Porez na nasljedstva

i zašto je glup

 

Peter Schiff se nedavno raspričao o tome kako je porez na nasljeđivanje grozna, glupa i zla stvar. U pravu je. Ukratko:

  • porez na nasljeđivanje je dvostruko oporezivanje (uz pretpostavku da je svaka štednja odgođena potrošnja onda i trostruko),
  • uništava (malene) obiteljske biznise jer onemogućava prijenos vlasništva biznisa s očeva na djecu,
  • i postoji radi zavisti.

 

U Hrvatskoj još uvijek nije tako grozna stvar. Naime ide ovako:

Porezna stopa iznosi 5 % tržišne vrijednosti naslijeđene imovine umanjene za dugove i troškove u svezi s nasljeđivanjem. Ostaviteljev bračni drug, srodnici po krvi u ravnoj liniji (potomci i predci), te njegovi usvojitelji i usvojenici ne plaćaju porez na nasljedstvo.
Braća i sestre ostavitelja, njihovi potomci i njegovi zetovi i snahe ne plaćaju porez ako su s njim živjeli u istom domaćinstvu u vrijeme ostaviteljeve smrti.
Pokretnine primljene na dar podliježu porezu ako njihova pojedinačna vrijednost prelazi 50.000 HRK.

 

Znači, još uvijek je nešto u rangu posebnog poreza na bezalkoholna pića i poreza na tvrtku ili naziv. Znači, smisao njegova postojanja je upitna, a porezni prihodi države od toga poreza smiješni. To će se jednoga dana, kada Hrvati skupe nešto imovine i promjene navike življenja i stanovanja (porez na imovinu khm) promjeniti. Traže se preventivne mjere.

9 thoughts on “Porez na nasljedstva

  1. Zato što ima u sebi riječ “porez”🙂 (Odgovor na pitanje podnaslova)

    No, u nešto ozbiljnijem tonu; Mislio sam pisati o tom pitanju, ali nisam bio upoznat kakve su stope u HR pa ništa od toga jer mi se nije dalo istraživat. Stvarno se radi o teško “obranjivom” porezu kojeg kod većine pokreće tek zavist. (Još mi je jasno da netko može bit zavidan na Keruma, ali na nekog susjeda ili kolegu koji je naslijedio od babe neku kućicu na selu…) Ovaj odgovor Friedmana (http://www.youtube.com/watch?v=bJwUaVDIPXg) mi je jedan od njegovih boljih.

    Ja bih ispričao jednu priču koja bi pokazala zašto je takav porez loš. Mislim da se radi o realnoj i dosta čestoj situaciji:

    Zamislite obiteljsko gospodarstvo koje uzgaja 100 krava, imaju potrebnu mehanizaciju, poljoprivredno imanje sa zemljištem i naravno, kuću u kojoj žive. Vlasnik cijelog imanje je stariji par koji živi sa svojim sinom, njegovom ženom i unucima. Sin od svog djetinjstva radi na toj farmi, uložio je svoj cijeli život i svo znanje u nju, a kako je njegov otac već stariji većina poslova i tereta je na njemu. Jednog dana vlasnik imanja umire te sin naslijeđuje sve.

    Zagovornici tog poreza tvrde kako je sin zapravo imao “sreću” i naslijeđuje nešto što mu ne pripada, drugim riječima, netko tko mu je slučajno bio biološki otac imao je neko imanje i sad samo zbog te biološke veze sin ne zaslužuje 100% imanja nego će država uzet barem svoj dio, možda neće ić u ekstrem, ali trebala bi uzeti bar 5%. Tržišna vrijednost je 1 000 000 €, a država će biti toliko dobra pa će, primjerice, uzeti samo 50 000€ (5%). Dakle, neki socijalist bi rekao kako je sin imao sreću da nešto naslijedi i može biti zadovoljan što mu ne uzmu i sve jer nije ni zaslužio.

    Ipak, realno gledajući, radi se o tragediji. Ne samo da je sin izgubio oca, nego je i ob. gospodarstvo izgubilo iskusnog radnika koji je svojim iskustvom i poznanstvima pomagao u poslu. Otimanje toj mladoj obitelji sa djecom(i baki, koju sam malo ignorirao radi jednostavnosti) 50 000€ ili preračunato, 25 krava, zato što su imali obiteljsku tragediju je zasigurno nepošteno. Plaćanje poreza (odnosno 25 od 100 krava) imat će veliki utjecaj na rentabilnost imanja, pogotovo u kombinaciji sa već spomenutim gubitkom iskusnog gazde.

