Kako to izgleda kada kejnzijanizam djeluje

Zapravo dosta loše

 

Već sam na ovome blogu referencirao Roberta Higgs-a i njegov koncept rizika režima (regime uncertainty) kojim on objašnjava zašto je Velika depresija u SAD-u trajala dugo koliko je trajala. U međuvremenu, neki dan pogledao sam Murphy-evo predavanje Contrasting Views of the Great Depression koje on na kraju bazira na Higgsu i njegovim podacima.

 

U čemu je stvar?

Klasični narativ ide nekako tako da je SAD bio u dugoj krizi zbog “premalene” državne aktivnosti i oporavak u biti i nije išao, a onda je došao 2. svjetski rat, država počela masovno trošiti, multiplikator se konačno zakotrljao, i ta da… BDP doživio ogroman bum. Na temelju te priče danas ima kojekakvih psihopata koji će zagovarat rat kao put do gospodarskog oporavka, ili samo malo manjih psihopata koji će zagovarat masovne eskpanzije državne potrošnje isto kao put do gospodarskog oporavka.

Iako priča na površini drži vodu, koji šok, to je hrpa gluposti i poluistina. Evo najzanimljivijega dijela Murhpy-eva predavanja:

Dezagregirani BDP u SAD-u 1929. - 1950. godine

Dezagregirani BDP u SAD-u 1929. – 1950. godine

Kao što vidimo, BDP istina je rastao s 2. svjetskim ratom, no ono što ljudima zapravo treba (ono što kupuju oni) je… palo. (Pao je i apsolutan broj zaposlenih u privatnom sektoru…) SAD je iz velike depresije izašao zapravo tek… 1946. godine. Koja je, iako je službene statistike vode kao recesijsku godinu godina nezapamćeno velikoga gospodarskoga rasta. Koja je, kako kaže Higgs, godina kada je uz ogromne redukcije državne potrošnje i godina strahovitih deregulacija, kraja straha od socijalizma, Roosevelt je umro pa se više nitko nije bojao da će se proglasit socijalističkim diktatorom, štoviše, odmah je i donesen zakon kojim se nadalje zabranjuje bilo kome treći mandat…

 

No poanta posta je, kako to uostalom ističe Murphy, kakvoga onda smisla ima ogromno povećanje državne potrošnje? Mislim, i u tome najsjajnijem primjeru kejnzijanizma, uspjehu svih uspjeha, vidimo što… da je sa ogromnim rastom državne potrošnje privatna potrošnja istodobno pala (on kaže 55% a ja nisam mjerio na grafu).

Poanta je dakle, ako i ne idemo u rat, i ako odlučimo to povećanje državne potrošnje potrošit na škole, bolnice, ceste i tko zna što sve ne, i ako odlučimo tako živjet par godina ili desetljeće dok državne financije ne krahiraju, a inflacija podivlja…

Tko normalan bi prihvatio pad svojega dohotka od 55% zato da bi ceste bile bolje održavane, ili da bi bilo više cesta, ili više doktora, ili više škola. Čak ne ni moramo pretpostavit da će to bit rasipanje (iako bi možda trebali), već jednostavno, kakvu bi korist itko imao od toga da recimo ima 55% manju plaću, a zauzvrat mu dijete u školi više ne sjedi u razredu od 20-tero djece već od 5-tero, kada ide na posao guma na autu mu ne upada u rupe, u njegovu se gradu sagradi nešto modernija bolnica itd. Korist od takvih aktivnosti bila bi (opet, čak i ako prihvatimo da država neće rasipat, a hoće) zapravo… zanemariva.

2 thoughts on “Kako to izgleda kada kejnzijanizam djeluje

    • zato jer je to simptom, a ne uzrok
      tj. ne vidim ni sam zašto bi se to trebalo prihvaćat
      taj pad koji se dogodio s početkom velike depresije nije ništa neobično u odnosu na ono što se događalo u prethodnim depresijama

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s