Zašto nisam sljedbenik čikaške škole

Ili, što stvarno mislim o Miltonu Friedmanu

 

Ako se je itko pitao, naslov je referenca na (slavni?) esej koji je napisao Bryan Caplan Why I Am Not an Austrian Economist i koji IMO, sadrži mnogo pogrešaka.

 

No što se tiče Miltona. Drag mi je Milton i mogao bih puno toga pozitivnoga reći o njemu. Free to Choose mi je zakon, i svakome tko nije preporučio bih da pogledaju bar prvu epizodu serijala iz 70-ih godina da dobiju osjećaj kakav je to stvarno Milton bio čovjek.

No pitanje se postavlja, da li je Milton bio znanstvenik? Da bi razjasnio problem, citirat ću što sam pisao u prvome postu na ovome blogu:

Svaki (ekonomski) model može se vrednovati na 2 načina.

Prvi, lošiji, način vrednovanja (ekonomskoga) modela je vrednovanje na temelju njegove sposobnosti predviđanja – tzv. instrumentalizam. Pretpostavke modela su od sporedne važnosti, mogu i ne moraju biti istinite, bitno je jedino to da li model može poslužiti za uspješno predviđanje (budućih događaja) ili ne. Glavni zastupnik: Milton Friedman.

Drugi, bolji, način vrednovanja modela je ocjenom njegovih pretpostavki. Bolji, budući da to što model uspješno daje predviđanja u određenom trenutku, prilikom određene primjene, ne mora značiti da će to raditi i u budućnosti. Neki model može davati uspješna predviđanja slučajno, zbog postojanja privremene korelacije varijabli koja u bilo kojemu trenutku može nestati ako one nisu kauzalno povezane itd. itd.

Opet, ocjenu donosimo ne na temelju toga da li je model nešto predvidio, nego na temelju toga da li su njegove pretpostavke ispravne. Isto tako, da bi oborili taj model dovoljno je oboriti (neke) njegove pretpostavke.

 

Znači, Milton Friedman je bio instrumentalist. Milton Friedman je, tako reći, stvorio instrumentalizam. Problem je u tome, iako ja i uz pomoć instrumentalizma vrednujem jedan Rothbardov “model”, instrumentalizam strogo gledajući nije znanost, nije znanstveni pogled na stvari, a takvo vrednovanje znanstvenih modela je strogo gledajući pogrešno.

 

Ja kada gledam na Miltona Friedmana i na njegove radove onda ih ni ne gledam kao znanstvene radove koji su doprinosili ekonomskoj znanosti.

Milton Friedman je IMO, prije svega bio političar. Milton Friedman je IMO, bio libertarijanac koji je radio “unutar sustava” napadajući sustav (tada i danas prevladavajuće paradigme u ekonomiji i politici). Milton Fiedman je IMO, koristio pokriće ekonomske znanosti za ostvarenje svojih političkih ciljeva.

Dok ja pri tome ne želim reći da je to nešto baš užasno loše, ili da se Milton Friedman na bilo koji način razlikovao od svojih kolega, i tada i danas. I danas su većina ekonomista zapravo političari, ili bar profesionalni kreatori “znanstvene podloge” (primijetite navodnike molim vas) političarima. Samo s druge strane političkoga spektra.

 

No ono što želim reći je da je pri tome gledanje na ono što je Milton Friedman gurao pod znanstvene radove, a i veliki dio njegovih sljedbenika isto tako, pogrešno gledati kao znanstvene radove. Tražiti neku znanstvenu istinu u tome je nažalost… uglavnom gubljenje vremena.

 

Na primjer, 1970-ih godina (?) Milton je izišao sa slavnim prijedlogom od 3%-tnom godišnjem povećanju količine novca u opticaju i iznio neke argumente zašto bi to bilo dobro. U godinama koje će uslijediti to će ući u udžbenike makroekonomije, mnogo će se “znanstvenih” radova napisati i papira potrošiti na analize, prednosti, nedostatke, koristi, troškove, neovisnosti centralnih banaka, optimalne stope porasta novčanih masa itd., itd.

No jedina bitna stvar koju tu treba znati je da je Milton taj prijedlog iznio, ne zato jer je nekom ozbiljnom znanošću, ili ikakvom znanošću, došao do toga da je to dobro, već ona, koju je i sam (javno) iznio, da je FED tada povećavao novčanu masu po većim stopama, a on je u tome vidio način da te stope smanji.

I to je to, to je sve što taj prijedlog znači, nije više od (ne)zanimljive crtice iz ekonomske povijesti.

