Lijevo skretanje partije

početak 1942. godine, tromeđa Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine

 

Procjene CK KPJ o budućem razvoju događaja i pretvaranju partizanskog oslobodilačkog rata u “čisti oblik” proleterske revolucije boljševičkog tipa…

Ta promjena u politici poznata kao “lijevo skretanje”…

Na crti sovjetizacije društvenoga života na slobodnom teritoriju, komunisti su počeli paliti neka  neprijateljska sela”, ubijati imućne ljude i lokalne građanske političare, samo zato što bi oni mogli sutra postati budući politički protivnici socijalizma. Zbog takve je politike dio seljaka napuštao NOB, dio partizana je dezertirao, dio odlazio u četnike – sve je vodilo jačanju građanskoga rata. Od desetina tisuća partizana, ostali su uglavnom komunisti, drugi su se svi razbježali. U tako teškoj vojno-političkoj situaciji nastupila je i velika glad. Više nije bilo nikakvih zaliha namirnica u Crnoj Gori, istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni. U to doba godine ni u mirnom razdoblju više nije bilo hrane, jer je lanjska žetva pojedena i čekala se nova. Partizani su dobivali po 70 grama zobenog brašna, kruh se pekao i od suhih krušaka. Nestalo je gotovo svih lijekova. Municija je pala na svega 3-5 metaka na jednog borca. Borba se morala voditi i hladnim oružjem.

Slobodni teritorij stalno se smanjivao, jedinice se raspadale, prijetio je potpun poraz i kapitulacija. CK KPJ je, međutim, unatoč svemu tome, držao ostatke vojske u planinama u nadi da će s tih položaja, a u vjeri da će Crvena armija ipak nastaviti ofenzivu, ponovno prijeći u Srbiju i tamo povesti odlučujuću bitku protiv četničkih snaga i time osvojiti vlast i ostvariti konačnu pobjedu. Međutim, na tim se položajima više nije moglo izdržati.

Na kraju šestomjesečnih borbi između partizana s jedne i njemačkih, talijanskih, četničkih i ustaško-domobranskih postrojbi s druge strane, slobodni se teritorij sveo na obronke Zelengore, Maglića i Ljubišnje. Na tome ostatku partizanskog teritorija našao se Tito s oko 4.500 partizana – ostatkom od preko 50.000 koliko je bilo u zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini krajem 1941. I početkom 1942. Ostaci te vojske bili su iscrpljeni danonoćnim višemjesečnim borbama u tijeku surove zime i gladnoga proljeća 1942. godine.

Glad, bolest, iznemoglost, slobodni teritorij smanjen na puste planine, napuštena sela i gradovi pali pod vlast okupatora, a oko partizanske grupacije desetine tisuća neprijateljskih vojnika na polaznim položajima spremni na posljednji udar za potpuno uništenje Tita i njegovih boraca: više se nije moglo izdrţati ni jedan dan, moralo se nekamo probiti.

U momentu kada je Tito na Zelengori tražio izlaz iz bezizlazne situacije – u istočnoj polovini Jugoslavije, istočno od linije rijeka Bosne i Neretve – partizanski je pokret bio slomljen. Ostale su samo male grupice partizana koje su se skrivale u planinama, progonjene kao zvjerad. Povratak u Srbiju i Crnu Goru, dakle, nije bio moguć. Jedini izlaz i spas bio je odlazak u zapadnu Bosnu i Hrvatsku gdje se partizanski pokret stabilizirao nakon obračuna s četnicima 1941/42.

 

iz knjige Dušana Bilandžića Moderna hrvatska povijest, Glava III., točka 3. Ustanak u Srbiji i Crnoj Gori – izbijanje rata između partizana i četnika – slom ustanka – prijenos težišta u zapadnu Bosnu i Hrvatsku

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s