Regulirana konkurencija i neregulirana regulativa

Ovih dana malo je stvari koje mogu izvući nekakvu reakciju od mene. PDV 25%. Porez na dividendu. Porez na imovinu. Porez na kamate u banci. Nove trošarine na cigarete i poseban porez na salo. Sve je to loše, i sve je to zlo, no većinu vremena iz mene će izvući jedva nekakvo nezainteresirano odmahivanje rukom. Jer toliko je toga.

Ono što međutim iz mene uvijek izvlači tikove je ta prokleta konkurencija. Svi vole “konkurenciju”. Svi podržavaju “konkurenciju”. Vole je pro-tržišni ljudi. Vole je, do neke određene mjere, ljudi koji kažu da štite potrošače. Ljudi socijalisti vole “konkurenciju”. Svi vole i svi zastupaju “konkurenciju” do te mjere da je to pod Bogom milim iritantno. A vole i tu “nužnu” i “potrebnu” regulaciju koja stvara, njeguje i podržava tu “konkurenciju”.

Kako je došlo do te perverzije da konkurencija postaje uzrečica proklamatora velike države?  Da riječ konkurencija postaje opravdanje za neke od najbesmislenijih i najpogubnijih državnih intervencija u tržišni sustav ikada stvorenih. Samim time opasnijih intervencija za građane neke zemlje, što je ta zemlja manja. Ne samo da je cijela šarada štetna i glupa, nego je meni osobno i uvredljiva, recimo jednako kao što bi bilo uvredljivo ljudima koji svaki tjedan idu u crkvu da im je jedne nedjelje za oltarom pojavi novozaređena Vesna Pusić i počne o pravima žena u gay zajednicama. OK, neidem svaki tjedan u crkvu, ali i meni bi Vesna bila uvredljiva.

Rastavimo onda konkurenciju i njenu regulaciju na sastavne dijelove.

 

 

I. Teoretska podloga regulirane konkurencije

 

Prije nego što kažem ali, treba reći da današnja regulirana kvazi konkurencija nema teoretske podloge u sintezi niti jedne ekonomske škole. Nisam mislio da ću time započeti, ali eto, kada sam se već opet udubio u sve to, tako je. Interesi, moralni hazard, problemi u demokratskom političkom procesu, populizam. Sve je tu, osim znanstvene podloge.

ALI, istraživački rad koji je danas više-manje sinteza neoklasične škole na temu tržišnih struktura izvršili su u najvećem dijelu ljudi koji su njime nastojali stvoriti takvo opravdanje. Taj rad je možda upitne znanstvene kvalitete, a dobrim dijelom je nastao nakon što je praktična državna intervencija u područje odavno bila u primjeni te je u neku ruku bio i pokušaj opravdanja već postojećeg stanja. Bilo kako bilo, ono što danas imamo je u praksi je samo jedna interpretacija te sinteze. Jedna jako loša interpretacija te sinteze.

 

Za početak prikažimo grafove (izvor je Samuelsova Ekonomija…):

savršena konkurencijamonopolistička konkurencijamonopol

Tri grafa znači, savršena konkurencija, monopolistička konkurencija i monopol. Oligopol preskačem, jer je u biti samo stupanj između.

Ono što je bitno na grafovima vidjeti je da je output određenoga poduzeća (bilo poduzeća u savršenoj konkurenciji, monopolističkoj konkurenciji ili za monopol) na tržištu jednak u onoj točki u kojoj se sjeku krivulje graničnog troška poduzeća i graničnog prihoda poduzeća. Naime, profit je u toj točki maksimalan.

Ono što je bitna razlika između grafova je krivulja potražnje u savršeno konkurenciji ravna – poduzeće je savršeno beznačajno i nema nikakvoga utjecaja na cijenu, znači krivulja potražnje d’ na slici je i krivulja graničnog prihoda. Kada poduzeće prestane biti savršeno beznačajno postane mu vidljivo da padom cijene raste potražnja, odnosno output. Krivulja potražnje je nagnuta. Ne samo to, nego je i krivulja graničnog prihoda poduzeća strmija u odnosu na savršenu konkurenciju. To samo po sebi neće biti problem, teorija priznaje da nesavršena konkurencija nije savršena, no sljedeće je.

 

Output neće kao u savršenoj konkurenciji biti sjecište graničnog troška i tržišne cijene – crte potražnje, nego graničnog troška i graničnog prihoda određenog poduzeća (a ta je crta strmija od crte tržišne potražnje). Znači, imat ćemo output “manji od onoga što bit tržište preferiralo”, uz cijene “veće od onoga što bi tržište preferiralo”. Odnosno, glavi grijeh nesavršene konkurencije je taj što “previše maksimizira profit”, jer bi “bilo tržišno efikasnije” da ga manje maksimizira i ima veći output uz nešto niže cijene (narančasto na idućim slikama, obojanao narančast je “tržišno poželjan profit” manji od onoga kakva bi stvarno bio). Kužimo se?

