što unutra piše. Ili kako kaže Galt:

Bruto domaći proizvod nikada nije bio savršeno mjerilo životnog standarda, ali pogotovo sada u informacijsko doba tu dolazi do izražaja zanemarivanje koristi za potrošače od brojnih besplatnih ili gotovo besplatnih digitalnih dobara konzumiranih online, koje većina ljudi s pristupom internetu koristi svakodnevno (npr. e-mail, Google, YouTube, Wikipedia, Facebook, itd.). Fenomen koji se u literaturi naziva digitalnom tamnom materijom.

Na taj način službene statistike neće dovoljno dobro odražavati stvarne razine ekonomskog blagostanja u zemlji…

 

Prevest ću vam to: Tehnoška promjena (funkcija dugoročnog rasta gospodarstva, što više tehnološke promjene, više gospodarskog rasta) toliko je porasla da BDP jednostavno više ne može rasti brzo kao prije. Ili, u ovoj iteraciji apologizma, rast koji se događa se, zgodno, ne može mjeriti.

 

Evo jedne zanimljive analogije:

Zamislite da ste u 19. stoljeću, postoje ekonomske statistike, u vaš grad se uvede javna rasvjeta i odjednom vi počnete čitati ekonomiste koji upozoravaju kako je pred nama nova normala niskih stopa gospodarskog rasta.

Bruto domaći proizvod nikada nije bio savršeno mjerilo životnog standarda, ali pogotovo sada u doba javne rasvjete tu dolazi do izražaja zanemarivanje koristi za potrošače od brojnih besplatnih ili gotovo besplatnih električnih dobara. Potrošnja električne energije i održavanje javne rasvjete koji ulaze ulaze u BDP jednostavno zanemaruje koristi za životni standard koji dolazi s javnom rasvjetom, ne samo da BDP neće mjeriti konzumnu vrijednost zadovoljstva šetnja noću, nego će i kriminal pasti i sigurnost porasti što će opet dovesti do kojekakvih ušteda itd. Fenomen koji se u literaturi naziva svjetlosnom tamnom materijom.

Na taj način službene statistike neće dovoljno dobro odražavati stvarne razine ekonomskog blagostanja u zemlji…

Ozbiljno pitam, da li bi vi popušili tu priču?

 

Nemojte me krivo shvatiti, statistika stvarno je upitna interpretacija podataka upitne kvalitete, BDP nije savršeno mjerilo ekonomskog blagostanja i na uključuje nemjerljive eksternalije (ili bar ne bi trebao, svi pokušaji uključivanja nemjerljivih eksternalija tipa hedonizma u ekonomske izračune zapravo su pokušaji manipulacije kvalitete tih izračuna*), ali sljedeće stoji:

Koliko god BDP bio nesavršeno mjerilo ekonomskog blagostanja, i dalje je mjerilo ekonomskog blagostanja, i uopće nam nije relevantno to što se nemjerljive eksternalije možda povećavaju.

Smanjenje stopa rasta BDPa je znak da se nešto loše događa u gospodarstvu (regulacija, porezi, pomak preference od štednje prema potrošnji stanovništva određene zemlje bilo promjenom karaktera ili strukture stanovništva ili isforsiran od strane središnje banke niskim kamatnim stopama itd.), ali nije znak da smo otkrili do sada nepoznat fenomen gdje će tehološka promjena dovesti do obratnog, negativnog pritiska na rast BDPa.

Zapravo, ako išta, digitalizacija će imati efekt porasta mjerljivog BDPa jer će se akteri na tržištu ponašati efikasnije.

 

 

The New New Normal

Predviđam, u sljedećih 2-4 godine (ovisno o tome kako jako recesija udari), stope rasta gospodarstva u SADu vratit će se na prošlostoljetne trednove i vjerojatno ih premašiti. Ne mislim da će Trump biti savršen predsjednik, daleko od toga, ali daleko od toga i da će mu svaka prokleta odluka biti pogrešna.

Predviđam, prestat ćemo čitati o The New Normal. Vjerojatno ćemo i dalje čitati o anemičnoj EU.

Predviđam, po prvi puta u zadnjih sada već četvrt stoljeća realni dohodci radnika će porasti, a dohodovna nejednakost u SADu će se smanjiti. Pod uvjetom da Trump stvarno ograniči imigraciju, sagradi zid i deportira ilegalce.

Predviđam, jedan ili možda čak i oba biznisa Elona Muska će propasti.

Predviđam, globalno zagrijavanje nas neće ubiti, a ugljen će biti energija budućnosti.

 

* vezano za tehnološku promjenu i manipulaciju ekonomskih statistika pozivanjem na istu

Central Bankers Claim: Things Are Better than You Think

The Illusions of Hedonics

Utopijsko distopijske gluposti današnjice

o temi, roboti nam dolaze uzeti poslove i zato treba nam zajamčeni minimalni dohodak

 

I dok su neki dan na referendumu Švicarci odbacili najnoviju marskističku glupost, o tom nekom zajamčenom minimalnom dohotku sve se više priča (gluposti). Evo tipičnog primjera:

The study suggests that new technologies are creating fewer and fewer jobs and it is likely that advances in automation and AI will destroy jobs at a much faster rate than it creates new roles.

