Privatizacija autocesta: za i protiv

Uglavnom da

 

Vlada.hr je zadnjih dana užasno aktivna. Sve pod izgovorima nekakve efikasnosti i usklađenja s EU… Priprema centralizaciju lokalne razine ionako centralizirane države i grabi si nove ovlasti. Ukida ovlasti predsjednika i… grabi si nove ovlasti. Ukida ovlasti Sabora i… grabi si nove ovlasti. OK?

 

No uza svu tu grabež za novom i većom moći, Vlada.hr navodno priprema i “privatizaciju” autocesta, odnosno “prodaju” domaćih autocesta bogatim stranim koncesionarima koji će za te nerentabilne autoceste s upravo smiješnim PGDP-om pljunuti mnogo mnogo novca, iako i dalje primjetno manje od troška gradnje samih autocesta.

Navodno, koncesija na 50 godina za 3 milijarde EUR. A 3 milijarde EUR je cca 22,5 milijardi kuna.

 

Na sam spomen tako nečega javljaju se naravno i protivnici rasprodaje toga blaga. Tako se javio i izvjesni Guste Santini, ekonomski analitičar, koji kaže:

… Tako ćemo sve jednog dana dati na koncesiju. Zbog čega smo tolike miljarde uložili u cijelu priču. S druge strane postavlja se pitanje uvjeta koncesije. Ako nam se dogodi da autoceste budu imale cijenu kao što ima autocesta Zagreb-Macelj to znači za hrvatske građane bitno veću cijenu prijevoza. Ma koliko netko ovo smatra dobrim rješenjem, davanje autocesta u koncesija u konačnici znači smanjivanje stupnja slobode građana“, rekao nam je Santini.

Davanje autocesta u koncesiju samo znači nastavljanje postojeće priče i bježanje od postojećih problema. Prvo treba postići društveni dogovor o tome želi li Hrvatska od objekta postati subjekt. To nije lako ni jednostavno, to košta i nije popularno kod birača, ali prije ili kasnije mi smo na to osuđeni jer se na koncu postavlja pitanje što mi stariji ostavljamo budućim generacijama.

Pitanje je filozofije, znači koji put sam izabrao da riješim problem. Ako sam izabrao put rasprodaje nacionalnog bogatstva… Ja mislim da ne, jer Hrvatska na takav način nikad neće riješiti probleme. Svakim ćemo danom postati sve ovisniji o koncesionarima, odnosno investitorima koji su uložili svoja sredstva.

 

O Bože, gdje uopće početi.

Prvo, milijarde nisu potrošene radi koristi, ili čak i želje, hrvatskih građana, nego zbog legalne korupcije. Sve je legalno, i sve je po zakonu, ali nije normalno. Građevinski sektor ne može biti strateška grana industrije, pa čak i ako prihvatimo (a stvarno nemamo razloga) da postoji nešto poput strateške grane industrije. Građevinski sektor je prateća industrija koja slijedi druge industrije. Gdje god postoji potreba za gradnjom… nečega, i netko to voljan platiti, pojavit će se i građevinar koji će to nešto izgraditi. Strateška industrija? O Bože. No situacija je takva kakva je, veliki građevinari nastali u socijalizmu i neki sasvim novi jesu vrh hrvatske politike. Političari su članovi njihovih upravnih i nadzornih odbora. Ruka ruku mije, pa neka je sasvim legalno što isti ljudi koji jesu građevinska industrija biraju kao smjer gospodarske politike gradnju nerentabilnih autocesta, i svega drugoga što se može gradit, sve dok država može podizat kredite i transferirat im novac. I tako je Hrvatska dobila autoceste.

Drugo, te državne autoceste, one su kao besplatne hrvatskim građanima koji su ih platili i plaćat će ih i njihovi unuci? Da li se je g Santini koji tu plače za nekim “gubitkom slobode” pokušao provest nekom tom autocestom?

