Zašto se intelektualci protive kapitalizmu?

ili, koga je učitelj volio

 

Jučer ja pratim raspravu u Hrvatskom Saboru. Zašto? Slučajno sam tamo zalutao i zadržala je moju pozornost. Odnosno, Zoran Milanović je to napravio. A u Saboru se odigrao razgovor prikazan niže.

Disclaimer: Ovo pišem po sjećanju, to je ono što sam čuo, i ni u kojemu slučaju ne pretendira biti transkript izrečenog u Saboru. Uzeta si je određena “umjetnička” sloboda.

 

Z. Milanović: Usta moja hvalite me. Vi ostali ste glupi i primitivni.

Jandroković: Bla bla bla.

Z. Milanović: Ti Jandrokoviću si došao u MVP preko Zna Se Koga.

Jandroković: Ali i tebe je Milanoviću u MVP doveo Zna Se Tko.

Z. Milanović: Nije istina. Ja sam kod Zna Se Koga bio samo na komesarskom (???) razgovoru. Ja sam u MVP došao preko svojih profesora. Tri moja profesora s katedre te i te su me preporučila. (Nabraja imena.) Moj diplomski je bio super i bavio se… Usta moja hvalite me.

 

Ja: Uuu, vidi štrebera. Sigurno je dolazio na sva predavanja i održavao prezentacije radi veće ocjene.

 

Istodobno sam pomalo čitao članak koji je linkao ZTR Why Do Intellectuals Oppose Capitalism? (Zašto se intelektualci protive kapitalizmu?) koji je napisao Robert Nozick. Stoga ovaj post. A Nozick u osnovi kaže sljedeće:

 

Glavni razlog tome protivljenju je školski sustav koji oblikuje intelektualce (konkretno wordsmiths, ili zdravoseljački škrabala – novinare, pisce, znanstvenike u društvenim znanostima itd.)

Intelektualci se uvjetuju u školama na ponašanje na određen način samim time što uspijevaju u školama. Kako kaže Nozick, intelektualno sposobni dobivaju hvalu, učiteljeve osmjehe i najviše ocjene. Drugim riječima, oni su u školi na vrhu službenog hranidbenog lanca, oni su uspješni, a svoj uspjeh postižu svojim intelektualnim sposobnostima. Tu je i nešto učenja socijalizma, ali to je sporedno.

A jednoga dana kada intelektualci dođu u stvarni svijet, tamo nikome nije stalo do toga i uspjeh ovisi o drugim stvarima – konkretno u kapitalizmu, sposobnosti pružanja drugima ono što oni trebaju. Tu dolazi do sraza između stvarnosti i onoga što intelektualac osjeća da je dobro – odnosno mjesta gdje se on osjeća dobro – škole. Tako da intelektualci zamjeraju kapitalizmu:

  • što njih i njihov rad ne vrednuje “adekvatno” i\ili “adekvatnim” kriterijima – čak i kada uspiju kapitalizam i dalje ima očito pogrešan sustav vrijednosti,
  • no problem je i dublji od toga – čak i kada uspiju intelektualci se i dalje ne osjećaju dobro kao što su se osjećali u svojim danima slave – u školi, i oni bi bili najsretniji da je cijeli svijet jedna velika škola.

 

Ovo je dakako kratak sažetak, no ono što mene zanima je da li je teorija točna. Tako da, pretpostavljajući da ovdje dolazi skupina ljudi dijametralno suprotnih stavova prosječnom intelektualcu, molim čitateljstvo da ispuni anketu pa da vidimo da li je i ono bilo drago učiteljima.

22 thoughts on “Zašto se intelektualci protive kapitalizmu?

  1. Sviđa mi se Nozickovo objašnjenje, ako i nije cijelo objašnjenje, sigurno objašnjava jedan dio antikapitalističkog animusa.

