Radna teorija vrijednosti

ili, što poštenje ima s time

 

Malo je neobično u 21. stoljeću raspravljati s nekim, ili objašnjavati nekome, da je radna teorija vrijednosti kriva. I ne samo da je kriva, nego je i užasno glupa, neintuitivna i nema baš nikakvoga smisla. No opet, tu smo, 21. je stoljeće i većina populacije vjeruje u radnu teoriju vrijednosti.

 

Zamislimo onda transakciju dostave paketa iz Siska u Vojnić u roku od jednoga dana. Naručitelju je bitno da paket dođe do kraja dana, i samu uslugu je voljan platiti 100 kuna. Javljaju mu se tri dostavljača:

  1. motociklist – spreman dostaviti paket za cijenu od 100 kuna, izvršava dostavu i vraća se u roku od sat vremena, 
  2. biciklist – spreman dostaviti paket za cijenu od 100 kuna, izvršava dostavu i vraća se u roku od dva sata, 
  3. pješak – spreman dostaviti paket za cijenu od 100 kuna, izvršava dostavu i vraća se u roku od osam sati.

 

Što je to radna teorija vrijednosti? Ukratko, i nadam se da ću je sada dobro definirati, to je teorija koja kaže da (tržišna) vrijednost određenoga proizvoda proizlazi iz rada uloženog u nj, odnosno, da (svaki) rad nužno (samim obavljanjem) stvara vrijednost. Više rada = više vrijednosti. I kao takva postane teorija osnova znanstvenog socijalizma i inih gluposti.

 

U gornjem primjeru naručitelj može odabrati bilo kojega dostavljača. No da li je pošteno što će, kojega god on odabere, platiti toga dostavljača 100 kuna? Biciklist radi duplo više vremena od motociklista. Pješak radi četiri puta više od biciklista, i čak osam sati više od motociklista. Ako ćemo po radnoj teoriji vrijednosti, naravno da nije pošteno, biciklista se eksploatira i njegov rad treba platiti 200 kuna. Ako ćemo po radnoj teoriji vrijednosti, naravno da nije pošteno, pješaka se eksploatira i njegov rad treba platiti 800 kuna.

 

Znamo naravno kroz marginalnu teoriju vrijednosti da tome nije tako, (tržišna) vrijednost proizvoda ovisi o percipiranoj koristi od njegova imanja, na temelju čega nastaje potražnja, a na temelju potražnje alociraju se resursi uključujući i rad u proizvodnju toga proizvoda. Jednaki obavljeni rad može biti koristan (ako je ispravno alociran) ili na drugoj strani posve beskoristan (ako je obavljen za proizvodnju nečega za čime ne postoji nikakva potražnja).

Naknada za obavljeni rad ovisiti o koristi koju je taj rad proizveo. Nije bitno koliko je netko radio, niti zapravo što je tehnički gledano napravio, bitna je ona korist koju naručitelj ima od rada, i toliko će na tržištu rad biti plaćen.

Poštenje? “Poštenje?”

 

Da li je nepošteno što netko tko cijeli dan pješači iz Siska u Vojnić i natrag dobije za to 100 kuna? Jednako kao i neki sin tajkuna kome je tajkun kupio motocikl, pa se odvezao u Vojnić i natrag za sat vremena i onda s tih 100 kuna spavao, drogirao se i razvaljivao se po birtiji? Ne znam, možda i je, i možda ovaj koji pješači ima pravo proklinjat sudbinu, svijet i ljude, i proklinje sve skupa s razlogom. Možda je jedini način da sam dođe do motocikla godine rada, odricanja, i potrošnje ispod svoje ionako niske zarade. Možda je jedini koji to mora napraviti da dođe do motocikla. Možda život nije fer.

No i dalje je s razlogom je plaćen 100 kuna, i za to mu nije kriv onaj koji ga plaća, toliko znam.

