Politički kompas (1)

Zašto nove komunjare imaju najjaču potporu kod tzv buržoazije?

Zašto troše više energije na seksualni odgoj u školama i zaštitu nerođenih vrabaca u gnijezdima nego na radnike?

Zašto baza HDZa nije među ljudima koji relativno najviše prosperiraju u kapitalizmu, u nekoj srednjoj klasi i centru Zagreba?

A zašto je u selima i neboderima u Novom Zagrebu?

Zašto će ljevičari opravdavati Staljina, a demonizirati Hitlera, iako je čisto matematički prvi ubio daleko više ljudi?

Zašto bi desničari da smiju progovoriti rekli da je Hitler bio daleko manje zlo od Staljina, a ne bi uopće mislili na to koliko je ljudi ubio?

Što imaju zajedničko neoconovi i libertarijanci?

Zašto će većina desničara i za jedne i za druge reć da nisu desničari?

Zašto desničari bolje jebu od ljevičara?

Zašto ljevičari ne vole nogometaše?

Zašto je Milan Bandić desničar, i kakav?

I druge kontroverze!

 

Znate li tko je bio Hans Eysenck?

Vjerojatno ne znate, a i link na wikipediju uzmite s rezervom. Ali, pošto je priznata činjenica da je 1970ih preživio fizički napad zapjenjenog ljevičara dok je držao predavanje na LSE (neke stvari uvijek ostaju iste…) jer je javno iznosio činjenice u smislu

the whole course of development of a child’s intellectual capabilities is largely laid down genetically, and even extreme environmental changes . . . have little power to alter this development

, ili

All the evidence to date suggests the . . . overwhelming importance of genetic factors in producing the great variety of intellectual differences which we observe in our culture, and much of the difference observed between certain racial groups.

, mislim da mogu ustvrditi da je bio sasvim OK tip.

 

Međutim, najzanimljivija stvar kojom se Eysenck u životu bavio je rad koji je rezultirao njegovom knjigom The Psychology of Politics, gdje ga empirijsko istraživanje navodi na zaključak da se naši politički stavovi i djelovanje mogu analizirati u dva nezavisna polja. Uz tradicionalnu lijevo desno podjelu, tu je i introverzija (nježnost uma) i ekstraverzija (čvrstina uma). Mislim, ono, ok. No svaki početak je težak, a Eysenck stvarno je pronašao nešto bitno.

Nažalost, ideja nakon toga koliko ja znam nije napredovala. Razvijala se je, ali nije napredovala, zapravo, mislim da je čak i degenerirala.

Ono u što se je na kraju pretvorila je Nolanov grafikon, odnosno, neki oblik istoga. Ako ga i ne znate po imenu, vjerojatno jeste čuli za njega, kao politički kompas, društveno ekonomske političke preference i sl. To vam kada popunite izgleda nekako ovako:

Ili, u malo štreberskijem obliku, ovako:

 

Vidi se, po tome što je na prvome grafu libertarijanstvo na vrhu, to da je Nolan bio libertarijanac. Ha ha. Please clap.

No što tu ne valja, osim toga što me je jedan autor pitanja proglasio libertarijancem, a drugi autoritativnim desničarem?

Ne valja, kao prvo, ovo:

Polazna točka je nešto tipa, (mi “znamo”) libertarijanci se razlikuju i od ljevičara i od desničara, jednako kao i neoconovi, a libertarijanac je suprotno neoconu, i juhu, imamo našu podjelu. Sada idemo mućkati pitanja koja će ljude razvrstati u 4 (5 sa centrom) političkih skupina za koje se nama čine da postoje. Iako će vam Garry Johnson, Hillary Clinton, GWB i Merkel, (i Plenković i Bernardić), da ih stvarno stisnete uza zid, vjerojatno na 90% pitanja dati iste ili slične odgovore odgovore i razlikovati se eventualno malo po metodi po kojoj bi ih ostvarivali. Nešto tu ne valja, a ja bih rekao da je to da su svi ti ljudi zapravo isti tip političke osobe (bitno), koji samo imaju različite političke identifikacije (sporedno).

Drugo što ne valja je ovo:

Ti grafovi su sastavljeni unatrag. Trebamo krenuti od početka, psihe pojedinaca. I onda podijeliti ljude po njihovim osnovnim preferencama iz kojih njihove šire (političke) preference nužno proizlaze. Tek tada možemo odrediti smislene nazive polovima koje dobijemo i shvatiti zašto se ljudi grupiraju kako se grupiraju i zašto stvaraju politička savezništva koja stvaraju.

 

Moj pristup nam također omogućava nam da ako znamo odgovore na dva relativno banalna pitanja možemo najprije predvidjeti 90% stavova 90% ljudi i sukladno tome ih podijeliti. Kakva pitanja?

 

Pitanje A: Da li su nogometaši preplaćeni?

Odgovor 1: Društvo je otišlo u sasvim krivom smjeru, nagrađuje tamo neke nogometaše umjesto da onih koji doista čine mnogo za dobrobit samog društva. Kao da smo u starome Rimu, kruha i igara./ Bilo bi bolje za sve nas skupa da se umjesto za nogometaša u našem društvu više cijeni radnike, vojnike, učitelje./Eee kad ti je tamo neki majmun koji trči za loptom bolje plaćen od poštenog čovjeka. (DA, i jako me to smeta)

Odgovor 2:  Malo je tužno koliko je moderno društvo usmjereno prema trivijalnim zabavama, ali pretpostavljam da je najvažnije da je sve zakonito i da se plaća porez i tako doprinosi društvu./Ono što je bitno je da ti nogometaši plaćaju pošten porez kako bi mi imali za radnike, vojnike, učitelje./Treba njima fiskalne blagajne i njih oderat porezom. (DA, ali budimo realni oko toga)

Odgovor 3: WTF? Plaćeni su koliko si izbore./Njih plaćaju vlasnici klubova i njihova je stvar koliko će ih platiti./Što je? I ti bi da znaš trčat? (NE, i nije mi jasno čemu to pitanje)

 

Drugo pitanje: Što misliš o recikliranju?