    Uostalom vidljivo je i kod nas iz stalnih vapaja da se na ova ili ona mjesta konačno “pusti struka” ili “stave stručni a ne podobni” i stalnog kukanja kako mladi ovi ili oni su završili fakultet a država im “ne da posao”. I što da onda misli netko tko je studirao filozofiju 6-7 godina i ne može naći posao kad vidi svog osnovnoškolskog frenda koji je otvorio dućan sa sportskom opremom, ili kiosk sa ćevapima, itd, i sad živi duplo bolje od njega i svi ga respektiraju jer “ima”? Normalno da mrzi kapitalizam.

    Dodatni faktor u cijeloj priči je to što novinari stvarno žive u brutalnom svijetu u kojem je nekoliko novinara dobro plaćeno, a većina drugih radi maltene na crno, iako su završili novinarstvo, 4-5 godina. I normalno da onda mrze kapitalizam koji ih ne šljivi…

  2. Hm…zanimljivo. Nego na koju skolu mislis?
    Ja san u osnovnoj bija fino dijete, u srednjoj nezainteresiran. Na moje poglede je vise utjecala cinjenica da u osnovi jesan bija zagovaratelj intervencije, dok se nisan na faksu pocea klat sa jednin profesoron (koji je pusta Michela Moorea i slicne retaje na predavanjim). Doduse, u osnovi san se slaga oko dijagnoze problema, ali njihova rjesenja mi nekako nisu sjedala. U istrazivanju san otkrija Friedmana, kasnije i Austrijance. Ostalo je povijest, a semestar je zavrsija tako da je profesor zakljucija da cu bit direktor Hypo banke i zavrsit u celiji sa Sanaderom. Kolika god komunjara covik bija, uvik cu mu bit zahvalan sta je bija spreman natirat nas studente da malo promislimo vlastitom glavom, za razliku od drugih koji bi prosli slajdove i rekli doviđenja.Valjda je to taj “svadjalacki” nagon koji imas njega natra da krici po dvorani, a cesto su i nasi blogovi rezultat toga😀

    Pozz

    • Pa nekako mi se u mislima vrtila srednja škola, jer se osnovne ne ni sjećam previše, a ne znam, što se faxa tiče, meni je to jako brzo postalo samo polaganje ispita i prestao sam uopće doživljavat profesore.

      I sam sam 90% vremena bio nezainteresiran (u srednjoj, a i zapravo na faxu), ali imao sam faza kada sam si bio dobar s nekim profesorima, i faza kada sam se klao s drugima i bio baš otvoreno bezobrazan (ugl učiteljice hrvatskoga)

  3. Zanimljiv je Nozickov osvrt na povijest nastanka kulta intelektualaca u antici – jedini zapisi o vrijednosti potječu od intelektualaca samih (dakako o vlastitoj vrijednosti, iako su i onda bez sumnje postojale skupine koje su bile uspješnije akko na osobnom tako i na opće-društvenom planu).

    Jedini kontekst u kojem su ljudi spoznavali sebe bila je obitelj, a kasnije, no puno prije no danas, zahvaljujući državnom školovanju, vanjski, “realni svijet”. U to se kao klin ubacuje, ne spontano nastali odnosi, već artificijelna, nametnuta institucija sa jasnom ciljanom namjenom. Kontakt sa stvarnošću, prijelaz iz obitelji u stvarni svijet je znatno odgođen.

    Umjesto toga od najranije dobi ljudi se formiraju u vrsti virtualne, institucionalne stvarnosti. Ona je neutralna, no samo deklaratorno; zadnji događaji to potvrđuju. Virtualna stvarnost rađa virtualni uspjeh: ‘dobre ocjene’. To podsjeća na low-tech inačicu Second Lifea ili SIMS-a kao simulacija stvarnosti sa virtualnim novcem i uspjehom).

    Ali, indoktrinacija kad-tad mora završiti (no, sve kasnije i kasnije, a što dovodi i do infantilizacije dobrano odraslih ljudi). Uz to novi državni koncepti širom Zapada poput ’10 godišnje osnovne’, ‘obavezne srednje škole’, ‘Bolonje’ i sl. povećavaju udio populacije zahvaćen takvim kondicioniranjem.

