HNB kao regulator

Regulirana konkurencija i neregulirana regulativa (4)

 

I dok će većina ljudi jednostavno staviti znak jednakosti između riječi HNB i nacionalna tiskara novca i mjesta koje održava tečaj kune prema euru, HNB je isto tako i jedan od regulatora financijskog sektora u RH. Prilično problematičan regulator što se toga tiče.

 

I. HNB je jako lak na okidaču kada treba zatvoriti neku banku

Da ne idemo u grijehe iz početka devedesetih, ili s kraja devedesetih, ili početka prošlog desetljeća, svi su vjerujem čuli za slučaj zatvaranja Credo banke budući da se odigrao tako reći jučer. (jedan, dva) OK, banka je bila rizična i vrlo vjerojatno bi i onako propala. Zašto ju je onda HNB zatvarao. Da sve mirno završi i banka se zatvori bez panike koja bi se proširila na ostatak bankovnog sustava? Zašto bi onda neki glavonja te istoga dana u večernjim vijestima najavio moguću propast i zatvaranje još četiri banke i time izazvao masovno povlačenje depozita iz manjih banaka? Usput, niti jedna od te četiri sumnjive banke do danas još nije propala.

Da nije možda bilo u pitanju to da se HNB uplašio? Da su onda banku jednostavno zatvorili  jer su mogli? Ne vodeći pri tome nikakve brige za neosigurane depozite u banci i za vlasnike banke čiju su privatnu imovinu oduzeli?

 

II. HNB se trudi manipulirati strukturom bankovnog sustava RH

HNB provodi hrpu analiza i čega sve ne. Jednom su prilikom tako zaključili da su male banke premale rade stabilnosti sustava i aktivno rade (i danas, i to čak prilično javno) na tome da ih prisile na dokapitalizacije, spajanja i tako dalje kako bi ih uklonili s tržišta. Te male banke ne čine ništa nezakonito, imaju minimalni kapital propisan zakonom, dozvolu za rad i tako dalje. HNB-u se to ne sviđa i male banke stoga imaju problem.

Napominjem opet, ne zato jer su napravile nešto protuzakonito, ili čak loše, već jer je HNB zaključio da bi mu se više sviđalo drugačije.

 

III. HNB Nalaže upitne i skupe regulacije bankama

Ima ih više, no najvažnija danas je Odluka o upravljanju likvidnosnim rizikom. (Ako se je tko pitao, da, postoje već dvije odluke o izmjenama i dopunama odluke nakon jedva dvije godine, a i sama verzija koja je stupila na snagu je druga verzija odluke jer je prva  bila u danome trenutku neprovodiva.) Tamo negdje nakon početka recesije i propasti više inozemnih banaka u središte stručne pažnje tržišta i centralnih bankara došlo je pitanje upravljanja likvidnošću proteklih desetljeća pomalo ignorirano od svih (zašto ne kada centralne banke ionako mogu natiskati likvidnosti koliko im se sprdne? – i onda odjednom ispadne da to ipak nije dovoljno).

Odluka o upravljanju nameće bankama uspostavu sustava upravljanja rizikom likvidnosti koji je skup. Možda od njega ima neke koristi. Možda je nekim bankama isplativ, možda i nije. Moraju ga imati sve. Najviše su pogođene opet… male banke. Nameće se bankama sastavljanje ogromnog broja izvještaja HNB-u. Što je skupo. Možda i banke od toga imaju neke koristi. Ali uglavnom nemaju. Jer da imaju, uvele bi i same takve i tako opsežne sustave.

 

Ukratko, HNB se previše petlja, previše je prisutan, rezultati su upitni, troškovi su visoki, a najviše su oštećeni klijenti banaka koji zbog toga snose veće rizike i troškove. HNB čini se još uvijek doživljava sebe kao nekakvu NBH, a poslovne banke kao svoje ispostave s kojima može što hoće pa to i radi. I sve je po zakonu. I HNB baš nikome ne polaže račune.

 

ping

10 thoughts on “HNB kao regulator

  1. Postoji zapravo međunarodna zavjera🙂 centralnih i velikih međunarodnih banaka u obliku sporazuma iz Basela (I, II, III…).

    Ti su sporazumi jako, jako problematični. Prvo, stvaraju iluziju da možemo kompliciranim statističkim metodama i modelima izračunati rizičnost bankarstva, što je glupost. Drugo, kao što si primjetio, vrlo su skupi i direktno koriste velikim međunarodnim bankama nauštrb regionalnih i manjih banaka.