Odgovor 1: Postoje važniji problemi od otpada u sadašnjosti./Ne znam… Ok je valjda… /Ako mene nećeš j.bat s time… (ne vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 2:  Ne smijemo zagađivati prirodu! Sav otpad treba odvajati! Naša djeca su naša budućnost!/Znaš kako u Austriji prijave policiji ako ne recikliraš, opalio bih kazne… Kako ćemo sutra uz zagađenje… (vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 3: Mislim da je najvažnije da mi iskažemo trud i volju da pomognemo majki Prirodi, pa sve i da konkretno recikliranjem ne postignemo neke rezultate, bar će se svijest ljudi promijeniti i postat ćemo bolji ljudi…/Komplicirano je. Naime, pitanje je alternativnih alokacija resursa. Uopće ne proizlazi da bi najbolje za nas kao društvo bilo dobro da sav/dio otpada recikliramo. U dosta slučajeva tako trošimo više resursa nego što štedimo i zapravo stvaramo više onečišćenja tako da bih prije svega bio oprezan u donošenju nekakvih zaključaka ili prisiljavanja ljudi… (vidim posljedice, vidim troškove)

 

Stavimo to na grafikon i…

Dobivamo devet karakterističnih psihičkih profila.

 

No što to sve skupa znači? Ja mislim da znači ovo:

Karakteristični likovi na krajevima spektra. Nigel Farage ima upravo toliko zajedničkoga s Hitlerom koliko ima i s Tony Blairom, a Tony Blair ima upravo toliko zajedničkoga s Staljinom koliko ima s Nigelom Farageom. Primijetite da je razlika između Blaira i Staljina i Faragea i Hitlera zapravo vremenska preferenca – glavno što sprečava Blaira da postane masovni ubojica (veći nego što trenutno je) je to što on smatra da mu se ne žuri.

Objasnimo:

Os X nam je vremenska preferenca (ovo što je lijevo možemo nazvati i visokom). Vremenska preferenca primjetno je korelirana sa okolišom društvenom strukturom obrazovanjem IQom, međutim, osim što je ta korelacija daleko od savršene, upravo je vremenska preferenca ono što nas zanima.

I zapravo je izvjesno da će ljudi koji u osobnom životu ne znaju štedjeti, podržavati takve društvene odluke kojima će društvo davati njima što više i što prije. Tj., deficite, javne zdravstvene i mirovinske sustave, državne potpore i slično. Obratno vrijedi za one na drugom kraju spektra. Ljudi koji znaju upravljati svojim novcem (škrtice), smatrat će i da se država ne treba zaduživati, pretjerano trošiti, i slično tome. Dok prvima nije jasno kako drugi ne znaju da oni trebaju, što više, odmah i sada, drugima nije jasno kako se prvi fakin ne znaju pobrinuti za sebe i kako će i oni sami biti siromašniji ako se sluša njihove pizdarije.

U sredini su oni koji možda ne žele da dobiju što više, odmah i sada, ali njima je recimo zgodno da država investira u njih. Subvencionira im obrazovanje, posudi im beskamatnu pozajmicu za pokretanje posla, rado bi i za stan, energetsku obnovu fasade, A+++ hladnjak i tako dalje. Jer vidite, to nije trošenje i razbacivanje, to je fakin investicija. U njih.

 

Os Y. Kako nazvati os Y?

Iskreno, najiskrenije, želio sam je nazvati prihvaćaju sami sebe, i ne prihvaćaju sami sebe. Recite što hoćete o gornjem dijelu grafikona, ali ti su ljudi sretni sami sobom. Bolje jebu, a to nije zato što imaju veće kurčeve. Nema nikakve korelacije. Stvar s onima ispod crte je da su to ljudi koji će se vječno osjećati nedoraslo. Sve da su najpametniji i najuspješniji na svijetu, imaju taj neki tužni kompleks gdje se vječno osjećaju manje vrijednima.

I iz toga dolazi ta jadna potreba da svi moramo biti isti (jer ako smo svi isti, naime, nitko nije manje vrijedan).

Mislim, uzmite na primjer taj blesavi wage gap. Ta je stvar toliko debunkana, obrazložena i ismijana da je više jednostavno tužno vjerovati u to. Međutim, ne samo da ekipa nije prestala vjerovati u to, već ja neki dan u tramvaju vidim plakate, prijavi diskriminaciju na radnom mjestu, a sve skupa naravno financira EU.

Zašto ljudi u to i dalje vjeruju? Da bi smo shvatili zašto i dalje vjeruju u to, moramo shvatiti zašto su u prvome redu bili spremni prihvatiti tako nešto. Stvarno, zašto? Zato da bi se fakin bolje osjećali sa samima sobom.

U “kompliciranom svijetu”, ti možeš biti iznadprosječno obrazovan, iznadprosječno plaćen, dovraga, možeš biti i najbogatiji čovjek na svijetu, eto, Soroš već 70 godina nije prešao preko toga što nije bio dovoljno dobar za naciste, ali sve dok ne prihvaćaš sam sebe i nisi zadovoljan sam sobom, ti ne možeš bez toga opravdanja. Nazovite to kako god hoćete, ali je tamo, i oblikuje političke stavove pola populacije.

Da li je biologija, da li je odgoj, ne znam, no vučem da to da je to čisto problematično djetinjstvo.

I kada smo kod tih nogometaša, meni je iskreno bilo bizarno kada sam prvi put čuo tu, nogometaši su preplaćeni. Koga zapravo briga i kome je stalo koliko je netko drugi plaćen? I bez da sam znao zašto su plaćeni koliko su plaćeni, kažem, tako bizarna tvrdnja. No s druge strane, tu su ljudi kojima je nevjerojatno da je netko drugi nagrađen više od njih, i još luđe, zamislio ovo, nagrađen za nešto što oni doslovno ne mogu raditi. Nisu… dovoljno dobri… Ima li drugog rješenja nego im zabraniti da budu tako dobro nagrađeni jer… onda ćemo se osjećati bolje… eto, i mi vrijedimo… I također, nogometaši su glupi! (Zapravo nisu. Kao i bilo koji pojedinci koji dosegnu vrhunac u nekoj drugoj ljudskoj djelatnosti, debelo su iznadprosječni.)

Također, mogao sam nazvati os Y i partikularizam/univerzalizam, ali pošto mislim da sam objasnio iz čega proizlazi partikularizam i univerzalizam, recimo da je ovo bolje.

Politička scena, ukratko (ovo glasaju desno i glasaju lijevo uzmite s rezervom, vrijedi samo u normalnim uvjetima) (a što se tiče razlike između vulgaris libertarijanca i vulgaris neocona, ona je nešto kao razlika HNSa i SDPa)

Da bi nam stvari sjele na svoje mjesto, da bi razumjeli zašto je raspored političkih stranaka takav kakav je i zašto stranke imaju potpore u određenim dijelovima društva, morate znati još nešto:

Ono što je zanimljivo primjetiti na ovoj slici da, iako ja pretpostavljam da se centar društva u cjelini nalazi blizu ruba zelenog kruga, centar onih koji pišu političke programe, kandidiraju se i bivaju birani, nalazi se dolje desno (odnosno, u praktičnim terminima, više je univerzalistički i manje socijalistički od većine društva).

