Biti ili ne biti

Priča o tome kako je Europska Unija preživjela  

 

Kada se čitaju ovakve vijesti polako postaje očito da je najgore prošlo. No kada kažem da je najgore prošlo, ne mislim na to da je to slučaj za banke, za financijska tržišta, za europske ekonomije. Ovaj tip vijesti je zapravo grozna vijest za sve navedene, uz par nečasnih iznimaka. Ono što želim reći je da je najgore prošlo za Europsku Uniju.

 

Prije samo nekoliko godina stvari su izgledale sasvim drugačije i mnogo ljepše. Svi su se u EU međusobno svađali i upirali prstima jedne u druge. Prosvjedi (raznoraznih idiota i socijalista, no ipak prosvjedi) prijetili su rušenjem pokrajinskih vlada i mogućim izlascima iz EU. Iz krivih razloga, no ipak izlascima. Zemlje članice su slale policiju na svoje granice i uspostavljale pogranične kontrole. Ukratko, EU se nalazila u najvećoj krizi od svojega nastanka i činilo se da možda, samo možda, ali ipak, postoji nada da će se dogoditi raspad.

 

Danas možemo vidjeti da se ništa od toga nije dogodilo. Problemi nisu riješeni, rješenja koja su ponuđena stvorila su nove probleme, stvari su gore no što su bile u dugo dugo vremena, no na raspad EU se niti ne pomišlja. Jedan mogući scenarij (raspad) posve je odbačen. Onaj drugi, logični scenarij, jačanje ovlasti EU, centralizacija, daljnji gubitak suvereniteta zemalja članica, pokreće se u punom zamahu.

 

Kao što se dogodilo tko zna koliko puta u ljudskoj povijesti, suočena s krizom, država EU, jer sada moramo i možemo govoriti samo o državi, poduzela je daljnje mjere jačanja svoje moći u odnosu na lokalne razine, i iz svega izlazi samo ojačana. I nije pri tome niti bitno što stvarni problem (čitaj: gospodarska kriza) uopće nije riješen, ni što stvarni uzroci (čitaj: ECB, euro, institucije EU) nisu niti poboljšani niti ukinuti. Umjesto toga imamo daljnje jačanje institucija EU i to je jedino što je bitno. To je jedino što će biti upamćeno kada se stvar konačno riješi bez pomoći institucija EU, i kada iste preuzmu zasluge za rješenje, a oporavak se pripiše jačanju tih institucija.

 

Povijest pišu pobjednici. Preživjeli pričaju kako su preživjeli, a drugi ih slušaju i rade ono što su radili kako bi i sami uspjeli. Nije bitno da li su preživjeli baš zbog toga, prikladna objašnjenja kako i zašto će ionako biti osmišljena naknadno.

Da nije tako, zar bi mene (mene, koji čak nemam nikakve veze s time) u školi učili o tome kako je Roosevelt spasio Ameriku multiplikatorom, kako veća plaća ovome znači da će taj otići do voćare i kupiti više voća, pa će voćara zaposliti još nekoga… (Da, to su mene učili na satu povijesti u osnovnoj školi.) Zaboravljeno je i da Roosevelt nije znao ništa o multiplikatoru, da je ono što je rađeno nije imalo niti cilj niti je provođeno na način da tako funkcionira, zaboravljeno je da je multiplikator u biti stvari glupost kao što to može prokužiti koju godinu starije dijete kada o tome razmisli.

Dakle, tako je.

 

I tako mi polako ulazimo u novu fazu u kojoj je EU država. Država koja se još uvijek uspostavlja. Svaka kriza, svaka prijetnja, svaki problem, bilo stvarni, bilo umišljeni, služe za jačanje institucija te države. I za stvaranje novih institucija te države. Država se brani, raste, centralizira i širi svoje pipke.

 

EU se jednoga dana hoće raspasti. Samo što, nade da će se cijela stvar raspasti u kakvom takvom miru, ako je uopće i bilo te nade, više nema.

