Pravna država

odnosno, zašto su neka vlasnička prava zaštićenija od drugih

 

Zamislite da na ulici sretnete babu Maru koja je nedavno ostala bez svoje životne ušteđevine u iznosu 100.000 EUR  i koja ne može bez da ispriča svoju tužnu priču. Jednu od sljedeće tri tužne priče:

prva priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Sin susjede Bare, liječeni narkoman Paco, nakon što se njegova doktorica jednoga jutra neobjašnjivo nije pojavila u svojoj ordinaciji kako bi mu dala novu zalihu metadona, nogom je razvalio vrata stana babe Mare oko 10:30 prijepodne tek što je spremila novac u kutijicu, zaprijetio joj nožem, prisilio je da otkrije gdje čuva ušteđevinu i nakon toga nestao s novcem.

druga priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Međutim, prije banke svratila je doktorici po novu vreću tableta. Čekajući u ordinaciji doktoricu koja se nije pojavila zajedno sa susjedinim sinom, liječenim narkomanom Paco, odlučila se vratiti sutra i otišla kući. Tamo je oko 10:00 prijepodne otkrila da novca koji se do tada nalazio na dnu njene košare za plac više jednostavno nema. Paco je također nestao i svi sumnjaju na njega, osim susjede Bare koja inzistira da je nevin u cijeloj priči.

treća priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Međutim, prije banke svratila je doktorici po novu vreću tableta. Čekajući u ordinaciji doktoricu koja se nije pojavila zajedno sa susjedinim sinom, liječenim narkomanom Paco, koji je reformirao svoj život i sa djevojkom Mia započinje biznis, izvoz svinjskih polovica u Švedsku. Želeći pomoći krasnom malom čovjeku i željna nekoga prinosa na svoju ušteđevinu, dogovorila je da će mu posuditi 100.000 EUR, a on joj za dva mjeseca vratiti 200.000 EUR. Novac je predala Pacu istoga dana oko 12:00 u nazočnosti susjede Bare, koja je i bila svjedok za ugovor koji je djevojka Mia sastavila i isprintala, a ona i Paco potpisali. Paco je idućeg dana nestao, prošlo je pola godine, zvala je najprije Potrošački kod, a onda i policiju, susjeda Bara više ne razgovara s njom, a ni ne zna kada će vidjeti svoj novac.

 

Moje pitanje je, da li je zločin jednako težak u sva tri slučaja, i ako nije, treba li kazna biti razmjerna zločinu?

Moj odgovor je, da zločin nije jednako težak u sva tri slučaja, prvi slučaj je daleko teži od najblažeg trećeg, imatelj imovine (prava) dužan je ponašati se uz dužnu pažnju, i dakako, kazna treba biti razmjerna zločinu.

I takav je, ako ja dobro shvaćam pravni sustav, i stav pravnog sustava.

(Uz iznimke nekih reformirajmo kriminalce, nisu oni krivi što su krivi, gluposti.)

 

Međutim, što je to uopće pravni sustav?

U prethodnom postu obrađivao sam temu postanka i postojanja vlasničkih prava i moj je zaključak da

Vi ste vlasnik svojih prava samo ako ste dio grupe koja će međusobno surađivati i koristiti nasilje prema onima koji nisu* članovi te grupe kada se vaša vlasnička prava (osoba, imovina) ugroze. 

*ili jesu

Iz čega slijedi da postojanje, nositelj, obujam i razinu zaštite imovine/prava u nekoj grupi, određuju članovi same grupe. Jednom kada je sve ostalo određeno, određuje se još i razina zaštite. A koliko će biti ta zaštita ovisi o tome koliko su članovi grupe voljni i spremni koristiti prisilu i nasilje za ostvarenje zaštite.

Veći je napad na neku osobu ubiti osobu nego pljunuti joj u facu, pa će stoga stoga i ubojstvo nužno biti strože i agresivnije kažnjavane nego napad.

Veći je napad na nečiju imovinu provaliti nekome u stan i uzeti mu novac pod prijetnjom noža nego prodati nekome priču o investicijama i tako otuđiti novac, pa će stoga i oružana pljačka nužno biti strože i agresivnija kažnjavana nego prevara.