 

OK, sada se vraćamo na lošu interpretaciju. Čak je i u neoklasičnoj sintezi savršena konkurencija zamišljeni teoretski model koji u stvarnosti ne postoji, i to će se uvijek naglasiti. Čak je i neoklasičnoj sintezi u dugome roku moć monopola podložna osporavanju sve dok postoji sloboda ulaska u tržište. Čak je i neoklasičnoj sintezi ograničenje ulaska na tržište posljedica državne intervencije – samim time državna intervencija postaje de facto jedini pravi izvor monopolske moći (one o kojoj ovdje pričamo). To što je se tržište organizira na način koji se organizira je jednostavno način na koji se tržište organizira i nešto bolje se onda logično može pretpostavljam tražiti van okvira kapitalizma. Čime onda možemo opravdati regulaciju? Paa… Zapravo u biti i ne možemo, ne ekonomskom teorijom. Prema toj ekonomskoj teoriji logično bi zapravo bilo subvencionirat poduzeća u monopolističkoj konkurenciji i monopole kako bi proizvodili na sjecištu krivulja D i MC.

:O

Što će se ponekada i zagovarati, ali samo ako je monopolist u državnom vlasništvu.😀

 

Idemo dalje, van opisane teorije. Prva važna stvar za istaknuti je da je zahtijevana stopa profita više-manje jednaka na cijelome tržištu (korigirano za rizik koji zna proizlaziti iz same veličine poduzeće, čitaj: manje je rizičnije i što je više proizvođača na tržištu… rizičnost može često dovesti do toga da manji subjekti, odnosno onaj dio manjih subjekata koji je uspješan, ostvaruje veći ROE). Nije baš da u praksi možemo svrstati poduzeća u grupe po veličini i opaziti da se “povećanjem monopolističke moći” istodobno i povećava ROE. (OK, u Hrvatskoj vjerujem u određenoj mjeri možemo, ali to je posljedica računovodstva i nekih drugih tranzicijskih specifičnosti koje ovdje nisu tema).

 

Idemo natrag. Sam model savršene konkurencije nije samo teoretska zamisao. To je suluda teoretska zamisao, a njegova prva pretpostavka je… neobično komunistička:

  1. poduzeća prodaju standardizirani proizvod – perfektne supstitute
  2. faktori proizvodnje su u dugom roku savršeno mobilni
  3. poduzeća i potrošači posjeduju savršene informacije
  4. poduzeća nemaju tržišnu moć i cijene uzimaju kao date.

Standardizirani proizvod? Kako bi to uopće izgledalo u praksi? Svi ćemo jesti jednaku hranu, nositi jednaku odjeću, imati jednake kuće? Sam model je postavljen tako da bi povećanjem tržište efikasnosti tržište trebalo kretati prema standardiziranjem proizvodu. Uzmimo recimo jedan divan prirodan eksperiment – kruh u Hrvatskoj.

U zadnjih 20-tak godina došlo je do snažnoga rasta pekarske industrije i pekare su iskočile na svakome uglu. Da li je efekt bio standardiziran kruh i konkuriranje nižim cijenama jednakih štruca kruha? Nije, bio je dijametralno suprotan tome. Crni, bijeli, polubijeli, sa sjemenkama suncokreta, kukuruzni, od oštrog brašna i od brašna koje nije oštro, alpski, mrežnički, zagorski, francuski. Buhtle s čokoladom, pizze slavonske i vegetarijanske, sendviči. Pekare s stolovima unutra gdje čovjek može pojesti što je unutra kupio, pekare koje prodaju kavu, sokove i mineralnu vodu, pekare koje rade 24 sata dnevno. Tržište, ako išta drugo, mrzi uniformnost i teži diversifikaciji. I drug Samuelson bi se složio, ali bi isto tako nezadovoljno primijetio da cijena za potrošača može biti velika (u odnosu na komunističko gospodarstvo valjda gdje bi postojala samo jedna vrta kruha).

 

Zašto se monopolistička konkurencija naziva monopolističkom konkurencijom? Opet ta prokleta komunistička terminologija. Trebala bi zvati jednostavno konkurencijom. Jer konkurencija tako funkcionira u stvarnome svijetu.

Zapravo, u nešto ozbiljnijoj ekonomskoj teoriji kaže se da poduzeće može ostvarivati profit na dva načina. Prvi je stvaranjem “monopolističke” prednosti na neki od načina. Uvjeravanjem potrošača da njegovi proizvodi nude nešto više u odnosu na konkurenciju. Obrtaj je nizak, ali je marža visoka. Drugi je nižom cijenom, gdje se nastoji postići isti onaj profit uz veliki obujam prodaje i malu maržu. Oba dva načina su apsolutno legitimna. Ogromna većina poslovnih subjekata na cijelome svijetu spada u prvu skupinu. Opet, tržište uglavnom preferira diversifikaciju. Ponekad će privremeno preferirati “monopol”.

