Samo neke loše vijesti

Slavko Linić opet jaše

 

Hrvatska je nekoć, do prije nekih 5 godina, imala dobar porezni sustav. Bar u usporedbi s većinom i okolnih i zapadnih zemalja. Znam da izjava zvuči pomalo čudno, no istina je. Kada kažem dobar porezni sustav, ne mislim na visinu poreznih stopa, jer su bile neprihvatljivo visoke. No porezni sustav je bio jednostavan, oporezivane su stvari koje je najlakše oporezivati – što je značilo manje rasipanja na trošak ubiranja poreza, nije se ulazilo u egzibicije koje su poticale gospodarstvo na velike misalokacije resursa. I tako dalje. Svi porezi nisu isti. Stvari se mijenjaju fascinantnom brzinom.

 

 

I. Nove najave i zagovor poreza na nekretnine

Kako kaže izvjesni Josip Tica:

– Mislim da je to ključna poluga koja može pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Diferencirana stopa za stambene, poslovne nekretnine te građevinska i poljoprivredna zemljišta bi u kombinaciji s posebnim pravilima za nekretnine u kojima se stvarno stanuje, mogla djelovati na mobilizaciju cjelokupne imovine s ciljem njenog stavljanja u uporabu.

Navedena mobilizacija mogla bi dovesti do pada cijena imovine što bi moglo znatno pojeftiniti poslovanje i stanovanje u Hrvatskoj i na taj način djelovati na konkurentnost i rast životnog standarda.

Na stranu ove gluposti o pokretanju gospodarstva i sl. kojima ionako nitko ne vjeruje, idemo na unique selling point poreza na nekretnine: stanovi će vam bit jeftiniji. A što sam ja ono rekao?

Istina je da je trenutni efekt uvođenja poreza na nekretnine u pravilu smanjenje kupoprodajne cijene nekretnine na tržištu, ALI (primijetite veliki ALI.) Predporezna cijena nekretnine pada za diskontirani iznos poreza kojim je izvorni vlasnik nekretnine biti oporezovan tijekom životnog vijeka nekretnine. Taj porez platit će novi vlasnik dok bude koristio svoju novu nekretninu. Novome vlasniku se ne mijenja ukupni trošak vlasništva nekretnine.  Može se navlačiti da se porez plaća u budućnosti pa novi vlasnik ipak plaća manje, ali to je jednako tako krivo – tržište za razliku od nekih drugih propalih ekonomskih sustava nema problema s kalkulacijom i stoga nema ni problema s diskontiranjem troška poreza na sadašnju vrijednost. Što je prilično tužno, ovo je pitanje zapravo prilično poznato u mainstream ekonomiji, moj udžbenik iz javnih financija mu je recimo posvetio stranice i stranice i to sasvim lijepo ilustrirao s primjerima uvođenja poreza na nekretnine u Kaliforniji – ja ne očekujem od Slavka Linića da zna nešto o tome, ali bilo bi lijepo da je novinar koji je napisao članak koji sam linkao sa poslovni.hr upoznat s time…

Da li je izvjesni Josip Tica idiot? Vjerojatno ne. Da li laže? Vjerojatno da. Slavko Linić? On je valjda samo staljinist i na njega se ove kategorije ni ne primjenjuju.

 

 

II. Fiskalizacija i nagradna igra prijavi neispostavljeni račun

U stvarno neobično objektivnome članku na dnevno.hr, koji nažalost ipak zagovara fiskalizaciju tako piše:

Vlada je jučer u Sabor poslala prijedlog zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom, za kojeg očekuju da će im u proračun donijeti velikih milijardu kuna. Petsto kuna nagrade očekuje onoga koji prijavi pružatelje usluga zbog neizdavanja računa, a revolucionarna forma ove igre mrkve i batine tek će biti osmišljena. Spasonosna je to mjera koju slobodno možemo staviti u rang s Jacinim uštedama na aromatiziranoj vodi i flomasterima, a čije rezultate vidimo danas dok se kupamo u lovi i prosperitetu. U ovoj novoj zabavi za mase Vlada očekuje od građana da se igraju policajaca i baca im koščicu da se oko nje glođu, a stranački uhljebljenici plaćeni za taj posao će u to vrijeme spavati zimski san jer su za drugo ionako nesposobni.