20 thoughts on “Biti ili ne biti

  1. a što da kažem
    btw hvala na linku na taj transhumanisten, proletio sam malo blogom i ne sjećam se kada sam se zadnji puta toliko nasmijao
    od hipija, ateizma, zena, Nepala, borbe za prava žena, borbe za socijalnu jednakost, mržnje prema oružju, mase pogrešno interpretiranih statistika, uvjerenja u vlastitu superiornost
    da se čovjek trudio sprdat teško da bi skupio hrpu većih klišeja na jednome mjestu😀

    • Nisam ni primjetio blog, guglao sam slike europe4all jer se radi o nekom “službenom” prospektu koji uključuje srp i čekić, eussr napokon dobiva i simboličku potvrdu.

    • Vrhunac toga je Eurotrib – European Tribunal. Tamo sam čitao dugo izlaganje nekog transseksualca kako mu ne daju na WC za žene, pa onda neki pravnici i matematičari traže da se citira istraživanej ili statistika kojom se dokazuje da nijedan transseksualac nije silovao ženu u nekom javnom WCu, i da s tim kao znanstvenim dokazom idu na neke sudove. Također – majmunima ljudska prava, slobodna imigracija, za globalno zagrijavanje, protiv štednje… Za smijat se i grist nokte do korijena istovremeno.

  2. Ja ću financijski profitirati od ulaska, ali nije sve u novcu…

    Recimo, institucije europskih sudova rade strašne stvari, ljudi ne prate pa nisu svjesni, ali to je žešći progresivizam jedno tristo posto od američkog vrhovnog suda, koji je i sam ugrabio ovlasti koje nije trebao imati. Nevjerojatno je to puzajuće ljevičarstvo, krene bezazleno, a koliko je ljudi danas uopće svjesno da postoje sudovi koji su nadređeni SVIM hrvatskim institucijama uključujući Sabor?

    Bilo bi dobro da se EU raspadne, ali to se može dogoditi jedino ako nekoj velikoj zemlji dozlogrdi. Mali se s pravom boje odmazde. Pa EU jednoj Švicarskoj i Norveškoj svako malo prijeti, bilo zbog premalih poreza ili iznude (prije par dana Baroso prca Švicarsku da uplati neku lovu za Hrvatsku — moraju, pravo sudjelovanja na zajedničkom tržištu se plaća), a gdje nebi nekoj Hrvatskoj.

    Tako da je UK najbolja oklada, ali ne vidim to tako brzo, njihove elite su upravo odvratno globalističke i tu i tamo “zveckaju oružjem” samo zbog taktičkih razloga, ne ide se njima van iz EU.

    • i po meni je UK najvjerojatniji, ali i po meni je to isto nemoguće
      nekako se stječe dojam da je ono što njima u EU smeta to… što nisu na vrhu hranidbenog lanca, a ne EU sama

    • The tyranny of equality laws
      (Odličan tekst do čega dovodi kombinacija domaćeg antidiskriminacijskog zakona i EU sudova )
      If you have old-fashioned views or use archaic language at work, expect to be reprogrammed by the new overseers of equality.
      http://www.spiked-online.com/site/article/13276/

      In recent years, governments have subjected the workplace to a slew of equality and anti-discrimination laws. Now codified in the Equality Act 2010 and supplemented with human-rights legislation, the reach of the legislation has enabled Muslim schoolchildren to claim a right to wear a jilbab and other schoolchildren have claimed the right to style their hair with cornrows.
      Gay couples have used the act to challenge bed-and-breakfast owners who turned away unmarried guests.
      (u ovom slučaju se radilo o u UK još ponegdje postojećem običaju općenitog odbijanja primanja nevjenčanih parova u zajedničke sobe, bez obzira jesu li ili nisu nastrani; sjećam se jedne epizode Fawlty Towers na tu temu).

      The legislation has also been used by many campaigners to challenge welfare cuts, library closures and university tuition-fees to name but a few.

      The ambit of these laws is so wide that there is scarcely a workplace or service-delivery decision that cannot be challenged under the Equality Act.

      What matters is that employees, employers and citizens generally are constantly subject to the threat of legal action under the Equality Act. The possibility of a claim under the Equality Act is there when an employer or school draws up a dress code, when an employee addresses a colleague, or when a service provider makes a spending cut.

      The employees who have not accepted modern modes of address could find themselves subject to discrimination claims that would cause considerable worry and anxiety regardless of whether the claims succeeded.