    Ali možda najzanimljivije je pogledati datume. Donošenje najnovijeg seta regulativa (Basel III) koincidira sa ovom krizom, koju Basel II pravila ne samo što nisu spriječila negu su joj vrlo vjerojatno doprinjela (po tim se pravilima državni dug i drugi dug koji bonitetne agencije označe sa A računao kao nerizičan ili malo rizičan).

    Iz toga mogao bi čovjek zaključiti da su baselski protokoli nešto što države nevoljko rade kad su prisiljene spašavati sustav i krotiti banke. Ali naprotiv! Pri donošenju Basel II ugovora (2004) nije bilo nikakve krize. Ne samo to, nego ako pogledamo što je taj ugovor napravio, vidimo da je nastavio trend zahtjevanja od banaka sve manje i manje kapitala, zakamuflirano sve kompliciranijim i skupljim modelima računa rizika. Više je nego jasno da su od svega najviše profitirali vlasnici velikih međunarodnih banaka.

    Ovo je sad po sjećanju pa me nemojte držati za riječ, ali čini mi se da je Rothbard ili netko drugi pisao da je u nekom od onih kratkotrajnih free-banking sustava (škotskom, američkom prije FED-a, ne znam) tendencija banaka bila da budu snažno kapitalizirane.

    Onda je došla država i sve to smanjila i smanjuje već 100 godina, tako da je trenutno adekvatnost kapitala velikih svjetskih banaka 8% rizikom ponderirane aktive ili manja, negdje jedva 4%, negdje su banke toliko napumpale bilance da je kapital tu greška u zaokruživanju.

    Da se vratim na HNB… ta odluka o likvidnosti je gotovo sigurno dio Basel II ili Basel III standarda. A naši ko naši provesti će njemačke standarde pa ko živ ko mrtav…

    Slažem se da je sramota to što HNB gura spajanja malih banaka i radi to već godinama. Znaš koja je moja teorija? Mislim da se njima jednostavno neda kontrolirati 33 banke ako mogu kontrolirati 13.

    • A ti modeli izračuna rizika su neprecizniji od modela vremenske prognoze, znanosti koja u 35-50% slučajeva pogađa, a s kojom imaju jednu stvar zajedničku – temelje se na statističkim pretpostavkama i modelima iz – fizike.

      Na ekonomskim faksevima u HR preporučena literatura o kreditnim rizicima je od svjetski poznatog eksperta za to područje – dr. Drage Jakovčevića.

      Savim moguća opcija da je lijenim bitangama iz HNB-a stalo sebe rasteretiti od posla – što bi se oni za****vali s tom silnom sićom, godinama – mislim, kome to treba, što tu one izvode, to je ozbiljan posao, veliki igrači, a ne…

      • Ne znam za domaću literaturu, ali jedno vrijeme sam radio na implementaciji Basel II pravila u banke. Problem s njima nije čak bio u tome što su komplicirani (kompliciraniji su nego Basel I, a i Basel III je kompliciraniji od Basela II, ali matematički gledano formule nisu toliko složene, nešto se malo množi i dijeli, koliko je komplicirano skupiti sve podatke, izmisliti one koji fale, postaviti pretpostavke, itd), nego u tome što se rizičnost računala na osnovu povijesnih podataka. Recimo, po sjećanju, ako banka ima 5 godina detaljnih podataka o klijentima i kreditima (što obično zahtjeva dodatan hardver i stalno zaposlen data warehousing odjel sa 5-10 ljudi, pa je vrlo skup “overhead” malim bankama) onda joj je dopušteno da sama računa rizičnost istih i koliko joj kapitala treba za pokrivanje tih kredita.

        A cijela stvar je apsurdna. Gomila posla i troška da izmjeriš da si od 2002-2007 imao 2% loših kredita u nekoj klasi, a onda dođe kriza i to se pretvori u 20%. I odjednom si podkapitaliziran…

        Sad Basel III pravila traže povećanje kapitala, ali po mom mišljenju kad dođe sljedeća bankarska kriza, a njih će biti dok god je bankarstva (i shadow bankarstva) s djelomičnim rezervama, opet će to platiti poreski obveznik🙂

  2. Evo, izguglao sam kapital u jednoj od epizoda free bankinga: http://goo.gl/JDqzt

    The stability of the banking industry of the period is also borne out by other indicators. Particularly important is its capital adequacy. Salsman notes that “the banking system restored its capital adequacy in the first decade of free banking from 40.5 percent in 1836 to 55.1 percent in 1842, the greatest capital adequacy level and the swiftest rise in the entire history of banking. He also notes that there was “no appreciable deterioration of banking capital adequacy” in the remaining “free banking” period.

