Treba li Hrvatskoj industrijska politika?

Ne

 

Sada kada je na to pitanje pružen zadovoljavajući odgovor, par riječi više o tome. Hrvatska će naime, čini se, ipak dobiti industrijsku politiku. Sada, reći ćete, što to znači taj buzzword industrijska politika?

Paa… ja sam nisam točno siguran. Nekako vuče na to da bi odgovarajuća definicija bila nešto poput: kontraproduktivne subvencije + još štetnija regulacija. Ali ispada da nisu sasvim sigurni ni kreatori industrijske politike! No, pogledajmo što piše u Strateškom planu ministarstva gospodarstva za 2013.-2015.:

 

U skladu s navedenim dokumentima strateški cilj Republike Hrvatske je osigurati razvoj i zapošljavanje kroz konkurentno gospodarstvo i jačanje socijalne uključenosti. Strateški okvir za razvoj 2006. – 2013. identificira ciljeve razvoja u deset strateških područja aktivnosti. Spomenuta strateška područja su: a) ljudi i znanje; b) znanost, tehnologija i informacijsko komunikacijska tehnologija; c) socijalna kohezija i socijalna pravda; d) promet i energija; e) prostor, okoliš i regionalni razvitak; f) makroekonomska stabilnost i gospodarska otvorenost; g) financije i kapital; h) poduzetnička klima; i) privatizacija i restrukturiranje; j) nova uloga države kao servisa građana i poduzetnika s naglaskom na reforme u području javne uprave i pravosuđa, borbe protiv korupcije, reforme politike državnih potpora i općenito smanjivanja intervencija države i državnog sektora.

Kaj? OK, možda sam ja blesav, ali ovo samo zvuči kao hrpa klišeja koje često ponavljaju političari pobrojanih na jednome mjestu, a i nema neke posebne veze s samom industrijom…

 

Republika Hrvatska je odlučna provoditi industrijsku politiku koja će se temeljiti na primjeni horizontalnih mjera, a napuštanju selektivnih, koje podrazumijevaju državni intervencionizam i uplitanje države u gospodarske tokove, osim iznimno u slučajevima kada uklanjanje tržišnih neuspjeha (market failures) opravdava taj intervencionizam. Pritom, kako bi industrijska politika bila efikasna i djelotvorna u cjelini, vodit će se računa o posebnostima svakog industrijskog sektora, njegovim značajkama i potrebama, osobito u odnosu na izazove i prilike s kojima se suočava u globalnom okruženju. Mjere i instrumenti industrijske politike, odnosno njihova primjena i intenzitet stoga će biti u izravnoj ovisnosti od potreba pojedinih industrijskih sektora i kreirat će se na «tailor-made» načelima. Pritom je politika poticanja i podupiranja razvoja inovativnih proizvoda, procesa i postupaka, uz primjenu i korištenje prava intelektualnog i industrijskog vlasništva i poticanje stvaralaštva u industriji u cilju razvoja konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva nezaobilazan i nezamjenjiv dio industrijske politike Republike Hrvatske.

Kontradikcije. Laži.  Besmisleni klišeji.

 

Unapređenje proizvodnih procesa, razvoj novih proizvoda i pronalaženje novih tržišta trebalo bi doprinijeti tržišnoj konkurentnosti hrvatskih proizvoda koji su povezani s umrežavanjem proizvodnje i znanja, odnosno uvođenjem novih tehnologija i tehnoloških postupaka, s modernizacijom postojećih tehnologija i tehnoloških postupaka, razvojem novih proizvoda i proizvoda s višom dodanom vrijednosti te učinkovitim korištenjem i primjenom znanja u industriji.

Nedostatna ulaganja u istraživanje i razvoj (R & D) kako na razini poslovnih subjekata, tako i na nacionalnoj razini, najveći su razlog današnje nezadovoljavajuće razine konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.

Making shit up. Not so!

 

Tehničko-tehnološku razinu industrije treba ojačati po potrebi i uvozom primijenjenih tehnologija koje je domaća industrija spremna apsorbirati i koristiti, te daljnjim ulaganjem u razvoj ljudskih potencijala usavršavati.

Zagovaranje novih državnih intervencija. Making shit up.

