Svi kao vole djecu

O drugoj strani medalje izumiranja Hrvata

 

Ako kažem nešto poput ekonomski poticaji imaju veliki utjecaj na odluke pojedinaca o imanju djece, teško da sam rekao nešto novo. Većina ljudi koji prate tematiku, a ima ih, izumiranje je zanimljivo, složit će se sa mnom. Čak će i nastaviti misao. Reći će nešto tipa da moderno vrijeme nije humano. Da svi stalno trče za novcem. Da je kapitalizam ubio dušu ljudi. Da se nema para. E, i da, treba subvencionirat imanje djece. Poticaji za rađanje. Niže stope poreza na hranu za djecu. Dječji doplatak. “Radna sigurnost” za majke i bacanje u zatvor zlih poslodavaca koji ih se usude krivo pogledati, a kamoli otpustiti.

S druge strane, ja bih volio istražiti je kakve to ekonomske poticaje koji utječu na odluke o imanju ili ne imanju djece ima socijalna država. Pa krenimo.

 

Mirovinski sustav

Mirovinski sustav je najveći prijestupnik kada pričamo o ekonomskim poticajima o imanju ili ne imanju djece. Stvar je jednostavna. U odsustvu socijalističkog mirovinskog sustava, a tu ubrajam i sustav generacijske solidarnosti i u manjoj mjeri prisilnu štednju kroz mirovinske fondove kontrolirane od strane države, priprema za starost izgleda drugačije nego što danas imamo priliku gledati u Hrvatskoj. Naime, svi ljudi prije ili kasnije ostare. Svi znaju da će prije ili kasnije ostariti, i većina se priprema na tu starost. Sada, postoje dva načina da se čovjek pripremi za starost. Može sakupljati štednju od koje će živjeti u starosti, obogatiti se, no to rijetki znaju i mogu. Druga je opcija da ima djecu, dovoljno djece da može računati na to da će ga ta djeca uzdržavati u starosti.

Mirovinski sustav generacijske solidarnosti dobrim dijelom uklanja taj ekonomski poticaj za imanjem djece jer pruža alternativu. No stvar je zapravo još gora. Kako su djeca u nekom smislu investicija, u prvih dvadesetak godina te investicije u nju je potrebno ulagati. Više troši nego što daje. Ako pojedinac može razumno vjerovati da će se kroz socijalistički sustav mirovinskog osiguranja nečija tuđa djeca brinuti o njemu, ima sve ekonomske poticaje za varanje. Smisleno je i logično i isplativo ne imati djecu, ne investirati u njih, a onda biti uzdržavan od djece koju je netko drugi uzdržavao dok su bila bespomoćna. Pa… nije li to sve skupa grozno.

 

Zdravstveni sustav

Zapravo ne vjerujem da je poticaj koji daje zdravstveni sustav tako važan čimbenik, jer snižava i neke troškove odgoja djece, no konačni poticaji su blisko povezani s mirovinskim sustavom pa da ga odmah odradim.

Zdravstveni troškovi su jedan od najvećih izdataka u starosti. Socijalistički zdravstveni sustav, poput ovoga kakvoga imamo u Hrvatskoj, obećava snošenje tih troškova u starosti i bespomoćnosti. Socijalistički zdravstveni sustav dakle, smanjuje potrebu za, ili štednjom, ili investiranjem u djecu koja bi jednoga dana (pomogla) snositi te troškove.

 

Obavezno državno obrazovanje

Nitko nikada nije (gotovo) ništa naučio u školi, a ni sam nisam iznimka. Realno gledajući, da li je obrazovanje uopće cilj državnog obveznog obrazovanja? OK, u određenoj mjeri je, na stanu ciljeve stvaranja poslušnih građana, ili dobrih metroseksualnih liberala što fura trenutni ministar obrazovanja.