Yes, automation and robotics will bring advances and benefits to people — but only a select few. Shareholders, top earners, and the well-educated will enjoy most of the benefits that come from increased corporate productivity and a demand for technical, highly-skilled roles.

Meanwhile, the majority of society — middle classes and, in particular, the poor — will experience significant upheaval and little upside. They will be forced to retrain and relocate as their old jobs are replaced by smart machines.

 

O Bože. Mislim, mi znamo koje su implikacije rasta produktivnosti zbog tehnološke promjene (automatizacije i robotizacije). Implikacije su da će prosječan radnik

  • raditi manje;
  • zarađivati više;
  • imati više životni standard.

I isto tako znamo da će daleko veća korist biti za najsiromašnijeg člana društva no za najbogatijeg člana društva. I vidjeli smo to. S industrijalizacijom, daleko je više koristi imao netko tko je prešao s 16 satnog kopanja zemlje i povezanih aktivnosti na 12 satni rad na pokretnoj traci. Više nije bio izložen elementima, nije spavao na zemljanom podu i nije umro od gladi za vrijeme loše godine. S industrijalizacijom, netko tko je imao sve dobio je… bolju unutarnju rasvjetu, nova više ne miriše na otopljeni loj.

Isto tako, posljedice industrijalizacije i robotizacije bit će takve da će i Joža iz Ličkog Petrovog sela imati robotski usisivač (a prije nije imao nikakav), dok će engleska kraljica Elizabeta imati ljepši robotski usisivač od Jože (a prije je imala tek 20 njih ručnih).

BTW. Stvarno, u zadnja dva stoljeća, prešli smo iz društva u kojem je 95% stanovništva radilo na zemlji radi čistog preživljavanja u društvo gdje to 95% stanovništva nije točno sigurno što je to motika. Uzimajući u obzir da je situacija u kojoj 95% stanovništva radi na zemlji samo radi preživljavanja praktično sva dotadašnja povijest, to je jedna velika jebe.a promjena. 21stoljetna automatizacija? Not so much.

 

Ako znamo da su posljedice automatizacije da i najsiromašniji rade manje sati (ali rade, i radit će, sve dok su resursi ograničeni), više zarađuju i bolje žive, i ako to ne opažamo (ili pretpostavljamo da nećemo opažati), već opažamo nešto drugo (gubitak radnih mjesta), to što opažamo je posljedica nečeg drugog.

Specifično, u SAD-u iz kojih većina marskističkih gluposti danas dolazi, pada dostupnog kapitala po radniku kombinirano sa regulatornim ograničenjima zapošljavanju (minimalnom plaćom i sl.).

Ako želimo, u Hrvatskoj, razlog zašto danas imamo cca milijun zaposlenih umjesto cca 2,5 milijuna nije taj što su roboti i Kinezi ukrali sve dobre poslove u tekstilnoj industriji, nego je razlog taj što su Hrvati u duši dobri komunisti i sukladno tome nam je društvo i regulirano.

 

Ili, pokušajmo na drugi način. Ova glupa teorija citirana gore može se sažeti kao:

svi imamo sve što možemo poželjeti, i ako se dogodi da nešto uspijemo proizvodit efikasnije imamo problem, jer dio nas onda jednostavno neće imat što radit. Što, taj dio nas će onda proizvoditi nešto drugo? Ah, gluposti dragi čovječe, pa već imamo sve što možemo poželjeti.

U čemu je fora s deflacijom?

odnosno, u čemu nije fora

 

Sa BusinessInsidera objašnjavaju nam citirajući izvjesnoga  Garya Shillinga:

Zašto se FED očtio boji deflacije? Cijene koje polako kontinuirano padaju mogu potaknuti kupce na čekanje još nižih cijena. Slijedom toga, višak kapaciteta i zaliha potiču snižavanje cijena. To samo potvrđuje početne sumnje potrošača i potiče ih da i dalje čekaju. Takva deflacijska očekivanja su djelomično odgovorna za nizak ekonomski rast u Japanu tijekom posljednja dva desetljeća. 

To je ciklus koji sam sebe potiče, i teško ga je zaustaviti.

 

Jedna od najdugovječnijih ekonomskih laži ikada opet je u modi. Deflacija je opaka, jer ako svi misle da će cijene u budućnosti padati nitko ništa neće kupovati i svi će stajući na mjestu umrijeti od gladi. Ja međutim imam nekoliko pitanja.

 

1) kako to da ljudi ipak ne umiru od gladi u periodima deflacije?

 

2) što je s mobitelima i kako se oni uklapaju u tu priču?