Treće, kakav je to ekonomski analitičar da mu nije jasno da će koncesionar, ako ga uopće bude, određivat cijenu, ne tako da bude visoka, nego da zarađuje. Ako to znači malo prometa na nekoj dionici (uglavnom sve dionice u Hrvatskoj osim okolice Zagreba), onda će cijenu određivat tako da privuče novi promet i zadrži postojeći umjesto da ga preusmjeri na lokalne ceste prohibitivnim naknadama. Drugim riječima, cijene će biti niske, ili će zatvorit cestu. Kakve veze ima u nekom profitnom svijetu cestarina na dionici Zagreb-Macelj sa cestarinom na dionici Otočac-Gospić?

 

No dobro, idemo i o pravim agrumentima…

Ako je netko dovoljno lud da državi plati 22,5 milijardi kuna za hrvatske autoceste, to je super vijest. Prodat odmah, i otplatit neke obveznice. Neka je prosječni trošak zaduživanja države 5%, to je 1,125 milijardi kuna kamata manje godišnje. Kako država može najprije isplatit svoje najskuplje dugove umjesto Tržišta novca Zagreb, to je 1,5 milijardi do 2 milijarde kuna kamata manje godišnje. A uopće još ne razmatramo pozitivne efekte na kreditnu sposobnost u vidu nižih kamata.

+

Tržište bi određivalo cijenu cestarina.

+

S druge strane, da li bi država da joj netko sutra ili tijekom idućih nekoliko godina da 22,5 milijardi kuna stvarno otplatila svoje dugove radi manjih deficita? Ne, vjerojatno ne bi. Vjerojatno bi tih 22,5 milijardi kuna ulupala u nekakav “gospodarski rast” putem novih nerentabilnih autocesta, novih dvorana i inih načina legalne korupcije. Hrvati onda u prosjeku ne bi time dobili ništa, no strateške kompanije koje se bave zidanjem/njihovi vlasnici/bivši i sadašnji članovi ___________ (umetni državnu instituciju, ured ili javno poduzeće počevši s Vladom.hr), zaradili bi si.

 

I to je otprilike to, nikakvi drugi argumenti mi ne padaju na pamet.

3 thoughts on “Privatizacija autocesta: za i protiv

  1. Koncesija kao racionalniji oblik upravljanja autocestom je vrlo dobra ideja, ali samo pod uvjetom da Vlada ne dobije na upravljanje gotovinu. 22 milijarde kuna na kupu u rukama bilo koje hrvatske vlade bila bi katastrofa za porezne obveznike. Koncesija ima smisla samo pod uvjetom da koncesionar plaća koncesiju u godišnjim ratama.
    Sve drugo bilo bi samo novo zaduženje nas nezaštićenih poreznih obveznika.

    • Samo da nadodam, ne vjerujem ni da bi godišnje isplate mnogo toga promijenile u proračunu. Iskreno mi se čini da bi deficiti i dalje ostali isti, jedino bi proračun bio veći kakvih pola milijarde kuna ili štogod.

  2. Ukupni prihodi državnog proračuna smanjeni su 3,15 posto, na 40,95 milijardi kuna, dok su rashodi povećani 3,55 posto, na 34,41 milijardu kuna. Najvažnija prihodna stavka – PDV – povećana je u prva četiri mjeseca 6,2 posto, na 13,02 milijarde kuna. No, u travnju je rast bio znatno skromniji – prihod je porastao tek 1,8 posto, na 3,57 milijardi kuna. Podaci za travanj su zanimljivi s obzirom na to da se u istom mjesecu lani u proračun počeo slijevati PDV po povećanoj stopi od 25 posto, koja je na snazi od 1. ožujka.Porez na dobit srušio se u prva četiri mjeseca čak 31,7 posto, na 2,37 milijardi kuna, dok su trošarine 8,3 posto niže, 2,85 milijardi kuna. Doprinosi za socijalno osiguranje pali su 4,58 posto, na 11,43 milijarde kuna, dok je porez na dohodak građana smanjen 2,1 posto, na 587 milijuna kuna. Na rashodnoj strani troškovi za zaposlene smanjeni su u prva četiri mjeseca godine 3,1 posto, na 7,23 milijarde kuna, pri čemu su same plaće smanjenje tek 0,71 posto, na 6,1 milijardu kuna.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s