 

Ostaje nam za sada još samo pitanje koja od tih podjela je bitnija, po osi X ili po osi Y.

Nekako logično proizlazi sljedeće: ako imate kratku vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi Y, a ako imate dugu vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi X.

Kao netko iz gore desno kuta, ovim putem vas stoga predvidivo obavještavam da je važnija podjela po osi X.

Za onoga tko ne vjeruje u biologiju

I. Trofim Lišenko, život i djelo 

 

Nije bilo apsolutno nikakvih temelja tome. Mislim, nikakvih materijalne podloge, nikakvih eksperimenata, apsolutno ničega. Ničega osim ideologije. Objašnjavati sve Staljinom nije dovoljno. Jer počelo je prije Staljina. Napad na genetiku koji je proizašao iz ideologije, vidite, bio je prisutan veći 1925. i 26. Zapravo – pa, cijeli ovaj trend zapadnjačkog socijalizma ide unatrag uglavnom do Rousseaua. Do ideje da je čovjek dobar, a društvo loše. I stoga ako uvedeš ideju da je ono što definira čovjeka kao vrstu, i različite ljude kao pojedince, uglavnom biološko umjesto socijalnog, to je napad na doktrinu.

Jacques Monod

 

Nakon pregleda Lišenkovih argumenata nemam sumnje da ne možemo, kao što su mnogi bili skloni, opisati ga jednostavno kao nadriznanstvenika, ili budalu koja ne zna što radi. Ne čini se da njegov um djeluje na jedan od tih načina… Ne, ne mogu vjerovati da je vodilja Lišenkove trijumviratske karijere bila povećanje znanstvenog znanja; niti je bila dobrostanje siromašnih seljaka. Nagrada kojoj on tako žustro teži je Moć, moć za njega samoga, moć da prijeti, moć da muči, moć da ubija.

R. A. Fisher

 

Trofim Denisovič Lišenko (1889.-1976.), agronom porijeklom iz Ukrajine i bivši seljak s malo obrazovanja koji bi u drugim okolnostima život vjerojatno proveo u teškom radu i opskurnosti.  1927. godine, s navršenih 29 godina života, radeći na malenoj eksperimentalnoj stanici u Azerbejdžanu, privukao je pozornost novinara Pravde tvrdnjama da je otkrio način gnojidbe polja koji nije uključivao gnojiva ili minerale.

Kako prenosi David Joravsky u knjizi Lišenkov skandal, novinar je sam priznao da mu Lišenkove bilješke uopće nisu bile jasne. Nije razumio znanstvene zakone po kojima će je taj kmet znanstvenik tako brzo riješio taj problem, bez pokušaja i pogreške. Usprkos tome, to potpuno nerazumijevanje nije ga spriječilo da na stranicama Pravde uzbuđeno izvijesti da je taj briljantni mladi čovjek dokazao da se grahorice mogu zimi uzgajati u Azerbejdžanu, “zeleneći gola polja Južnog Kavkaza usred zime, te stoka neće uginuti od nedostatka hrane, a Turski seljak će preživljavati zimu bez straha za sutra.”

Pri pokušajima uzgoja u sljedećim zimama, nasadi grahorica su uništeni. Nije međutim iznenađujuće da to nije bilo izvješteno na stranicama Pravde (kao ni Lišenkovi budući neuspjesi u narednim godinama). Kada se Lišenkova karijera uzdizala s tla u ranim 1930im, prisilna kolektivizacija Sovjetske poljoprivrede proizvodila je užasne gladi i opću gospodarsku krizu. Sovjetska vlada tražila je čudo koje će je izvući iz rupe koju je iskopala i dopustiti im da ostvare nerealne zahtjeve Staljinovih poljoprivrednih planova; Lišenko je bio tako spreman i voljan reći im ono što su željeli čuti.

 

Lišenkov uspon

Nakon toga, Lišenko je redovito proizvodio “znanstvene proboje” koji se nisu bazirali na kontroliranim eksperimentima, ali zato često jesu na krivotvorenim dokazima. Isti su redovito promovirani u Sovjetskom tisku zaljubljenom u njegove seljačke korijene i spremnost prozivanja Sovjetskih biologa zbog nepoduzimanja ničega oko gladi. Jedan od takvih proboja bila je “nova” metoda koju je prozvao “proljećizacija” i koja je trebala utrostručiti ili učetverostručiti prinose. Ta “nova” metoda sastojala se uglavnom od poticanja klijanja žita u proljeće stvaranjem vlažnih uvjeta u hladnom vremenu – nešto poznato već 80 godina u tome trenutku i zapravo poprilično beskorisno.

Ne da je Lišenkov uspon ka dominaciji u Sovjetskoj agronomiji bio bez manjih zapreka. Njegov glavni protivnik bio je Nikolaj Vavilov, čiji je student Konstantinov proveo petogodišnje istraživanje između 1931. i 35., gdje je zaključio da Lišenkova “proljećizacija” nije proizvela nikakve statistički značajne utjecaje na urod. (Ovo možda ima nešto s Lišenkovim protivljenjem upotrebi statistike.) Kako je izvijestio Z. Medvedev u “Usponu i padu T. D. Lišenka”, Lišenko je odgovorio s jedva prikrivenom prijetnjom: “Konstantinov mora shvatiti da, kada se takvi pogrešni podaci ukljanjaju iz polja znanstvene djelatnosti, oni koji nisu uspjeli shvatiti implikacije takvih podataka, i inzistirali su na njihovom korištenju, uklanjaju se zajedno s njima.” Rezultati istraživanja su naknadno marginalizirani i ignorirani, a Lišenko je imenovan predsjednikom Agronomske Akademije 1938.

Tokom idućih deset godina, Lišenkovu dominaciju postalo je nemoguće ignorirati ozbiljnim Sovjetskim biolozima, bilo da se on nalazio u sukobu s njima zbog svojega prezira prema stvarnom teoretskom radu ili zbog svojih suludih ideja. S vremenom, njegovi protivnici susretali su se sa sve manje i manje financija za svoja istraživanja, ako već kao mnogi svoji kolege nisu poslani u gulage ili “nestali” na neki drugi način pri čemu bi ih zamjenjivali Lišenkovi sljedbenici. Lišenkov veliki neprijatelj Nikolaj Vavilov koji se godinama nalazio na tankom ledu, uhićen je 1940. i umro u zatvoru tri godine kasnije.