Očito,  nikome nikada nije isplativo kupiti mobitel. U prosjeku, ako se strpiš godinu dana, moći ćeš kupiti otprilike duplo bolji mobitel. Ako kupuješ mobitel onda, dakle, samo bacaš novac. Zamka, ciklus koji sam sebe potiče i ja ne vidim izlaza. Proizvođači mobitela mora da su u teškoj banani.

 

3) što je s potrošačkim kreditima i kako se oni uklapaju u tu priču?

Što se sve kupuje potrošačkim kreditima?

  • nekretnine;
  • automobili;
  • kućanski aparati;
  • računala;
  • mobiteli;

Ako tu uračunamo i kreditne kartice dolazimo do toga da se potrošačkim kreditima kupuju i

  • putovanja;
  • odjeća;
  • obuća;
  • hrana.

Hrana, iako bi svima očito bilo isplativije čekati godinu dana i onda kupiti nešto za pod zub.

Kamata? 5 – 65%. Na domaćim financijskim tržištima obično max dopuštena zakonska, recimo nekakvih 12%.

Zar nije očito da je jeftinije kupovati nešto bez plaćanja kamata i bez potrošačkog kredita. Ne uzeti potrošački kredit je zapravo jednako kao čekati da cijene u budućnosti padnu (nema kamate). Pa neka čak i postoji inflacija, uz dane odnose kamatnih stopa, opet je isplativije čekati da “cijene u budućnosti padnu”, odnosno, ne uzeti potrošački kredit.

Ako ćemo vjerovati uvodnome citatu, potrošački kredit je stoga nemoguć i ne postoji.

 

3) što je kamatama i kako se one uklapaju u tu priču? 

Zamislimo dva primjera gospodarstva s realnom kamatnom stopom od 2 posto.

U gospodarstvu A stopa inflacije je 2% dok je nominalna kamatna stopa 4%.

U gospodarstvu B stopa inflacije je -2% dok je nominalna kamatna stopa 0.

 

U gospodarstvu A potrošač “prosječni potrošač” danas ima 100 kuna, dok će za godinu dana imati 104 kune.

U gospodarstvu B potrošač “prosječni potrošač” danas ima 100 kuna, dok će za godinu dana imati 100 kuna.

 

Potrošač ima izbor između kupnje dobra “prosječno dobro” danas ili za godinu dana.

U gospodarstvu A cijena “prosječnog dobra” danas iznosi 100 kuna, dok će za godinu dana iznositi 102 kune.

U gospodarstvu B cijena “prosječnog dobra” danas iznosi 100 kuna, dok će za godinu dana iznositi 98 kuna.

 

Pitanje je naravno to, na koji način sama promjena razina cijena, ukoliko su uvjeti stabilni i može se predvidjeti kretanja, utječe na preferenciju potrošača za kupnjom sada ili kasnije?

Odgovor je taj da sama umjerena promjena razina cijena na (relativno) efikasnom tržištu ne objašnjava odluke o kupnji sada ili kasnije, već je odluka o kupnji sada ili kasnije ovisna zapravo o realnoj kamatnoj stopi.

Ukoliko je vremenska preferencija određenog potrošača takva da ga zadovoljava realni prinos od 2%, čeka. Ukoliko je preferencija određenog potrošača takva da ga NE zadovoljava realni prinos od 2%, kupuje odmah.

Pitanje električne mreže

o problemu kalkulacije u modernom socijalističkom društvu

 

Prije dosta dana provrtio se uokolo online tekst ne temu prilagodbe električnih distributera u SAD-u na “trijumf” tzv. solarne revolucije. Npr., Business Insider je to obradio u članku Utilities Struggling With Rise Of Solar, a iz istoga ja prenosim najzanimljiviji dio sa kraja:

And earlier this year, Bloomberg’s Chris Martin and Noreen S. Malik quoted the CEO of Duke Energy, the largest utility owner in the country, that solar was truly disruptive.

“It is obviously a potential threat to us over the long term,” said Jim Rogers, chairman and chief executive officer of Duke Energy Corp. (DUK), the largest U.S. utility owner.

“There’s been a huge effort to build solar on the rooftop, both residential and commercial…All of this is leading to a disintermediation of us from our customers.”

“If the cost of solar panels keeps coming down, installation costs come down and if they combine solar with battery technology and a power management system, then we have someone just using us for backup.”

Koji šupci, ha? Velike zle korporacije koje daju uokolo izjave da je solarna energija truly disruptive, bad i sl. Zle korporacije žele zagađivati okoliš! Hah!

 

No, da. A što se stvarno događa je sljedeće:

Raste broj solarnih instalacija. I čini se da ne samo raste, ne se povećava i brzina kojom raste. Solarna energija postaje isplativa, rekli bi, i ljudi instaliraju. Sada, da li stvarno postaje isplativa, ili je “isplativa” zbog subvencija, stavimo to na trenutak na stranu jer nam trenutno nije važno. Ono što je važno je da uz dane uvjete kakve jesu na tome reguliranom+subvencioniranom+oporezovanom tržištu, pojedincu (kompaniji) postalo je isplativo rastrgat svoj krov i instalirat na njega solarne panele.