      The Law Gazette article also noted how the gesture of anonymously giving a colleague a St Valentine’s Day gift can amount to sexual harassment where the conduct is unwanted. The lovesick optimist who persists in his pursuit could land his employer in an employment tribunal where the average award for this conduct is £9,940. So the unwanted box of chocolates could turn out to have been very expensive. (A jadničak se samo vodio onom starom “ne ševe lijepi, nego uporni”…)

      Equality legislation requires all employers, big or small, to throw themselves at the mercy of judicial discretion.

      Society has moved on and the attitudes that Pickles and Kennedy refer to as existing decades ago no longer exist, save in the eccentric. Those attitudes no longer have any social force.
      (U donošenju zakona političari su se pozivali na arhaične, bez legislativne intervencije gotovo izumrle diskriminatorne prakse iz sasvim drugog doba.Na ovom triku se temelji i tzv. spolni odgoj konstrukcijom “strašila” koje potom pravdnički napadaju prikazujući roditelje kao prljave i nepismene kmetove koje Vođina žena uči prati zube i ruke kao što su propagandisti iz 18 stoljeća likovno prikazivali Mariju Tereziju kako uči kmetove modernom oranju). Dakle diskriminacija je u UK prirodno odumrla, no progresivci to nepostojeće stvorenje oživljavaju kako bi mogli donijeti zakone i igrati svoju centralnu igru: “proširi definiciju da bi suzbio demokraciju”.
      ….
      And therein lies the explanation for today’s prevalence of equality legislation and codes. We live in an era where the powers-that-be do not trust employers, employees or any ordinary person – that is, you and me – to treat each other fairly. Neither do they trust organisations to provide services fairly. ‘Workers need regular training on dignity at work’ is code for saying that workers need to be re-programmed in how to think, talk and behave.

      The non-legal framework within which ordinary human behaviour has traditionally been negotiated is replaced with a legal one from on high. And for those who transgress: see you in court.What equality legislation does is transfer power from the workplace to the courtroom.

      Zakona koje je Sanader dao 2008 udrugama napisati, a onda naredio dizanje ruku u narednim godinama treba srušiti, i to treba biti jedno od središnjih stvari(uz naravno ukidanje pravobrantelja).

      • Slažem se, cijeli taj kompleks mora ići, od govora mržnje do antidiskriminacijskih zakona.

        Ali ima s tim više problema. Jedan je to što je i sam naš Ustav progresivistički, pa zabranjuje sve žive i nežive oblike diskriminacije. I njega treba mijenjati.

        Drugi problem su međunarodni ugovori superiorni domaćim zakonima. Hrvatska se napotpisivala progresivnog smeća, od raznih UN do raznih europskih konvencija, a koje dosta nejasno (prosječnom čovjeku, a vjerojatno i prosječnom političaru) egzistiraju na čitavom spektru od praznih riječi i lijepih želja, preko onih koje polako ulaze u međunarodni zakon (international law), do onih koje automatizmom obvezuju članice EU.

        Čak i ukidanje domaćih trash-zakona ne bi bilo dugog vijeka, dobili bi neku kaznu od EU komisije i morali ih uvesti ponovo, a europski sudovi tako i tako već godinama povode svoju politiku neovisno o tome što piše u domaćim zakonima.

        Nije nemoguće riješiti ove probleme, ali riješiti ih na nacionalnoj razini nije dovoljno. Recimo, UK nije ratificirala neke dijelove europske povelje o ljudskim pravima (ili neke druge? brkam ih!) jer je smatrala da daju strancima državljanstvo previše automatski. Naravno da smo mi ratificirali sve bez čitanja, pod motom “daj više tu EU a dalje ćemo vidit”. E pa imat ćemo što gledat🙂

        Čitajući obrazloženja nekih presuda EU sudova ja sam se zgrozio od količine nepatvorenog sudskog aktivizma, proširenja definicija i redefiniranja koncepata. Ta potpuno neizabrana tijela provode “zakone” koji su doneseni bez da je netko obraćao pažnju na njih. EU danas ima Vrhovni Sud američkog tipa, to jest više njih, koji su nadređeni zemljama članicama. Bizarno, apsurdno, suludo.