 

Potonuće u ludilo

U međuvremenu, Lišenkovi sljedbenici nastavili su proizvoditi sve fantastičnije tvrdnje. Prema Medvedevu (str. 171)

U gotovo svakom izdanju časopisa [Agrobiologiya], pojavljivali bi se članci u kojima se ozbiljno izvještavalo o transformaciji žita u raž i obratno, ječma u zob, breskvi u grašak, graška u leću, kupusa u repu, jela u borove, lješnjaka u grabrove, joha u breze, suncokreta u korov. Svi ti izvještaji nisu davali nikakva dokaza, bili su metodološki nepismeni, i posve nepouzdani. Autori su ipak imali jednu jasnu misao vodilju – zadovoljiti Lišenka.

Lišenkove dokrine bile su nesveti spoj Lamarkizma i Staljinizma: Posvemašnja prilagodljivost čovjeka bila je zrcaljena u beskonačnoj prilagodljivosti biljaka. (Lišenko je tvrdio da, ukoliko uzgajaš iste biljke svake godine dalje prema sjeveru, na kraju će se one postupno prilagoditi klimi te ćeš ih na kraju moći uzgajati na Arktiku.) Biologija je pretvorena u političku predstavu, a revolucija se odvijala u stanicama. Utrka za resursima zamijenjena je idejom da se biljke iste vrste ne natječu za resurse, već umjesto toga pomažu jedna drugoj da preživi.

Realnost kromosoma i gena je potpuno poricana, a isti su opisani kao “buržujski konstrukti.” Sam Staljin zalagao se razgraničenje između “proleterske” i “buržujske” znanosti, proširujući Marxovu teoriju klasne borbe u biologiju. Lišenkove lažne empirijske tvrdnje podudarale su se s lažnim ekonomskim uspjesima Staljinove birokracije. Njegovi progoni znanstvenika spojili su se sa Staljinovim paranoidnim progonima političkih protivnika.

Konačno se 1948., uz Staljinovu podršku, Lišenko osjetio dovoljno sigurnim za svoj konačni potez. Tijekom opće konferencije Agronomske akademije u kolovozu 1948., Lišenko je postavio zamku svojim preostalim znanstvenim protivnicima. Njegovi su agenti poticali preostale poštene Sovjetske biologe da se izjašnjavaju u korist neo-darvinističke genetike. Nakon toga, na zadnji dan konferencije, Lišenko je održao obraćanje koje mu je navodno sam Staljin odobrio. Mendelijanska genetika je proglašena reakcionarnom, a njeni praktikanti “skolasticima i metafizičarima.”

Od toga dana nadalje, službena biologija Sovjetskog saveza bila je ona Lišenkova. Rasprava o kromosomima i genima bila je ispo facto izdaja, a većina od nekoliko preostalih Lišenkovih javnih protivnika odvučena je gulage ili smaknuta. Lišenko je ostao neosporen znanstveni diktator mnogo godina.

 

Lišenkova ostavština

Nažalost, najgore posljedice Lišenkova utjecaja tek su slijedile. Jasper Becker u knjizi Gladni duhovi: Maova tajna glad, slijedi utjecaj ludih Lišenkovih doktrina u Maovu kinu. U kasnim 1950im, Mao je naredio seljacima da slijede više tih doktrina uvezenih iz SSSRa – sa predvidljivo katastrofalnim rezultatima.

Suprotno Darvinističkoj logici i empirijskim dokazima, lišenkoistička doktrina držala je da se bilje iste vrste ne natječu međusobno za resurse. Seljacima je najprije 1958. naređeno da učetverostruče količinu sjemenki koju su sadili po površini, a onda su 1959. morali tu brojku još jednom udvostručiti. Prirodno, Maltuzijansko natjecanje koje je uslijedilo značilo je da je manje sjemenki preživjelo klijanje. U kombinaciji s lišenkoističkom zabranom kemijskih gnojiva, Kini su slijedile godine najgorih prinosa ikada.

Prevladavajuća lišenkoistička doktrina je također držala da će se korijenje biljaka probijati u dubinu ovisno o tome kako duboko se zemlja ore, pa je seljacima onda isto tako naređeno i da zemlju oru metar i četvrt do metar i pol duboko. Becker daje izvještaj iz Liaoning provincije iz 1958., gdje je 5 milijuna ljudi natjerano da provedu više od mjesec dana duboko orući 3 milijuna hektara zemlje, sve bez ikakve vidljive koristi od toga. U drugom ekstremu, slijedeći savjete lišenkoista Vasilija Williamsa, Mao je naredio seljacima da ostave najmanje trećinu svoje zemlje neobrađenom.

Krajnji rezultat je, dakako, bila najveća izazvana glad koju je svijet ikada vidio.

 

Tragična lekcija

Lišenkova priča je tragični reductio ad absurdum miješanja političke ideologije s znanošću, kao i ekstremni podsjetnik na važnost znanstvenih institucija koje promoviraju slobodno istraživanje. Svi smo skloni zabludama kada su u pitanju naše najdraže teorije. No bez slobodne da izazivamo čak i najpopularnije doktrine, vizija pravih vjernika zamjenjuje pretpostavke i njihovo pobijanje, a pogreške se multipliciraju u katastrofe.

 

II. Za onoga tko ne vjeruje u biologiju

Ovo što ste gore pročitali je (moj) neautorizirani prijevod objave Trofim Lysenko: Ideology, Power, and the Destruction of Science, koju svakako preporučam, ne samo zato da se izbjegne moje eventualne greške u prijevodu, već i zato što su (neki od) komentara vrijedni čitanja.

Također, daleko da je Lišenko sve što je proizašlo iz Sovjetske averzije prema biologiji. Ne znam jeste li znali, ali od početka 1950ih godina pa nadalje široko prihvaćen “znanstveni” stav Sovjetskih geologa bio je da je većina nafte anorganskog podrijetla. Svi vjeruju u to, svi su znanstveni, samo kao što ljudi umiru od gladi, teorije o anorganskom podrijetlu nafte nikako da naprave korisna predviđanja o tome gdje naći nove izvore nafte.

Dalje, tragična lekcija koju ja ovdje vidim nije ista koju vidi i originalni autor. Ono što ja vidim je to da vjera da smo svi isti, odnosno, odbacivanje biologije, ubija. Pitanje je samo metode.

I za kraj, koliko god ono što ste čitali u prijevodu možda zvuči bizarno, uzmimo recimo tu ideju da će žito dati veći prinos ako zemlju izoremo metar i pol duboko, nije ništa manje bizarno od ideja današnjih Lišenkova i lišenkovista (lešenkovista?) koji nam kažu, između ostaloga, da su svi ljudi isti i jednako sposobni, da su muškarci i žene isti i da ne postoje razlike među njima, da muškarac postane žena ako samo odreže kurac, i tako dalje, i tako dalje. Nije uopće pitanje bizarnosti, nego trenutne prihvaćenosti i (ne)očitosti posljedica takvih zabluda.

