Što je to pravda?

i tko još čita lektire (nitko)

 

Vladan Desnica je hrvatski i srpski književnik (što god to značilo) i isto tako dokaz da javno školstvo, jednako kao i povijest, nikada nikoga nije naučilo ništa. Njegova pripovjetka Pravda koja je ovdje jedna od tema inače je lektira osmome razredu osnovne škole, ako je vjerovati internetu. Pričajmo o Pravdi (sceni s ulice).

 

Jedne nedjelje:

vraćajući se s daleke šetnje u grad, naiđem putem na odvratan prizor: nasred ceste čovjek nemilosrdno bije ženu. Lice mu je imalo razjaren, upravo živinski izraz. Pograbio nesretnicu za kosu pa je vuklja amo tamo po cesti dok nije pala ničice; a onda stao da udara bez poštede, po očima, po ustima, ne pazeći kud pogađa… U meni se sve preokrenu. Htjedoh da srnem na nj. Potekao iz čistog milosrđa moj bi nasrtaj bio tim žešći što je milosrđe bilo veće; a milosrđe je bilo toliko, da bih zasigurno i ja bio navalio bjesomučno i udarao bez poštede, po ustima, po očima, ne pazeći kud pogađam.

i dok Desnica filozofira o tome da li mu je to pametno i što je pravedno:

naiđe i treći prolaznik: stasit mlad čovjek duge vitičaste kose, u plavom džemperu i s teniskim reketom pod pazuhom. Jednim mahom uoči situaciju; osinu prezirnim pogledom nas dva pasivna posmatrača, pa bez suvišnog ispitivanja srnu na čovjeka — uprav onako kako što maloprije htjedoh ja – i poče ga mlatiti žustro i bez promišljanja, ne pazeći kud pogađa… Iznenađen, muž pusti s oka ženu i stade se braniti od napadača. Žena je međutim izmigoljila, pridigla se na koljena, ustala: živnula brže nego što bi se moglo očekivati, poslije onih bubotaka. Stala otresati prašinu s lakata i koljena, popravljati raskuštranu kosu. (Zbog te brige za frizuru, odmah mi se pričinila manje žrtvom.) Zatim neopazice nekud nestade.

no događaji se dalje razvijaju:

na suprotnoj strani ceste pojavi vremešan čovjek vodeći za ruku dijete. … Ugledavši tuču, zastade iznenađen. Ali se ubrzo snađe: vidje gdje čovjek — mlad, izdikao mamlaz — nemilice bije svog sabrata, i to starijeg od sebe, bije ga nemilice i očito nepravedno (jer slabijem instinktivno pridajemo ulogu pravednika); vidje i dva sebična, nedostojna stvora koji to ravnodušno promatraju, — i njegova odluka bi odmah gotova: trgnu se, skloni dijete u kraj, pa nasrnu na napadača…

Stvar se raspline dolaskom policajca kada se trojac već dobrano namlati.

 

Što je Desnica razmislio o Pravdi:

Svakoga od učesnika u datom sam momentu opravdavao i natezao za nj, da bih ga čas kasnije osudio povlađujući onome koji je nadošao da ga napadne. A odmah zatim i ovome zaželio poraz i novog napadača. Stvar se odvijala i uplitanja su upadala tačno onako kako sam želio — taman kao da ja nevidljivo njima ravnam. I sad, poslije svega toga, opet nisam načisto ko je u pravu i kakav ishod ustvari želim! To jest, znao sam: želio sam svakom napadaču poraz a svakom napadnutom pobjedu, slabijemu uspjeh a jačemu neuspjeh; želio sam da se slabiji prometne u jačega a jači u slabijega, napadač u napadnutog a napadnuti u napadača. Ali teškoća je bila u tome što su svi učesnici prolazili uzastopce kroz ulogu jačega pa slabijega, napadača pa napadnutog, pravednika i krivca. Pa ko da se sad tu snađe, ko da podijeli pravdu? Zar je krivica istovjetna sa snagom? Zar pravednost leži u slabosti? Zar naslov pravednika treba platiti porazom?

I recimo nešto što bi se moglo izvući kao racionalni zaključak o samoj pravdi:

Odavna sam duboko osvjedočen da je glavni uslov za pravednost – fantazija. Da bismo bili pravedni suci, potrebno je da poznamo pozadinu, pobude i uzroke, odnose i zavisnosti stvari o kojoj sudimo. Ne povoditi se za prvom impresijom, za vanjskim pomolom stvari; ispitati skrivene uzroke, nužne uslovljenosti, dugi lanac krivica i protukrivica; uvući se u kožu bića o kojima sudimo, potražiti kraj zamršenog klupka — to nam je dužnost prije nego izrečemo riječ osude.

