O krivom skretanju znanosti

članak iz Economista

 

Economist je izbacio na web jedan zanimljiv članak naslovljen How science goes wrong koji prenosim niže:

 

Znanstveno istraživanje promijenilo je svijet. Sada mora promijeniti sebe

Jednostavna ideja koja podržava znanost je „Vjeruj, no provjeri.“ Rezultati bi uvijek trebali biti podložni provjeri putem eksperimenta. Ta jednostavna i istodobno moćna ideja omogućila je stvaranje velikoga tijela znanja. Sve od svojega rođenja u 17. stoljeću moderna znanost je promijenila svijet van prepoznatljivosti, i to pretežno nabolje.

No uspjeh može donijeti osjećaj lažne sigurnosti i samozadovoljstva. Moderni znanstvenici previše se bave vjerovanjem i nedovoljno provjerom – na štetu cjelokupne znanosti i čovječanstva.

Previše zaključaka koji ispunjavaju akademski eter rezultat su sumnjivih eksperimenata i loše analize (vidi članak). Jednostavan filtar među venture kapitalistima u biotehnologiji je da pola objavljenih istraživanja ne mogu biti replicirana. Čak je i to možda preoptimistično. Prošle godine su istraživači u jednoj biotehnološkoj kompaniji, Amgen-u, otkrili da uspijevaju reproducirati tek šest od 53 „miljokaznih“ studija u području liječenja raka. Ranije, grupa pri Bayer-u, proizvođaču lijekova, uspjela je reproducirati tek četvrtinu od 67 jednako značajnih eksperimenata. Vodeći računalni znanstvenik brine da je tri četvrtine radova u njegovu području izmišljanje. Od 2000. do 2010. godine približno 80.000 pacijenata sudjelovalo je u kliničkim pokusima provedenim na temelju istraživanja koja su kasnije povučena zbog pogrešaka ili netočnosti.

 

Koja gomila smeća

Čak i kada loše istraživanje ne ugrožava same ljudske živote – a mnogo takvih istraživanja je dovoljno daleko od prakse da bi to radilo – razbacuje novac i trud nekih od najboljih svjetskih umova. Oportunitetne troškove usporenog napretka je teško kvantificirati, no vjerojatno je da su veliki. I možda se povećavaju.

Jedan od razloga je kompetitivnost u znanosti. U 1950-im godinama, kada su se moderna akademska istraživanja oblikovala nakon svojih uspjeha u II. svjetskom ratu, vremena su još uvijek bila laka. Cijela zajednica znanstvenika brojala je tek nekoliko stotina tisuća. Kako su se njihovi brojevi povećavali na nekih 6 do 7 milijuna po zadnjim brojkama, znanstvenici su izgubili svoj ukus za nadzor nad samima sobom i kontrolom kvalitete. Obveza „objavljivanja ili nestajanja“ počela je vladati akademskim životom. Konkurencija za poslove je ogromna. Stalni profesori u Americi zarađivali su u prosjeku 135.000 USD godišnje u 2012. godini – više od sudaca. Svake godine šest svježih doktorata ulazi u konkurenciju za svaki akademski položaj. Danas verifikacija (replikacija rezultata drugih ljudi) čini malo za unapređenje istraživačeve karijere. A bez verifikacije sumnjivi pronalasci žive i dalje navodeći na krivi put.

Karijerizam također potiče pretjerivanja kod objave rezultata i izbirljivost prilikom odabira istraživanja. Kako bi zaštitili svoju ekskluzivnost, vodeći časopisi postavljaju visoke stope odbijanja: više od 90% prijavljenih članaka. Najzvučniji zaključci imaju najveću šansu dolaska na naslovnu stranicu. Ne čudi onda osobito da jedan od tri istraživača ima kolegu koji je začinio članak uz pomoć, recimo, isključivanja neprikladnih podataka iz rezultata na temelju svojega „gut feeling“. Kako više istraživačkih timova na svijetu radi na problemu, izgledi se povećavaju da će bar jedan od njih pasti u zamku miješanja stvarnoga otkrića i nevažne statističke anomalije. Takve krive korelacije se često objavljuju u časopisima željnim zvučnih članaka. Ako pak dodiruju vino, senilnost ili puštanje djeci igranja video igara, mogu dospjeti i na naslovne stranice novina također.