Tko želi biti džokej buržoazije?

mala mentalna vježba za džokeje

 

Na stranicama Mreže antifašistkinja Zagreba (nisam provjeravao, ali pokušat ću pogoditi, financiraju se na ovaj ili onaj način iz državnog proračuna) jedna intelektualka/ac, objavio je obranu radne teorije vrijednosti naslovljenu “Kako džokeji buržoazije tumače Marxovu i Smithovu radnu teoriju vrijednosti, i što ona zapravo tvrdi”, i kaže, da skratim cijeli prvi dio te objave u ono što je autor htio reći

Radna teorija vrijednosti ne tvrdi, kako to misle džokeji buržoazije, da bilo kakav rad stvara vrijednost.

OK.

Međutim, što radna teorija vrijednosti tvrdi?

u Marxovom pojmovnom arsenalu, dobra koja nešto vrijede stvara jedino produktivni rad. U prvom poglavlju Kapitala, pod produktivnim se radom misli na prosječnu količinu rada koja je, u datim povjesnim uvjetima, potrebna za proizvodnju nekog društveno-potrebnog dobra.

Kao prvo, to znači da rad, da bi bio subjektom radne teorije vrijednosti, mora biti smislen rad; nipošto beskoristan rad na kojega džokeji buržoazije primjenjuju radnu teoriju vrijednosti kada ju pokušavaju opovrgnuti primjerima čovjeka koji kopa kanale u zemlji da bi ih onda zatrpao.

Kao drugo, količina tog rada se uzima u prosjeku unutar postojećih tehnoloških uvjeta; Marx nikada nije tvrdio da između dva identična proizvoda više vrijedi onaj u koji je uložena veća količina rada. U Marxovoj teoriji, ako je u neku uslugu ili proizvod uloženo više od prosječnog rada, onda je ta količina rada koja prelazi potreban prosjek suvišna; ona spada u neproduktivan rad i samim time nije rad onako kako ga radna teorija vrijednosti shvaća.

Sljedeća miskoncepcija koju kapitalisti i njihovi šampioni imaju o radnoj teoriji jest to da ona tobože tvrdi da rad stvara tržišnu cijenu. To opet pokazuje njihovo nepoznavanje Marxa, jer da su ikada otvorili Kapital, doslovce samo otvorili, na prvu stranicu prvog poglavlja, vidjeli bi da Marx razlikuje razmjensku vrijednost, izraženu u cijeni, i uporabnu vrijednost, koja označava jednostavno to koliko je neki produkt rada koristan čovjeku. Uporabna vrijednost kao takva stoga prethodi i postoji neovisno o razmjenskoj vrijednosti, baš kao i što rad prethodi i postoji neovisno o kapitalu.

Radna teorija vrijednosti je evidentno istinita. Tvrditi da rad ne stvara vrijednost znači tvrditi da se prirodni resursi mogu samostalno pretvoriti u proizvod, da proizvodnja samu sebe obavlja. Moguće ju je poricati samo tako, kao što smo vidjeli, da ju se krivo shvati ili da se njen sadržaj izvrne, pervertira, i nadasve pogrešno predstavi. Kada radnici nekog poduzeća odu u štrajk, profiti tog poduzeća su u opasnosti. Kako je to moguće, ako rad nije ključan stvoritelj vrijednosti? Sigurno se radi o nekoj slučajnosti.

Mala mentalna vježba za džokeje je sljedeća. Možete li sami sebi ili svijetu razjasniti, što je autor teksta zapravo htio reći?

Što to radna teorija vrijednosti tvrdi ako ne ono što svi mi mislimo da tvrdi?

PS Radna teorija vrijednosti je kriva.

Pametni idioti

kargo kult u visokom obrazovanju

 

Znate li koji fakulteti izbacuju najgluplje studente? Ne, nisu ni ekonomija ni učiteljski, iako nije daleko od istine, zapravo je socijalni rad.

I kao što vidimo, postoji snažna korelacija između ženske participacije na određenom fakultetu i niže relativne razine inteligencije studenata takvih fakulteta.

Iako su žene u prosjeku jednako inteligentne kao i muškarci.

No ključna u toj rečenici je, u prosjeku. Prosjek 2x 100 je 100, jednako kao i prosjek 1x 120 i 1x 80. Veća varijabilnost inteligencije kod muškaraca istodobno znači i da oni zauzimaju većinu onih u skupinama natprosječno inteligentnih (IQ 110-119) i apsolutno domiraju u raznim vrstama naprednih (120+).

 

Da bi mogli razumjeti i svladati gradivo fakultetske težine potreban vam je IQ od 120+. (Pričamo o ozbiljnim fakultetima, ne socijalnom radu ili MBA.) Ukoliko ste u skupini IQ 110 – 119 možete završiti fakultet, no pitanje je da li ste uspjeli išta upiti od onoga čemu ste podučavani. Vrijedi ona stara da uporni završavaju, skripte se dilaju, a šalabahteri skrivaju među formulama, no pitanje ostaje, što ste uostalom uopće naučili na tome svome fakultetu?

Zapravo, malo lažem, u Hrvatskoj provodimo Bolonjski proces. A znamo da je svrha Bolonjskog procesa spuštanje kriterija. Zapravo ste vjerojatno danas u Hrvatskoj i diljem EU u prilici završiti fakultet i s IQom 95+ i ne savladati ništa.

 

Pitate se onda, koliko uopće ljudi može završiti fakultet i naučiti nešto? Znate ono, da njihovo obrazovanje ima svrhu i nije čisto traćenje resursa društva. Pa, situacija je ovakva:

IQ distribucija uz pretpostavljene prosječne vrijednosti SAD 100, RH 90, BIH 84

IQ distribucija uz pretpostavljene prosječne vrijednosti SAD 100, RH 90, BIH 84

Da ne računam površine krivulja, recimo to ovako:

U SAD-u je 10% stanovnika sposobno savladati fakultetsko gradivo.

U Hrvatskoj pola toga.

U BIH pola toga.

 

5% srednjoškolskih maturanata u Hrvatskoj sposobno je svladati fakultetsko gradivo. 50% ih upisuje fakultete.

 

Što rade ti ljudi na fakultetima? Zašto ih upisuju ako nisu u stanju nikakvo konkretno znanje od njih preuzeti?

I možemo mi sada tu kriviti državne poticaje takvom ponašanju kroz formalne kriterije zapošljavanja u državnoj upravi, kroz subvencioniranje i plaćanje visokog obrazovanja, i tako dalje, i tako dalje. Međutim, bojim se da je problem malo dublji.