 

Ok, recimo da ja imam poduzeće i otkrijem način kako proizvodit dobro koje se zove Nešto toliko bolje od konkurencije da ga mogu prodavat po trećini početne cijene i istodobno se bogatit. Pometem konkurenciju i trenutno sam sam na tržištu. Standardan odgovor je da me treba regulirati kako bi se opet pojavila konkurencija i  konkurencija bionda spustila spustila cijenu Nešto na odgovarajuću razinu, recimo četvrtinu početne. Ali što da sam patentirao proizvodnju Nešto. Upravo je poanta patenata prema istim ljudima koji će zagovarati mogu regulaciju osiguravanje monopolske prednosti tijekom određenog vremena kako bi se poticala moja inovativnost. Znači ako uspijem patentirat proizvodni proces mogu bit monopolist, ali ako samo unaprijedim sve, ali to ne zadovoljava kriterije za patent onda je to loša stvar? Glava me više boli od ovoga sran.a.

 

Tako uzak i statičan pogled na konkurenciju kakav je ovdje prikazan je problem sam po sebi. M. Rothbar je napisao dosta dobroga o tome, koga zanima neka potraži. Konkurenciju je jednostavno pogrešno gledat kako se gleda u mainstreamu. Pekarama je konkurent McDonalds. McDonaldsu su konkurent restorani. Restoranima je konkurent mesnica u Konzumu i tv. Tv-u i Konzumu je konkurent kino i štand s kokicama na ulazu. Konkurent postojećim procesima proizvodnje i poduzećima je i sve ono što još uopće ne postoji. Same povećane stope profita su poziv konkurenciji i novim idejama.

 

Mislim da bi ovo bilo dovoljno. U sljedećim nastavcima obradit ćemo Agenciju za zaštitu tržišnoga natjecanja, novu domaću željezničku regulatornu agenciju, zvijer samu – HAKOM i druge divne praktične primjere.

12 thoughts on “Regulirana konkurencija i neregulirana regulativa

  1. Pozdravljam napor da se intervencioniste napadne i razoruža njihovom vlastitom ekonomskom terminologijom!

    Što se tiče savršene konkurencije, mislim da je ona sasvim valjan teoretski koncept sa strašno, strašno loše odabranim imenom. S obzirom da konkurencija nigdje nije savršena, eto širom otvorenih vrata za intervenciju!

    Bilo bi puno bolje da je odabran neki drugi termin. Recimo monopol, oligopol, polipol (da se zadržimo na grčkom, oligos = nekolicina, poli = mnogi). Pol nije pol kao sjeverni nego znači “prodavatelj”. Ili su mogli uzeti termin “beskonačno prodavatelja” ako “mnogo” nije dovoljno dobro. Bilo što samo ne tu riječ “savršena”. Gdje god se ona pojavi, problemi. Kao da je posao tržišta da ostvaruje savršenstva! A vlasti da intervenira tamo gdje postoje nesavršenstva.

    Postoji jedan razlog zašto je meni teoretski pojam savršene konkurencije jako važan i praktičan. Naime, kako bi ti drukčije objasnio da ne postoje ekstraprofiti? Da će razni novi porezi biti prebačeni na potrošače? Ako firme imaju monopolističke ili oligopolističke profite, ako nisu zarobljene u luđačkoj košulji nesavršene-ali-dovoljno-savršene konkurencije, onda profit stvarno može biti nadprosječan, a eventualni novi porez biti apsorbiran od strane firme bez dizanja cijena.

    Ja sam siguran da pekare, diversifikaciji unatoč, jesu u tom režimu blizu-savršene konkurencije. Ako im država digne neki porez, cijene idu gore ili se one zatvaraju, nema druge. S druge strane kad država opali porez HT-u, to ne mora biti.

    Samo ako je konkurencija blizu savršene teze o tome da kapitalisti eksploatiraju radnike, ne plaćaju dovoljno poreza, i slično, padaju u vodu. U protivnom ne tako jednostavno.

    Na primjer, Apple. Nedavno je vratio dioničarima dio keša na kojem je sjedio. Ali apsolutno stoji da je Apple mogao podići plaće ljudima koji su za njega radili te naprave negdje u Kini. I tu mi prokapitalisti ne možemo dokazati da nije mogao, mogao je, jer ima možda ne monopolističku ali dominantnu poziciju u nekim stvarima koje prodaje, i enormne, vanserijske profite.

  2. ma kužim ja potrebu objašnjavanja nekome nečega, ali to nećeš moć napravit savršenom konkurencijom
    savršena konkurencija je nešto glupo mitsko, skoro kao da uspoređuješ replikator iz star treka i tvornicu
    jednostavno ne ide

  3. Pingback: Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja « strasilo

  4. Pingback: Privatizacija željeznica « strasilo

  5. Pingback: HNB kao regulator « strasilo

  6. Pingback: HAKOM (1) |

  7. Pingback: HAKOM – mobilna telefonija |

  8. Pingback: HAKOM – fiksna telefonija |

  9. Pingback: 100-ti |

  10. Pingback: Popis popularnih ekonomskih ideja | Usporedbe

  11. Pingback: QWERTY (QWERTZ) vs. Dvorak |

  12. Pingback: Injercija i tromost društva | Neovisni portal

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s