      • ovo nisu anti-diskriminacijski zakoni nego upravo pro-diskriminacijski… upravo ovakvi propisi potiču diksriminaciju i onemogućavaju zaposlenje i prosperitet onim pripadnicima “diskriminiranih” manjina koji žele raditi i stvarati nešto, a ne parazitirati

  3. Ja sam također isto to mislio, kako Englezima ide na jetra što nisu na čelu kolone. No, prateći članke i blogove na telegraphu, promijenio sam mišljenje. Osobito me iznenadila činjenica da su laburisti do početka 90tih bili euroskeptici, a torijevci-s Tatchericom na čelu eurofili. Ona je naivno vjerovala da će to biti slobodno tržište, a ne da će UK preplaviti tsunami legislative, red tapea i ograničenja svih vrsta. Međutim, danas je i kod njih stvar obratna. laburisti su pod Blairom prestali biti “old left”, stranka radničke klase iz betonjara i postali “new left” tj. lijevi “liberali”, u skladu svim općim mjestima katekizma Guardiana – ekologija, multikulturalizam, sakralizacija homoseksualaca, itd, itd, itd…

    Cameron se nešto prijeti, mada se njemu ne ide van – ali pritišće ga desno krilo stranke+ što mu se stranka rapidno osipa u korist brzo-rastućeg libertarijansko-konzervativnog UKIP-a, a koji je, po anketama od jučer 3-ća tranka i prešišao je “Liberalno”-Demokratske EU fanatike. Već danima se govori o in/out referendumu.

    Argumentacija za izlaz od novinara,ekonomista,političara i običnih ljudi koji nisu skloni EU je dobra i ispravna – preregulacija,porezi, Euro, ne jedan već DVA suda koji im uedno gaze presude domaćih sudova: EU sud pravde+EU sud za ljudska prava.

    http://blogs.telegraph.co.uk/news/danielhannan/100188822/belatedly-fisking-radek-sikorski-long-but-comprehensive/

    “The British Government has never carried out a formal study of what proportion of laws emanate from Brussels. Estimates range from nine per cent to 84 per cent. A survey by the House of Commons Library in 2010 found that while 14.3 per cent of primary legislation came from the EU, “the vast majority” of EU law was imposed through secondary legislation. In 2009, it said, 53 per cent of all laws passed were there, in one way or another, to give force to EU requirements.”

    Vezano za slobodno tržište, i meni je tek nedavno sinulo da pojam koji se stalno ponavlja vezano za blagodati EU nije “slobodno”, već “zajedničko” tržište. I to nije slučajno. Sa ovolikom i ovakvom legislativom i birokracijom koja ju neprekidno proizvodi ne bi li opravdala svoje postojanje, tu je sve manje “slobode”. Kao pojam “Zajedničko” tržište može proći bilo što; “zajedničko” tržište bila je i autarkična SFRJ.

    EU muljatori i nacionalne elite slizane s njma su svjesni toga, i sa tim “držimo-se-svi-za-ručice-i-složno-pjevajmo-kumbaya” pridjevom “zajednički”, odvraćaju ljude od postavljanja pitanja koliko je zapravo EU tržište slobodno. A ako već ne može biti slobodno, pa daj brate da onda barem bude “zajedničko”!

    • a ne kažem da tu ništa nema, ali problem je nekako isti kakav je bio i u Hrvatskoj
      godinama prije referenduma za EU na forumu.hr svako su se malo otvarale ankete o referendumu, i praktično je u svakoj bilo 2/3 protiv ulaska
      a kada je došao referendum, onda ne da je bilo da, nego je bilo da s ogromnom marginom
      imo takve teme online uglavnom i privlače protivnike EU i ne odražavaju stvarnu sliku (ili su proeuropljani jednostavno “gluplji” i manje se služe internetom)

      što se svega ostaloga tiče tu se slažem

      • Cameron je Eurofil, i, da, ovo je učinio iz unutarnjih razloga, koje sam gore spomenuo. Jer, UKIP više nije “stranka jednog pitanja” koju zanima samo izlaz iz EU,već je postala narasla i postala kompleksna stranka koja na svim poljima osporava primat Torijevaca kao krovnog predstavnika konzervativnih i protržišnih snaga u UK.
        Guranje legalizacije homoseksualnih “brakova” nevjerojatnom agresivnošću toliko je ogorčilo njihove birače, da je njihovo osipanje najveće u povijesti stranke.