Naime, države samo radi ono što birači od nje zahtijevaju. A financiranje visokog obrazovanja zahtijevaju jer primjećuju korelaciju visokog obrazovanja i većeg bogatstva. I onda, zapravo ne uočavajući stvarne uzročno posljedične veze (veće opće sposobnosti ==> veće bogatstvo pojedinca) imitiraju klasične puteve uzdizanja u životu inteligentnijih ljudi. Šalju svoju djecu na fakultete s nadom da će imitacijom toga puta ka bogatstvu i njihova djeca postati… bogata. Ni ne shvaćaju značenje fraze inflacija diploma.

Drugim riječima, to je kargo kult.

Također, socijalizam je za malograđane.

(Da me ne shvatite krivo, nije samo visoko obrazovanje u igri. Uzmite na primjer poticaje poduzetništvu. Uspješan poduzetnik je netko to uspijeva dobro alocirati resurse. Ali mase primjećuju samo to da biti poduzetnik znači biti uspješan. Stoga potičemo više ljudi da budu poduzetnici. Iako vjerojatno ne znaju dobro alocirati resurse.)

 

Ostale zanimljive napomene:

Ako imamo 50 ljudi godišnje sposobnih i voljnih postati doktori, a stvaramo 100 doktora, svaki drugi doktor će biti usrani doktor.

Država harači (radnike) i transferira (malograđanima).

U pitanju uopće nije samo financijsko rasipanje sredstava koje država uharači. Znam više slučajeva (tipično je kod ženskog roda) upisivanja fakulteta za koji nismo dorasli i nesposobnosti odustajanja jer ona, mama i tata znaju da ona to može. Cure u ranim dvadesetima čistom silom volje završavaju s kojekakvim autoimunim bolestima koje ih oštećuju do kraja života i ponekad ubijaju.

Da li bi tebi dragi čitatelju osobno smetalo da samo 5% Hrvata studira, i od tih 5% njih 90+% su muškarci? (Ako da, to znači da si ljevičar.)

Mirovine u Hrvatskoj su prevelike

samo podsjećam zašto nikakve demografske obnove neće biti

 

Prosječan mirovinski staž korisnika starosnih mirovina je 30 godina.

Vrijednost najniže mirovine za jednu godinu mirovinskog staža iznosi 59,71 kn.

“Minimalna mirovina” onda iznosi 1.791,30 kuna po umirovljeniku.

 

Istodobno, minimalna neto plaća 2.620,8 kuna po zaposlenom.

Ako pretpostavimo četveročlanu obitelj s dvije minimalno neto plaće to je 1.310,40 kuna po članu obitelji.

Odnosno, država smatra da je jednom djetetu potrebno 73% onoga što je potrebno jednom umirovljeniku.

 

Prosječna starosna mirovina uz 30 godina radnog staža je 3.437,32 kuna.

Prosječna neto plaći u Republici Hrvatskoj je 5.805,00 kuna.

Ako pretpostavimo četveročlanu obitelj s dvije prosječne neto plaće to je 2.902,50 kuna po članu obitelji.

Odnosno, 84% onoga što prima jedan umirovljenik.

 

I tako dalje, i tako dalje…

 

Stari ljudi

Svi kao vole djecu

Socijalistička demografska apokalipsa

Zabrinut sam za ministra Marića

onako

 

Pripremam (još) jedan post o tragikomediji vlade.hr, vrtim pomalo brojke u excelu, računam prosječno porezno opterećenje dohotka od nesamostalnog trada, kada ono…

prosjecna-stopa-oporezivanja-dohotka-od-nesamostalnog-rada-upitnik

Ne znam jesam li ovdje lud ja ili Marić, ili je čovjek uložio jako mnogo formula u to da točno određene plaće budu oporezovane sa, ali ono baš 50%. Onako, lijepa okrugla brojka. Estetika. Mislim. Ne znam, možda sam stvarno lud.

 

No da. Ono važno:

prosjecna-stopa-oporezivanja-dohotka-od-nesamostalnog-rada-kruzic

 

Eto, to je valjda ono važno.

Minimalac je bio oporezovan s 32%, ostaje oporezovan s 32%.

Medijalna plaća je bila oporezovana s 34%, sada će to biti 32%.

Prosječna plaće je bila oporezovana s 35%, sada će to biti 33%.

Zanimljivo, tipičan državni službenik je negdje tu tom medijanu (5.000 kn) do prosjeku (6.000 kn).

 

Druga, neoznačena skupina, koja je profitirala poreznom reformom su oni s bruto I. plaćama iznad cca 23.000 kn. Zanimljivo, najveću olakšicu dobivate uz bruto I. od cca 30.000 kn – prosječna porezna stopa će vam po mojemu izračunu biti cca 3,9% manja. Što je istodobno i cca osnovica za obračun plaće saborskih zastupnika i ministara.

Ne kažem ništa, samo je zanimljivo.

U čemu je fora s HDZovcima?

teorije urote 101

 

Mislim da je jasno i općeprihvaćeno, a ako i nije, trebalo bi biti, da su sile koje jesu uz ponešto truda i neadekvatnosti Tuđmanovih nasljednika krajem 90ih potakle (a kada kažem potakle, mislim ostvarile) smjenu vlasti u Hrvatskoj. Međutim, ono što je slijedilo nakon toga nije toliko niti jasno niti općeprihvaćeno, pa ćemo to ovdje pokušati razjasniti.

Da biste razumjeli ovaj post morate još nešto razumjeti: korupcijski skandal u Hrvatskoj nije ono nešto kada je netko korumpiran i to izađe u javnost, nego je to ono nešto kada se osobi na položaju naredi da odstupi s položaja/promijeni svoje ponašanje pisanjem o korupcijskom skandalu koji možda je, a možda i nije stvaran. Češće je nego nije, ali to nikome nije osobito bitno. Bitno je da svi mediji izvještavaju o tome dok dotični ne odstupi/prilagodi se, dok s druge strane, ako nije potrebno da dotični odstupi/prilagodi se, a zapanjujuća korupcija se nekako pojavi i onda dalje ignorira u medijima, onda nemamo korupcijski skandal.

Evo na primjer, jučer mi je zapelo za oko (a kada to kažem, mislim da su urlali to na TVu u prime timeu) da je otkriveno da HAKOM troši na neke skupe kravate. Uh, što bi to moglo značiti?

 

Točka I.

Sile koje jesu nisu zadovoljne svojom kreacijom, Račanovom Vladom. Mislim da možemo reći da su razlozi šaroliki, od relativne nestabilnosti te Vlade, “straha od desničara” i aljkave suradnje na različitim poljima, i zanimljivo, suicidalne odluke da se… s Rusima uđe u nekakav projekt naftovoda zvan Družba Adria. S druge strane, gospodin Sanader nakon što je na prevaru dobio izbore i došao na čelo HDZa sav je nešto umjeren i rado sklapa ugovor s vragom, khm silama koje jesu. Sanader nesiguran u svoju pobjedu na svoju stranu za te izbore dobiva kojekakve NGOove i EPHaove, a sile koje jesu dobivaju Sanadera.