Izvrsno rečeno! Što se same fiskalizacije tiče, da li je stvarno potrebno objašnjavati kakva je to glupost? Da li je stvarno potrebno objašnjavati da to:

  1. Neće rezultirati višim poreznim prihodima jer usluge koje se sada pružaju na crno većim dijelom ni ne bi bilo isplativo obavljati uz plaćanje poreza,
  2. onima koji legalno posluju bit će nametnut dodatni teret,
  3. i sve skupa će rezultirati novim padom standarda.

 

III. Niža stopa PDV-a u ugostiteljstvu

Ministarstvo turizma Republike Hrvatske (Bože, kako li je otužna zemlja koja ima ministarstvo turizma) ponosno najavljuje: PDV od 10 posto na ugostiteljske usluge!!! Kako kaže nepotrebno ministarstvo:

Naime, od 1. siječnja 2013. godine snižena stopa PDV-a od 10 posto primjenjivat će se na usluge pripremanja hrane i obavljanje usluga prehrane u ugostiteljskim objektima te na pripremanje i posluživanje bezalkoholnih pića i napitaka, vina i piva u tim objektima, sukladno posebnim propisima.

Podsjećamo, PDV po stopi od 10 posto primjenjuje se i na usluge smještaja ili smještaja s doručkom, polupansiona ili punog pansiona u svim vrstama komercijalnih ugostiteljskih objekata te na usluge agencijske provizije za spomenute usluge.

Smanjenje PDV-a dugoročna je i strateška mjera te iznimno važan doprinos povećanju konkurentnosti sektora.

Aha. Dugi rok. Razina na kojoj je ovo novo brljanje s PDV-om grozna vijest je fascinantna. Naime, glavna prednost (jedna od) oporezivanja PDV-om je da se sva potrošnja oporezuje s jednakim poreznim stopama. Tako se drastično smanjuju troškovi poreznog sustava. Tako se smanjuju utjecaji poreza na misalokaciju resursa u gospodarstvu. Na stranu moralne implikacije (mi koji živimo u Hrvatskoj smo de facto stoka koju je u redu oporezovat visoko, a one koji imaju izbora doći ili ne dovlačit ćemo izuzimanjem od oporezivanja + parizer je u redu oporezivat s 25%, a kavu u Sheratonu po 10%), ovo je samo još jedna glupost koja povećava troškove poreznog sustava i povećava misalokaciju resursa u gospodarstvu.

24 thoughts on “Samo neke loše vijesti

  1. stvarno, koje god novine otvorim, loše vijesti.

    Glede ovoga sa porezom na nekretnine, ne bi bilo loše da to probaš bolje sročiti. Ja slučajno znam što misliš, ali ne bih rekao da je iz objašnjenja jasno. Ne znam, možda bi primjer sa brojkama pomogao. Ili grafikon.

    Drugo, Tica svojim izjavama demonstrira da jest idiot, kao i svi do jednog hrv. ekonomista, jer svi podržavaju taj kretenski porez. To su … ma, da ne psujem.

    Smanjenje PDV-a turizmu podržavam. Porez je pljačka i ako se neko nekom muljažom, npr lobiranjem, spasi od njega, neka. Ako patimo neka svi patimo isto nije moto koji mi se sviđa.

    A Linić… ne znam… ne znam kako odrastao čovjek može misliti da su poduzetnici nekakva kategorija lovatora koji spavaju na madracima love utajene državi. Pa on stvarno ima neki crtić u glavi, ne zna ništa o stvarnom svijetu. Firme ne plaćaju doprinose zato da bi imale više profita… ma, nemam riječi. Cenzururam se dosta, da budem iskren.

  2. jednako je plaćao ratu kredita 100 kuna i ratu kredita 80 kuna, a porez 20 kuna?

    što se pdv-a tiče, nije neki problem da će netko manje patit, problem je bar meni što država taj porez nadoknađuje na drugima (konkretno, meni)
    zašto ja moram igrati po jednim pravilima, a oni turistički sektor po drugima?
    zašto ja moram igrati po jednim pravilima, a izdavači novina po drugima?
    + misalokacije (imat ćemo više otvaranja birtija nego što je realna tržišna potražnja)

  3. Nije misalokacija, nego korak bliže realnoj alokaciji koja bi bila da je porez 0%. Ako je porez isti za sve, to ne znači da je neutralan što se tiče alokacije resursa. Kao što si sam gore spomenuo, neke stvari se ne isplati raditi ako se plati porez, a na crno se isplati, dakle tržište ih traži. Već uvođenje poreza misalocira.

