Objektivnost financijskih izvještaja – zalihe sirovina

FIFO, prosječna, LIFO

 

Zamislimo da uđem u supermarket i kupim bocu vode od 0,5 litara uz cijenu od 4 kune. Stavim bocu u vrećicu, iziđem i hodam ulicom. Primjećujem kiosk, prilazim mu i kupim istu takvu bocu vode od 0,5 litara uz cijenu od 5 kuna. Hodam dalje ulicom, dolazim do Jelačića, opet primjećujem kiosk, prilazim mu i kupim još jednu istu takvu bocu vode od 0,5 litara uz cijenu od 6 kuna. U tome trenutku u vrećici imam tri istovjetne boce od 0,5 litara vode, jednu vadim i pijem. Dvije su još uvijek netaknute do nekog neodređenog trenutka u budućnosti.

Na stranu racionalnost mojega ponašanja u ovom konkretnom primjeru, pitanje i konkretan problem za računovodstvo je, koliko je trošak tih 0,5 litara vode koje sam popio? Da li je to 4 kune, 5 kuna, ili 6 kuna? Druga strana pitanja je ta da li (računovodstvena) vrijednost boca u mojoj vrećici iznosi 9 kuna, 10 kuna ili 11 kuna?

 

Metode vrednovanja zaliha sirovina

Vrednovanje zaliha sirovina je arbitraran sport, koliko je trošak vode koju sam popio, odnosno vrijednost zaliha sirovina kompanije, odluka je uprave kompanije.

U računovodstvu se to izražava obračunom kroz tri metode:

  1. FIFO (first in, first out) metoda kaže da se knjiži trošak najstarije napravljene sirovine. U gornjem primjeru to bi konkretno značilo da sam popio vodu u vrijednosti od 4 kune, a vrijednost zaliha je 11 kuna.
  2. Prosječna (ponderirana) metoda kaže da sam popio prosječnu vrijednost nabavljene vode: (4×1 + 5×1 + 6×1)/3 = 5 kuna. Vrijednost zaliha je 10 kuna.
  3. LIFO (last in, first out) metoda kaže da se knjiži trošak zadnje nabavljene sirovine. U gorenjm primjeru to bi konkretno značilo da sam popio vodu u vrijednosti od 6 kuna, a vrijednost zaliha je 9 kuna.

 

Koja je metoda objektivna? Problem je, što nije niti jedna, i što su u neku ruku sve. Ovisno o kompaniji, o trenutnom stanju zaliha, o nizu specifičnih okolnosti, jedan način iskazivanja zaliha može biti objektivniji od drugoga.

 

Bilo kako bilo:

  • Niti jedna gore iskazana vrijednost nije u biti objektivna, financijski izvještaji ne iskazuju niti mogu iskazivati objektivnu vrijednost neke zalihe kompaniji. Ono što nam je gore prikazano je odabir između različitih načina na koji će trošak nabave određene sirovine biti iskazan u računovodstvu.
  • Menadžment poduzeća će u pravilu odabrati onu metodu vrednovanja zaliha koja koristi njemu ili kompaniji (ako želi iskazati veću dobit, onu koja će uz dano poslovanje prikazivati veću dobit, ako želi iskazati manju dobit, onu koja će uz dano poslovanje prikazivati manju dobit – kao jednostavniji primjeri). Drugim riječima: menadžment kompanije u pravilu ne bira metodu koja će “najobjektivnije” iskazivati njegove zalihe sirovina, već onu koja najbolje odgovara ostvarenju ciljeva kompanije.
  • Koju god menadžment poduzeća metodu odabere i uz nju iskazuje zalihe, pošto je onda dopuštena u standardima revizor će mu potvrditi da objektivno iskazuje zalihe.
  • Važnost ovoga pitanja je drastično različita ovisno o tržišnim uvjetima i poslovanju kompanija, na određenim tržištima zalihe sirovina gotovo i ne postoje, na drugima čine dobar dio bilance.
  • Mogućnost odabira između različitih metoda iskazivanja zaliha sirovina doprinosi smanjenju usporedivosti izvještaja različitih kompanija.

 

Problem inflacije i zašto LIFO više nije u standardu

Zamislimo slučaj u kojem se zbog inflacije cijena određene sirovine povećava za 5% godišnje tijekom 10-godišnjeg perioda. Zamislimo da zbog potencijalne nedostupnosti te sirovine na tržištu postoji poduzeće koje u svakome trenutku ima na zalihi godišnju potrošnju određene sirovine. Zamislimo da to poduzeće normalno kontinuirano nabavlja tu sirovinu koliko je i troši, i pri tome nije niti bitno niti znamo iz kojega dijela skladišta povlači tu sirovinu u proizvodnju.

Što bi se dogodilo nakon 10 godina primjene LIFO metode. Neka je početna vrijednost zalihe sirovine 1.000.000 kn i u godini t nabavljeno je sirovine u vrijednosti 1.000.000 kn. I fizički je potrošena godišnja zaliha sirovine. Nakon 10 godina 5%-tnog rasta cijene sirovine u godini t+9 kompanija nabavlja jednaku količinu jednake sirovine po cijeni od 1.550.000 kn, knjiži jednaki toliki trošak i ima zalihu sirovine kakvu je i potrošila kroz RDG, no u bilanci tvrdi da “ima zalihe u vrijednosti” od 1.000.000 kn.

LIFO je izbačen iz standarda jer je tu utjecaj najvidljiviji, no i prosječna metoda bi zadržala dio cijena od proteklih godina. Tako da, u slučaju inflacije, u slučaju da kompanija ima veće zalihe, i prosječna metoda je isto tako problematična.

 

Objektivnost financijskih izvještaja – uvod

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s