        No UKIP još puca i na glasove Stare ljevice, klasičnih laburista,onih od prije Blaira i njegovog spin-maga Alistaira Campbella.To je bijela radnička klasa i proleterijat (underclass) koja je protiv EU iz suprotnih razloga od torijevskih,oni su intervencionisti i EU povezuju s Tatchericom i početkom deregulacije i gašenja njihove teške industrije.No oni su i domoljubi i još koliko-toliko religiozni – i iz ta dva razloga ih totalno Eurofilska Nova ljevica, oličena u tzv. Guardianistas neizmjerno preziru i mrze do zadnjeg elektrona u svakom atomu njihovih tijela (osim kad su izbori,naravno- tad reda radi okrenu kakvu priču na temu”prizori iz klasne borbe”).

        Međutim, Cameron je mučko đubre, i jasno je što smjera: Izbori su 2015. Da bi ih dobili, MORAJU uništiti UKIP na način kako je Sanader uništio HSP 2007. Ali da bi to učinio, nije dovoljno reći;”Glas za UKIP je glas za laburiste”, jer konzervativna stranka se od njih više skoro da i ne razlikuje.

        I zato je potreban mamac u vidu obećanja o referendumu; ali kvaka je u tome da je zakazan 2017, dakle POSLIJE izbora.Dakle evo kakva je igra: ako hoćete vaš referendum, morate glasati za nas; UKIP je preslab(a Cameron je jasno dao do znanja da koalicija sa “čudacima i rasistima” NE DOLAZI U OBZIR), laburisti su eurofili, a ako oni dobiju-nikad ga nećete vidjeti. Naravno to je zamka-onog momenta kad torijevci dobiju izbore-otkazat će referendum.

        Nije to ništa strašno, pa političari takve trikove stalno rade, a u principu- svaki je izgovor dobar-ali je samo izgovor. A UKIP će tada biti uništen i još desetljećima, (ako i ikad više)se neće stvoriti snaga koja bi mogla toliko mobilizirati javnost da pritisne vlast da održi referendum. Jer, on nije ništa novo-o njemu se u UK govori jeć 20 godina, no to nikad nije mobiliziralo ovoliku potporu ljudi.

      • @ztr

        vidim da si dosta dobro informiran, pa možeš li mi reć kolika je realna snaga UKIP-a? mogu li išta učiniti na idućim izborima?

  4. Invisible hand

    UKIP niko nije shvaćao ozbiljno do ove godine. Tad su im šanse naglo porasle među torijevskim glasačima zbog:

    1.Nezaposlenosti od 8,5%, što je za UK pojmove povijesno visoko. Uz to je dugoročna nezaposlenost velika.
    2.EU sa svojim sve većim ovlastima, uzimanjem novaca i gaženjem presuda domaćih sudova je još više navukla odijum na sebe.
    3.Cameronove hoću-neću odnosa prema štednji i rezanju socijale koje desnica vidi kroz pojmove:golema neučinkovitost,strašna rasipnost,zloupotreba beneficija,korupcija.Uz to, zadnjih nekoliko mjeseci su bila dva ključna događaja:
    4.Cameronovo ustrajno guranje legalizacije homoseksualnih brakova unatoč sveopćem otporu baze i
    5.slučaj oduzimanja djece od strane socijalnih radnika bračnom paru jer su članovi UKIP-a.(ljeva propganda ih pokušava prikazati kao “BNP u skupim odijelima”).

    Nedugo nakon toga su bili lokalni izbori. Radilo se o desetljetnim laburističkim uporištima i oni su pobijedili, no umjesto torijevaca njihovo mjesto 2. mjesto vodeće oporbene stranke u tim okruzima je preuzeo-UKIP.Tory su na jednom od dva okruga završili na 5 mjestu, iza ekstremne desnice BNP i islamističke stranke “Respect”🙂
    Po zadnjem ispitivanju. Lab 43%, Tory 30%, UKIP 9%, Lib Dems 8%.Po novinama su se već sastavljale liste torijevaca zrelih za prijelaz u UKIP i pisale osmrtnice za konzervativnu stranku.