 

A iz nekih osnova ekonomije znamo…

Što je fiksni, a što varijabilni trošak?

Fiksni trošak je trošak koji neki subjekt ima samim svojim postojanjem i poslovanjem – trošak koji ima prodao robu u vrijednosti od 1 kn ili 1.000.00.000.000 kn. Što je fiksni trošak pružatelju električne energije? Elektrane. Oprema. Električna mreža.

Varijabilni trošak je trošak koji se mijenja ovisno pruženoj usluzi. Recimo, uz prodaju od 1 kn varijabilni trošak je recimo 0,5 kn. Za prodaju od 1.000.00.000.000 kn varijabilni trošak je recimo 500.00.000.000 kn. Što je varijabilni trošak pružatelju električne energije? Plaće radnika u elektranama. Ugljen. Tiskanje i isporuka računa.

Kužimo se? Granica između fiksnog i varijabilnog troška je naravno mutna, ovisno o uvjetima stavke lutaju iz fiksnih u varijabilne. No koliko god granica bila mutna, dalekovod je uvijek fiksni trošak, dostava računa ovisna o broju korisnika i stoga varijabilni.

Kako se pokrivaju fiksni troškovi? Raspodjelom uz varijabilne troškove. Drugim riječima, što veći broj kupaca, što veći varijabilni troškovi, što veća prodaja, to bolje, jer se fiksni troškovi raspoređuju po široj bazi. Svaki dodatni kupac/jedinica robe kako preuzima dio fiksnih troškova omogućuje niže ukupne troškove po kupcu/jedinici robe i ukupni troškovi po kupcu padaju.

 

Pitanje troška dostave naprotiv troška proizvodnje električne energije (prvi su uglavnom fiksni, a drugi varijabilni troškovi)?

Može li se (fiksni) trošak dostave obračunavat sam po sebi, može li se kupcu naplaćivat nekakva… mrežarina posebno, a potrošena energija posebno? Da, može. No ima jedan problem… To je obračun koji nas, ako točno obračunamo troškove (toliko smo potrošili na dostavu, a toliko na proizvodnju struje) i raspodjelimo ih kupcima, sada jako brzo dovodi u problem. Zašto? Zato što je (električna) energija jedan proizvod, no stižemo do toga…

 

Jim Rogers, CEO Duke Energy Corp. (DUK) izjavio je dakle da ih korisnici solarnih panela upotrebljavaju kao backup. Cijela poanta gradnje dalekovoda i provlačenja žica do kupca postaje… naplata povremenog rijetkog korištenja, ili alternativno, naplaćivanje nekakve mrežarine. Pitam: da li takav kupac opravdava dovlačenje žica do njega?

Ne…

Taj kupac efektivno ne ni postoji. OK, ako mu naplaćuješ nekakvu mrežarinu djelomično postoji, djelomično snosi fiksne troškove proizvodnje električne energije od strane velikoga sustava, no svejedno… Fiksni troškovi po kupcu rastu. To je ono što u osnovi piše u likanom članku. Fiksni troškovi po kupcu električne energije od strane elektroindustrije rastu sa širenjem solarne energije.

 

Rješenje:

  1. Izdavati veće račune onima koji još uvijek kupuju energiju od elektroindustrije – problem i trenutno rješenje;
  2. Napraviti takav obračun cijene proizvoda kupcu, tako formirati cijenu, da sam priključak na mrežu (mrežarina) nosi najveći dio računa i efektivno solarnu energiju opet učiniti neisplativom – problem 2, sa regulatorom i zakonom.

 

O problemu 2:

OK, ne znam točno kakve su regulacije u SAD-u i kako bi gospodinu Jim Rogersu to prošlo. No poanta je sljedeća, teoretski, ako ne postoji regulatorna zabrana te vrste, i ako solarna energija postaje isplativa ili “isplativa”, vjerojatni tržišni rezultat je upravo taj, događa se restrukturiranje unutar elektroindustrijskog sektora sa mnoštvom vertikalnih integracija, cijene se formiraju tako da solarna energija opet postaje neisplativa (jer bi inače svaka zgrada solarna revolucionarka morala izgradit sustav za cjelogodišnju samodostatnost) i solarna energija se ne koristi.

Kvaka 22:

To će se ionako na kraju dogodit, regulacija to ionako može samo zadržat i potaknut par bankrota u međuvremenu…

 

A sada, kako uopće optimalno dizajnirati sustav proizvodnje distribucije električne energije?

Jer imamo dva ekstrema.

Prvi je (skoro) svaka zgrada svoja elektrana.

Drugi je niti jedna zgrada elektrana i svi na električnoj mreži.

Koji je bolji?