19 thoughts on “Radna teorija vrijednosti

  1. Ovo je kao i slučaj sa cijenom kruha i brojem djece koju imaju pojedini pekari te pitanje – je li pošteno da pekar koji ima petero djece za svoj kruh dobije više od onoga koji djece nema?Većina socijalnih dušebrižnika će reći da jest no kruh će kupiti tamo gdje im je jeftinije.🙂

    • čak i ja koji vjerujem da su ljudi grozna stvorenja ne vjerujem da bi i u najgorem slučaju da taj pekar svojom zaradom ne može prehranit svoju djecu, ta djeca umrla od gladi
      ljudi jednostavno nisu tako grozni, i od nekoga bi pomoć jednostavno dobio

      no opet, kakve veze ima cijena kruha s time…

  2. Uhhh, još ima portala gdje bi se i oružjem branila genijalna ideja da je rad izvor “viška vrijdnosti”, ta da mrski kapitalist, pa makar i sam samcat radio u svojoj pekarnici, stvara vrijednost svojim radom. Što naravno – vrlo logično i lijepo zvuči. Cijeli dan sam jučer u svom vrtu plijevio korov – i logično je da moje povrće zbog toga više vrijedi, nego da nisam. Ergo – moj je rad izvor te vrijednosti.

    Kao što i vrlo logično zvuči da se mrski kapitalist obogatio prisvajajući taj višak vrijednosti koji proizlazi iz rada radnika. Jer – radnik je potplaćen, a iz potplaćenosti dolazi razlika koju kapitalist stavlja u svoj džep. Kao – da je radnik plaćen onoliko koliko spada – ne bi ovaj im’o šta stavljat u svoju pohlepnu kapitalističku vreću bez dna.

    To nam se serviralo kao “otkriće ravno otkriću kotača ili cijepanju atoma, ili pronalasku vatre, koje je otkrio – a da nogom nije stupio u tvornicu – Karl Marx.

    E sad … čini se da isti nije uzeo u obzir slučaj propasti poduzeća. Svi rintaju k’o marva. Čak i mrski kapitalist. Svi se zalažu 101% – a poduzeće ode vrit.
    Pa kako to, ako su oni svi tako vrijedno, trudbenički i udarnički radili, jer bi u skladu sa time – trebalo biti stvoreno nove vrijednosti za 5 budućih generacija, a ne samo za egzistenciju poduzeća.

    Baš me zanima, da li je dotični filozof, dakle Marx – zbilja bio uvjeren u to što je govorio, pisao, smislio … jer, premda izgleda jako primamljivo, i vrlo “fer” – uz malčice mozganja, i malčice uvida stvarnost – to mudrovanje se ruši kao kula od karata.

    • ma starija je to ideja od marxa, i opovrgnuta je (samo ne preko granične teorije vrijednosti) prije marxa
      a marx pretpostavljam je vjerovao jer koliko sam čitao on je pokušao tu dati nekakav “doprinos” i razriješiti neke kontradikcije unutar teorije (bezuspješno…)

  3. Mislim da si u krivu oko toga da je teorija neintuitivna. Teorija se poprilično dobro poklapa sa ljudskim intuicijama, a ako objašnjenje pokušamo tražiti u evoluciji i malim zajednicama lovaca-sakupljača, gdje nema alata i bitnije specijalizacije, ima nekog smisla da onaj tko radi više automatski i proizvodi više, doprinosi zajednici više i treba ga cijeniti više, pa i platiti više (kako nije bilo novca onda protuuslugama).

    Dalje, ako pustimo intuiciju i krenemo logički razmišljati, onda vidimo da je radna teorija vrijednosti čak i logična. Tvoj primjer sa uslugom dostave je u tom smislu pomalo zavaravajući jer je kompleksan.

    Vjerojatnije je da se do radne teorije vrijednosti došlo na otprilike ovakav način. Prije svega, prvotnim misliocima vrijednost je značila isto što i cijena, ali su zbog nemogućnosti da objasne direktno cijene odlučili govoriti o vrijednosti, što je kasnije dovelo do nebrojenih konfuzija i komplikacija.

    Dakle, mi smo neki antički filozofi, sjedimo u togama i raspravljamo. Problem koji pokušavamo riješiti je, zašto su neke stvari skuplje od drugih? Pritom nam je potpuno očito da cijene ovise prije svega o dogovoru kupca i prodavatelja, da su subjektivne, da fluktuiraju, da čak i ista stvar može u jednoj transakciji koštati jedan iznos a u drugoj drugi.

    ALI.

    Pimjećujemo da subjektivnosti unatoč pravilnosti ipak postoje. Brod skoro uvijek košta više nego bačva, bačva košta više nego štruca kruha, a kuća košta više od broda. Prvo što onda odlučujemo je da stvari imaju inherentnu vrijednost koja je neovisna od proizvoljne cijene ostvarene u nekoj pojedinačnoj transakciji, a vidi se ponekad kao statistički fenomen ili deduktivno. U svakom slučaju, da se ne zamaramo sa bizarnim slučajevima gdje je pijanac prodao kuću za bocu vina, govorimo o vrijednosti, iako cijelo vrijeme mislimo na cijene. (Izbor riječi “vrijednost” je bila dosta loša odluka, retrospektivno gledano.)