    No ova Cameronova odluka zapravo taktika jučer je UKIP-u preko noći zadala udarac.Da ne bi ostali “stranka jednih izbora”, kao što je bio slučaj s BNP-om koji se niotkud pojavio 2010 zasjao na izborima, a sad je gotovo potonuo u zaborav, moraju uvjeriti birače torijevaca da ih Cameron mulja i tako nastaviti gurati prema raskolu u njihovim redovima, da se članstvo i simpatizeri preliju njima.No to će, ako bi im i uspjelo, dovesti do pobjede laburista i SIGURNOG odgađanja referenduma. A trebat će barem jedan mandat da se konsolidiraju kao “novi Tory” i krenu prema referendumu, a zato bi im prvo trebala izborna pobjeda 2020.

    Ako Cameronova igra uspije-UKIP će se propasti – ljudi će ih vidjeti kao gubitnike preslabe da se preko njih ostvari išta, i kao takvi će biti marginalizirani. Mediji koji ih većinom ne vole, tad će ih ignorirati, a za održavanje samo “hladnog pogona” stranke treba puno, puno napora i resursa. To je univerzalni problem svih malih stranaka i u UK i u HR i razlog zašto 99% njih nikad ne uspijeva: Sve počinje odozdo, sa terena, a izgraditi takvu mrežu koja će pokriti svaku općinu je dugotrajno, teško i skupo. Zato male stranke nikad ili obično samo jednom (na jednim izborima) zabljesnu – i onda potonu natrag u anonimnost. Politika je nastavak rata drugim sredstvima, a za rat je najvažniji novac, novac i opet novac.

    Međutim alternativa izgradnji mreže postoji – preuzimanje postojeće infrastrukture druge stranke (toryja): i tu leži UKIP-ova šansa, pa po cijenu gubitka anti – EU snaga na izborima 2015. HR primjer uspješnog preuzimanja infrastrukture su HDSSB u Slavoniji (od HDZ-a) + IDS u Istri (od SDP-a) početkom 90tih.Ali to djeluje samo ako se provede odjednom, na širokom frontu; sistem jedna-po-jedna podružnica ne pali,napadnuti će organizirati obranu.
    HDZ, iako je većinom i sam off-shot SKH-a, ipak je prvenstveno uspio zahvaljujući golemoj lovi iz dijaspore koja je tada bila takav projekt spremna žestoko financirati. Isto tako glavni razlog zašto je SKH-SDP preživio potpuni krah 1990 je u tome što su imali očuvanu infrastrukturu na terenu: podružnice i članstvo (pa makar su tada to bili sami starci), ali i sredstva financiranja: nekretnine i biznise(Račan je u jednom intervjuu rekao kako je u SDP-ovom vlasništvu bilo neko lokalno pogrebno društvo: “Drugovi na terenu su lansirali slogan:’Vaše je samo da umrete, naše je sve ostalo’ ”🙂 )

    Dakle-UKIP ako želi uspjeti/preživjeti/ostvariti svoje planove mora:
    1) raskrinkati/diskreditirati Camerona u očima torijevaca
    2) na prepad preuzeti infastrukturu,članstvo i bogate financijere
    3) pomiriti se s pobjedom laburista 2015
    4) ustrajno održavati vatru referenduma. EU-superdržava dat će dovoljno štofa za to
    5) osvojiti vlast 2020 i krenuti u referendum.

    Elementi ovoga vrijede i za HR ako bi se ikad pojavila kakva ne-socijalistička stranka.No budući se u HR nema što preuzeti, nezavisne liste kasnije povezane u mrežu na lokalnoj razini su racionalno rješenje.

    @Šimun – ozbiljno razmišljao ali bojim se da bi mi to smazalo puno vremena.Sad nešto slobodnog vremena još imam, ali od ovog vikenda pa na dalje….nikako.

    • pa bit ću pesimist, ali mislim da jednostavno ne mogu, ne sve što ti je na popisu odjednom
      jer više manje sve implicira da druga strana (ovdje torijevci) ne radi ništa
      u biti, mislim da je jedini način da se u dvopartijskom sustavu u parlametarnim demokracijama kakve jesu netko treći probije veliki broj sustavnih i uzastopnih pogrešaka razvučenih preko velikog vremenskog perioda od stranke koju se želi srušit, a Cameron jednostavno ne djeluje tako glupo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s