    Zatim, ne bih rekao da država nadoknađuje na jednima ono što ne plate drugi. Naime, to bi zvučalo logično kad bi država trebala točno određenu, fiksnu količinu novca. Recimo da se zna da državi treba 100 milijardi, pa da joj je to cilj skupiti. Ali nije! Državi treba beskonačno milijardi i skupiti će maksimalno koliko može, a onda to sve potrošiti (i jedno 10% više, za dobru mjeru). Državni troškovi su potpuno arbitrarni i nitko ne bi trebao osjećati obavezu da ih pokriva zato jer su tu. Kad je uveden PDV proračun je u jednoj godini povećan za 30%. Zašto? Zato jer im se moglo! Sigurno nisu nekakve realne potrebe porasle za 30% u godinu dana.

    A ovo što se pitaš zašto bi ti radio po jednim pravilima a netko drugi po drugim je bonus različitih stopa🙂
    Neka se ljudi pitaju što oni to zapravo plaćaju, neka im bude krivo, neka se bune. Pa zadnja stvar koju bih ja htio vidjeti je da ljudi složno i radosno plaćaju porez, bez prigovora. Što više prigovora, to bolje!

    • ne bih baš rekao da bilo koje porezno opterećenje ima bilo kakvi utjecaj na to da ljudima dođe u glavu da ih se muze ko stoku i da kažu dosta (vidi Geronima (makar imam dojam da samo podje.ava))
      mislim, mogu i ja tvrdit da će s jedinstvenom poreznom stopom ljudima biti jasnije koliko ih se zapravo muze i da će shvatit da je to loše i potaknut neku reakciju od njih, ali zapravo neće
      gledat će kako da oni dobiju nešto od toga poreza kroz preraspodjelu, kako da svale plaćanje toga poreza na nekoga drugoga i tako dalje, a ne tražit smanjenje države

      ja to zapravo gledam nekako kao da država odlučuje potrošiti x milijardi, koliko smatra da može izmusti, pa kud puklo
      oporezovat će, ako ne bude dosta zaduživat će se, privatizirat će, sve što treba
      shvaćam tvoj agrumenet (i mises i rothbard tvrde isto), ali nekako mislim da je jeftinije i nama i državi da mužnja bude efikasna
      + što misaloakcije jesu problem
      ako se dva dobra koja se oporezuju s 0% posto počnu oporezivat s 50% promjenit će se količina, ne i njihov relativni odnos
      ali ako se jedno počne oporezivat s 50%, a drugo i dalje s 0% promjenit će se i količina i relativni odnos

  4. Evo recenice, koja se tu i tamo pojavljuje u medijima, a koja uvjerljivo kod mene izaziva napad mucnine i ostalih tegoba, koje cisto zbog pristojnosti necu ovdje spominjati:

    “POREZ PLACAMO DRZAVI KOJU VOLIMO”

  5. Dragi Simune, Strasilo i ostala ekipo Libertarijanaca.

    PItanje:

    Citajuci neke komentare “strucnjaka o ekonomiji” naisao sam na postulat da je neciji rashod – uvijek neciji prihod. Sto je sasvim tocno. Ja kupim kilu jabuka. Meni rashod, debeloj piljarici prihod. Provedem noc sa sponzorusom. Meni ohoho rashod, njoj prihod.

    Drzeci se tog postulata – ispada da je ono sto drzava trosi na svoje potrebe, projekte, sluzbe i aktivnosti – sigurno noj rashod. Ali da je onima koji joj te potrebe, projekte etc. pruzaju – prihod.

    Pojednostavljeno receno – napr. Novi Superraskosni MegaUltrastadion Dinama u Zg bi sigurno bio drzavi (gradu Zagrebu) rashod. Medjutim, bio bi prihod tvornici cementa, betona, svim mogucim gradjevinskim firmama, opremateljima stadiona etc, etc .. Koji bi oni opet potrosili u ekonomskom ciklusu prihoda i rashoda, potrosnje, proizvodnje … na jabuke, sponzoruse i slicne stvari sto ih obicni smrtnici zele.