    Vrijeme života ‘u realnosti’, ono nakon odrastanja u obitelji i škole je stalna interakcija, preciznije razmjena tj. ‘tržište’ koja rezultira stvaranjem sredstava za živo,t a tu školska ‘moneta’- ‘petica’ većini ‘intelektualaca’ ne kupuje kruh- realnost djeluje na takvu valutu djeluje inflatorno.
    Zato težnja da se društvo uredi kao školstvo, a ono je danas ministarstvo sa najviše zaposlenih državnih službenika – više nego vojska ili policija, ta klasična predstavnika državnog nasilja.

    A budući da u kompetitivnom sustavu stvarnog života/tržišta na Olimpu ‘viših sfera’ nema mjesta za sve te silne mislioce(mala bara puna krokodila) – ostali tonu upravo na one (do)životne pozicije koje su u školi učili prezirati. I tad nastaje revolt i frustracija kapitalizmom. Koju potom isti svojom verbalnom umješnošću prenose na sljedeće generacije…i tako se rađa socijalizam čije je pogonsko gorivo uvijek – JAL takvih.

    Jal osobito dolazi do izražaja kad vide/čuju/sretnu likove za koje smatraju (pogotovo ako ih znaju iz školskih dana) da su uspjeli iako su ‘inferiorni’ prema intelektualcima. (O ovome je 40 godina ranije pisao i Mises u ‘Antikapitalističkom mentalitetu’).

    Taj jal je prisutan i u drugim sustavima npr socijalizmu, no u manjoj mjeri jer:
    – potonji osigurava nominalnu, a dijelom i realnu jednakost (ali isključivo u neimaštini, nikad izobilju)
    – u njemu postoji laskava ‘fasada utjehe’ u vidu intelektualaca kao „avangarde radničke klase“ (komunizam i jeste proizvod njihov, a ne radništva; oni su tumači Vjere ‘zavedenim’ masama, kao kasta brahmana u Indiji). Nozick kaže da mu je jasno da jedan dio njih teži materijalnom statusu, no da drugi žudi i/ili za „najvišim mogućim priznanjem čitavog društva“
    – ostvarenjem društva kao (marksističke) škole (neuspješne dakako jer društvo nikad ne funkcionira kao školica, stvara se sredina u kojoj se najbolje osjećaju, na štetu drugih.

    Zanimljive su i lekcije eseja za budućnost: (Državna) izgradnja meritokratskog školstva rezultira(će) sve većim umnožavanjem socijalističkih intelektualaca-armije za život nesposobnih, ovisnih, jalnih škrabala. Njihove apetite može zadovoljiti samo država daljnjom agresivnom konfiskacijom i redistribucijom bogatstva. Zakontinuirani pothvat takvih razmjera potrebnaje još veća i kompleksnija birokracija, dakle sve veća i veća država. Nedavno sam pročitao da jedino što FFZG i FPZ stvaraju je inventar zavoda za zapošljavanje.

  4. Feser je napisao pregled teorija;
    (http://www.freerepublic.com/focus/f-news/1077342/posts)

    1. The “survival of the left-est” theory:
    2. The “society as classroom” theory: (Robert Nozick)
    3. The resentment theory: (Ludwig von Mises)
    4. The “philosopher kings” theory: (F.A. Hayek)
    5. The “head in the clouds” theory:
    6. The “class interest” theory: (Murray Rothbard)

    Imena u zagradama ne označavaju njihove teorije (osim 2 i 6) nego se temelje na nekim stvarima o kojima su pisali. Feser pokušava odgovorit zašto je Ljevica tako raširena u akademiji, ali pritom ne misli samo na antikapitalizam (nego i antitradicionalizam, antireligionizam, libertinski seksualni moral i slično)…

    • svaka teorija ima smisla, i pojedinačno i kombinirano
      no opet, on i sam kaže da to nije “kompletna slika”
      IMO, nije nemoguće da je sve skupa nekakav Zeitgeist

  5. anketu je do sada ispunilo 20 ljudi, i na temelju toga možemo zaključit… ništa, premali je uzorak😀
    bilo kako bilo, 75% “kapitalista” u školi je bilo nezainteresirano, problematično ili aktivno samo na SRO-u

  6. Zanimljivo, ali mislim da FFZG proizvodi, npr. učitelje u školama, bez kojih nitko ne bi naučio čitati, pisati, računati a kamoli govoriti strane jezike. Ako je poanta ovog bloga da je znanje i obrazovanje nepotrebno, a što manje znanja cilj kojem svi trebamo težiti, stvarno ne znam što da mislim o autoru.