 

Točka II.

Sjećate se afere Imostroj? Ono kada je Miomir Žužul nešto nešto, pa je nakon višemjesečnog natezanja morao dati ostavku na mjesto MVP. Spekulirajmo zašto je stvarno dao ostavku na mjesto MVP. Depeša američkog MVP iz toga vremena dostupna na wikileaksima tvrdi da Miomir Žužul radi više za hrvatskog gospodarstvo od ministra gospodarstva. Više od bilo kojeg ministra. Istovremeno, s Rusima se aktivno pregovara o realizaciji projekta Družba Adria iako su na noge dignuti kojekakvi eko NGOovi koji svim silama pokušavaju spriječiti taj projekt. Jasno vam je kako ide nastavak ove priče?

Nedugo nakon Žužulove ostavke Hrvatska odustaje od toga projekta. Sanaderu je poslana poruka da se ne igra. MVP dolazi u ruke odane igračice sila koje jesu, tada relativno nepoznate i nezanimljive token plavuše Kolinde Grabar Kitarović. Zanimljiv je i stav koji zauzima Jadranka Kosor tijekom svojeg patetičnog pokušaja postajanja predsjednicom RH – ona je naime žestoko protiv Družba Adrije.

BTW Znate one priče kako Rusija potiho financira anti-fracking eko ekoe? Pitam se otkuda im ideja?

 

Točka III.

“Najvećih enigma suvremene hrvatske politike”, zašto je Ivo Sanader dao ostavku? Reći ću vam odmah sada ja zašto je je.eni enigmatični Sanader dao ostavku.

15.05.2009. u Sočiju Rusija, Bugarska, Srbija i Italija potpisale su sporazum o izgradnji Južnog toka. Samo se još jedna zemlja trebala priključiti, i čini se da je Sander bio blizu tome da podlegne iskušenju.

01.07.2009. Sanader je dao ostavku.

Je.eni enigmatični Sandaer je dao ostavku jer su sile koje jesu došle i rekle mu da da ostavku or else… Jedino što je enigmatično u cijeloj toj priči je to da li je Sanader na kraju procesuiran na ponešto smiješnim korupcijskim optužbama zato što je u svojem drugom ugovoru s vragom prijeđen, ili zato što je izabrana nasljednica, do tada HDZova javna kurva Jadranka Kosor, toliko u sebe nesigurna kokoš da je bez vanjskoga naloga pokrenula lov na njega.

Bilo kako bilo, Južni tok je trebao zaobići Hrvatsku kroz neke normalnije zemlje, međutim, sile koje jesu uspjele su ga na kraju ubiti tek u Bugarskoj i to tek kada su Rusi ušli u Ukrajinu.

 

Točka IV.

Jadranka Kosor gubi izbore jer je… pa budimo iskreni, Jadranka Kosor i dolazi nam Zoran Milanović. I sve je to lijepo i dobro, i Kosor i Milanović, dragi su i uglavnom poslušni, međutim, jasno je da će Milanović izgubiti iduće izbore jer… pa budimo iskreni, on je Zoran Milanović. A nešto se opasno dogodilo. HDZovci, bijesni i poniženi, razočarani i ljuti, za vođu biraju nekakvog Tomislava Karamarka na platformi lustracije (i mutnih poslovnih veza sa… ta daa, Rusima). Odmah se pokreće Milanovićevska NGOovsko EPHaovska sila na Karamarka, i godine prolaze, i godine prolaze, i ankete pokazuje da ga mrzi 140% Hrvata i 580% svih ostalih… a Karamarko nikako da padne. Čini se da je dovoljno samo to da ne savije kičmu i dobiva sve izbore na kojima se HDZ pojavi. Čak je i ponekad pametan, recimo zna da ne može vjerovati malom ljigavcu koji ide pod imenom Andrej Plenković pa ga šalje u anonimnost Europskog parlamenta da bi ovoga tamo posramljivao Nigel Farage. Izvjesno je da Hrvatska dolazi u ruke Karamarka.

Međutim, i Karamarko umišljajući da je Sanader sklapa ugovor s vragom. Nakon višemjesečnog pritiska na njega pristaje kandidirati NATO barbiku na predsjedničkim izborima smatrajući da je time zadovoljio njihove apetite. I doista, Kolinda Grabar Kitarović bi progurana preko finiš crte i postade predsjednica.

 

Točka V.

Sile koje jesu baš ne puše svoj dogovor s Karamarkom pa u Zagreb šalju ekipu iz Penn Schoen Berlanda da budu slavni Milanovićevi američki savjetnici, pri čemu je zanimljivo možda to da je… Penn Schoen Berland zapravo paravan za fakin CIAu i između ostalog bavi se s tzv regime change operacijama. No Milanovića ne može niti sam Bog spasiti, a kamoli Penn Schoen Berland, tako da ništa od toga. Međutim, Penn Schoen Berland uspjeva napuhujući ankete i nadanja glupih Hrvata napuhati nekakav “mladi i pošteni” pun korisnih budala… MOST.

Retarda Karamarko pristaje da mu NATO barbika za šefa postavi nekakvog “kanađanina” Tihomira Oreškovića umjesto da ode na nove izbore. Mislim, kako to točno ide provjera toga tipa kada je u pitanju Karamarko. Hm, započeo je i 13 godina gradio karijeru u kompaniji kojoj je George H.W. Bush bio član upravnog odbora, trenutni dikrektor je Sidney Taurel, George W. Bushev “Homeland Security Advisory Council member”, a usput, ta firma ima moć napisati djelove Patriot acta da zaštiti svoje poslovne interese. Ništa sumnjivo, idemo dalje?

Ni ne sjećam se Karamarkova korupcijskog skandala, a valjda nije ni bitan, danas jesi, sutra nisi. Pogotovo ako si glup.

 

I to je otprilike priča o tome kako je na vlast u Hrvatskoj došao čovjek koji porijeklo vuče iz UDBE i čijem je ocu dan danas ili neugodno ili nepoželjno živjeti u Hrvatskoj, karijera mu se svodi na seminare i junačke pregovore (prihvatili smo sve zahtjeve) o ulasku u EU, i koji je u osnovi, kontrolabilan i kontroliran. Podrška kojekakvih NGOova i EPHaova, Milanović poslan na TV da se samoubije u sučeljavanju s tim finim creeepy dečkom, i ostalo je povijest.

