Zadržavanje dobiti

kao problem korporativnog upravljanja

 

Što se općepoznatih zdravoseljačkih mudrosti u poslovnom svijetu tiče, prva i valjda osnovna je da je dobro zadržavat dobit i ne isplaćivat svojim dioničarima ništa. I tu ne pričamo o kojekakvim šugavim kompanijama s kapitalom u negativi i koju milijardu kuna duga koje danas masovno u Hrvatskoj prolaze kroz nekakve predstečajne nagodbe, već o dobrim, uspješnim, kompanijama. Kojekakvi menadžeri, kojekakvi sveučilišni profesori ekonomije, kojekakvi burzovni analitičari i trgovci rado će se složiti da je dobro zadržavati dobit. Ako nisu dioničari neke kompanije koja je u stanju isplaćivati dobit, razumije se.

 

Taj stav proizlazi iz nekakve pogrešne logike koja ide nekako ovako: zaradili su, i sada neka… kupe neku manje uspješnu kompaniju i pridruže je sebi. Ili: zaradili su, i sada se neka šire. Bilo kamo, pod bilo kojim uvjetima. Ili još gore: zaradili su i neka sada sjede na novcu, mogao bi im zatrebat.

 

Međutim, pravo pitanje koje se postavlja kod vlasnika kompanije je ono: koliko dobiti isplatiti, a koliko zadržati? Odnosno: da li je meni kao dioničaru korisnije da moja kompanija zadrži dobit ili mi je isplati?

Odgovor je naravno jednostavan, kompanija treba zadržati dobit ukoliko njenim reinvestiranjem može dioničaru zaraditi više no što bi mogao dioničar sam da dobije novac. Ukoliko je očekivani granični povrat na investicije kompanije veći od očekivanoga prosječnog povrata koji dioničar može ostvariti ukoliko sam raspolaže tim novcem.

 

Iako je odgovor jednostavan, gore navedene skupine, a u praksi prije svega menadžment, pokušavaju opstruirati isplate dobiti (i efikasno funkcioniranje tržišta što se toga tiče). Pri tome se služe s dvije skupine argumenata:

Dug je loš – ostvarenom dobiti kompanija može otplatiti svoj dug i time plaćati manje kamate.

Međutim, dug kao takav nije loš. Dug je instrument povećanja dobiti vlasnika kompanije. Optimalna struktura pasive bilance pretpostavlja određeni udio duga. Koliki? E, tu stvari postaju komplicirane. Empirijska istraživanja pokazuju da to varira o tržištu. Što na određenom tržištu vlada veća pravna sigurnost, više je štednje, realne kamatne stope su niže, manje je volatilnosti na financijskim tržištima, da bi maksimizirala korist dioničara kompanija treba imati veći udio duga u pasivi bilance. Što je financijsko tržište sličnije… onome u Zimbabve-u, kompanija treba imati manje duga u bilanci ili ga ne imati uopće.

Empirijski, na tržištima sličnim Hrvatskome (ne Hrvatskome, kao da bi se netko ovdje potrudio napravit takvo istraživanje…), dugoročno je već nepovoljno i potencijalno opasno imati odnos kapitala i duga 2:1. 1:1 je već blaga neprofitabilna katastrofa (ako me sjećanje služi). No svejedno, poanta je da svugdje (osim možda u Zimbabve-u) kompanija radi maksimiziranja profita mora upotrebljavati financijsku polugu i koristiti dug.

Nećemo vam isplatit dividendu jer idemo u širenje – širenje može biti profitabilno

Ovaj je argument mnogo mnogo problematičniji. Kao takav, nije kriv.

No opet, empirijski, znamo da profesionalni menadžment nije osobito sposoban. Profesionalni menadžment ima manje ili više znanja za upravljanje postojećom strukturom, ali u pravilu nema vizije, ni sposobnosti za nešto više. Što je u stvari i prirodno – da je profesionalni menadžer neke kompanije doista toliko sposoban da može napraviti sve, da li bi bio profesionalni menadžer? O da, postoje iznimke, postoji Jack Welch, no priroda je stvari takva da jedan Bill Gates nikada ne bi ušao u niži menadžment IBM-a, tamo menadžirao i onda… 20 godina kasnije… I kada vidimo jedan Microsoft, kompaniju toliko izgubljenu i posvađanu sa svojim korisnicima, Microsoft koji nije uspio napravit operativni sustav koji bi korisnici u potpunosti prihvatili sve od… Windowsa XP i od… odlaska toga Gatesa.

Hoću reći, prosječni profesionalni menadžment je onaj menadžment koji ne smije širiti poslovanje i mora isplaćivati dobit ukoliko želi raditi u interesu dioničara. To znači većina kompanija. Bilo bi zapravo i apsurdno pretpostaviti da bolji rezultat daje zadržavanje dobiti u postojećoj velikoj kompaniji od toga da se ta dobit isplati dioničarima i onda alocira u druge kompanije koje imaju svojega Gatesa…

 

To sve budi rečeno, kako natjerat menadžment da radi u interesu dioničara i time društva kao takvoga?

Američki sustav korporativnog upravljanja čini se nema problema s time. Počevši od Microsofta koji je počeo isplaćivat dobit otprilike s odlaskom Bill Gatesa (iako i oni imaju svoje uglavnom neuspješne promašene investicije… u sve živo), Apple počinje isplaćivati dobit s odlaskom Jobsa…

Europski sustav korporativnog upravljanja… ima problema s time. Većinsko vlasništvo pojedinačnog vlasnika čini se dovodi do toga da većinski vlasnik malo previše osobno doživljava tu kompaniju (iako je on nije stvorio…), i… širi poslovanje u neprofitabilnost. Poseban problem nastaje sa koncernima, sa povezanim društvima, kada banke postaju većinski vlasnici kompanija, gdje matična kompanija koja je većinski no ne jedini vlasnik ima mogućnost “skrivenih” i skrivenih isplata dobiti i mali dioničari gube…

 

Sve u svemu, razvoj tržišta kapitala je dobra stvar.

2 thoughts on “Zadržavanje dobiti

  1. Ne bih rekao da je odgovor jednostavan kako kažeš:
    “kompanija treba zadržati dobit ukoliko njenim reinvestiranjem može dioničaru zaraditi više no što bi mogao dioničar sam da dobije novac.”
    Jer kompanija ne može znati može li reinvestiranjem dioničaru zaraditi više no što bi on sam mogao investiranjem tog novca u kompaniji nepoznate destinacije.

    Problem modernih korporacija više je problem razdvojenosti upravljanja od vlasništva, dakle problem će prije proizvesti manager, kojem je vlasnik povjerio upravljanje tvrtkom pa se ustoličio poput kakvog kraljevića, nego sam vlasnik. Usporedivo je to na neki način i sa odnosom građana i vlasti kojoj ovi daju pravo da njihovim novcem čini što joj je volja pa već na prvom koraku ostanu izigrani jer ova, naravno, ne može s ograničenim birokratskim aparatom (u HR nit sa 300.000 njih) spoznati niti zadovoljiti nebrojena očekivanja građana.

    • vjerujem da to kompanija ne mora znat, dovoljno je maksimizira ROE
      čim dodatne investicije, čak i ako daju pozitivne prinose kompaniji, umanjuju ROE, ne bi trebale bit napravljene

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s