    • svako znanje nije jednako vrednovano na tržištu. To bi trebalo biti jasno svima koji upisuju skolu/fakultet. svaki pojedinac tom odlukom determinira prosjecni povrat na tu investiciju, tj preuzima odgovornost za svoju buducnost. Koliko je znanje potrebno drustvu, ono ce to najbolje pokazati kad bude trebalo izvaditi novac za vrijednost koja se nudi. za razliku od svih drugih resursa, ljudi mogu upravljati vlastitom “vrijednoscu” u smislu znanja i vjestina koje stjecu. Cinjenica da mases diplomom okolo nije osiguranje tvoje buducnosti. Nisu ni svi koji zavrse studij na istoj instituciji jednako opskrbljeni znanjem i vjestinama. To posebno vidimo na primjeru ucitelja koje navodite, a svakakve smo sreli kroz nase visegodisnje skolovanje. Sa mnom ce zavrsiti osoba koja na 4. godini ekonomije nije profesoru znala reci sto bi fiskalna politika mogla raditi u trenutnoj situaciji u Hrvatskoj, a u ekonomiji u principu nema krivih odgovora ako znas obrazloziti. Ako ljudi ne bi naucili citati i pisati bez ucitelja s FFZG-a, kako je uopce prezivjelo do trenutka osnivanja tog fakulteta? Ja sam njemacki naucio gledajuci tv kao dijete, da bi u srednjoj skoli ispravljao profesorici izgovor. FFZG je sigurno respektabilna institucija, kao sto je i moj EFST, no cinjenica monopoliziranog obrazovnog sustava sama po sebi indicira da postoji oportunitetni trosak zbog nedostatka konkurencije i incentiva za izvrsnoscu.

      Pozz!

      • Niti ne tvrdim da su sva znanja jednako isplativa, niti da bi trebala biti, ali ne volim taj argument “ja sam jednom imao lošeg profesora i zato sigurno njegov faks ne valja”. Da, potrebne su posebne institucije koje će obrazovati nastavnike. Znam puno ljudi koji su naučili strane jezike preko sapunica, ali ne mislim da bi trebali prevoditi knjige jer naprosto nisu kompetentni. Filozofski ima oko 25 studijskih grupa koje su međusobno dosta različite. Žalim mlade koji naivno upišu npr. etnologiju i povijest umjetnosti i ne razumijem zašto ministarstvno ne smanji kvote.
        P. S. Što je intelektualcima koji podržavaju kapitalizam? Intelektualcima desničrima? Ljudi misle. Filozofski, c’est Štulhofer & Puhovski i sl.

    • poanta ovdje nije u lošim profesorima, nego da je moguće da (postojeći) školski sustav uči ponašanju na određeni način što se onda prenosi u druge sfere života

      PS poanta ovoga bloga je širenje ideje da bi nam svima bilo super da nema regulacija i subvencija, a država troši 10 umjesto 40+% BDP-a

  7. Čekaj. Mislim da moraš ispraviti nešto. Školski sustav oblikuje ‘wordsmiths’ kao npr pisce, novinare, povjesničare. Te humanističke discipline prepune su ljevičara i protvnika kapitalizmu, Bez sumnje
    No ti si naveo i društvene znanosti, pod koje spadaju i ekonomisti. Iako ima ljevičara i među ekonomistima (svi su politička bića) malo ih mrzi kapitalizam.
    Čisto da malo obranim struku i da nas se ne mješa sa ‘intelektualcima’ iz humanističkih studija ili poistovjećuje sa anti-kapitalizam sociolozima.