    Krećemo u pokušaj objašnjenja cijena/vrijednosti i prvo što bi nam moglo pasti na pamet je da stvari koje su veće ili teže koštaju više nego stvari koje su manje ili lakše. To donekle stoji, ali protuprimjera ima previše. Kamen je težak a vrijedi malo. Zlatnik je malen a vrijedi mnogo. Moramo to odbaciti.

    Je li onda možda kompleksnost (broj dijelova) ono što određuje skupoću? Opet, ima smisla, ali zlatnik nije baš kompleksan, na primjer.

    Stvari koje treba donijeti izdaleka su često skuplje, stvari koje su rijeđe su često skuplje… Ove izdaleka se netko mora pomučiti da donese, ove koje su rijetke rijetke su jer se netko mora pomučiti da ih napravi (da ih je lako napraviti ne bi bile rijetke)… dakle cijena predmeta bi mogla biti proporcionalna muci, trudu iliti radu koji je uložen u stvaranje tog predmeta i stavljanje istog u promet. Takvim ili sličnim rezoniranjem smo vrlo brzo došli do radne teorije vrijednosti.

    E sad, stvar je u tome da ova teorija poprilično dobro drži vodu. Kuća je skupa jer traži golem angažman rada, bačva je jeftinija jer traži manje. Zlatnik je skup jer se netko strašno pomučio da iskopa i pretopi zlato. Korelacija u stvarnom svijetu stvarno postoji (i nekad i danas) između skupoće i količine uloženog rada.

    Radna teorija vrijednosti koju spominješ u primjeru sa dostavom (koliko bi tko trebao biti plaćen, onaj tko se muči više, više) se bazira na evolucijskim psihološkim mehanizmima. No radna teorija vrijednosti u ekonomskoj teoriji je ultimativno neuspješan, ali inicijalno valjan pokušaj da se objasne razlike u cijenama.

    • što se tiče lovaca sakupljača, tu si brijem fulao jer postojala je specijalizacija, i to baš ona koja nam je bitna
      lovci zapravo relativno malo (vremenski) rade, love
      s druge strane, nelovci (žene) rade cijeli božji dan, sakupljaju, štave kože i tko zna što sve ne, i zapravo pribavljaju najveći dio hrane
      no najvrednija hrana, ona koja omogućava preživljavanje u najtežim periodima (zima, salo, špek) dolazi od lovaca i zato se njih cijeni

      ……
      no što se intuicije tiče
      meni to izgleda nekako ovako
      zašto nešto postiže neku cijenu/vrijedno je – zato jer je korisno
      OK, a zašto je korisno?
      danas to znamo iz marginalne teorije, no da ne znamo
      nekako mi je, i uza sve što si ti naveo, veliki skok do toga da je nešto korisno do toga da svaka korisnost proizlazi iz rada

  4. I još nešto … ovaj put u prilog, kako ono rekosmo, radnoj teoriji vrijednosti. Čini se da je primjer pješak-biciklis-motociklist možda malo nesretno izabran. Naime, možda je previđena činjenica da motociklist koristi za obavljanje zadatka – motocikl, u kojeg je uloženo vraški puno rada i to onih koji su taj motocikl sastavili. Tako da njegov proizvod (najbrža dostava) zapravo možda sadrži više rada nego proizvod onoga koji koristi samo “cipelcug” – dakle – vlastite noge i “Nike-patike.”

    I imam dojam da radna teorija vrijednosi tu drži vodu. No samo dotle dok ne dođemo do vrijednosti koju spora – ili – brža dostava predstavlja za korisnika usluga, odnosno do iznosa protuvrijednosti koju je ovaj spreman dati u zamjenu davaocu usluge.

    Da li sam na dobrom tragu? Naime, nije mi cilj pobijediti u diskusiji, nego doći do što točnijeg opisa stvarnosti.