No ono što se isto tako ima za reći o obveznom osnovnom i srednjem školstvu je da je užasno skupo roditeljima, i to na dva načina. Prvi je sam trošak boravka u školama koji treba snositi, od hrane, odjeće, udžbenika nadalje. Kako je državna uprava nesposobna, ona i potiče rast tih troškova daleko iznad realnih. Uzmimo recimo te udžbenike i cijenu jednoga udžbenika. Idiot bi uspio proizvoditi udžbenike po nižoj cijeni. Zašto država recimo (ako već time “mora” baviti i propisivati udžbenike) ne naruči udžbenik kao autorski tekst, besplatno ga javno ne objavi u elektronskom obliku i pusti tržištu proizvodnju i distribuciju. Mislim, znamo koja je gornja cijena ispisa i uveza 250 stranica teksta A4 formata. Ta cijena 30 kuna, i to će ručno odraditi bilo koja fotokopirnica. Za deset udžbenika to je 300 kuna. Da li je stvarno potrebno samo za to nametnuti trošak od par tisuća kuna godišnje za tiskani papir s par sličica, koje dijete neće ni pogledati, svake godine, onoj budali koja se odluči imati dijete? Ne, naravno da nije. Ali postoje prijatelji obrazovanja koji se moraju svake godine namiriti, zar ne?

Tu je također i oportunitetni trošak. Država prisilno roditeljima oduzima djecu na određeni period svaki radni dan i sprečava ih da pokriju dio troška imanja djece kroz rad te djece. Da li je normalno da jedan šesnaestogodišnjak provodi dane markirajući iz škole, ili bi bilo možda normalnije da ima priliku da svojim radom zaradi koju kunu? Oh da, zaboravio sam da se je obavezno srednjoškolsko obrazovanje neophodan preduvjet za ekonomiju znanja. Moj bed.

 

Subvencionirano visoko obrazovanje

Ne postoji niti jedan suvisao razlog da bi ova zemlja, ili bilo koja druga što se tiče, imala više od nekoliko postotaka visokoobrazovanog stanovništva. No tu treba nešto razjasniti prije nego što krenem dalje.

Ono što znamo o utjecaju obrazovanja na gospodarski razvoj je sljedeće:

  1. Nikada nije dokazana nikakva veza između obrazovanja i gospodarskog rasta.
  2. U stvarnom svijetu je primijećena izvjesna korelacija između povećanog (visokog) obrazovanja i gospodarskog razvoja.

Korelacija nije jednaka kauzalnom odnosu. Vjerojatnije i logičnije objašnjenje te povezanosti je da se bogatiji ljudi i zemlje više obrazuju, nego da više obrazovanja dovodi do bogatijih ljudi i zemalja.

 

Ako pogledamo državno poticano visoko obrazovanje, a pod poticanjem ne mislim na novčane poticaje, iako i njih ima, nego prije svega na masovno pranje mozgova, zatvaranje tržišta rada onima koji nemaju diplome i sl. – mase mladih ljudi se uvjerava da nemaju budućnosti bez visokog obrazovanja, i svim ih se silama potiče da studiraju.

Time im se nameće (tj. onim budalama koje su dvadesetak godina prije odlučile imati djecu) snošenje visokih troškova obrazovanja od kojeg će rijetko kada imati ikakve koristi, ako pod korist ne računamo priliku da ih u masi bespotrebno visoko obrazovanih ljudi netko pogleda kada se konačno prijave na prvi posao. I na duže vremena ih se uklanja s tržišta rada kako bi bili manja konkurencija trenutno zaposlenima. Kada sam kod toga…

 

Uređeno tržište rada i radno zakonodavstvo

Svaki puta kada se zakonodavstvom zatvori tržište rada svi u konačnici gube, ali neki gube više, a neki manje. Oni koji gube manje su oni trenutno zaposleni koji imaju zakonskom prisilom osigurano radno mjesto. Oni koji gubi više su oni koji su nezaposleni ili tek ulaze na tržište rada. Oni neće biti tako skoro zaposleni.