20 thoughts on “Zašto nisam sljedbenik čikaške škole

  1. Ne slažem se ni s tvojim viđenjem Friedmana ni s tvojim (i Austrijskim) viđenjem empirijskog pristupa.🙂

    Mane tog pristupa su očite, odmah vidljive, i njegovi zagovornici ih uopće ne spore. A kad si se već ubacio u filozofiju znanosti, onda — koju definiciju znanosti koristiš? Ima ih dosta, ali standardna Popperova traži opovrgljivost, a to je kriterij koji empirijska istraživanja ispunjavaju

    Međutim, iako Austrijanci podrugljivo identificiraju Friedmana sa svom silom trash-znanosti koja se danas proizvodi, jer je on taj “empirijski” pristup branio, on se zapravo nije pretjerano bavio njime. Njegovi su dosezi teorijske prirode, čovjek bi gotovo rekao “a priori”. Jedini čisto empirijski rad (da se razumijemo, nisam ja poznavatelj cijelog njegovog opusa) koji mi pada na pamet je “Monetary history of the united states”. I to je to.

    • nemam ja ništa protiv empirijskog pristupa, ni protiv poppera (osim same kritike nemogućnosti stvarne opovrgljivosti i lakatoševog rješenja u obliku povijesne opovrgljivosti)

      hoću reći, moja definicija znanosti je čisti mainstream, “potraga za istinom”, odnosno stvaranje sve boljih objašnjenja koje se približavaju toj istini iako je nikada neće sasvim dostići, uz upotrebu određenih pravila kako to radititi

      ali ključno je tu kod alata i pravila ovo traženje kauzalnih veza, instrumentalizam ignorira kauzalne veze i zato jednostavno nevalja

      • Gle, skoro svaka stvar koju opaziš u stvarnom svijetu je korelacija. Ako me vidiš da bacam loptu na koš, možeš zaključiti da ona leti jer ju ja bacam, ali možda moje bacanje i njen let samo koreliraju, unutra je zapravo raketni motor koji ju pogoni a ja vršim kretnje bez prenosa sile.

        Uopće ne vidim kako uz nesavršene ljudske senzore možeš percipirati pravu kauzalnost čak i kad sam nešto radiš. Uvijek je to pretpostavka na temelju opažanja.

      • iskreno, ne znam
        u teoriji mislim da prema dosta tih filozofa i ne možeš

        no u praksi, imamo logiku, razum i te šeme
        možda nam to nije dovoljno da dođemo do ISTINE (ili ti bacaš loptu ili ona ima raketni motor), ali možemo razumno doć do istine (ti bacaš loptu)

        tvoj zaključak da ti bacaš loptu je razotkrivanje kauzalnog odnosa, jer bi instrumentalistički pandan tome zaključku bio nešto tipa svake srijede na igralištu lopta leti prema košu, priroda je stvari takva da srijedom navečer lopta leti prema košu, i sada možemo radit modele leta lopte prema košu kako bi, što ja znam, upravljali letom te lopte

        ako jedne srijede lopta ne bude letila, baš ništa ne znamo

        ali ako smo se trudili pronaći kauzalne veze, znamo da se uvijek može dogoditi da lopta neće prema košu, jer ti uvijek možeš umjesto razgibavanja na cugu

      • Mislim da malo karikiraš empirijske zaključke, iako ima tu i istine odnosno i empirija ima luđačku košulju utoliko da ne smije davati prejake zaključke, pa to ispada tako, ali uglavnom je očita namjera autora da dokaže puno jaču tvrdnju nego onu koja stoji u zaključku rada. On se zapravo bacio na istraživanje kauzalnosti leta lopte, ali će napisati da lopta leti srijedom a ne da ju ja bacam.

        No, moja šira poanta je da se i ja pozivam na zdravi razum. Austrijanci čim čuju “empirija” začepe nos i okrenu se na drugu stranu. Meni je empirija sastavni dio potrage za istinom, pri čemu treba biti svjestan ograničenja.

        A Austrijanci su mi malo i neiskreni u svom purizmu, radovi su im prošarani ekonomskom historijom koja navodno samo dokazuje njihove tvrdnje, ali teško se oteti dojmu da te tvrdnji nisu samo rezultat dedukcije nego da je tu bilo i indikcije iz ekonomske historije koliko hoćeš, pa onda naknadno deduktivne racionalizacije.

  2. Mene zanima što su Austrijanci dodali u korpus ekonomskog znanja nakon Misesa, koristeći njegovu deduktivnu metodu? Malo, skoro pa ništa! Ta je metoda jednostavno luđačka košulja koja osim nekih relativno jednostavnih opažanja ne dopušta da donosiš zaključke o svijetu.

    Čikaška škola i drugi empirijski pristupi omogućavaju ljudskom umu da se ipak nečim bavi. Oni nikad ni ne govore o svojim zaključcima u apsolutističkim tonovima ko Mises i ekipa. Ovo je nužno točno i gotovo. Naprotiv, znaju se ograničenja empirije.

