Goodwill

argument protiv financijske pismenosti

 

Zamislite da ste Marissa Mayer. Znam da je velik mentalni skok, ali razmotrimo na tren i tu mogućnost…

Hi there ;)

Hi there😉

Eto, nije bilo teško.

Bilo kako bilo, kao Marissa Meyer, često radite jednu stvar. Naime, kupujete ogroman broj drugih kompanija koje proizvode… uglavnom ništa, koje zarađuju… nikada ništa, koje imaju imovinu… nikakvu. Radite to s mutnim idejama tipa talent huntinga (tj. jedini način da zaposlite i motivirate na rad nekoga kome ćete plaćati prosječnu plaću u software kompaniji je taj da kupite njegov startup za više desetaka ili stotina milijuna dolara) ili tipa da će taj startup (koji vjerojatno u cijelosti možete rekreireirati s relativno beznačajnim novcem) u odnosu na cijenu koju plaćate u budućnosti donositi ogromne prihode i dobit koji će pak opravdati sadašnju cijenu.

Tako je spomenuta Marissa Meyer za neobjavljene iznose kupila recimo MessageMe Messaging App te Aviate Intelligent homescreen for the Android OS koji će nešto nešto… I prije nje je Yahoo bio aktivan, od čega je najslavniji slučaj kupnje GeoCitiesa za $3,600,000,000 od čega su ostvarene buduće ekonomske koristi… ovaj da, GeoCities je ugašen. Ne naravno da je Yahoo jedini, opisano je sasvim uobičajena poslovna praksa, i to ne samo u američkim tehnološkim divovima. Događa se svugdje gdje su zadovoljeni uvjeti viška novca i menadžmena van kontrole. Imamo čak i domaćih primjera poput izlazaka Čovićeve Plive na američko tržište i Podravkinu ekspanziju u središnjoj Europi ranih 2000tih.

Na stranu moj sarkazam koji uglavnom proizlazi iz gore opisanih i sličnih ekscesa, sama ideja kupnje neke kompanije po vrijednosti daleko većoj od knjigovodstvene vrijednosti (koja može biti i 0) nije nužno pogrešna! Sasvim je moguće da će se neki proizvod ili ideja u budućnosti užasno isplatiti i opravdati plaćenu cijenu. Menadžment kompanije koja kupuje možda zna što radi, a ako i ne zna, može jednostavno imati sreće i pogoditi. Yahoo je recimo pogodio s s kupnjom udjela u Alibabi. Jest da je to i dalje 1/100+ obavljenih transakcija, ali pogodak je pogodak.

Ostaje dakako pitanje, kako sve to prikazati u financijskim izvještajima.

 

1 metoda bilo bi ući u suštinu transakcije i iskazati stvarni događaj. 

Počinjemo naravno sa konsolidacijom bilanci nove zajedničke kompanije koja se sastoji od kupca A i kupljenoga B.

Recimo da kupljeni B ima imovinu $100 – polovni laptop. Povećavamo imovinu kupca A za $100 i povećavamo kapital kupca A za $100.

Recimo da je za kupljenog B plaćeno $100.000.000 u gotovini. Ono što je važno primjetiti ovdje je da tih $100.000.000 knjigovodstveno gledano nije rashod kupca A. To je izdatak novca, ali nije rashod. Akviziciju možemo i trebamo knjigovodstveno promatrati na sljedeći način: dvije kompanije se spajaju i konsolidiraju bilance, a istodobno s time se dijelu vlasnika (vlasnicima kupljenog B) isplaćuje njihov vlasnički udio u zajedničkoj kompaniji u gotovini te se odriču svojega vlasništva u zajedničkoj kompaniji.

Smanjujemo stoga imovinu kupca A za $100.000.000 i smanjujemo kapital kupca A za $100.000.000. Kako to nije rashod već isplata vlasnicima udjela, to smanjenje provodimo kroz Izvještaj o vlasničkoj glavnici. Konačni rezultat je taj da kupac A u knjigama ima manje imovine $99.999.900 te manje kapitala $99.999.900. Što je ono što i je stvarna mjerljiva situacija i daje one podatke koje knjigovodstvo kao disciplina može dati.

Sada, da li to znači da cijena dionice kompanije A treba pasti jer ima $99.999.990 manje imovine i kapitala. Ne, ne znači. Jer tržišta vrijednost dionice je očekivana vrijednost budućih novčanih tokova. Vrijednost dionica kupca A nakon akvizicije odražavat će i buduće očekivane novčane tokove kupljenog B. Može čak i porasti ako dioničari vjeruju da je to dobar posao.

 

2 metoda bila bi upotrijebiti jedno vozilo koje se zove goodwill.

U gore opisanom primjeru, preuzimanje kupljenog B kupac A će u sljedećim knjigama iskazat će samo relativno jednostavnom promjenom u strukturi aktive bilance:

– $100.000.000 gotovine

+ $100 – polovni laptop

+ $99.999.900 dobre volje.

Dobru volju ćemo kao kasnije onda testirati na umanjenje i brisati svoj kapital kako vrijeme prolazi… Kako? Na temelju procjene menadžmenta?

Bilo kako bilo, ako krenemo putem goodwilla, dolazimo u poveći broj vrlo vrlo velikih problema.