    • IMO, nije problem s radnom teorijom vrijednosti što ona kaže da rad stvara vrijednost, jer to obično tako je, već iz nje proizlazi da rad nužno stvara vrijednost, taj imlicirani odnos više rada = više vrijednosti i rad kao jedini izvor vrijednosti (u dugom roku, ricardo, kajgod)

      ne stvara svaki rad vrijednost, i ne svaki jednako

      što se gornjeg primjera tiče, njega je lako modificirat u jednostavniji tako da tu imamo uwe bolta, nekog lika i nekog lika od 250 kilograma (zadržava vodu) koji dostavljaju pakete
      no meni se gornji sviđa baš zbog toga motocikla čije je postojanje rezultat štednje i imlicira da možemo nadići svoja fizička ograničenja štednjom
      štednja = akumulacija kapitalnih dobara = porast produktivnosti (apsolutni i relativni u odnosu na druge)

      • “ne stvara svaki rad vrijednost, i ne svaki jednako”

        Jedna od smjehotresnijih Marxovih dosjetki je fraza “socijalno nužan rad” ili tako nekako🙂 . Naime to je razrješenje upravo tog prigovora da nije svaki rad vrijedan, npr. radnik koji 8 sati radi ne može biti isti kao radnik koji zabušava 8 sati na nominalno istom radnom mjestu. Jasno je to bilo teoretičarima radne teorije vrijednosti. Te je dakle izvor vrijednosti po Marxu ne svaki rad nego “nužni rad” (ne mogu se sad sjetit kako je on to točno nazvao).

        Naravno, dosjetka je bezvezna. Tko bi ako nemamo tržište trebao odlučiti što je onda pravi rad a što zabušavanje?

  5. I sada opet nešto kontra radne teorije vrijednosti.

    Idem ja, idem, idem, pa idem po vrletima recimo … Namibije … i naiđem na neki poveći kamen. Hobistički se razumijem u gemologiju i geologiju i skužim da je to dijamant, nebrušeni od “pola kile.” I u trenu, pod pretpostavkom da me ne opljačkaju lokalni razbojnici, ili organi vlasti – postajem bogataš.
    Što sam uložio. Švrljanje po vrleti, koje bih napravio i ovako i onako – jer volim Afričku divljinu.
    Drugim riječima – skoro pa ništa.
    A “generirana” vrijednost je oooooogromna.
    Radna teorija vrijednosti tu teško da može proći.

    Odnesem dijamant u Amsterdam, kod prjatelja Židova draguljara. On ga isbrusi i napravi briljant. Engleska Kraljica za to čuje i odriješi kesu – i plati mi još mnogo više no što bih dobio da sam prodao obični nebrušeni dijamant. Briljant je u sefu Towera, a ja sam ultrabogataš.
    Činjenica je da je rad brusača dijamanata tom kamenu povećao vrijednost. Tu radna teorija drži vodu.

    No, da sam brusaču dijamanata donio recimo komad vapnenca iz Dalmatinske Zagore – Uvažena Monarhinja bi pokazala za njega interes kao i za predlanjski snijeg, koliko got ga Židov draguljar predivno izbrusio i koliko got bi on svog rada uložio njega.
    Tu radna teorija opet pada u vodu.

  6. Pingback: 200-ti |

  7. Pingback: Marginalna korisnost i ekonomska nejednakost | Tko je John Galt?

  8. Pingback: Koliko ne vrijede hrvatske autoceste? |

  9. Naravno da je autoru to sve skupa glupo, kad je njegova koncepcija LTV-a također glupa. Da citiram Smitha:

    “The value of any commodity, … to the person who possesses it, and who means not to use or consume it himself, but to exchange it for other commodities, is equal to the quantity of labour which it enables him to purchase or command. Labour, therefore, is the real measure of the exchangeable value of all commodities (Wealth of Nations Book 1, chapter V; emphasis added).”

    Dakle da sumiramo ekipa s ovog bloga nema pojma što je LTV.

    Ali nije kao da je cilj ovoga bloga širenje spoznaje – očito da je samo loša propaganda.

    • Zašto je ista dostava paketa jednako vrijedna, postiže jednaku cijenu, neovisno o tome da li se na nju potroši sat, dva ili osam sati?
      Zašto su ono dijamanti vredniji od vode?

      PS Smith je ovdje ne samo da je fulao i zamjenio uzrok i posljedicu (dobra su nam vrijedna zato što ih proizvodimo vs zato što su nam dobra vrijedna proizvodimo ih), nego je ovaj odlomak ako ga probaš pozorno pročitat jednostavno toliko besmislen da je to fascinantno.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s