    Tako ispada da je zapravo povecanje drzavne potrosnje – zapravo “tocak zamasnjak gospodarstva.” I da je shodno tome, pristampavanje novca ( = inflacija) i ubacivanje istoga u gospodarstvo putem drzavne potrosnje – zapravo injekcija u smjeru blagostanja.

    Osjecam da nesto ne stima u navedenoj prici. STO ???

    • Odgovorio bih jednim vicem:

      Husi dosadno pa pita Hasu bi li on pojeo njegovo govno za hiljadu maraka. Haso malo razmisli, kaže da bi i pojede on govno i dobije lovu. Gleda sad Huso kako se zajebo, za 5 minuta zabave spušio soma maraka, pa veli: “A bil ti meni dao hiljadu maraka da ja sad pojedem tvoje.” Smije se Haso, pa veli da bi – i Huso isto tako napravi.
      Stoje oni nakon par minuta i Haso veli: “Bogati, Huso, al smo mi budale. Najedošmo se govana bezveze.”
      A Huso veli: “Nije istina – okrenuli smo biznis!”

      U ekonomskim terminima – došlo je do razmjene usluga u vrijednosti od 1000 DEM, čime je porastao BDP, a da je razmjena bila pod okriljem države, ona bi zaradila i nešto poreza, čime bi se babe po šalteru koje lupaju pečate platile za svoj mukotrpan rad.

      Na isti način, ako uzimaš “državu” kao jedan entitet i “privatni sektor” ili “građane” kao drugi, bez ikakvog dubljeg ulaženja u prirodu sustava, možeš logički doći do predivnih katastrofa – Marx, Keynes, MMT, šta god ti padne napamet.

    • Ne štima jer se stvari gledaju samo računovodstveno, novac koji kruži, a ne stvarne robe i usluge. Bogatstvo nije novac samo po sebi nego robe i usluge, odnosno kapital koji te stvari proizvodi.
      Razlika je u tome što država oporezujući tebe i trošeći taj novac ga ne troši na stvari koje ti želiš. Točno je da je to uvijek prihod nekome, ali to ne znači da s tim prihodom neko obavlja posao i koristi resurse za kojima postoji stvarna potreba građana.
      Na primjer…
      Imaš 1000kn i hoćeš ih potrošiti na špeceraj. Ti ćeš za sebe kupovati stvari koje odgovaraju tvojim preferencijama, ukusu, potrebama,… i isto tako ćeš paziti kako taj novac trošiš, gledat ćeš da kupuješ na rasprodaji, ako je nešto poskupilo što si htio odustat ćeš od toga i uzeti rađe nešto drugo i sl.
      Druga varijanta je da ti ja dođem, prisilno ti oduzmem tih 1000kn i kažem ti ne brini obavit ću ja shopping za tebe. Tu imaš tri razine argumenata zašto je to lošije od prve varijante. Prva je da pošto sam već u posjedu tvoje love odmah mogu sebi uzeti dio i ne potrošiti ga na tebe, a s ostatkom kojeg trošim potrošit ću ga kod svojih prijatelja ili kod nekoga tko će mi za uzvrat raditi neke protuusluge. To ti se u ekonomiji svrstava pod tzv Public Choice Theory ako te zanima više, a bez fensi naziva je to u puku poznatije kao mito, korupcija, političko pogodovanje,… toga bar kod nas ne fali. Druga je poticaji (u smislu incentives), znači kakav je moj interes da za tebe obavim najbolju moguću kupnju. Recimo meni je najlakše i najbrže otići u prvu trgovinu i potrošit taj novac na prve stvari koje vidim i to po mogućnosti da nisu preteške za nosit… Znači obavit to uz što manje truda jer to nije moj novac. Varijanta u narodu poznatija pod žalopojkom “svi se političari brinu samo za sebe”. I treća je da čak i ako sam ja i Isus Krist glavom i bradom i stvarno želim obavit kupnju najbolje što mogu i ne želim krasti niti ikome pogodovat, ja ne znam tvoje preferencije Što voliš, što ne voliš nego mogu samo pogađat što ti želiš, košara koju bi ja donio bi se razlikovala od tvoje. To ti je u osnovi austrijski argument o ekonomskoj kalkulaciji. Zbog sva ta tri razloga će ti biti lošije nego da sam određuješ kako i na što ćeš potrošiti taj novac, a isti novac će kružiti u oba slučaja i biti nekome prihod.