 

U stvarnome svijetu nema tih ekstrema, ovisi. Do Begovog Razdolja (ili ubaci ime sela po želji) vjerojatno i nije bilo smisleno povlačit dalekovod, pa je ipak provučen radnoga naroda radi. Takva je distribucijska mreža kakvu danas recimo u Hrvatskoj imamo predimenzionirana, gubici u prijenosu su veliki, računi su stoga veći… Zgradi koja se nalazi nedaleko hidroelektrane ili centru grada opet nema smisla ugrađivat solarne ploče. Struja je tu, pod nosom.

Hoću reći, da ne znam. Kako organizirati proizvodnju električne energije na razini cijeloga društva? Ne znam. Ali znam da tržišni subjekti upotrebljavajući cjenovni sustav to znaju. I kada se dogodi tehnološki skok poput efikasnijih solarnih ploča, prilagodit će se i sustav će i dalje djelovati optimalno.

 

No sljedeće znam:

Isplativost ili neisplativost solarne energije ne ovisi samo o trenutnoj računici, nego i rezltatu nakon neizbježne tržišne prilagodbe. U krajnjoj liniji, ako se želi sam proizvodit električnu energiju, to je isplativo jedino ako postoji prava samodostatnost (mogućnost iste) – samodostatnost tijekom cijele godine zajedno sa uračunatim troškovima ogromnih akumulatora i sl.

Na bilo kojem području koja je nekakva ekonomska cjelina (velika, mala, selo, grad, rijetko nasljeno brdo, gusto naseljena kotlina) mač sječe ovako: Ili svaka zgrada ili nijedna. Ako se isplati, dalekovodi će zahrđat i svi će sami proizvodit svoju električnu energiju. Ako se ne isplati svi će imat priključak na elektranu. Koje konkretno od toga dvojega ne znam, no znam da je jedno.

Znam da ni državni planeri ne znaju koje je od toga optimalno.

Znam da se trenutno na tržištu misalociraju resursi kako postoje zgrade u urbanim područjima koje instaliraju solarne ploče – uz trenutni tehnološki stupanj svaka zgrada je nebulozan rezultat.

CapitalismTube (8)

Žene i socijalizam

 

Sjajan Peterov video o razlikama između muškaraca i žena, načinu na koji te razlike tretira tržište i načinu na koji te razlike tretira država – u korist žena, a na štetu muškaraca – i sve to radi radi stjecanja još potpore za veću državu.

Većina rečenoga o (državnim) sustavima zdravstvenog i mirovinskog osiguranja je potpuno primjenjiva na Hrvatsku, štoviše, ovdje je situacija još i gora i izrečeno još relevantije.

 

Zanimljiva implikacija izrečenoga je da će posljedice tih državnih akcija biti zanemarive dok postoje… konzervativci… klasična obitelj… Hrvatski sustav zdravstvenoga osiguranja je, iako korumprian, nesposoban i trati resurse, gotovo neutralan u pitanju redistribucije među spolovima… nikome neće biti previše stalo… ali samo dok postoji klasična obitelj…

Međutim, kada socijalisti, urbanizacija ili životinjski duhovi sruše tradicionalno društvo u korist samohranog roditeljstva, lgbt ili kojekakvih već šema, redistribucija postaje značajna. I zapravo, samo podržava socijalizam stvaranjem čvrste ženske glasačku bazu u korist socijalizma.

Nadolazeći totalitarizam

ludi svijet, energetska učinkovitost

 

Business.hr je prošloga tjedna izbacio dobar članak (posredno) prepisan od izvjesnog dr. Andreas Pfnür, a naslovljen ‘Energetska revolucija’ stvara nove socijalne slučajeve. Članak prenosim, minus socijalistička zanovjetanja dr. Andreasa Pfnüra:

Otkako je njemačka politika odlučila odustati od atomske energije, javna rasprava se usredotočila na pitanje cijene električne energije u budućnosti. Manje se raspravlja o planiranom procesu energetske obnove zgrada kojim bi se do 2050. godine potrošnja energije za grijanje trebala smanjiti za 80 posto. Ovaj proces će stajati bilijune, a već je sad izvjesno da će se ti troškovi svaliti na leđa onih koji u tim objektima stanuju.

Stručnjaci stoga upozoravaju na potencijalnu “socijalno-političku tempiranu bombu”. I to isključivo zbog enormnih troškova sanacije. Profesor za ekonomiju nekretnina na Tehničkom sveučilištu u Darmstadtu Andreas Pfnür intenzivno se posljednjih godina bavio ovom problematikom te je došao do zaključka da će tzv. energetska revolucija možda koristiti okolišu, ali da će mnoge obitelji zasigurno natjerati na rub prosjačkog štapa.

On je izračunao da će, ukoliko država bude odredila kojom tehnikom bi se objekti trebali energetski sanirati, troškovi sanacije za prosječnu obiteljsku kuću iznositi oko 140.000 eura. Za objekt s više stanova i preko 300.000 eura. U slučaju da država vlasnicima nekretnina ostavi otvorenim koju tehniku i sustav će primjenjivati (što se još zasad ne zna) troškovi bi mogli biti za trećinu manji.