I tako dalje.

 

Međutim. Primjetite ovu anomaliju.

Trgovine u pravilu provode dužnu pažnju za zaštitu svoje robe. Imaju magnetiće zalijepljene za išta vrednije, nadzorne kamere i zaštitare. Ukoliko počinitelj ukrade nešto u vrijednosti od 100 kn, kako će biti kažnjen?

Ako će uopće biti ikako kažnjen, bit će to maksimalno parstokuna.

Telekomi u pravilu provode ne odveć striktnu provjeru budućih pretplatnika (u pravilu, dovoljno je da više nema nikakvih nepodmirenih dugova, čak i ako je bilo prethodnih ovrha). Ako pak pretplatnik ne podmiri račune u vrijednosti 100 kn, kako će biti kažnjen?

Dobit će ovrhu sa za tih 100 kn, platit će sudske i odvjetničke troškove, i zatezne kamate. Ne samo to, nego je tu prekršeno načelo domaćeg pravnog sustava (glupo načelo, no načelo) da nema složenog ukamaćivanja (obračuna kamata na kamate) te se sada u praksi na ovrhe događa upravo to. Ovršeni plaćaju kamate na kamate.

 

Koja je razlika?

Razlika je u tome da su takve ovrhe koje se baziraju na dokumentima koje HRT/banke/trgovci na rate/telekomi učinkovito izlistavaju podesne za masovnu obradu. Odnosno, masovno pokretanje ovrha od strane odvjetničkih ureda. Te su stoga odvjetnici, profesionalno udruženi, i usto pišu sve zakone, prilagodili zakone na vlastitu financijsku korist.

Lakši napadi na vlasnička prava teže se kažnjavaju jer je neki akteri u pravnom sustavu tako maksimiziraju svoju financijsku korist.

I pazite, molim lijepo, ne najvažniji akteri. Ne oni akteri koji akšuli koriste nasilje u ime zaštite vlasničkih prava ala policija, vojska i sl. Već ljudi kojima je glavna zadaća tek praktično tumačenje nekih općih samorazumljivih pravnih načela.

Na slici desno političar, na slici lijevo odvjetnik

 

drugim riječima

Zašto je strana koja izgubi spor dužna podmirivati odvjetničke troškove strane koja je dobila spor?

Evo objašnjenja koja sam prikupio tijekom vremena kada bih postavio to pitanja:

  1. Svugdje je tako!
  2. Kako bogataši ne bi mogli troškovima spora ucjenjivati siromahe.
  3. Stranka koja je u pravu ne bi trebala plaćati nikakve troškove, jer je u pravu.
  4. Tako se potiče manje parničenja!

Evo zašto su to nevaljala objašnjenja:

  1. Nije argument.
  2. Ako je to uopće moguće, onda bogataši mogu (uz to što mogu unajmiti boljeg, skupljeg odvjetnika) samo dodatno ucjenjivati siromašne jer im sada i dodatno prijete da će morati platiti troškove bogataševa odvjetnika.
  3. Čak i pretpostavljajući da je jedna strana u pravu, što to znači? Da trgovina ne bi trebala plaćati zaštitara jer ima pravo da je ne pokradu?
  4. Zapravo, potiče se više parničenja. Naime, ako postoji nadoknada troškova postupka svaki iznos je isplativo utužiti. Ako ne postoji nadoknada troškova postupka, iznos koji je isplativo utužiti je tek onaj iznos čija naplata predstavlja veći primitak od troškova postupka.

 

Dat ću vam primjer.

Većina sitnih ovrha u Hrvatskoj uopće ne bi bila pokrenuta da ne postoji nadoknada troškova sudskog postupka.

Bile bi zapravo plaćene kada bi ovršeni (budala kakav je) idući puta trebao kredit/mobitel/Evo TV i tako dalje.

Ili, pazite ovo, vjerojatno ne bi ni nastale jer bi puno više stvari funkcioniralo na principu prepaida.

Jedini koji osim HRTa i ZAMPa imaju koristi od parničenja su… pazi ovo, odvjetnici.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s