    Mislim da ova priča pokazuje apsurd i štetnost poreza na naslijeđivanje.

    ***

    Drugi post koji sa planirao napisati bio je satiričan tekst u kojem sam namjeravao predložiti Liniću da uvede porez ljudima koji imaju fakultetske diplome.

    Možda će gore ispričana priča uvjeriti nekog da porez na nasljedstvo nije dobra stvar (ali samo u ovome slučaju). Uzmimo primjer nekog čovjeka koji je uspio uštediti 200 000€ koji stoje na računu. Nažalost umire i njegov sin koji živi u nekom drugom gradu dobiva u nasljedstvo sve te novce, sin čak i nije često posjećivao oca i sad mu padaju s neba toliki novci. Zašto bi sin imao pravo na te novce (pitat će se netko)? Država treba uzeti bar neki postotak od tog čistog keša.

    Sad dolazimo do priče o štedljivom ocu i dva sina blizanca; Zagorac uštedio za svog života 200 000€, a njegova dva sina završila srednju školu. Iako blizanci, sinovi su različitih karaktera: Prvi sin, odlučio ostat u zagorju, izgradit si kuću, otvorit će neki obrt, vikendom će malo oko obiteljski kleti i tako to… Drugi sin, pravi mali akademik, odlučio je otići u zagreb na studij, upisao građevinu ili što već, ali polako otkrio čari noćnog života velegrada pa je produžio svoj studij na više godina nego što je bilo potrebno.

    Naravno, zagorac je volio svoje sinove i ispunio im želje, svakome je dao po 100 000€. Prvi sin, ulupao eure u ciglu, drugi sin ulupao eure u diplomu. Imaju oboje nešto zaliha, ali samo jedan je bezobrazni kapitalist koji je odlučio sagradit nekretninu koja mu netreba i zato mu treba lupit porez, dok je drugi pametno uložio novce i njega nikakvi porezi ne diraju.

    Mislim da bi Linić trebao obojici lupit porez. Potrošili su novce na različite stvari, ali potrošili su ih, imaju nešto što vrijedi (kuća ili diploma) i na nju moraju plaćat porez, pravedno je prema onima koji to nemaju !

    ____________
    Tako bi druga priča trebala bit komentar na ljude koji misle da 100 000€ u kešu ili nekretnini moraju proć kroz porez prije nego što ih sin dobije, ali ako je tih istih 100 000€ otac prije smrti spiskao na sina onda nikome ništa. Štedi za budućnost (i buduće generacije) pa te čeka porez!

    (Druga priča je zapravo kombinacija mog komentara poreza na nekretnine i poreza na nasjedstvo pa možda nije tako lagano shvatiti što želim reći jer je nisam uredio – sad sam je napisao u ovom boxu za komentar. Možda ih jednom stilski dotjeram i objavim negdje.)

    • Dobra usporedba, objavi svakako.

      A ovaj porez je u nas izgleda jedan od onih koji su izbjegli svjetla reflektora, zbog čega je relativno blag. Ali ako netko jednog dana postavi pitanje poreza na nasljedstvo, ide i on u vis, pogonjen zavišću i neutaživim potrebama državne blagajne.

  2. objavi svakako, sam moraš stavit disclaimer jer kod nas sranje još nije toliko pa ti primjeri ne bi bili skroz u skladu s praksom
    stvar je baš u tim prokletim nekretninama, koje 90% ljudi ima, a puno druge imovine nema
    s porezom na imovinu kakav je u SAD-u, pa makar bio pet puta manji, svaki puta kada bi glava obitelji umirala, morala bi se prodavat doslovce sva imovina (stan) ili se čak uopće ne bi mogla prodat (kome prodat kuću u gornjoj pripizdni i po kojoj cijeni?)
    kako se to izravno i izričito tiče 90% populacije, odmah mogu zamislit članke u novinama
    politici je jednostavnije oporezivat nešto drugo

    s druge strane, ako porez na nekretnine ostvari “željene učinke”, glavni problem pred uvođenjem stvarnoga poreza na nasljedstvo je riješen i evo nam slavka kako priča o pravdi

  3. Taj porez ima i još jednu dimenziju – a to je motivacijska.

    Roditelji ili stvaraoci imovine većinom je stvaraju sa nekim ciljem, odnosno, bar pred kraj života imaju neku namjeru učiniti nešto određeno sa svojom farmom, stanom, tvornicom ili bankovnim računom. Ostaviti ih svojoj voljenoj djeci, sposobnom nećaku, ili pak kakavoj zakladi koju odaberu.
    Sve redom ispravno, prirodno, a možemo reći i plemenito.