I doista, u svim državama koje se trude “štititi radnike” od opakih poslodavaca (zabranom otpuštenja, minimalnim plaćama, čime sve ne), endemski je problem velika nezaposlenost mladih. I tako imamo vojske ljudi u njihovim najboljim (i najplodnijim btw) godinama koji su još uvijek teret roditelja. Nemaju prilike osamostaliti se i možda zasnovati svoju vlastitu obitelj. Ne samo da su svojim roditeljima trošak, ne samo da će oni sami zbog toga, ako to na kraju uopće budu željeli, kasnije imati svoju djecu, ne samo da su psihološke posljedice takvoga stanja često prilično grozne…

 

Zaključno

Ono što ne želim reći je da bi prosječna obitelj imala desetero djece da svega toga nema. Nismo u 1800.-toj godini, svako drugo dijete ne umre u prvoj godini od rođenja, a osnovni način privređivanja nije ručno kopanje polja motikom.

Ono što želim reći je da sve ono što podrazumijevamo pod temeljima socijalne politike, i sve ono čime definiramo socijalnu državu, ima snažne ugrađene poticaje protiv imanja djece.

U redu, je ne vjerujem da će prosječnom Hrvatu sve ovo što sam sada napisao, čak i da prihvati to kao istinu, ikada biti dovoljan razlog da bi vjerovao da imamo previše socijalne država, ili da bi on smatrao da bi je trebao imati manje. Čak i radi čistog fizičkog opstanaka. Umjesto toga imat ćemo financijske poticaje za imanje djece, i sve više i više njih. A poticaji za imanje djece, ta pronatalitetna politika, isto imaju neželjene posljedice. Poticaji za imanje djece, ta pronatalitetna politika, na kraju su moralno nakazni. Što, uskoro ćemo uz sustav krava tele imati i sustav žena dijete?

I pitanje je, da li bi izumirali da svega toga nemamo, i takve socijalne politike i izumiranja? Nekako slutim, da baš i ne bi. Ne želim sada tvrditi da je sama ta socijalna država u okviru danas živimo nekakvo perverzno zastranjivanje u krajnjoj liniji neprirodno ljudskim bićima, i kuda bolji dokaz tome od izumiranja, no… Kažem, nekako slutim da baš i ne bi izumirali.

21 thoughts on “Svi kao vole djecu

  1. Meni je posebno nakazna ideja mirovinskog sustava. Samim time što ga je preuzela država događa se nešto što nitko nikad ne bi tolerirao u manjoj zajednici. Npr da u nekom selu penzioneri bez djece žele da ih uzdržavaju tuđa djeca, to ne bi prošlo. Čak bi se možda i našlo nešto hrane (ljudi u malim mjestima nisu toliko bezosjećajni da bi pustili nekoga da umre od gladi, a obično i oni koji nemaju djece imaju druge rodbine) ali nikada se ne bi pojavio sustav u kojemu svatko u selu odvaja 25% žetve i to se onda distribuira starcima u obliku dohotka koji oni mogu slobodno trošiti.

    E pa krajnje je zanimljivo kako nešto što bismo smatrali apsurdnim na razini sela, odjednom postaje normalna stvar kad se radi o državi. Valjda ta iluzija da novac za penzije dolazi odnekud iz državne centrale (gdje i nastaje) objašnjava stvar.

    Inače, volio bih reći da je Bismarck kriv za sve, ali bojim se da je redistribucija jednostavno obilježje države od samog početka civilizacije.

  2. Što se tiče izumiranja Hrvata, ja mislim da to nije nešto s čim se treba zabrinjavati. Posebno opasnim držim korištenje podataka o natalitetu za opravdavanje proimigracijskih politika.