Nasuprot tome, neuspjesi dokazivanja hipoteza se uopće rijetko nude za publikaciju, a kamoli prihvaćaju. „Negativni rezultati“ sada čine svega 14% objavljenih članaka, pad sa 30% iz 1990. godine. A opet je znanje što je pogrešno znanosti važno kako bi znala što je točno. Neuspjeh u prijavljivanju promašaja znači da će drugi istraživači trošiti novac i trud na istraživanje krivih putova koje su već istražili drugi znanstvenici.

Sveti proces revizije od strane kolega znanstvenika isto tako nije bez oštećenja. Kada je ugledan medicinski časopis proveo istraživanje kod stručnjaka u polju, otkrio je da većina njih nije uspjela uočiti pogreške koje je namjerno umetnuo u tekst, čak i kada su im rekli da ih testiraju.

 

Ako je pokvareno, popravi

Sve to ostavlja nas sa lošim temeljem djelatnosti posvećenoj otkrivanju istine o svijetu. Kako to popraviti? Naš prioritet trebao bi biti poticanje svih disciplina na slijeđenje onih koje imaju najčvršće standarde. Dobar početak bio bi sporazumijevanje sa statistikom, posebice u rastućem broju područja koja raspačavaju nezapamćene količine podataka tražeći uzorke. Genetičari su upravo to napravili, i od rane struje beskorisnih rezultata sekvencioniranja genoma došli do manjeg broja istinski značajnih.

Idealno, protokoli istraživanja trebali bi biti popisani unaprijed i nadzirani u virtualnim bilješkama. To bi ograničilo težnju za poigravanjem s dizajnom eksperimenta nakon samoga početka, a kako bi se rezultati eksperimenta učinili naizgled značajnim no što jesu. (Već se je trebalo dogodili s kliničkih testiranjima lijekova, no pridržavanje toga nije najbolje.) Gdje je to moguće, testni podaci bi isto tako trebali biti dostupni drugim istraživačima za inspekciju i testiranje.

Najprosvjećeniji časopisi već postaju manje protivni „dosadnim“ člancima. Neke državne agencije za financiranje, uključujući Američki Nacionalni Institut za Zdravlje, koje godišnje izbaci 30 milijardi USD za istraživanje, traže načine kako najbolje poticati replikaciju. Rastući broj znanstvenika, posebno najmlađih, razumije statistiku. I ti trendove treba pogurati mnogo dalje. Časopisi bi trebali alocirati prostor za „nezanimljive“ radove, a donatori bi trebali odvojiti dio novca za njihovo plaćanje. Revizija od strane kolega treba biti temeljitija, ili možda posve napuštena u korist evaluacije nakon objave kroz pridružene komentare. Takav je sustav dobro funkcionirao posljednjih godina u fizici i matematici. Na kraju, političari trebaju osigurati da institucije koje koriste javni novac isto tako i poštuju pravila.

Znanost još uvijek posjeduje ogromno – ako ponekad i neshvaćeno – poštovanje. No njen privilegiran status utemeljen je u sposobnosti bivanja u pravu većinu vremena i ispravka svojih pogrešaka kada je u krivu. I nije da u svemiru nedostaje stvarnih tajni koje će zadržati generacije znanstvenika prionute poslu. Lažni trag položen inferiornim istraživanjem je neoprostiva prepreka razumijevanju.

 

Smatram analizu provedenu u ovome članku površnom, predložena rješenja naivnim, problem mnogo dubljim i fundamentalnijim, no da je u pitanju lijepa i zabrinjavajuća ilustracija onoga što se događa, je.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s