    Ako oni koji odlaze unaprijed znaju da će njihovo nasljedstvo biti predmet poreza na nasljedstvo, za kojeg smo konstatirali da je pogonjen zavišću i neutaživim potrebama državne blagajne – za pretpostaviti je da će biti manje motivirati stvarati i akumulirati. A to biti “manje motiviran” je društveno manje korisno.

    Ne vara li me sjećanje – i veliki Marx je bio žučljiv zagovornik ukidanja institucije nasljeđivanja. Kako napradno i revolucionarno.

  4. Možda bih ipak trebalo prepolovit cifre pa bi bilo 2X50k€ što je već realnije i za uštedit i za potrošit. (ali da se malo poigram stvarnijim brojevima, sin A – na fakultetu je i studira 6 godina, drzava ulaže u njega menza+prijevoz+skolarina, on sam placa stan, troskove zivota; konkretno, menza+prijevoz = ~500kn mjesecno što je nekih 1k€ godisnje, a skolarina – troskovi po studentu – je godisnje 2,5k€. Recimo da troši 2500kn mjesečno za život što je 4k€ godisnje. Total: studiranje 6 godina van mjesta boravka košta drzavu: 21k€ i privatno još 24k€ što je ukupno uložena vrijednost od 45k€.) Brojevi su dosta zaokruzeni, ali mislim da su tu negdje (ako ima para pa živi sam u stanu, može trošit i 6.5k€ godisnje).

    Sin B – recimo da će uložit 50k€ u nekih 100 kvadrata (da bude okruglo), čini se ko premala svota za toliko kvadrata, ali pretpostavljam da ima svoje zemljište, da živi negdje di su dozvole jeftinije, da je i sam neki obrtnik pa puno toga može i sam napravit, a i kućica nije dovršena do kraja.

    Sad bi zaključak bio da oboje posjeduju nešto u što je uložena ista cifra, s time da je država uložila u jednog pola tog iznosa i njemu se ne nameću nikakvi porezi, a ovaj koji je uložio sve svoje novce dobiva porez na nekretninu.

    Za posjetioce ovog bloga je vjerojatno dovoljno reć da je ista stvar jel netko potrošio novce na svog sina i platio mu obrazovanje (što mu daje vještine sa kojima može zarađivat više) ili mu je platio nekretninu (koju može iznajmit pa zaradit nešto) ili mu je ostavio novce sa kojima može…

    ********

    Sad ću još malo uvest promjena da bude još realnija priča.🙂

    Otac je obrtnik, ne zarađuje previše – dovoljno, ima 30k€ ušteđevine, ima dva sina, već pomalo bolesnu ženu. Oba sina žele na fakultet, ali otac je već stariji i treba mu netko pomagati u obrtu. Sin A se odlučuje žrtvovati (odmah nepravda!) i ostaje sa ocem, sin B odlazi na fakultet. Otac je odlučio dati 15k€ sinu B koji ide na fakultet, a 15k€ će dati sinu A koji će s tim novcem započet gradnju kuće na zemljištu koje je već dugo u vlasništvu obitelji.

    Naravno otac i sin obrtnik nastavljaju zarađivati što im omogućuje da šalju studentu (sinu B) neki đeparac, ali i da kupuju materijal za kuću koju grade za sina A. Kako su oboje obrtnici, koji imaju vještine potrebne za izvođenje različitih građevinskih radova, vikende provode radeći na toj kući.

    I tako kroz nekih 3-5 godina dovršavaju kuću polako, istodobno šaljući novac i sinu studentu. (Sin obrtnik bi možda mogao i podići kredit od nekih 10k€…)

    Kad se sve zbroji, sin student je diplomirao i potrošio svojih 25k€, uz to je i država (grad…) uložili još nekih 20k€ što zajedno rezultira sa nečim (diplomom) u što je uloženo 45k€. Sin obrtnik koji se odrekao studija, marljivo radio sa ocem, provodio slobodno vrijeme radeći na kući, možda čak i podigao neki kredit, ima na kraju nekretninu u koju je također uloženo 45k€ (i to sve vlastiti novci – sin se još nije ni uselio u tu kuću jer živi sa roditeljima).

    Mislim da je pravedno(!) da nabijemo porez sinu sa diplomom koji je potrošio dosta javnih para, a ostavimo sina obrtnika (možda i u kreditu) na miru.

