Feel good zakoni

i nešto detaljnije o bacanju hrane

 

Sir Humphrey Appleby objašnjava zašto svrha državnog zdravstva nije poboljšanje stanja bolesnih:

No, no, no, Minister.

It is to make everybody better. Better for showing the extent of their care and compassion. You see, when money is allocated to the Health or Social Services,

Parliament and the country feel… cleansed. Purified. Absolved. It is a sacrifice.

And after the sacrifice, nobody questions what happened to the offering.

 

Feel good zakoni.

Ne samo da su svuda oko nas, nego bih čak rekao da je većina zakona takva. Praktično sva socijalna država. Briga za okoliš. Zaštita potrošača.

I sada, u modi je bacanje hrane. Za koje svi znamo da je veliki ogroman problem. (Nije.)

 

I tako se našao neki idiot koji je uspio u Francuskoj progurat zakon o obaveznoj donaciji neprodane hrane spremne za bacanje dobrotvornim udrugama.

Zvuči plemenito? Da

Donosi novu papirologiju? Naravno

Povećat će troškove opskrbnom lancu i poskupiti hranu onima koji je akšuli kupuju? Podrazumijeva se

Nahranit će gladne? Pa ne baš

Potaknut će razvoj novih državnih programa? Osigurano, evo jedna od prvih posljedica toga je da dobrotvorne udruge nemaju kamo s tom hranom, treba im i kamiona i skladišta i hladnjača i mjesta za pripremu, odnosno treba im državnoga novca, tim više što je u pravilu, kako je rečeno, u pitanju, iako jestiva, ipak hrana spremna za bacanje.

Feel good osjećaj? Sjajan, idiot upravo pokreće inicijative na internetu da isto uđe u zakone na razini EU.

 

Jer bacanje hrane je veliki problem. Kako veliki? Iz ovoga informativnog članka koji nas uči da se i mi možemo osjećati bolje ako recimo jedemo krumpir koji je odstajao i ima mrlje (ali doduše može bit opasno ako nismo primijetili da je pozelenio), saznajemo i širinu cijeloga problema. Tako se u recimo u Ujedinjenom Kraljevstvu godišnje odbaci hrane u vrijednosti £12.5 milijardi. Velika brojka.

To se dijeli na cca trećinu odbacivanja u proizvodnji (žetvi), cca trećinu odbacivanja u cjelokupnoj preradi, skladištenju i distribuciji, i cca trećinu odbacivanja od strane potrošača. 

Znači, sve. Od zrna žita koje ne pokupi kombajn, preko peciva koji na kraju dana nitko ne kupi, pa do onoga što ja bacim u kantu za smeće jer sam ostavio na stolu pet dana.

Ogromne stvari od na primjer 12.5 milijardi funta godišnje u Ujedinjenom Kraljevstvu. Znate kako je to veliki iznos? Tako je velik da kada ga stavimo u usporedbu sa BDPom Ujedinjenog Kraljevstva (£1832 milijardi) to ispada…

ispada…

ispada…

ispada…

0,68%.

 

Molim čitatelje da još jednom razmisle o veličini problema. Zamislite da uđete u supermarket u kojem imate

  • banane iz Centralne Amerike,
  • kavu iz Južne Amerike,
  • čokoladu iz Afrike,
  • krumpir iz Španjolske,
  • rižu iz Italije,
  • salatu iz Nizozemske,
  • piletinu iz Njemačke,
  • ribu iz Tajlanda,

da ne nabrajam dalje, i zamislite da u cijelom postupku sadnje, žetve, uzgoja, prerade, prijevoza, prodaje, + sve što bacite vi sami, ukupno izgubi 0,68% toga. Eto, to je otprilike kontekst.

 

Naime, nitko od onih koji sade, žanju, uzgajaju, prerađuju, prevoze, prodaju, ili u krajnoj liniji, jede, nema interesa bacati hranu, već je proizvesti, sačuvati ili, u krajnjoj liniji, pojesti. I to je otprilike znak da problema nema.

One thought on “Feel good zakoni

  1. Pingback: Socijalizam je za malograđane

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s