Sudbina imperija

i potraga za opstankom

 

Izvjesni John Bagot Glubb, poznat i kao Glubb Paša čovjek je relativno zanimljivoga životnoga puta. Ako ga se ikako može ukratko opisati, može se reći da je bio britanski kolonijalni vojnik. Ratovao je najprije izravno kao sluga carstva u I. svjetskome ratu. Veći dio života nakon toga rata proveo je ustrojavajući arapske vojske po Bliskome istoku, a sve za interese carstva. Tamo negdje, iako i dalje odani vojnik carstva, postao je zaljubljen u arapsku povijest i kulturu. Kako je u promjenjivom svijetu 50-ih godina 20. stoljeća postao uteg izvjesnom kralju Husseinu od Jordana dobiva nogu, i koristi svoju starost kako bi pisao, prije svega o arapskoj povijest.

Iz 1978. godine potječe njegov članak The Fate of Empires and Search for Survival. Kao disclaimer, nisam siguran koliko su ideje unutra nove, čovjek baš i ne citira, a meni je negdje u pozadini uma da sam čitao i nešto starije na tu temu. No, što piše u Sudbini carstava?

 

Prva stvar koju je Glubb napisao je njegova kritika povijesne znanosti. U osnovi, kaže da povijest kao takva nije znanost, da se (nacionalna) povijest bavi nekim tamo kraljevima koji u biti nisu bitni, pogledi povjesničara su kratkoročni, a rad povjesničara obilježen osjećajima i predrasudama. Sukladno njegovom mišljenju, povijest bi trebala težiti traženju nekih univerzalnih zakona koji oblikuju ljudsko djelovanje itd.

Da li je u pravu? Donekle. Povijest je danas znanost u smislu u kojem je to znanost bila koja društvena znanost. Jednako kao i ekonomija, uglavnom je. Jednako kao i ekonomisti, povjesničari uglavnom nisu znanstvenici. Da li je loše bavit se tamo nekim kraljevima umjesto težit otkrivat neke zakone ljudskog ponašanja? Pa, uglavnom nije. Ljude (muškarce, žene rijetko) to zanima. To tvrdit je kao tvrdit da je loše snimat filmove. Usporedba možda nije idealna, no eto.

 

Druga stvar koju je Glubb napisao je (njegov) pogled na to kako se carstva (društva, civilizacije) rađaju i umiru. Empirijski naime, ako nategnemo, carstva traju cca 250 godina ili cca 10 generacija. Pri tome oružje koje se primjenjuje u određenom periodu, i tehnološka razina uopće što se toga tiče, nemaju utjecaja na taj životni vijek. Glubb navodi karakteristične faze u životnom vijeku nekoga carstva:

  1. Vrijeme pionira – u malenoj zemlji koja se do tada od strane svih smatra nevažnom proključa, ljudi su siromašni, kruti, poduzetni u svim poljima (od rata do tehnološkog razvoja) i prije svega agresivni.  Kreće agresivna ekspanzija prema van, na bogate zemlje i civilizacije u defenzivnom položaju. Rane pobjede su prije svega posljedica sulude hrabrosti i neoprezne inicijative.
  2. Vrijeme osvajanja – novo carstvo kreće u osvajanja organiziranijim, discipliranijim i profesionalnijim kampanjama. Agresivnost i ekspanzivnost je i dalje vidljiva u svim sferama života.
  3. Vrijeme trgovine – dječake se još uvijek odgaja da budu odgovorni, čvrsti i muževni. Cvjeta poduzetnička inicijativa i hrabrost u svim zamislivim oblicima. Glubb tu kreće i s pripisivanjem ekonomskoga razvoja veličini carstava i nepostojanju malenih država koje samo ometaju trgovinu (britanski imperijalist…) Slava i čast polako ustupaju put pred željom za zaradom novca. Kao da slava i čast nisu posljedica samo jednoga načina zarade novca? Ovo je u biti najslabiji dio članka.
  4. Vrijeme bogatstva – bogati sponzoriraju luksuz i umjetnost koji cvatu. Sebičnost i novac. Djeca se više ne obrazuju kako bi bili hrabri patrioti koji će služiti svojoj zemlji već kako bi kada se zaposle dobivali najveće plaće. Stajanje na granicama, pacifizam i defanzivnost kojima se pokušava zadržati dotada osvojeno.
  5. Vrijeme intelekta – ukratko, ljudi toliko degradiraju da im sada ni novac nije najnajvažniji u životu, već neka kvazi potraga za znanjem u koju ulažu resurse. Obrazovne institucije iskaču kao gljive poslije kiše. Nevjerojatna znanstvena dostignuća se postižu. Ljudi umišljaju da uz pomoć razuma mogu riješiti sve svjetske probleme. Briljantni i cinični intelektualac zamjenjuje mučenika koji se je spreman žrtvovati za domovinu. Interna politička razilaženja koja su uvijek postojala jačaju do neslućenih razmjera i interni neprijatelj (politički protivnik) se sada smatra gorim od vanjskoga neprijatelja.
  6. Vrijeme dekadencije – defenziva, pesimizam, materijalizam, neozbiljnost, imigracija stranaca, socijalna država, pad religioznosti…