 

Hm. A što o svemu misle neki zagovornici industrijske politike, koji nisu u Vladi:

Jedna je razina industrijskih politika (da, ima ih više) u srednjem roku zadržati što više industrije u zemlji. I otkriti samozatajne industrijske poduzetnike koje treba potaknuti na agresivniji razvoj. Industrija pridonosi hrvatskom BDP-u s 20-ak posto i ima velik multiplikacijski učinak. To je obrambeni dio strategije kakvu Hrvatska treba. U taj dio treba smjestiti i formu da se nabroji što više prioritetnih grana kako bi se onda u njih mogla ubacivati državna pomoć (jako oprezno, naravno) ili kako bi se mogla povlačiti sredstva iz fondova EU.
Posebno je važno dobro procijeniti kolika će i za kojom robom biti svjetska potražnja za industrijskim proizvodima u sljedećih nekoliko desetljeća. Većina buduće hrvatske industrije mora biti usmjerena na izvoz. Dio industrijske strategije tako postaje i vanjskotrgovinska strategija. Industrijskim se proizvodima koriste ljudi. Ondje gdje je sve više ljudi, više je i mogućnosti plasmana.

O Bože. Samozatajni poduzetnici. Multiplikacijski učinak. Svjetska potražnja za industrijskim proizvodima u idućim desetljećima? Što, započet ćemo povratak u kameno doba pa ćemo tražiti manje industrijskih proizvoda?

Da budem posve objektivan, treba reći i da postoji jedna tzv. “industrijska politika” koja provjereno djeluje. Zove se punim imenom laissez-nous faire, ili pustite nas da budemo (pustite nas na miru):

Prema legendi, izraz je nastao otprilike 1680. godine na sastanu moćnoga francuskoga minista Jean-Baptista Colbert-a i grupe francuskih biznismena vođenih od strane izvjesnoga Le Gendre-a. Kada je nadobudni merkantilistički ministar pitao kako francuska država može biti na usluzi trgovcima i pomoći njihovu djelatnost, Le Gendre je odgodorio s jednostavnim “Laissez-nous faire” (Pustite nas da budemo, Pustite nas da činimo).

Andgdota o tome sastanku je objavljena u članku iz 1751. godine u Journal Oeconomique od strane francuskog ministra i šampiona slobodne trgovine, René de Voyer-a, Markgrofa Argensona – što je prvi puta da se fraza pojavljuje u tisku. Markgrof Agrenson sam je upotrijebio frazu ranije (1736. godine) u svojem dnevniku, u slavnom izljevu (bijesa):

Laissez faire, telle devrait être la devise de toute puissance publique, depuis que le monde est civilisé … Détestable principe que celui de ne vouloir grandir que par l’abaissement de nos voisins! Il n’y a que la méchanceté et la malignité du coeur de satisfaites dans ce principe, et l’intérêt y est opposé. Laissez faire, morbleu! Laissez faire!!

Pusti da bude, to bi trebao biti moto svih javnih sila u svijetu koji je civiliziran… Da ne možemo prosperirati osim kroz osiromašenje susjeda je stav vrijedan prijezira. Samo podlost i zloba u srcu su zadovoljeni takvim principom, (nacionalnom) interesu je protivno. Pusti da bude, zaboga! Pusti da bude!

12 thoughts on “Treba li Hrvatskoj industrijska politika?

  1. Od svih strategija gospodarskog razvoja najbolja je ona koja je najjednostavnija i svima razumljiva, a to bi umjesto francuskog “Laissez-nous faire” danas u Hrvatskoj bilo:

    Smanjite nam poreze!

    Smanjite nam poreze!

    • Potpisujem. A ovaj Šajatović iz Lidera je nevjerojatni intervencionista, nema kolumne u kojoj ne zaziva državnu intervenciju u ovom ili onom području. Pritom je stvarno neiscrpan, mislim da sam ga do sada vidio da zagovara sve od zatvaranja granica trgovini, izvozne supstitucije, nacionalizacije firmi, subvencija ovoga ili onoga — što god ti padne na pamet a da s pameću nema veze, taj je u nekom trenutku zagovarao.

      • Šajatović
        …tjednu kolumnu nikad nije propustio napisati. Štoviše, piše ih još od kasnog socijalizma, kad je naoštrio pero i počeo žestoko zagovarati kapitalizam. Danas se pita: ‘Što mi je to trebalo?’

        samo ne kužim jel danas javni zagovaratelj socijalizma ili se još smatra “zagovarateljem kapitalizma”…

      • Recimo to ovako: zamisli da u Zimbabweu poreze stave na 0, a u Hrvatskoj čak i podignu. Svejedno će Hrvatska biti zadugo razvijenija, a pitanje je hoće li Zimbabwe uopće rasti. Da, nije sve u porezima.