    • ma ne pada meni na pamet tako nešto zagovarat, to je valjda nešto tipa onoga schiff-ovoga o sličnosti drogiranja i inflacije
      isto tako i ovdje, dobiješ mlade imigrante i oni kao uzdržavaju starce koji nisu imali svoje djece i imaju svoju djecu
      do druge generacije koja upije okoliš i gdje kao da nisu došli
      a u međuvremenu imaš sve probleme koje imigracija nosi

      što se izumiranja Hrvata tiče, nije briga, ali jbg, ja bi volio da je drugačije, no nigdje ne piše da svi opstaju
      bar oni najgluplji izumiru, a tu smo negdje

  3. Sjajan tekst, i sam bih napisao nešto slično (zapravo sam se dotakao skoro svih tih tema), a s obzirom na sve rasprave oko nekretnina/dionica/zlata baš sam počeo razmišljati kako nitko ne spominje djecu kao investiciju (netko će reći da je takvo razmišljanje neprikladno, ali ljudi će imati djecu koliko im se to ekonomski isplati, naravno ne svi). Realno je očekivati da će djeca zarađivati više od roditelja (i u većini slučajeva da će biti informiraniji), ako ih ima više i odgojiš ih “kako treba” možeš očekivati i neku korist od njih🙂

    Inače, ovaj tekst Vedrana Vuka je vrlo sličan tvome postu: http://mises.org/daily/2218

    Što se tiče mirovina, sjećam se da sam jednom slušao neku ženu iz nekog pokreta za djecu Hrvatske, ili što već, uglavnom; na nekom otoku su skupljali ispred crkve potpise za nešto (valjda neki zakon o djeci, financije) i tako su zamolili neku bakicu koja izlazi iz crkve da im potpiše peticiju, ali ona je odbila jer ako daju djeci onda će bit manje para za njenu penziju.

    Šimune, nitko ne bi umro od gladi, različite prakse su postojale u različitim regijama, na otocima neke bratovštine gdje su članovi međusobno brinuli jedni o drugima, ljudi na selu su često povezani nekim rodbinskim i kumskim vezama tako da se uvijek netko pobrinuo za nekoga, a uvijek su postojali i ugovori o uzdržavanju do smrti ako bi osoba imala posjed bez da ga je u stanju obrađivati. (Problem danas na selu je što zemljište ne vrijedi puno, ali zato stanovi u gradovima vrijede…) Postojale su prije žene koje su primjerice živjele od pripreme pokojnika za ukop – prakse koje danas nisu potrebne, ali poanta je da tko mora, snađe se nekako. Danas bi takve žene možda uređivale groblja onima koji ne mogu i slično.)

    Što se tiče škola, jedan od razloga za “lokalizaciju” školstva su i različita gospodarstva, postoje srednjoškolci koji rade u turizmu, rani početak škole znači da ne mogu raditi u rujnu. (što je i vrijeme berbe u drugim krajevima), po zimi snijeg zatrpa neke lokalne škole… vjerojatno profesori ignoriraju neke stvari, poput kašnjenja nekih učenika, ali mislim da trenutno ministarstvo odlučuje o svemu, tako da neke županije šalju upit u ministarstvo mogu li počet tjedan dana kasnije zbog turističke sezone, ministarstvo kaže ne i to je to… (a i mislim da bi sam program u školama mogao biti prilagođeniji lokalnim uvjetima. Recimo na “informatici” bi u nekim regijama mogli učit kako se oglašavat preko neta – turizam, a u nekim kako pronalaziti informacije o drugim stvarima i slično).

    Jedna od stvari koje nitko ne komentira su stalne izjave i planovi iz vlade koji diskriminiraju po stupnju završene škole. Ministarstvo nečega (Opačić) predlaže zakon po kojim roditelji imaju pravo na poreznu olakšicu za dadilju, a dadilje mogu biti samo žene sa minimalno srednjom školom – a žene sa osnovnom školom koje u prosjeku nemaju previše vještina su zapravo idealan kandidat za takve poslove, sa takvim zakonom im se sužava mogućnost zapošljavanja. Mislim da sam čuo Milanovića koji kaže profesorima da ne ne možemo dopustit da ljudi sa fakultetom zarađuju manje od onih bez (ali moguće da sam krivo čuo)… stalno takve izjave čujem…