A isto tako, to i priča o tome zašto mali ljigavac smatra nužnim otrčati u Ukrajinu i stvarati apsolutno nepotrebne konflikte s Rusijom kao svoj prvi potez. Kažem, danas jesi, sutra nisi.

 

Naravno, sve je to skupa, kao što i podnaslov kaže, teorija urote, kojoj ne trebate, a možda bi bilo bolje da i ne, vjerujete. Gluposti kao i one da papa zapravo nije katolik već pripadnik nekakvog komunjarskog kulta koji je za južnoameričke prilike promovirao SSSR, ili da SAD za koji tjedan po prvi puta u zadnjih 28 godina dobiva predsjednika koji nije agencijski momak. U najboljem slučaju, samo ćete postati cinični. Ako ste već prije čitali ovaj blog, ciničniji nego što jeste.

 

U svakom slučaju, Čestit Božić i sve najbolje u novoj 2017.

Bit će zanimljiva.

Socijalizam je za malograđane

nova klasna teorija – buržuji svijeta ujedinite se!

 

Danas je bio… zanimljiv dan. Naime, nešto sam novo shvatio. Ispričat ću vam.

Počelo je zapravo tako što sam saznao da je prije tjedan dana ministar turizma, izvjesni Gari Cappelli (wtf?), najavio uvođenje, pazite sada ovo… Cro kartice. U osnovi, radi se o tome (bar ako stvarno žele da ovo zaživi) da će ukinuti neoporezivu isplatu regresa (što je “rupa” u zakonu po kojoj poslodavci trenutno mogu zaposlenicima isplatiti 2.500 kuna godišnje neoporezive plaće) i umjesto toga omogućiti poslodavcima da… radnicima neoporezivo uplate valjda 5.000 kuna na poklon karticu, Cro karticu, koju će onda radnici moći potrošiti na… pazite ovo, na odmor u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom čitave godine te izvan sezone na moru, 50 posto za smještaj, oko 30 posto za hranu i piće, a ostatak novca bi bio za muzeje, wellnesse i sličan sadržaj.

Moje inicijalne reakcije išle su nekako kako slijedi: što nije u redu s tim ljudima?, mislim stvarno, jesu li oni normalni?, specijalni interesi opet udaraju, trebam prekopati po netu o Gari Cappelliju i onda otvoriti blog da popljujem tog seronju, ali ozbiljno, koji kurac nije u redu s tim ljudima?, i onda…

 

Znate što je zapravo zanimljivo u ovome?

Radnici zapravo i ne idu na godišnje odmore. Ne, ozbiljno. Da izvučete nekog akšuli radnika s pokretne trake koji radi za minimalac (ili čistačicu prijavljenu na pola radnoga vremena), i da on kojim slučajem dobiva taj regres, ne kažem da ne bi volio otići na akšual godišnji odmor, ali kažem da će se to prilično rijetko dogoditi. Ima druge potrebe koje treba zadovoljiti prije odlaska na godišnji odmor. Platiti struju, kupiti pelene, makedonsko vino 5l 50kn u Kauflandu, platiti registraciju, dozidati sobu kući i tako dalje. Godišnji odmor je vrlo vrlo nisko na listi prioriteta. Pretpostavite da on kojim slučajem dobiva taj regres (a vjerojatno ne dobiva, znam ekipu koja ne dobiva niti prijevoz, jer iako je neoporeziv, ipak je nešto što je dodatno na minimalac), i sada dobije tu šugavu poklon karticu s kojom može na more van sezone. Njemu 2.500 kuna keša vrijedi mnogo više od te šugave Cro kartice što se tiče zadovoljenja njegovih potreba.

S druge strane, zamislite svojeg prosječnog malograđana. Ne onoga retarda u radnim 20tim u potrganim trapericama iz kojih viri pola guzice i koji je u pobunjeničkoj fazi, već tipičnog. Uredski dron u nekom uredu državne uprave koji naravno dobiva regres, koji je svojim riječima naravno potplaćen, ali ipak je svako ljeto mjesec dana na moru, a ni kontinentalni turizam ili wellness joj (ili njemu) nisu strani. Njoj je tih 5.000 kuna na poklon kartici stvarno 5.000 kuna. Te usluge bi ionako kupila. Hm… zanimljivo.

 

A onda pogledajte sve druge poreze, “poklone” i regulacije koji su postali smisao državnoga postojanja i koji iskaču oko nas kao iz paštete.

Energetska obnova fasada? Mislim, bez uvrede, ali kriteriji koje je nužno ispuniti da bi se akšuli dobio takav poticaj u vidu kompleksnosti postupka, dokumentacija, formulara i poznavanja propisa osiguravaju da će takve poticaje dobivati malograđani, a ne radnici. Radnici će samo doprinositi u zajedničku kasu za obnovu fasada.

Legalizacija? Ne znam tko je imao dokumentaciju prije “uvođenja reda”, ali znam da nisu bili tamo neki radnici koji su kuću izgradili u fušu za vrijeme vikenda i godišnjeg odmora plaćajući radnu snagu koja im je pomagala gajbama pive. Znamo isto tako da fizikalci na minimalcu nisu zarađivali na legalizaciji.

Subvencije za električne automobile? Uopće nije ozbiljno pitanje.

Globalno zagrijavanje? Zabrana ubijanja vukova? Briga za izbjeglice? Cijeli neprofitni sektor društva?

 

Poveznice:

Kao prvo, to su interesi malograđana.

Kao drugo, ako je neka lova u igri koju država dijeli, siromašni, glupi i neobrazovani su isključeni od dobivanja iste birokratskim vatrozidom.

 

I opet, ne kažem da nećete naći nekog fizikalca na minimalcu koji je zabrinut da će za 200 godina prosječna temperatura na Zemlji možda biti 2 stupnja veća nego danas, možda i hoćete, ali zapravo nije niti bitno jer je ključna riječ tu… mobilizacija.

Fakin radničku klasu ne možete i nećete mobilizirati da se bori protiv globalnog zagrijavanja, za civilno društvo, prava tzv. izbjeglica ili učlani u prijatelje životinja.

Te gluposti su sve redom omiljeni hobiji malograđana. Obrazovanijih, ali ne nužno osobito pametnijih, izgubljenih, više bez vjere u Boga, ali zato sada s očajničkoj potrebom za smislom u svome patetičnome i jadnome postojanju. E, to su ljudi koje možete mobilizirati. Feel good zakoni, osjećaj moralne superiornosti i intelektualna retardacija.

Radnici su tu suvišni. Štoviše, oni su novi klasni neprijatelj nevoljan i/ili nesposoban razumjeti svjetsku bol. Ili štogod.