    *********

    Naravno, sad netko može reći da će ovaj sa diplomom imat bolji posao i samim time platiti više poreza, ali to su detalji koji nemaju veze sa ovom pričom. (A i nisam siguran da je to baš točno.)

    Pretpostavljam da je već neki ekonomist ispričao neku sličnu priču, samo bolju. Nisam siguran koliko bi takve ekonomske priče trebale biti realne jer se onda netko fokusira na detalje, a ne na princip koji želim pokazat. Ako je priča karikatura onda netko može reći da nije uopće realna. Mislim da je najbolje da ostavim priče stručnjacima za Usporede & analogije, ako sam nekom dao ideju neka se samo posluži.

    ******

    Sjetio sam se još jedne ideje za post, često čujem da zbog “slobodnog tržišta” i “kapitalizma” mladi čovjek (obitelj) si ne može priuštit vlastiti dom. MIslim da je potrebno više istraživanja i računanja da bih pokazao koliko(numerički) je to krivo pa sam odustao i od toga. (Siguran sam da postoji dovoljno radova i knjiga koje se bave time.)

    Ovako u minutu; mladi par koji želi izgradit 100m^2 mora izgradit još 25m^2 za državu, dozvole su (pre)skupe, razni priključci (na monopoliste) su (pre)skupi… Kad bih pogađao rekao bih da bi na slobodnom tržištu nekretnina bila trećinu jeftinija. Recimo da je mladi par zaposlen i da dobije sve (ili barem više nego sad) što zaradi bez da se država uplete vjerojatno bi si nekretninu mogao zaradit duplo brže (kombinacija veće plaće i jeftinije izgradnje nekretnine).

    Ne znam koliko je ova zadnja analiza pogrešna, jel dobro razmišljam🙂 ?
    (a i prijašnje priče su da pronađete nedostatke u njima – ako sam nekome dao ideju za post, sjajno.)

  5. “Mislim da je najbolje da ostavim priče stručnjacima za Usporede & analogije”
    🙂 mislim da si u krivu. Na blogu Eclectica (trzistakapitala.wordpress.com) imaš danas jednu dobru priču Davida Friedmana. On u njoj nije izmislio ništa novo, ali je problematiku izvoza i uvoza sročio na impresivan način. On se dosta ponosi s tom pričom, s pravom. Zato mislim da vrijeme uloženo u “priče” ili “prispodobe” :)) kojima se ljudima objašnjavaju pogreške u njihovom razmišljanju nipošto nije izgubljeno vrijeme. Pronaći dobar način da se nešto objasni nije trivijalno, a možda je nekad i više stvar slučajne inspiracije nego usmjerenog napora. U svakom slučaju dobra usporedba je vrijedna stvar.

    Što se tiče ovoga o stanovima, meni se čini da, iako država svakako poskupljuje gradnju za barem PDV a tko zna koliko zapravo, veliku ulogu u priči o nepriuštljivosti nekretnina igra i ljudska psiha. Mislim da su nekretnine, unatoč skupoći, danas priuštljivije nego ikad prije, strogo hladnokrvno gledajući. Ali puno je tu emocija u igri i psiholoških poriva, i teško je bilo kome bilo što objasniti.

    • Osim PDV-a, ostale dozvole su preskupe, ali nije problem samo u tom izravnom financijskom utjecaju nego i činjenici da su potrebne godine da bi uopće dobio dozvolu što košta više od same cifre za tu dozvolu (da ne spominjem koliko je demotivirajuće). U zadnje vrijeme su sve bitnije ekološke studije i slično tako da se svugdje produljuje vrijeme dobivanja dozvola za razne projekte.

      Naravno, danas je puno lakše priuštit si nekretninu, mislim da za nekoliko mjeseci prosječne plaće si možeš kupit dovoljno osnovnog materijala i sagradit neku kućicu (mislim doslovno na ciglu i neki krović da neprekošinjava, bez dozvola) za što bi trebao radit cijeli život prije nekoliko stotina godina (ako bi uopće imao takvu mogućnost), ali osim intelektualnih rasprava takvi argumenti neće nikog oduševit.

      Čovjek danas želi sagradit što jeftinije, činjenica da prije 100 godina ne bi uopće imao prilike doć u posjed svoje nekretnine ga neće razveselit, ali ako bi danas bez previše uplitanja države mogao doći duplo (ili bar ovih 25%) brže do nekretnine to bi ga već zanimalo.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s