Prvi je taj, što je to dovraga dobra volja u bilanci? Kako možemo vrednovati trenutnu procjenu menadžmenta kao imovinu? Svaka procjena je problematična, i teoretski i empirijski. Sasvim je u redu recimo na burzi, koja nije ništa nego skupina različitih procjena o budućnosti prije svega ovisnih o tome kako je ekspanzivna monetarna politika u danom trenutku, no kako to unijeti u knjige? Jeste li kada vidjeli ozbiljnu studiozno napravljenu procjenu vrijednosti nekretnine od stručnog kvalificiranog procjenitelja? Ako jeste, jeste li se dobro nasmijali kao što sam se ja nasmijao? A nekretnine su lagane! Kako procijeniti sadašnju vrijednost svih budućih ekonomskih koristi koje proizlaze iz određene akvizicije? Kako umanjenje vrijednosti tijekom vremena? Odgovor je dakako da je to nemoguće.

Drugi je taj, ali buduće ekonomske koristi od cjelokupnog poslovanja kupca A nisu u bilanci. Buduće ekonomske vrijednosti od cjelokupnog poslovanja kupca A su cijena dionice kupca A koja nije jednaka knjigovodstvenoj vrijednosti kupca A. Znači onda imamo situaciju gdje se dio procijenjenih budućih prihoda diskontira na sadašnju vrijednost i to je imovina, a ostatak su samo stvari tipa laptopa za koje imamo račune… Koja je fora s time, zar nisu to dva različita i međusobno nespojiva kriterija?

Treći je ROE. Kako izračunati ROE? Ako imamo goodwill u bilanci, zar onda ne računamo povrat i na buduće ekonomske koristi? WTF? Ako me kužite? I što ako iz poreznih (nigdje u standardu ne piše da li je umanjenje goodwila oporezivi ili neoporezivih razloga) ili inih razloga različita poduzeća (u različitim poreznim sustavima ili iz drugih razloga) umanjuju goodwill po kriterijima nevezanim za svoju procjenu vrijednosti toga goodwilla?

Zar kada se to sve skupi financijski izvještaji i svi financijski pokazatelji koje izbacuju kompanije koje u bilancama imaju goodwill ne postaju uvelike besmisleni?

 

Iz svega navedenoga, očito je samo to da sam prvu metodu umislio, a da je druga ono što imamo u praksi.

Goodwill je igračka ranije opisana u MRS-u 38, sada u MSFI-ju 3 te usporedivim US GAAP-ovima.

It’s Just A Gimmick!

Naravno da će takve gluposti tržište na kraju dana/desetljeća prozreti, no zgodno je! Da ste vi Marissa Meyer, da li bi se vama nakon svake akvizicije objašnjavalo dioničarima zašto ste dali $99.999.900 njihovoga kapitala nekome drugome? Što ako se ne slože sa vama (a vrlo vjerojatno neće) da je to super ideja? Mogu tražiti vašu ostavku zaboga. Da li vam trebaju i takvi problemi? Zar nije lakše upisati nekakav goodwill u bilancu i to je to? Pa što ako Yahoo ima neku nepostojeću imovinu u obliku $4.693.656.000 goodwila? Neka onaj idući koji dođe otpisuje taj goodwill i objašnjava se s dioničarima, jednom kada vi već odavno unovčite svoje CEO mjesto.

Interes za postojanjem goodwilla je očit, i samo zbog interesa, a ne realnog i objektivnog izvještavanja i postoji. Važno je razumjeti da su financijski standardi alat koji služi onima uključenim u stvaranje za ostvarenje vlastitih interesa. Uprave kompanija, regulatori, država, svi imaju svoje vlastite interese, a jedan od njih nije davanje realnih i objektivnih informacija tržištima kapitala. Goodwill je tu dakako samo (ne)zanimljivo grebanje po površini.

 

Da li onda prosječan Amer/Hrvat treba kupiti dionicu Yahooa? Naravno da ne, jer ne zna što radi. Prezentirana mu je kao vjerodostojna (i to još od “neovisnog” državnog tijela i “neovisne” revizije potvrđenih) hrpa zavaravajućih i lažnih informacija na temelju kojih može

  • donijeti pogrešnu odluku;
  • imati sreće – ali tu je onda pitanje, zašto ne otići u kladionicu? informacije kojima raspolaže u kladionici su naposljetku puno objektivnije i manje je ovisan o sreći…

Nije dakako da se je kroz tu šumu zavaravajućih i lažnih informacija nemoguće probiti. Sasvim je moguće uzeti izvještaje, ustvrditi da Yahoo ima nepostojeću imovinu u obliku $4.693.656.000 goodwila, da laže o postojanju $4.693.656.000 kapitala, da istodobno podcjenjuje svoj povrat na kapital… A onda pronaći sljedeću procjenu u financijskim izvještajima i krenuti ispočetka s njom.

No ono što ja ovdje tvrdim je da je to apsolutno neracionalno. Potrebna razina obrazovanja i financijske pismenosti je tolika da bi prosječan čovjek trebao uz svoje redovno obrazovanje, život i posao trebao imati obrazovanje i znati raditi posao iznadprosječnog financijskog analitičara. U nekoj općoj slici, jasno je da je to savršeno suludo.

Da, možda je tužno što ekipa koja stvara pravila, zakone i standarde koristi svoju blizinu izvoru za svoje vlastite interese i time

  • sužava krug ljudi kojima je racionalno sudjelovati na financijskim tržištima;
  • narušava općenito efikasnost tržišta i blagostanje društva…

no stoji i to da je polovično obrazovanje gore od nikakvoga.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s