Pitanje električne mreže

o problemu kalkulacije u modernom socijalističkom društvu

 

Prije dosta dana provrtio se uokolo online tekst ne temu prilagodbe električnih distributera u SAD-u na “trijumf” tzv. solarne revolucije. Npr., Business Insider je to obradio u članku Utilities Struggling With Rise Of Solar, a iz istoga ja prenosim najzanimljiviji dio sa kraja:

And earlier this year, Bloomberg’s Chris Martin and Noreen S. Malik quoted the CEO of Duke Energy, the largest utility owner in the country, that solar was truly disruptive.

“It is obviously a potential threat to us over the long term,” said Jim Rogers, chairman and chief executive officer of Duke Energy Corp. (DUK), the largest U.S. utility owner.

“There’s been a huge effort to build solar on the rooftop, both residential and commercial…All of this is leading to a disintermediation of us from our customers.”

“If the cost of solar panels keeps coming down, installation costs come down and if they combine solar with battery technology and a power management system, then we have someone just using us for backup.”

Koji šupci, ha? Velike zle korporacije koje daju uokolo izjave da je solarna energija truly disruptive, bad i sl. Zle korporacije žele zagađivati okoliš! Hah!

 

No, da. A što se stvarno događa je sljedeće:

Raste broj solarnih instalacija. I čini se da ne samo raste, ne se povećava i brzina kojom raste. Solarna energija postaje isplativa, rekli bi, i ljudi instaliraju. Sada, da li stvarno postaje isplativa, ili je “isplativa” zbog subvencija, stavimo to na trenutak na stranu jer nam trenutno nije važno. Ono što je važno je da uz dane uvjete kakve jesu na tome reguliranom+subvencioniranom+oporezovanom tržištu, pojedincu (kompaniji) postalo je isplativo rastrgat svoj krov i instalirat na njega solarne panele.

 

A iz nekih osnova ekonomije znamo…

Što je fiksni, a što varijabilni trošak?

Fiksni trošak je trošak koji neki subjekt ima samim svojim postojanjem i poslovanjem – trošak koji ima prodao robu u vrijednosti od 1 kn ili 1.000.00.000.000 kn. Što je fiksni trošak pružatelju električne energije? Elektrane. Oprema. Električna mreža.

Varijabilni trošak je trošak koji se mijenja ovisno pruženoj usluzi. Recimo, uz prodaju od 1 kn varijabilni trošak je recimo 0,5 kn. Za prodaju od 1.000.00.000.000 kn varijabilni trošak je recimo 500.00.000.000 kn. Što je varijabilni trošak pružatelju električne energije? Plaće radnika u elektranama. Ugljen. Tiskanje i isporuka računa.

Kužimo se? Granica između fiksnog i varijabilnog troška je naravno mutna, ovisno o uvjetima stavke lutaju iz fiksnih u varijabilne. No koliko god granica bila mutna, dalekovod je uvijek fiksni trošak, dostava računa ovisna o broju korisnika i stoga varijabilni.

Kako se pokrivaju fiksni troškovi? Raspodjelom uz varijabilne troškove. Drugim riječima, što veći broj kupaca, što veći varijabilni troškovi, što veća prodaja, to bolje, jer se fiksni troškovi raspoređuju po široj bazi. Svaki dodatni kupac/jedinica robe kako preuzima dio fiksnih troškova omogućuje niže ukupne troškove po kupcu/jedinici robe i ukupni troškovi po kupcu padaju.

 

Pitanje troška dostave naprotiv troška proizvodnje električne energije (prvi su uglavnom fiksni, a drugi varijabilni troškovi)?

Može li se (fiksni) trošak dostave obračunavat sam po sebi, može li se kupcu naplaćivat nekakva… mrežarina posebno, a potrošena energija posebno? Da, može. No ima jedan problem… To je obračun koji nas, ako točno obračunamo troškove (toliko smo potrošili na dostavu, a toliko na proizvodnju struje) i raspodjelimo ih kupcima, sada jako brzo dovodi u problem. Zašto? Zato što je (električna) energija jedan proizvod, no stižemo do toga…

 

Jim Rogers, CEO Duke Energy Corp. (DUK) izjavio je dakle da ih korisnici solarnih panela upotrebljavaju kao backup. Cijela poanta gradnje dalekovoda i provlačenja žica do kupca postaje… naplata povremenog rijetkog korištenja, ili alternativno, naplaćivanje nekakve mrežarine. Pitam: da li takav kupac opravdava dovlačenje žica do njega?