 

Glavni problem koji se uvlači i u politiku i u ekonomiju kada pričamo o pravdi, a to se događa u ovakvim prilikama, je taj da ljudi koji pričaju o pravdi, čak i ako uzmemo divlju pretpostavku da su iskreni, ne znaju što je pravedno.

Koncept pravde koju ima neki čovjek političar ljevičar, a počesto i desničar, pogotovu onaj koji se poziva na ono što masa smatra pravednim, je gotovo pa sigurno njegova projekcija.

Gotovo je pa sigurno da će mjere smanjenja stvarne ili percipirane nepravednosti rezultirati novim nepravdama.

Strašno je ako ljudi koji vjeruju da znaju što je pravedno dobiju priliku da upregnu državni aparat u ispravljanje nepravdi.

9 thoughts on “Što je to pravda?

  1. Strašno jest. Ali u pravilu, fantasti oduvijek upravljaju državnim aparatima. Normalni ljudi gledaju svoja posla.
    Ovaj Desničin odlomak, više opravdava voajere i komentatore, nego što odgovara na pitanje pravde. Koja je, kao i istina, relativna.

  2. Pa ne znam baš. Ja recimo vjerujem da je su i pravda i istina apsolutni koncepti, samo što ih ljudi iskrivljavaju sukladno svojim potrebama.

    • Baš sam htio napisati isto. To što političari zlorabe koncept ne znači da on nema mjesto u filozofiji – iako se teško složiti i neupitno pametnim ljudima oko toga što je pravedno u određenim slučajevima. Trebao si je Josipović stavit slogan pravo (a ne pravda), takvi politički slogani samo služe da birači projeciraju svoje želje na kandidata – nada, promjena, pravda…

      Mislim da uz ovaj post dobro ide Sowellov govor o istoimenoj knjizi “THE QUEST FOR COSMIC JUSTICE” (Iskoristio sam neke njegove ideje za druge svrhe odnosno kao komentar na planove koji možda nisu “kozmička pravda”, ali su dosta slični.)

      preporuke za tekst koji je dostupan ovdje: http://www.tsowell.com/spquestc.html

  3. Nije do filozofije, nego do fizike. Ako znamo da je pravda (kao i istina) (govorim o pojavnom svijetu) stvar percepcije, logično je pretpostaviti da apsolut (bog?) samo ima bolju poziciju, bolji pregled. tj. tko bi bili ti “neupitno pametni ljudi”?

    • Nisam baš potpuno shvatio pitanje, ali čini mi se da to nije ni bitno za odgovor. Ne bih rekao da je pravda stvar percepcije, a apsolut nije ko mi samo na oblaku pa vidi više stvari… (odnosno usporedba iz fizike: možda čovjek neće nikada opisati sve fizikalne fenomene što ne znači da ne postoji apsolut koji je to u stanju)

      “Neupitno pametni ljudi” – ako uzmemo za primjer raspravu o nekom bioetičkom pitanju, mislim da se podjednako “pametni” ljudi mogu naći na suprotnim stranama. Pričamo li primjerice o bacanju atomske bombe na hirošimu, ne mislim da je stvar relativna iako će različiti etičari doći do različitih zaključaka. Drugim riječima ne mislim da možemo bacat okolo atomske bombe jer je tak’ i tak’ sve relativno…

      Nisam mislio reći da neki “neupitno pametni ljudi” moraju donosit sve zakone za nas i određivat što ćemo i kako ćemo, iako se u demokraciji događa upravo to da neki “neupitno ne toliko pametni ljudi” dobiju izbore pa mogu mijenjat zakone bez da se obaziru na različite probleme. (većina odlučuje istinu, pa i pravdu)

  4. Samo da objavim, da sam i ja pročitala sowella🙂 i da se slažem (šta nisam i ja isto to rekla? al u puno manje riječi. živimo u dijalektičkom svijetu!)
    Hvala na odgovoru, KsdK.
    Svejedno, mislim da jest tak’ i tak’ sve relativno, jer ćemo bez obzira na etičare i bioetičare svi jednom pocrkat, i da se velikim kozmičkim silama živo fućka za naše sitnice. I to je dobra vijest.
    Nismo zaludu riječ apsolut izveli od absolvere – odriješiti, oprostiti, dovršiti, svršiti. Al zađoh u metafiziku. Di je vaš blog?🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s