      …ili recimo da država oduzme zemljište pa onda još i oporezuje ljude i s tim novcem napravi tehnološki najmodernije tvornice, a te tvornice proizvode… pisaće mašine i kočije. Puno ljudi i raznih firmi dobavljača će tom slučaju dobiti posao i prihod, ali će se resursi trošiti na proizvodnju stvari koje su zastarjele i postale praktično bezvrijedne kad postoje moderna računala i prevozna sredstva.
      Sve ti je to varijanta onoga što je Bastiat nazvao Broken Window Fallacy.

      Ako nije dovoljno jasno pogledaj ovaj odgovor Miltona Friedmana na praktično isto pitanje…

      • Milton je zakon! (edit: ne vjerujem da sam mu ime krivo napisao -.- )
        sve njegove ekonomske teorije su valjda krive, metodologija mu ne može bit promašenija, ali kako čovijek rula😀

  6. Pingback: Čista krađa, duga ljubav | Nekompetentna reakcija

  7. Ne znam zašto misliš da se neće promijeniti relativni odnos? Odakle ti takve agregacijsko-apstrakcijske ideje, da nisi to Keynesa čitao?😉

    Ne moraš vjerovati meni, nacrtaj si tri grafa ponude i potražnje tako da krivulja ponude ima različit nagib na sva tri. Ima li povećanje cijene za 25% vladinom uredbom isti efekt na sva tri grafa?

    A ovo da će različite stope voditi svađi i muljanju je bonus, ali glavni razlog zašto su različite stope dobre je taj što će tako netko platiti manji porez. Što je meni isto kao da kažeš da će neki zatvorenik dobiti manje udaraca bičem. Dobra stvar koju treba pozdraviti.

    • OK, jesam zaboravio na elastičnost (u glavi automatski pretpostavljam jednaku elastičnost svih dobara)

      ali onda tvrdim da će misalokacija biti manja uz jednaku poreznu stopu nekog uz različite😀

  8. Zahvaljujem, zahvaljujem!

    Sasvim jasno.

    No kako to objasnit prosjecnom (nasem) građaninu, koji na podizanje poreza cesto odgovara – pa mora drzava od neceg zivjet, ne mozemo imat besplatno zdravstvo, policiju, skolstvo, bez poreza?

    I to u jednoj recenici, eventualno dvije? Ili je to za sada – beznadezno?

    /za razliku od nekih poznanika iz USA, koji na porez gledaju kao na kugu, koleru i velike boginje zajedno?/

    Zanimao bi me i Sumunov komentar?

    I jos nesto:

    Jedan kontraargument koji slusam od onih koji su na drzavnim jaslama, da ne kazemo – sisi je da oni proizvode ogromnu vrijednost, koja se ne uzima u obzir.

    A to je:

    Vi, ostali koji niste na drzavnim jaslama – mmislite da ste se besplatno skolovali?
    Uvijek zanemarujete vrijednost znanja/edukacije/diplome koje ste besplatno dobili.

    Zanemarujete i vrijednost nekih usluga, napr. besplatno zdravstvo, cuvanje javnog reda i mira … ceste, etc.

    To je sve kao dio profita privatnog sektora, koji privatni sektor namjerno presucuje kada spocitava poreze drzavnom sektoru.