Ne…

Taj kupac efektivno ne ni postoji. OK, ako mu naplaćuješ nekakvu mrežarinu djelomično postoji, djelomično snosi fiksne troškove proizvodnje električne energije od strane velikoga sustava, no svejedno… Fiksni troškovi po kupcu rastu. To je ono što u osnovi piše u likanom članku. Fiksni troškovi po kupcu električne energije od strane elektroindustrije rastu sa širenjem solarne energije.

 

Rješenje:

  1. Izdavati veće račune onima koji još uvijek kupuju energiju od elektroindustrije – problem i trenutno rješenje;
  2. Napraviti takav obračun cijene proizvoda kupcu, tako formirati cijenu, da sam priključak na mrežu (mrežarina) nosi najveći dio računa i efektivno solarnu energiju opet učiniti neisplativom – problem 2, sa regulatorom i zakonom.

 

O problemu 2:

OK, ne znam točno kakve su regulacije u SAD-u i kako bi gospodinu Jim Rogersu to prošlo. No poanta je sljedeća, teoretski, ako ne postoji regulatorna zabrana te vrste, i ako solarna energija postaje isplativa ili “isplativa”, vjerojatni tržišni rezultat je upravo taj, događa se restrukturiranje unutar elektroindustrijskog sektora sa mnoštvom vertikalnih integracija, cijene se formiraju tako da solarna energija opet postaje neisplativa (jer bi inače svaka zgrada solarna revolucionarka morala izgradit sustav za cjelogodišnju samodostatnost) i solarna energija se ne koristi.

Kvaka 22:

To će se ionako na kraju dogodit, regulacija to ionako može samo zadržat i potaknut par bankrota u međuvremenu…

 

A sada, kako uopće optimalno dizajnirati sustav proizvodnje distribucije električne energije?

Jer imamo dva ekstrema.

Prvi je (skoro) svaka zgrada svoja elektrana.

Drugi je niti jedna zgrada elektrana i svi na električnoj mreži.

Koji je bolji?

 

U stvarnome svijetu nema tih ekstrema, ovisi. Do Begovog Razdolja (ili ubaci ime sela po želji) vjerojatno i nije bilo smisleno povlačit dalekovod, pa je ipak provučen radnoga naroda radi. Takva je distribucijska mreža kakvu danas recimo u Hrvatskoj imamo predimenzionirana, gubici u prijenosu su veliki, računi su stoga veći… Zgradi koja se nalazi nedaleko hidroelektrane ili centru grada opet nema smisla ugrađivat solarne ploče. Struja je tu, pod nosom.

Hoću reći, da ne znam. Kako organizirati proizvodnju električne energije na razini cijeloga društva? Ne znam. Ali znam da tržišni subjekti upotrebljavajući cjenovni sustav to znaju. I kada se dogodi tehnološki skok poput efikasnijih solarnih ploča, prilagodit će se i sustav će i dalje djelovati optimalno.

 

No sljedeće znam:

Isplativost ili neisplativost solarne energije ne ovisi samo o trenutnoj računici, nego i rezltatu nakon neizbježne tržišne prilagodbe. U krajnjoj liniji, ako se želi sam proizvodit električnu energiju, to je isplativo jedino ako postoji prava samodostatnost (mogućnost iste) – samodostatnost tijekom cijele godine zajedno sa uračunatim troškovima ogromnih akumulatora i sl.

Na bilo kojem području koja je nekakva ekonomska cjelina (velika, mala, selo, grad, rijetko nasljeno brdo, gusto naseljena kotlina) mač sječe ovako: Ili svaka zgrada ili nijedna. Ako se isplati, dalekovodi će zahrđat i svi će sami proizvodit svoju električnu energiju. Ako se ne isplati svi će imat priključak na elektranu. Koje konkretno od toga dvojega ne znam, no znam da je jedno.

Znam da ni državni planeri ne znaju koje je od toga optimalno.

Znam da se trenutno na tržištu misalociraju resursi kako postoje zgrade u urbanim područjima koje instaliraju solarne ploče – uz trenutni tehnološki stupanj svaka zgrada je nebulozan rezultat.