    Inače, mislim da stvari koje si napomenuo imaju veliki utjecaj na oblikovanja kako ljudi razmišljaju o ekonomiji (i njihova nerealna očekivanja), stvaraju jedan “umjetni” sustav koji je neodrživ. (Ubijaju kulturu hard-working hrvata i nakon nekog vremena dolazi do ozbiljnih problema). Mislim da neki stari nepismeni ljudi sa sela imaju bolje razumijevanje ograničenja ekonomije od nekih obrazovanih ekonomista; jasno im je da će ostarit jednog dana, da kredite moraju vratit, da stvari koštaju novce, da nije dobro bit dužan (osim za neš korisno), da moraju štedit, da se stvari mogu okrenut lošim trendovima, da nemre bit više umirovljenika od radnika, da treba i radit nešto… istina, očekuju od vlade da pokreće gospodarstvo i slično, ali nisam ni rekao da su idealni🙂

    • Da, nitko na selu ne bi umro od gladi… mislim da je ta apstrahiranost države koja je nešto daleko, neosobno, nezemaljsko… uzrok mnogih problema s njom. Uzmimo još nešto na selu — imovinski cenzus. Pa na selu svako zna koliko ko ima čega, naravno da čovjek sa puno imovine neće dobivati pomoć kao onaj koji nema ništa… ali država, ona je slijepa i moguće je svašta. Sa odmakom od personaliziranosti lokalne zajednice, država, koja u njoj ima svoju prasliku, poprimila je bizarne i čudovišne atribute.

      Otvoreno preferiranje VSS-a od strane vlasti me i osobno nervira, s obzirom da sam završio samo srednju školu. Tržište nema nikakvih problema s tim da vrednuje moj rad (uvijek manje nego što ja mislim da bi trebalo🙂, ali ne baš loše), ali država me smatra šljakerom na čijoj grbači treba, recimo, subvencionirati traženje posla mladim VSS kadrovima, koji su “ugroženi” time što su mladi (što danas uključuje ljude i do 45 godina, glupost) i što su VSS (kakav apsurd, pa postoji li netko tko bi trebao biti spremniji na tržišnu borbu od VSS mladih?). Također, stambene politike su obično takve da VSS donosi više bodova za liste, i razne druge politike — trebalo bi to stvarno jednom pobrojati. Zatvaranje tržišta rada također. Recimo, ja mislim da mi dobro ide engleski i mislio sam se javiti na natječaj za EU simultanog prevoditelja — ne zato jer to želim raditi, nego zato jer je teško, izazovno, htio sam vidjeti bih li prošao — međutim, prijaviti se može samo netko sa VSS ili više.

      Mladi (a po meni, ljudi preko 30 nisu više mladi nego sredovječni) koji konobare od 18-te godine, rade u mehaničarskim radionicama, voze kamione, i općenito čine većinu društva kojoj je sigurnost radnog mjesta misaona imenica — oni su stoka iz čijih poreza treba financirati “posao u struci” raznim ljudima koji posjeduju bezvrijedne vještine, birokraciju, itd. Osjećaj zaslužnosti koji posjeduju mladi koji završe fakultete je uvijek iznova začuđujući. Da ne spominjem onda još i to da će ti isti VSS mladi, najčešće društvenjaci, na fakultetima pokupiti ideje koje napadaju tradicionalne stupove društva koji su šljakerima itekako potrebni.

      Ne mislim da u marksističkoj tradiciji treba veličati ljude koji rade rukama, niti niže društvene klase (ima tu i uzornih ponašanja i odvratnih), ali kad se radi o VSS pijavicama koje žele privilegije — tu sam na strani raje, iako je moje radno mjesto u “ekonomiji znanja” i vjerojatno imam više zajedničkog sa VSS-ovcima nego fizičkim radnicima.