    • Dal državni službenici proizvode vrijednost i koliku ne znamo. Iz prijašnja tri navedena razloga znamo da nemaju niti načina ni poticaja ekonomizirati svoje djelovanje. Oni su izuzeti od tržišta i ne postoji način kako to onda izračunati. Ako stvaraju vrijednost 10, a za to potroše 30 to nije stvaranje, nego uništavanje (ako za napravit jednog Yuga ti rastaviš tri Mercedesa onda si društvo učinio siromašnijim bez obzir što Yugo ima nekakvu vrijednost). Znamo da koliki god porezi bili državi nikad nije dosta, ona to uvijek sve potroši pa se povrh toga još i zaduži. Da oni stvarno žele da se njih vrednuje prema onome što stvaraju onda bi svi trebali biti zagovornici privatizacije svojih djelatnosti. Čisto iskustveno možeš vidjeti koliko oni “stvaraju” vrijednosti samim time što se većina ljudi želi uvaliti u državnu službu (jer je mix plaće, beneficija, sigurnosti, puno veća, a količine rada i truda puno manja nego u privatnom sektoru). Malo tko će od njih na to pristati jer većina zna da bi se za zadržavanje standarda koji imaju u državnim institucijama morali puno više potruditi.
      Recimo, svi mi vjerojatno znamo za primjere profesora koji se bili il pijanci ili im se nije dalo raditi, ili su radili preko kurca, ili su jednostavno loši,… Njima je plaća sigurna i nitko ih ne može otpustiti,… Dal bi itko takvom čovjeku dobrovoljno plaćao instrukcije, ako ne bi onda je vrijednost njegova rada nula.

  9. Bijah u Rashi. (gradic u Istri, bivsi rudnici i tako to).

    Na istaknutom mjestu na glavnom gradskom trgu stoji veeelika kamena plochetina, na kojoj pise nesto kao:

    – Zahvaljujuci genijalnoj Marksovoj ideji: “Tvornice radnicima, zemlja seljacima” … bla, bla bla … ostalo necitko

    Ta ploca je vec sva izbledjela, slova su tesko citljiva, ali je na toj ploci nesto vrlo vazno, a to je:

    Sjajan slogan, koji je pokrenuo (izmanipulirao) mase. Ili barem pripomognuo tome.

    E sad – ovakav neki jednostavan slogan, ili jednostavna recenica nasusno fali onima koji su rezervirani prema svemocnoj drzavi, velikim porezima i slicnim blagodatima modernog drustva.

    Nesto sto ce i mali Mujo i mali Ivica moci razumjeti.

    • možad takav i postoji, možda se mnogi neće složi samnom, ali ja ne vidim da će išta u doglednoj budućnosti imati snage da preokrene ukorjenjena razmišljanja i trendove, bar ne na nekoj masovnoj razini

  10. “Dal državni službenici proizvode vrijednost i koliku ne znamo.”
    – Kaže “Pike”.

    Nastavno na to sjetih se da je pred godinu – dvije neki Britanac (?), matematičar, ekonomist, teoretičar sustava, fizičar, financijaš (?) uspio izračunati nešto vrlo zanimljivo.

    A to je – koliko nam se novčano ili vremenski isplati napraviti nešto svojim vlastitim radom, a koliko nam se isplati angažirati nekoga da nam to napravi.
    Primjerice – da li je domaćici isplativije peglati košulje samoj ili angažirati pomoćnicu. Ne znam kako je to točno učinio, i koji su mu bili parametri za usporedbu, ali je rezultat bio zanimljiv i zabavan, pa i koristan.

    Ako je to bilo moguće učiniti tom Britancu, onda vjerujem da bi se i te kako mogla aproksimativno izračunati vrijednost onoga što proizvodi država, odnosno cijena koju bi građanin plaćao da to obavi u ne-državnom angažmanu. Naravno, tamo gdje je to moguće, dakle a priori izuzimamo obranu i sigurnost, a vjerojatno i neke druge službe.
    Rezultat bi sigurno bio zanimljiv, te naravno, nekima sasvim očekivan, drugima neočekivan i vjerojatno nerazumljiv, nešto poput pete dimenzije.
    Ne znam da li bi takva kalkulacija mogla uvjeriti one koji viču “uvedite već jednom reda, više kontrole i državnog uplitanja” da možda njihova nastojanja i nisu baš najbolje rješenje.
    Ali dio ljudi bi se možda zapitao – da li ja želim da moje djete ide u školu koja ga priprema za život tako da njegova znanja nisu potrebna gotovo nikome, ili bih radije platio neku privatnu edukaciju koja će moje dijete naučiti nečemu korisnome. Ili ću se, kud-puklo-da-puklo, odlučiti za Homeschooling, pa makar moje dijete ne znalo sve ono što današnji klinci moraju znati, a ne znaju što bi sa time započeli.

    • jako jako teško, gotovo pa nemoguće
      a čak i da to napraviš, mislim da državu to ne bi previše brinulo
      uvijek se mogu pozvati na više interese, moral, više dobro i tako dalje

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s