    • Potreba za matematičkim modelima jednim dijelom ima korijen u različitim pojavama: od potrebe pojedinaca za pisanjem “znanstvenih” radova koji će potom biit “dokazani” pred komisijom kolega i omogućiti im status, titulu i profesuru, pa do one iskonske ljudske “učinite nešto” reakcije na gorući praktični problem, a koja mora biti trenutno zadovoljena, bez obzira na činjenicu da je moguće da se u tom trenutku – jednostavno ne zna što treba činiti i – da li se uopće treba činiti išta.

      Vezano za Jakovčevića – mislo sam ‘svjetski stručnjak’ staviti u navodnike, pa sam to naknadno izbjegao čisto da vidim reakciju, naročito u svjetlu ovog::)http://www.banka.hr/komentari-i-analize/mister-200-posto

      Inače na naslovnici Banke sveprisutni dr.opće prakse u Hrvata-Žarko Puhovski, cjeloživotni demokrat i kapitalist, daje stručno mišljenje demokraciji i kapitalizmu, koje počinje sa:”Što ako vrijedi Keynesova formulacija da je kapitalizam zaprepašćujuće vjerovanje da će najgori ljudi učiniti najgore stvari za najveće dobro sviju.”

      • Nisam uhvatio ovo s Jakovčevićem jer sam “dijete interneta”. Strana literatura mi je odavno dostupnija od domaće. Iako domaću znanstvenu i stručnu scenu ne pratim, nemam prema njoj unaprijed podcjenjivački stav. Ne vidim razloga zašto netko od domaćih ne bi bio veliko ime u europskim ili svjetskim razmjerima, ili barem potpuno u toku. O Jakovčeviću, iako mi ime zvuči poznato, ne znam ništa, a ne bih ni sudio na osnovu jednog nastupa na televiziji.

        A upravo sam pročitao ovaj članak Puhovskog. Osim toga da autor zna dva strana jezika, nisam uspio shvatiti ništa drugo u tom kupusu nejasnih konstrukcija. U kojem se autor, da ironija bude veća, usput obrušava i na jezičnu nepreciznost. Evo da se vidi da i ja znam strani jezik: “pot calling kettle black!”.

  3. ni ja ne znam ništa o Jakovčeviću, pa sam ga googlao
    ima ovješene neke radove na svojoj stranici http://www.efzg.unizg.hr/default.aspx?id=2927 i proletio sam onaj o Baselu II
    ne djeluje čovjek glupo, evo zaključak zaključka:

    Prije svega, troškovi dogradnje informacijskih
    sustava bit će značajniji za manje domaće banke
    nego za banke koje pripadaju međunarodnim financijskim
    sustavima.
    Osim toga, hrvatski gospodarski subjekti i stanovništvo
    posluju u bitno drukčijem ekonomskom
    okruženju i socijalnim uvjetima od zemalja koje čine
    Europsku uniju pa će harmonizaciju standarda
    trebati prilagoditi takvom specifikumu.
    Nadalje, rangiranje klijenata banaka koje će
    smjeti provoditi za to ovlaπtene agencije bit će dodatni
    troπak za poduzeća i gubitak njihova produktivnog
    radnog vremena, barem za vrijeme dok traje
    testiranje rejtinga.
    Stoga se s točke motrišta poduzeća tražitelja kredita
    opravdanim može postaviti pitanje svrhovitosti
    uvođenja ovakvih rješenja ako su ona nametnuta
    iz bankovnog sustava, k tome i na teret poduzetničke
    djelatnosti. Moguće je da tijekom uspostave
    novih Bazelskih standarda, osobito, mali hrvatski
    poduzetnici bez bonitetnog rejtinga budu suočeni
    s još više nerazumijevanja i nepristupačnijeg kreditiranja
    nego što je to bilo do sada.

    edit: sada sam pročitao mister 200%
    sada više nisam siguran u svoju ocjenu

  4. Pingback: Popis popularnih ekonomskih ideja | Usporedbe

  5. Pingback: Dan neovisnosti | Tko je John Galt?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s