    • jep, par sitnica

      no
      nisam iskreno siguran da je to toliko posljedica loše metodologije koliko toga da jednostavno nema/nije bilo jakih kadrova

      dugo je to vrijeme bilo samo par čudaka koji IMO nisu imali potrebno za neke veće dosege

      i dalje mislim da bi u godinama koje dolaze murphy mogao nešto jače napravit

      • Ma nemoj, Murphy, šta si ti, prezauzet?🙂
        Ljepota austrijske metode je to što ju može koristiti svatko, pod uvjetom da zna logički mislit.

      • znaš, skinuo sam si baš par predavanja od Murphya pa ih pomalo gledam
        i osim što je lik uz schiffa najbolji govornik koji je na youtube kanalu mises media ikada izvješen i zna se izražavati, da se primijetiti koliko se čovjek trudi da neke koncepte “dumb down” da bi ga ja mogao pratit, i opet ga jedva pratim
        i skužim na kraju kuda je išao kada te odvede do zaključka, ali ono, to je sve još “dumb down” priča, i osjeća se na kraju čovjek pomalo glupo🙂

    • A što je to dodao mainstream ekonomskoj teoriji što se nije znalo još od klasičnih ekonomista, a da nije samo proširenje njihovih uvida?

      “Misesova metodologija” i nije toliko Misesova, on je radio ono što su svi prije njega i do njega radili. On je to samo artikulirao i pospajao, Kantova epistemologija, metodološki individualizam,…
      Nije poanta ne raditi empiriju nego s ispravnim analitičkim okvirom objašnjavati svijet ili kako to Boettke kaže “Purpose of theory is to do history”.

      Kako bi se to npr. empirijski dokazalo da je krivulja potražnje padajuća? Sigurno se može naći primjera gdje je netko povećao cijenu i nakon toga se povećala prodaja. I što onda, jesi li je time opovrgao ili ćeš se pozvat na to da se krivulja pomaknula.

      • uu, dobro pitanje, mogu ja probat😀

        IMO, najveći doseg ekonomske znanosti, najveći proboj, napravila je (ironije li) čikaška škola s ekonomskim imperijalizmom
        kada su krenuli upotrebljavat ekonomsku analizu na onaj dio ponašanja u društvu koji se ne odnosi na trgovinu, i kada su počeli izbacivat tipa zaključke da se ženama isplati poligamija, da beslatni (i lijekovi i testiranja za sidu) subvenicije širenju side i tako dalje)
        ne ulazeći konkretno u svaki od tih zaključaka, samo to primjenjivanje ekonomske analize na takve pojave bilo je nešto novo, zanimljivo i korisno

      • Zapravo ja sam skroz strog🙂 što se tiče sadržaja korpusa ekonomskog znanja i što se mene tiče unutra je jako malo stvari, jer smatram da mora bit i netrivijalno i nepobitno točno, kao što je recimo Ricardova komparativna prednost. A većina ekonomskog znanja je po meni ili upitne točnosti ili trivijalna, pri čemu se deduktivci griješe po ovom drugom, a empirijci prvom. Da sad ne nabrajam što sve osim komp. prednosti smatram ekonomskom znanošću (bile su još dvije-tri stvari sigurno🙂 ali poslije posla sam bio na pivu…) samo ću reć da je dedukcija iz apriori postulata sposobnost ljudskog uma baš kao i indukcija i raznorazne metode “fuzzy logike”. Svijet je kompleksan i ne vidim koja korist od ograničavanja na dedukciju, koja, kao što si dao primjer, i sama za predviđanja ovisi o ceteris paribusu. Uostalom, razlika je u metodi, austrijski zaključci se koliko je meni poznato dosta poklapaju sa mainstreamom, samo mainstream ide i puno dalje. Npr mainstream ekonomija ne tvrdi da krivulja potražnje raste kako raste cijena. Pa i većina stvari glede bankarstva i financija… ne tvrde mainstreamovci da nije točno da banke stvaraju novac, da monetarna ekspanzija puše balone, itd. Ali Austrijanci staju a mainstream nastavlja: koji su transmisijski mehanizmi, što se događa u liquidity trapovima, jel bio neki eksterni savings glut ili nije i tako to. Ja smatram induktivni pristup validnim istraživačkim programom, uostalom, sad se ne mogu od piva sjetit tko je prvi skužio da boom&bust ima veze s papirnatim novcem, ali taj je to prvo morao opaziti da bi to netko kasnije probao objasniti. Nije sav mainstream modeliranje kako bi se opravdala državna politika (iako 92% je), ima tu i opažanja, mjerenja, dokumentiranja i hipoteza koje se mogu pokazati uvjerljivim, pa čak možda jednog dana objasniti i dedukcijom. Ali zašto se ukopat na mjestu kao većina Misesovaca i tumačit stare spise? Ne vidim od toga korist.