    Capitalism rocks!

    • paaa… Nozick kaže
      By intellectuals, I do not mean all people of intelligence or of a certain level of education, but those who, in their vocation, deal with ideas as expressed in words, shaping the word flow others receive. These wordsmiths include poets, novelists, literary critics, newspaper and magazine journalists, and many professors. It does not include those who primarily produce and transmit quantitatively or mathematically formulated information (the numbersmiths) or those working in visual media, painters, sculptors, cameramen.

      moja interpretacija je da se svi u društvenim znanostima se bave izražavanjem određenih ideja riječima, počevši od sociologa i filozofa kao naočitijih nadalje
      da li su ekonomisti isto to?
      ja bi rekao da čak i kada koriste matematiku uglavnom jesu, i uračunavah ih😀
      počevši od Samuelsona kao najočitijeg primjera pa dalje

      • Upravo taj citat ukazuje da ekonomisti nisu wordsmiths u maniri humanista. Matematizacijom se oslanjaju na jezik koji ne dopusta vrludanje i pristranost u idejama. Sve je precizno izrazeno i konstruirano, bez mutnih ideja i beskorisnih fraza I rijeci.

        To je u teoretskom djelu, a u empirijskom oslanjanje na podatke i statistiku rijeci imaju jos I manje znacaja. Brojke govore, ili bi, trebale govoriti za sebe. Nize u tekstu na to ukazuje i Nozick i izdvaja drustvene znanstvenike.
        Pogledaj radove i diskusije Edmunda Phelpsa o kapitalizmu za dobar u uvod o ekonomistima i kapitalizmu.

      • Baš mi je pala na pamet jedna slaba točka Nozickovog eseja. Negdje u njemu on dopušta/priznaje da su neki od tih rječoklepaca čak i dobro plaćeni i ugledni. E sad, to je činjenica koja je u suprotnosti sa predviđanjem Nozickove teorije. Ljudi koji se probiju u, recimo, vrh novinarstva, ekonomije, politike, itd, trebali bi biti manje antikapitalistički od onih koji su frustrirani neuspjehom. No ne vidim da su Krugmani, Chomskyi i slični ublaženi bogatstvom.

        Tu je i činjenica da su najžešći ljevičari u akademiji. People’s republic of Berkely, Harvard, itd… a iako se ti profesori natječu za svoja mjesta, natječu se kao i u školi, inteligencijom a ne nuđenjem usluga na tržištu (budimo realni, tržište obrazovanja nije normalno tržište). Dakle netko tko prođe put od običnog bistrog školarca, do bistrog srednjoškolca, do bistrog studenta, bistrog asistenta, docenta, stalnog profesora na katedri antropologije na Yaleu… ne bi trebao biti antikapitalistički raspoložen. Njegov društveni ugled i status je visok, plaća također, ali vjerojatnost da će biti ljevičar je 99%.

  8. Ne znam zašto se samo izdvajaju društvene znanosti.

    Baš sam nedavno upoznao određen broj vrhunskih profesora i doktora znanosti u IT sektoru iz Njemačke gdje neki rade na fakultetima, a neki vode i istraživačke timove u Fujitsu Siemensu, NEC-u itd.. I ovi na fakultetima većinu novca svog zarade kao konzultanti privatnim firmama i slično… ali svi su ljevičari. Nisu oni hardcore komunisti ili nešto slično, ali porezi se trebaju plaćati, državno zdravstvo, mirovine i obrazovanje je dobro, državne ceste, vode, proizvodnja i distribucija struje itd itd…

    • a ne znam, Nozick je izričit da je drugačije
      ja bi se iskreno prije složio s tobom, baš sam prošli tjedan napisao jedan poduži post o ozonskim rupama i kredibilnosti znanstvenika (nema se toga puno, stavovi određuju što će se istraživati, metodologiju, a uglavnom i zaključke), samo ne znam da li da to uopće objavljujem jer će mi blog počet izgledat kao hrpa nekakvih teorija zavjera

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s