    • a baš malo gledam nešto prije podneva milića u australiji
      end jor nejbors vil not be hapi if jor kav dajs😀

      ma zapravo, ja sam odrastao na selu, ali nemam nikakvog iskustva s ovime o čemu vi pišete
      socijalna struktura sela kakvu opisujete se više manje raspala dok sam ja odrastao, bilo je (ima) staraca koji nisu imali djece, ili su im djeca otišla nekuda (u grad, van), ali oni su isto uglavno preživljavali uglavnom na nekoj državnoj dotaciji
      hoću reć, bar kod mene, od “sela” nije ostalo ništa

      • Nisam mislio na idealizirati suvremeno hrvatsko selo. Govorim o selu kao maloj zajednici koja je tipična i standardna za ljudsku vrstu, a starija je čak i od stalnih naselja. Kad god govorimo o moralu moramo ga imati na umu jer smo evolucijski prilagođeni za takve okoline. Zato ćemo lakše razumjeti u čemu je problem ako usporedimo veliku zajednicu sa malom. Na primjer, valjda je normalno za ljude da babe čuvaju djecu, svoju i tuđu, i nikome na selu (apstraktnom, ne nekom sad specifičnom) ne bi palo na pamet da to zabrani. Ali sa pojavom države, imamo i takav suludi fenomen da država hapsi babe jer čuvaju djecu bez licence. Apstraktnost države nam komplicira moralne kalkulacije, ljudima nije odmah očito je li možda opravdano te babe hapsiti zbog nekog drugog općedržavnog dobra — država je velika i komplicirana, teško je to sagledati — ali ako problem postavimo u kontekstu sela, jasno je da je običan idiotizam da može postojati neki opravdani razlog za to postupanje.

  4. Ono što bi moglo negirati sve tvoje navode su podaci da je prirodni priraštaj bio pozitivan sve do 1991. nakon čega prelazi u negativu (s izuzetkom par godina nakon domovinskog rata).
    A kao što znamo tad smo živjeli u socijalizmu.

    • 1) ja ne tvrdim da je teorija demograske tranzicije kriva, isto tako i za 90% onoga što je trenutno mainstream u demografiji
      ono što ja kažem je da u nekom normalnom drušvu ne bi imali pad sa prosječnih 10 djece po obitelji na prosječnih 1,5 po obitelji nego recimo na 2 do 3 po obitelji
      2) prirodni priraštaj je jedno mjerilo koje jaaako kasni za stvarnim događajima
      ako recimo pogledaš http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Pyramide_Croatie.PNG
      vidi se da je zadnja grupa generacija koja je imala više djece nego što ih je bilo samih bila ona rođena 1950 – 1955, a koja je imala djecu uglavnom tamo početkom 70-ih

  5. Znam da nije tema, ali glede “sustava krava-tele”, osobno me jako smeta (da ne velim zbunjuje) izraz “umjetna oplodnja”, i činjenica da ni jedna ženska udruga nije digla glas protiv (baš suprotno) svođenja žene (lj. bića, uopće) na razinu životinje za rasplod, makar i leksički. ALI more bit da je i to dio “pronatalitetne politike”.
    Sve ostalo ste napisali lijepo i točno😀, jedino, komentar na komentare: školstvo u nas nije centralizirano kako se misli da jest. Sama sam radila u 7 različitih škola, i to je kao u 7 različitih država. Sve odluke (pa tako i onu o početku šk. godine) donosi ravnatelj, suglasnost ministra je formalnost, koja obično ide po principu qui tacet consentire. Prilično sam sigurna da većina tih stvari niti ne dođe do njega.
    Problem u školstvu, kao u svim javnim ustavnovama, je nepoznavanje propisa i ne provođenje istih. Jer se u javne službe ljudi biraju po rodbinsko-tazbinsko-političkom ključu, a ne po realnim kompetencijama. Ako niste lijeni guglat splitsku policijsku glasnogovnornicu, koja je godinama radila sa krivotvorenom diplomom, a kad su je otkrili, proglasila se žrtvom političkog progona. A takvih ljudi ima posvuda.
    Znači, Simune, kupite diplomu🙂

    • “Problem u školstvu, kao u svim javnim ustanovama, je nepoznavanje propisa i ne provođenje istih.”

      Netočno! Tu podrazumijevate da su te propise donijeli neki genijalci (“struka”) koji znaju najbolje, a nemamo nikakvog razloga da to mislimo. Ako je istina da škole imaju veliku fleksibilnost i da se o mnogim stvarima odlučuje lokalno — to je dobro i drago mi je čuti.