No usprkos tomu opterećenje koje će se prebaciti na stanare saniranih zgrada je i više nego osjetno. Ukupno bi njemačka “energetska revolucija” na kraju mogla stajati preko 2,1 bilijun eura.

Tako će za vlasnike obiteljskih kuća mjesečni troškovi investicije iznositi najmanje 260, a za stanove oko 140 eura. I u to poskupljenje je već uračunata ušteda energije. To znači poskupljenje od 1,70 po kvadratnom metru. Iako troškove sanacije snosi vlasnik objekta on ima pravo povisiti stanarinu pa će na kraju sami stanari biti ti kojih će plaćati ceh modernizacije.

To znači da će stanova cijenom prihvatljivih i građanima plićeg džepa biti još manje i da će postati još nedostupniji socijalno ugroženima. Već si sad mnogi umirovljenici s nižim mirovinama kao i samohrani roditelji i nezaposleni ne mogu priuštiti stan u gradovima poput Kölna, Hamburga ili Münchena. U njemačkim metropolama su cijene stanova posljednjih godina u neprestanom rastu.

Tome je između ostalog doprinio i trend po kojem Nijemci sve više kupuju nekretnine jer se, zbog trenutnog stanja na financijskom tržištu, klasična štednja više gotovo i ne isplati. Iznajmljeni stan u središtu Kölna u međuvremenu stoji preko 10 eura po kvadratnom metru (bez režija). Mjesečni troškovi stana od 60-ak kvadrata tako lako premašuju iznos od 1.000 eura.

No i stanovi na rubovima grada su mnogima postali nedostižni. “Domaćinstva s mjesečnim primanjima ispod 2.000 eura će u budućnosti više od polovine prihoda davati za stanovanje. To je dramatično i socijalno potpuno neprihvatljivo”, kaže Pfnür.

Država bi, kako nadalje smatra ovaj znanstvenik, morala SOCIJALISTIČKI RANT

 

More zanimljivih stvari unutra. Od onih nevezanih za konkretnu temu posta

Evo sjajnoga primjera zašto treba privatizirat sve – nemoguće je državi efikasno proizvodit struju. Njemački političari u borbi za glasove “ekološki osviještenih” zatvaraju nuklearke umjesto da ih moderniziraju i grade nove. Pošto je neprovedivo naplaćivanje struje po izvoru proizvodnje (tj. naplaćivanje zelenima pune cijene proizvodnje struje iz recimo vjetroelektrana – a da i je, nestalo bi zelenih samo tako), ili, kako ne postoji poveznica između donošenje odluke i snošenja (punih) posljedica, država Njemačka radi sra.ja. Tržište ne bi toleriralo takve gluposti!

Nije li zanimljivo kako se trend investiranja u nekretnine pojavio nakon što su razbijene iluzije u čvrstoću EUR-a, koji sve u svemu nije ono što je DM bila? Sjajan primjer za to kako inflacija nije samo nekakav trošak potplata. Mainstream ekonomisti vole se nabacivati kojekakvim M-ovima, povećaj M3, smanji M2, ovo ono, to su samo brojke. Bitno je da cijene rastu ispod praga koji će nairitirat rulju i to je to. Novac je neutralan. Srać. E pa nije! Čarobna riječ je misalokacija.

 

No o samoj temi:

Koje gluposti!

Jel uopće vrijedno raspravljati o tome da država može odabrati tehniku sanacije koja je tri puta skuplja od najefikasnije? Ne…

Ali o ovome je. Treba li te sve zgrade u Njemačkoj sanirati? Jer evo u čemu je stvar – sanacija može biti financijski isplativa (u dugome roku) ili financijski neisplativa. Ovdje je i u najboljem scenariju na makrorazini očito užasno neisplativa (i dalje idu s time -.-)

 

No postavimo stvari malo pametnije – best case scenario – što s time ako je isplativa? Da li je treba narediti?

Može dežurni socijalist i ekološki planer izbaciti hrpu točnih podataka za određenu zgradu, zaigrati se u excellu, isprintati tablicu, ušminkati se i doći nekome Švabi na vrata s time i gurnuti mu tu hrpu tablica pod nos. Švabo, isplati ti se sanacija. Treba li sanaciju napraviti?

Znamo da… ne znamo.

Ovisno je o preferenciji vlasnika te zgrade. Ako ima dužu vremensku preferenciju, može otkazati dio svoje sadašnje potrošnje i investirati u sanaciju. U budućnosti će mu se to vratiti. I to će investirati ako nema ničega pametnijega u što može investirati. Što ako tim novcem umjesto toga može stvoriti novi Siemens? Da, znam da bi zeleni da on i dalje sanira zgradu…

No što ako ima kraću vremensku preferenciju? Ako želi novi jaccuzi? Ako će mu djeca morati jesti paštetu zbog sanacije kuće? Da li bi mu stvarno bila bitna ušteda koja će se isplatiti kroz nekoliko desetljeća od toga da djeci kupi i sirni namaz?