        Ali, što to koči razvoj u Hrvatskoj a da je uopće sferi utjecaja politike? Nadarenih ljudi, potencijalnih poduzetnika, kulturne, mentalitetske i druge predispozicije imamo takve kakve imamo i toliko koliko ih imamo. Vlada tu ne može od nas napraviti ni Zimbabwe ni SAD, uvijek ćemo biti određeni kvalitetom “temelja”. Ali među stvarima koje može raditi, reforme propisa nisu toliko bitne.

        Možda je zakon o radu najbolji primjer. Da, on je rigorozan, da, previše štiti radnike, itd. Ali, poslodavci pronađu način da mu doskoče. Zakon štiti trudnice? Nemoj zaposliti potencijalne trudnice (naravno, nemoj im reći da je zato, reci da si našao boljeg kandidata). Zakon brani otpuštanja? Zapošljavaj na određeno. Itd.

        To jest, da danas ukinu kompletan zakon o radu, iako bi to bilo dobra stvar, ja ne vjerujem da bi pokrenulo gospodarski rast. Naravno, to je spekulativno, dokaza nemam.

  2. ono što ja tu držim je to da drastično drastično smanjenje poreza dugoročno (u roku par desetljeća) značajno utjecalo na stope gospodarskog rasta i smanjilo siromaštvo u RH
    i dovelo do ukidanja velikog broja beskorisnih institucija, i time smanjilo regulacije i tako dalje
    to nije sporno

    ukidanje poreza bilo kada pod bilo kojom izlikom, kako bi rekao Milton, ja sam za

    ali ima ali
    mi iz prakse znamo da možemo imat zemlju (i imamo veliki broj takvih zemalja) u kojima postoji izuzetno visoko porezno opterećenje, a opet nema baš recimo masovne nezaposlenosti
    tj. visoko porezno opterećenje rezultira i sporijim rastom, i nižim standardom života općenito, i svim (moralnim) problemima koje redistribucija donosi sa sobom, ali ne i masovnom nezaposlenošću ili time da radi 30% stanovništva kao što radi u RH
    to konkretno smatram da je prije svega rezultat kombinacije regulacije (dijelom ovisne o fiskalnoj snazi države, dijelom ne – baš taj zakon o radu) i pravne (ne)sigurnosti u RH

    nije sporno to da poslodavci nađu načina da doskoče zakonu, ali kako nismo u izoliranom sustavu, jedan od načina da mu doskoče je i da jednostavno odu tamo gdje se ne moraju je.at s tim glupostima
    i zato nam trebaju i ukidanja (ne reforme) propisa i institucija čije postojanje nije ovisno o fiskalnoj snazi državi

  3. Da, vrlo je zanimljivo pitanje zašto npr Nizozemska, Austrija ili Švedska nemaju visoku stopu nezaposlenosti mladih (ili stopu uopće) a Španjolska ili Grčka imaju, čak i kad zanemarimo utjecaj trenutnog ciklusa. Jer ni sjeverne zemlje nisu porezni rajevi, niti mislim da je razlika u stupnju regulacija fundamentalna (možda jest, nisam detaljno upoznat). Sklon sam zato kulturno – psihološkim objašnjenjima, npr https://nedjeljnikomentar.wordpress.com/2012/10/13/inoslav-besker-papagajski-ponavlja-eu-propagandu-nigel-farage-i-vaclav-klaus-iznose-cinjenice/#comment-1441

      • Ako dokazi pokažu da smo kreteni, ja to mogu prihvatit🙂 ali mislim da dokazi ne upućuju na velike razlike u inteligenciji, ali upućuju na poprilične razlike u kulturi, očekivanjima, percepciji bogatstva, svog položaja u društvu, itd.

      • Nordijske zemlje također imaju izraženu birokratiziranost, ali kapital akumuliran prije socijalističkih 60 do 90tih nije do kraja sprčkan, mada je npr. Švedska početkom 90tih uletjela u krizu i od tada ide u smjeru privatizacije i redukcije socijale. Dodaj tome ove kulturološko – mentalitetne razlike (u odnosu na južnu evropu) koje Šimun navodi – i dobivaš miks razloga zašto sjevernjaci unatoč velikoj državi (zasad) još tako dobro žive.

  4. Pingback: Marksizam 2.0 |

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s