      Ali kao što smo vidjeli nedavno u Kaštelima sa upisima, u Kninu, i na raznim drugim primjerima, centralna država i dalje može provesti što god hoće. Ima preveliku i vrlo opasnu moć. Školstvo je nužno decentralizirati financijski i programski.

      “Znači, Simune, kupite diplomu ”

      Kupnjom diplome se može osigurati možda neka mala sinekura, ja sam malo ambiciozniji od toga😉

      • Ma ne podrazumijevam ja nikakve genijalce, nego postojanje propisa koje nitko ne čita, a ako čita, tumači kako mu drago, ovisno o situaciji. A propisi postoje da bi se osigurao kakav takav red. Ako će svatko čitniti po svom, onda je anarhija. A jel to mrvicu gore od socijalizma?
        Ovo s Kaštelima i Kninom nije dobar primjer, jer se baš tu radi o ovom o čemu sam poviše: ravnatelji su prekršili zakon i ministar je reagirao. MOžda prvi put u sto godina.
        Školstvo jest prilično decentralizirano, ali ako su i Knin i Zagreb i Požega u istoj državi, onda je logično da se radi po istim propisima. Okvirno. Problem je što je u rukama rav.ova prevelika moć, a obično se radi o prilično neukim ljudima. Ministra makar svi vide i po definiciji je dežurni krivac. Sjetite se kako su prošloga prozivali (i rugali se) jer je veterinar, a ovog sada jer je liječnik. :O
        Što se financija i programa tiče: gradovi ili županije su osnivači, i gradovi ili županije su ti koji osiguravaju pare, prostorije i ljude. Zagreb se obično prešutno slaže, osim ako netko ne počne galamiti preko medija. A to je moment kad se stvara nerealna silika stvari.
        Inače,
        mala sinekura se također može kupiti. Vidim da ste ambiciozniji i baš mi nekako imponira to samoobrazovanje i činjenica da ste radije odlučili ne trošiti vrijeme po ustanovama.

  6. @strasilo – Naravno, i selo se “raspalo”, zato sam spomenuo neke “stare ljude” koji se sjećaju ranijih vremena, odnosno koji još uvijek tako razmišljaju. “Što će selo reći” ne postoji više niti na selu. (Mladi ljudi, u prosjeku, na selu ne pokazuju vrline koje su krasile njihove pradjedove. Iako niti to ne bih idealizirao.)

    @IsakN – Nakon par generacija ljudi koji žive u socijalizmu dolazi do promijene razmišljanja. Ljudi koji pozivaju na imanje djece (i općenito neke tradicionalnije norme) danas imaju mjesto samo kao smiješni likovi u humorističnim serijama. Mormoni imaju više djece od prosjeka, a da ih 45 godina staviš pod komunizam nisam siguran da ne bi došlo do drugačijih trendova – ali to su već nagađanja o kojima i nema smisla previše razmišljati.

    @rezonanca – Ne vidim što je problematično u takvom nazivu, alternativno ako koristimo izraz “oplodanja u epruveti”, “in vitro oplodnja” i slično, onda kao da skrećeš pozornost na to da dijete (oplođena stanica) postaje proizvod ili nešto čime se “igra” u nekom laboratoriju. Prema novom zakonu, žena (bez partnera) može otići kod doktora i on je pomoću (donirane) sperme oplođuje. (Svaka sličnost sa drugim životinjskim vrstama je slučajna.)