Ovisi dakle o vremenskoj preferenciji vlasnika.

 

Znači, znamo da:

  1. sanacija će na tržištu biti izvedena samo ako je isplativa,
  2. i to samo ako ne postoje bolje (ovisno o preferenciji vlasnika) alternative uporabe sredstava potrebnih za sanaciju – famozni oportunitetni trošak/korist,
  3. država može narediti metodu sanacije cca 3 puta skuplju od one najpovoljnije.

 

Eto, pogledao sam u Njemačku i vidio sam budućnost. Svi putevi na kojima se nalaze obavezni certifikati o energetskoj učikovitosti vode tamo.

Velika pljačka štediša

ništa novoga…

 

U prekjučeranjoj vijesti, vecernji.hr nam prenosi stare poznate infomacije u članku naslovljenom Kamate padaju, inflacija raste – evo koliko je štednja isplativa! Ono što stoji iza naslova je, razumljivo, da štednja uopće nije isplativa.

Uz totalne nebuloze koje prosipa neki kvazi ekonomski analitičar Novotny, u članku piše sljedeće:

  1. kućanstva slijedom zdravoga razuma i reakcije na recesiju muku muče kako bi uštedjela svaku kunu,
  2. u većini EU zemalja (Njemačka) pljačka kroz inflaciju je tolika da je povrat na štednju negativan,
  3. u Hrvatskoj tangira negativnom,
  4. najviše su pogođeni mali ljudi koji štede za stare dane, tj. Ako ne želite umrijeti od gladi, morat ćete raditi do smrti – komentirao je jedan njemački analitičar.

 

Dodao bih 2 svoje misli:

  1. oporezivanje dohotka od kapitala je u domaćoj, europskoj i većem dijelu svjestske stvarnosti ogromno, i inflacijom se oporezuje gotovo sav, sav ili više od svega “nerizičnoga” dijela povrata,
  2. ovakvo stanje je ogroman poticaj misalokaciji resursa u upitne investicije, bilo same štednje u banke koje daju veće kamatne stope (rizičnije su), bilo u dionice, bilo u junk obveznice. (Ili u domaći favorit nekretnine, što onda izvjesni domaći ministar teži dodatno opljačkat.) Ovakvi primjeri otkrivaju nam kako je to velika i štetna pojava koja neminovno dovodi do suboptimalnog funkcioniranja tržištnog mehanizma, promašenih investicija i nekih postojećih i novih krahova.

Radna teorija vrijednosti

ili, što poštenje ima s time

 

Malo je neobično u 21. stoljeću raspravljati s nekim, ili objašnjavati nekome, da je radna teorija vrijednosti kriva. I ne samo da je kriva, nego je i užasno glupa, neintuitivna i nema baš nikakvoga smisla. No opet, tu smo, 21. je stoljeće i većina populacije vjeruje u radnu teoriju vrijednosti.

 

Zamislimo onda transakciju dostave paketa iz Siska u Vojnić u roku od jednoga dana. Naručitelju je bitno da paket dođe do kraja dana, i samu uslugu je voljan platiti 100 kuna. Javljaju mu se tri dostavljača:

  1. motociklist – spreman dostaviti paket za cijenu od 100 kuna, izvršava dostavu i vraća se u roku od sat vremena, 
  2. biciklist – spreman dostaviti paket za cijenu od 100 kuna, izvršava dostavu i vraća se u roku od dva sata, 
  3. pješak – spreman dostaviti paket za cijenu od 100 kuna, izvršava dostavu i vraća se u roku od osam sati.

 

Što je to radna teorija vrijednosti? Ukratko, i nadam se da ću je sada dobro definirati, to je teorija koja kaže da (tržišna) vrijednost određenoga proizvoda proizlazi iz rada uloženog u nj, odnosno, da (svaki) rad nužno (samim obavljanjem) stvara vrijednost. Više rada = više vrijednosti. I kao takva postane teorija osnova znanstvenog socijalizma i inih gluposti.

 

U gornjem primjeru naručitelj može odabrati bilo kojega dostavljača. No da li je pošteno što će, kojega god on odabere, platiti toga dostavljača 100 kuna? Biciklist radi duplo više vremena od motociklista. Pješak radi četiri puta više od biciklista, i čak osam sati više od motociklista. Ako ćemo po radnoj teoriji vrijednosti, naravno da nije pošteno, biciklista se eksploatira i njegov rad treba platiti 200 kuna. Ako ćemo po radnoj teoriji vrijednosti, naravno da nije pošteno, pješaka se eksploatira i njegov rad treba platiti 800 kuna.

 

Znamo naravno kroz marginalnu teoriju vrijednosti da tome nije tako, (tržišna) vrijednost proizvoda ovisi o percipiranoj koristi od njegova imanja, na temelju čega nastaje potražnja, a na temelju potražnje alociraju se resursi uključujući i rad u proizvodnju toga proizvoda. Jednaki obavljeni rad može biti koristan (ako je ispravno alociran) ili na drugoj strani posve beskoristan (ako je obavljen za proizvodnju nečega za čime ne postoji nikakva potražnja).