4 thoughts on “Pitanje električne mreže

  1. Pingback: 200-ti |

  2. Ja se vec podosta vremena cudim ovakvim razmisljanjima da budem iskren….

    Posto mi je vrlo dobro poznata nategnuta situacija oko proizvodnje, subvencioniranja, a narocito distribucije el. energije u Njemackoj, zelio bih ukratko napomenuti nekoliko indikativnih detalja.

    U danasnjim, novim uvijetima proizvodnje energije, kako nacina tako i moguce decentralizacije iste, je neminovno razdvajanje djelatnosti opskrbe na proizvodnju i distribuciju. Distribucija je dio drustvene infrastrukture kao i ceste ili unutrasnji plovni putevi. S toga bi ista morala u pravilu biti, ili u opcem drustvenom, ili komunalnom vlasnistvu. Ukoliko to ne bi bilo tako, a za sada nije, ista se ne bi smijela zasebno naplacivati posto je nezaobilazni i sastavni dio proizvoda (mada to efektivno ne igra nikakvu ulogu jer bi u idealiziranom stanju isporuceni KW struje bio utoliko skuplji da se uracuna mrezarina). Zasebna naplata mrezarine je u stvari isto, kao da Vam isporucitelj paketa zasebno naplacuje paket koji Vam je isporucio plus fiksni trosak za njegovo vozilo. Ili proizvodjac bilo koje robe da zasebno naplacuje ambalazu. Problem jest, ako nema mrezarine narocito u tome da se taj fiksni trosak tada valorizira kroz varijabilni prihod. S time on, ukoliko ga zelimo uvrstiti u tu jednadzbu kao konstantu dovodi do oscilirajucih cijena ovisno o prosjecnoj potrosnji po jedinici obracuna. Da se to kod struje ne bi desavalo je eto mrezarina izdvojena.
    No u njemakoj postoje brojni pokusaji na komunalnoj razini da se otkupi (i to za strahovito puno novca) distribucijska mreza od velikih privatnih kompanija – bez uspijeha. Vodili su se, i vode se mnogi upravni sporovi – potaknuti od strane vlasnika mreza – da se suzbije pravo komunalnih jedinica na otkup (uostalom isto se dogadja i sa vodovodnom mrezom, kako u Njemackoj tako jos i vise u Francuskoj). Pozadina cijele price nije trosak ili valorizacija istog, vec strateski. Tko upravlja mrezom posredno upravlja mogucnostima proizvodnje. To je svojevrsni “reket”. Distribucijska mreza daje iste mogucnosti koje jedna drzava moze koristiti putem carina ili trosarina u korist zastite vlastite proizvodnje.

    No da ne duljim opet previse….

    Rijesenje osobno vidim u jednom sasvim suvisnom ali postojecem sustavu. RTV-pretplata (na primjeru najnovijeg sustava naplate u Njemackoj). Svaka stambena jedinica je duzna placati pretplatu. Bez obzira na to da li ima ili nema RTV-prijemnik. Ako se to moze za nesto toliko bezkorisno i suludo provesti onda se s pravom i opravdanjem moze provesti i za distribucijsku mrezu elektricne energije koju svako domacinstvo nepobitno treba.
    Na taj nacin trziste postaje efikasnije i kompetitivnije jer svi proizvodjaci imaju podjednak pristup ponudi bez “reketa”. Cijena je transparentnija. Samo-opskrbljivanje je neupitno jer se odnosi cijenovno iskljucivo na proizvodni a ne distribucijski trosak, a EKO-energija bi sustavno dobivala na simpatiji posto se njen trosak kroz amortizaciju sustavno smanjuje jer nema potrebe za stalnim dotokom fosilnih sirovina.

    • Ovo akšuli je zanimljiv post (i zanimljivo rješenje, iako mi se ne sviđa).

      No ono u čemu se posve ne slažem je da se dijelovi proizvoda ne bi smjeli naplaćivati odvojeno. Štoviše, držim da to može biti i je efikasan način na koji tržište traži optimalno rješenje i u konačnici je pozitivna stvar. Ili da se drugačije izrazim, all inclusive pricing smatram tržišnom neefikasnošću koja dovodi do dovoljno malenih misalokacija da ju je isplativije koristit. AKo to što sam napisao ima ikakvoga smisla.

  3. Pingback: Solarna energija, opet |

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s