    Što se tiče financijskih poticaja za djecu, nisu baš efikasni (osim navodno unutar romske populacije, ne znam utječe li to na njihove odluke ili jednostavno koriste priliku da uzmu novce kad im se već nude), rijetko tko će imati djecu zbog tih “poticaja”, ali vjerujem da stvarno pomažu obiteljima koje imaju više djece. (Od svih stvari, dirat ljude sa puno djece i nije plan). Ne znam puno o sustavima dječjeg doplatka i sličnog, ali možda bi netko umjesto uplaćivanja za mirovinu te novce potrošio na djecu, ovako mu uzmu dosta para, a daju mu par stotina kuna…)

    • Ovo sa komunizmom i generacijama nisam najbolje objasnio, moje (prepojednostavljeno) objašnjenje ide ovako nešto; Ljudi rođeni pedesetih su još uvijek bili pod utjecajem svojih roditelja i djedova, imali su više djece koja su se rađala sedamdesetih i osamdesetih, ta njihova djeca više nisu toliko bila pod utjecajem roditelja (a posebno svojih djedova koji su se sjećali nekih drugih vremena) nego trendova koji su se “nametnuli”.

      Ne znam koliko to odgovara stvarnoj situaciji, ali to je općenito moje objašnjenje promjene razmišljanja kroz par generacija i gubitak veze sa razmišljanjem početne generacije. (Možda je to zanemarivo s obzirom na ostale faktore)

      • ma novčani poticaji, dječji doplatci i sl. sigurno jesu pozitivan ekonomski poticaj za imanje djece
        ali
        nisu ni blizu negativnim ekonomski poticajima koje država nameće
        i još važnije
        (ne)željene posljedice u obliku stimuliranja raspada obitelji, stvaranja posebne siromašne kaste žena koje će rađat masu djece i bit u potpunosti ovisne o socijali (u bogatijim slojevima ti državni novčani poticaji neće bit dovoljni da ništa potraknu), začarani krug siromaštva itd.

        mislim, ne moramo zamišljat kako to izgleda, dovoljno je primjera iz stvarnoga svijeta

  7. Komentare često pišem na brzinu pa sam previdio neke stvari: Strašilo kaže ||”ma zapravo, ja sam odrastao na selu, ali nemam nikakvog iskustva s ovime o čemu vi pišete socijalna struktura sela kakvu opisujete se više manje raspala dok sam ja odrastao, bilo je (ima) staraca koji nisu imali djece, ili su im djeca otišla nekuda (u grad, van), ali oni su isto uglavno preživljavali uglavnom na nekoj državnoj dotaciji hoću reć, bar kod mene, od “sela” nije ostalo ništa”||

    Mislim da ovo više ide u potvrdu naše teze nego što ju pobija. Za ljude se više ne brinu djeca nego država, djeca su mogla mirne duše ostaviti državi da se brine za njihove roditelje, ali da je situacija drugačija vjerujem da bi im ta djeca potpomagala. Sela su zapuštena i doslovno zaraštena, ne znam koja je definicija starca, ali ljudi od 50-60-70 godina su u stanju baviti se (lakšom) poljoprivredom. Naravno, kako dobivaju razne pomoći onda niti nemaju poticaja da išta rade. Život bi im možda bio teži da nisu svi u preranoj penziji, ali to nije poanta.

    Nerealno je očekivati da ljudi žive kao i prije, pojedina imanja su premala za današnje standarde (i postotak seoskog stanovništva bi se i inače smanjio), ali kao što se država brine za te starce, tako i njihova djeca očekuju da će se država brinuti i za njih kada ostare. (Oni mogu u mirovinu, a netko će već uplaćivati.) Keruma ismijavaju kad kaže nezaposlenima da odu radit na selo, njegovu sestru ismijavaju kad usred snijega kakav padne jednom u sto godina kaže ljudima nek se obitelj pobrine ta dva dana za njih.

    • tako sam i ja razmisljao u pogledu keruma. koliko god u drugim stvarima se ne slazem sa kerumom i njegovom sestrom, to sa snjegom je bilo jako dobra poanta. nitko, ali nitko nije na tv rekao nesto tako jednostavno i tako istinito. meni uppce nije bilo jasno sta se svi zgrazaju oko te izjave kada je ispravna logicki i racionalna je.

  8. Pingback: A što je s ženama « strasilo

  9. Pingback: 100-ti |

  10. Pingback: Sirovi komunizam, kolektivna pohlepa i penzići |

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s