Naknada za obavljeni rad ovisiti o koristi koju je taj rad proizveo. Nije bitno koliko je netko radio, niti zapravo što je tehnički gledano napravio, bitna je ona korist koju naručitelj ima od rada, i toliko će na tržištu rad biti plaćen.

Poštenje? “Poštenje?”

 

Da li je nepošteno što netko tko cijeli dan pješači iz Siska u Vojnić i natrag dobije za to 100 kuna? Jednako kao i neki sin tajkuna kome je tajkun kupio motocikl, pa se odvezao u Vojnić i natrag za sat vremena i onda s tih 100 kuna spavao, drogirao se i razvaljivao se po birtiji? Ne znam, možda i je, i možda ovaj koji pješači ima pravo proklinjat sudbinu, svijet i ljude, i proklinje sve skupa s razlogom. Možda je jedini način da sam dođe do motocikla godine rada, odricanja, i potrošnje ispod svoje ionako niske zarade. Možda je jedini koji to mora napraviti da dođe do motocikla. Možda život nije fer.

No i dalje je s razlogom je plaćen 100 kuna, i za to mu nije kriv onaj koji ga plaća, toliko znam.

Kako to izgleda kada kejnzijanizam djeluje

Zapravo dosta loše

 

Već sam na ovome blogu referencirao Roberta Higgs-a i njegov koncept rizika režima (regime uncertainty) kojim on objašnjava zašto je Velika depresija u SAD-u trajala dugo koliko je trajala. U međuvremenu, neki dan pogledao sam Murphy-evo predavanje Contrasting Views of the Great Depression koje on na kraju bazira na Higgsu i njegovim podacima.

 

U čemu je stvar?

Klasični narativ ide nekako tako da je SAD bio u dugoj krizi zbog “premalene” državne aktivnosti i oporavak u biti i nije išao, a onda je došao 2. svjetski rat, država počela masovno trošiti, multiplikator se konačno zakotrljao, i ta da… BDP doživio ogroman bum. Na temelju te priče danas ima kojekakvih psihopata koji će zagovarat rat kao put do gospodarskog oporavka, ili samo malo manjih psihopata koji će zagovarat masovne eskpanzije državne potrošnje isto kao put do gospodarskog oporavka.

Iako priča na površini drži vodu, koji šok, to je hrpa gluposti i poluistina. Evo najzanimljivijega dijela Murhpy-eva predavanja:

Dezagregirani BDP u SAD-u 1929. - 1950. godine

Dezagregirani BDP u SAD-u 1929. – 1950. godine

Kao što vidimo, BDP istina je rastao s 2. svjetskim ratom, no ono što ljudima zapravo treba (ono što kupuju oni) je… palo. (Pao je i apsolutan broj zaposlenih u privatnom sektoru…) SAD je iz velike depresije izašao zapravo tek… 1946. godine. Koja je, iako je službene statistike vode kao recesijsku godinu godina nezapamćeno velikoga gospodarskoga rasta. Koja je, kako kaže Higgs, godina kada je uz ogromne redukcije državne potrošnje i godina strahovitih deregulacija, kraja straha od socijalizma, Roosevelt je umro pa se više nitko nije bojao da će se proglasit socijalističkim diktatorom, štoviše, odmah je i donesen zakon kojim se nadalje zabranjuje bilo kome treći mandat…

 

No poanta posta je, kako to uostalom ističe Murphy, kakvoga onda smisla ima ogromno povećanje državne potrošnje? Mislim, i u tome najsjajnijem primjeru kejnzijanizma, uspjehu svih uspjeha, vidimo što… da je sa ogromnim rastom državne potrošnje privatna potrošnja istodobno pala (on kaže 55% a ja nisam mjerio na grafu).

Poanta je dakle, ako i ne idemo u rat, i ako odlučimo to povećanje državne potrošnje potrošit na škole, bolnice, ceste i tko zna što sve ne, i ako odlučimo tako živjet par godina ili desetljeće dok državne financije ne krahiraju, a inflacija podivlja…

Tko normalan bi prihvatio pad svojega dohotka od 55% zato da bi ceste bile bolje održavane, ili da bi bilo više cesta, ili više doktora, ili više škola. Čak ne ni moramo pretpostavit da će to bit rasipanje (iako bi možda trebali), već jednostavno, kakvu bi korist itko imao od toga da recimo ima 55% manju plaću, a zauzvrat mu dijete u školi više ne sjedi u razredu od 20-tero djece već od 5-tero, kada ide na posao guma na autu mu ne upada u rupe, u njegovu se gradu sagradi nešto modernija bolnica itd. Korist od takvih aktivnosti bila bi (opet, čak i ako prihvatimo da država neće rasipat, a hoće) zapravo… zanemariva.