  3. Stisnuo sam Murphyu ruku u Beču prije godinu dana, razmjenio par riječi, čestitao mu na videoklipovima di izaziva Krugmana. Klasa je što se tiče humora🙂 a kao teoretičar, valjda, nisam ga baš čitao.

    Ali kad sam bio na Austrian Scholars Conference prije dvije godine, vidio sam da je kvaliteta prezentiranih radova uglavnom niska. Ima dosta radova “biblijskog tipa”, osamstoto čitanje Misesa i onda tumačenje što je zapravo mislio na stranici 462, i slično. Mislim, bio sam i na par mainstream konferencija, nisu ni one bolje. Više čovjek nauči na blogovima nego na tim konferencijama.

    • ja nisam (bio po konferencijama), ali vidi se i na mises media da im fali jakih ljudi, murphy je zakon, kada schiff dođe uvijek je dobro, guido h nešto je konzistentan, a ostali, kako kada, više ne nego da

      • Meni Huelsmann i Thomas Woods ne pašu zbog pokušaja da pomire katolicizam sa austro-libertarijanstvom. Ništa protiv bilo jedne bilo druge doktrine, ali IMHO nespojive su na koherentan način.

        Mimo toga su solidni. Huelsmannova biografija Misesa je OK.

    • iskreno, Man, Economy State nisam ni pročitao tako da ne mogu dat neku ocjenu
      i Mises i Rothbard upotrebljavaju nekakv engleski gdje svako malo iskaču riječi koje se valjda ne koriste aktivno od 19. stoljeća i to jako brzo postane naporno za čitat
      Rothbardova austrijska perspektiva na povijest ekonomske misli mi je super, ali tu sam imao volje probijat se kroz tekst, radi čitanja neke u osnovi sinteze jednostavno nemam

      uz ono drugo što jesam čitao od Rothbarda (America’s Great Depression i još par baš sitnica) , on je nepobjediv kada treba dokazat što nevalja u nečijoj tuđoj teoriji i tu je sve OK, ali kada sam nešto radi dopuštao je da mu njegovi pogledi na svijet (da ne kažem njegove želje) utječu na zaključke

  4. @Simun
    Jedna stvar je gledati što se događa u pojedinom slučaju, a druga je nalaženje ekonomske zakonitosti.
    Kad izučavaš neki konkretan slučaj onda se baviš *poviješću*, a ne dokazuješ ekonomske zakonitosti (da ne bude zabune, ogromna većina posla koje bi ekonomisti trebali raditi (a većina ekonomista isključivo) je upravo ekonomska povijest). Austrijanac će u pravilu to znati, mainstream ekonomist će izigravat wannabe fizičara. Kad ja na faksu napravim mjerenje na labosu pa nakon dva sata ti napraviš isto mjerenje i to se predstavlja kao znanstveno to ima smisla jer i ti i ja i svi prije i poslije nas mogu postavit praktično iste uvjete i dobit će iste rezultate. Kad radiš empiriju u ekonomiji uzimaš događaje iz povijesti koji se više nikada neće ponoviti, od stanja resursa, kapitala, radne snage, zakonskog okvira, tehnologije, načina prikupljanja ekonomskih podataka pa do *jedinstvenih ljudi s jedinstvenim preferencijama u jedinstvenom okruženju*. Da bi uopće znao što gledati, što mjeriti, kako interpretirati moraš *pretpostaviti* neki analitički okvir koji ćeš “baciti” na te podatke i onda se gradi objašnjenje *što se dogodilo u konkretnom povijesnom slučaju*, a ne da ekonomsku zakonitost podvragavaš testu.
    Vidim Murphy ima široku fan bazu…🙂 e pa vidjeli ste vjerujem onda nedavno raspravu oko minimalne plaće, Usual suspects ljevičarsko-kejnzijanska ološ će reći evo mjerenja; minimalac ne utječe na nezaposlenost, znanost bitches! Svaki austrijanac ili čak neoklasični freemarket ekonomist će *znati* da tu nešto nije u redu pa će ići tražiti gdje se u istraživanju pogriješilo. Drugim riječima on će s apriori znanjem ići detaljnije u konkretni povijesni slučaj da da bolje objašnjenje.
    Takvih naizgled paradoksalnih korelacija ćeš naći u povijesti koliko hoćeš i to je ono na što se razni smradovi (Ha-Joon Chang, Stiglitz,…) i pozivaju kad jedu govna i seru protiv slobodnog tržišta. Jedna od stvari koja bi između ostalog trebala biti u opisu posla svakog pristojnog ekonomista je da koristeći sve dostupne povijesne izvore debunka takve njihove pizdarije i razotkriva ih kao šarlatane kojima nije mjesto u ozbiljnom intelektualnom društvu.

  5. Pingback: Replika na repliku | Tko je John Galt?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s