 

Glubb će uzroke dekadencije tražiti u, kako slijedi: predugom periodu bogatstva i moći, sebičnosti, ljubavi prema novcu i gubitku osjećaja dužnosti. Ja sam, čak i ako pretpostavimo da je u pravu, nekako sumnjičav prema tim uzrocima.

Opet, uz pretpostavku da Glubb je u pravu, ja sam zapravo neki lik intelektualno zapeo negdje između vremena bogatstva i vremena intelekta. Reakcija. Besmislena. Ima li to imalo smisla? Ne znam.

Ono što je, je da bih svakako preporučio da The Fate of Empires and Search for Survival (26 stranica). Ako ne zbog ičega drugoga, onda zbog zanimljivih crtica iz povijesti tipa uzroka urušavanja feministički pokreta na Bliskom istoku u desetom stoljeću, usporedbe rock glazbe s hitovima u desetom stoljeću na Bliskom istoku itd. (ne se..m)

5 thoughts on “Sudbina imperija

  1. Zanimljiva tema: krupne generalizacije povijesti. Takve spekulacije su ono što povijesti daje zanimljivost i šarm, nekakvo suhoparno nabrajanje činjenica je dosadno.

    Ali mislim da većina tih objašnjenja (ne mislim konkretno na ovo koje si prenio) predstavlja naknadne racionalizacije koje su rijetko uvjerljive, a često gotovo tautološke.

    Npr: carstvo A je pobijedilo carstvo B jer je bilo superiorno u vojnoj vještini, a dokaz da je bilo vojno superiorno je upravo to što je pobijedilo.

    To traženje smisla je jednostavno ljudski, ne možemo si pomoći. Isto radimo svugdje, pa i u poslovnom svijetu. Sad kad je Apple uspio, objašnjavaju to time što je imao Stevea Jobsa, koji je bio vizionar i išao protiv struje. Da je Apple propao, objasnili bi to time što je imao Stevea Jobsa, koji je bio kreten i išao protiv struje. U oba slučaja je očito da je objašnjenje točno.

    Kod uspona i pada carstava, traženje razloga pada mi ponekad ima smisla unatoč tautologijama (pad se recimo uvijek objašnjava unutrašnjim slabostima i sukobima, kao da tih sukoba i spletki nema i u vremenu ekspanzije, i kao da ne propadaju i ne gube bitke interno kohezivna carstva — npr Japan u II. sv. ratu). Najlogičnije objašnjenje pada mi se čini skroz mehaničko, naime kad mala kohezivna grupa osvajača osvoji veliki teritorij, njihove vojske sačinjene dijelom i od pokorenih matematički nužno postanu manje kohezivne. Ceteris paribus, kad se sukobe dvije vojske jednakog stupnja tehnologije, ona koja je kohezivnija ima bolje šanse (pleme vs plaćenici), pa osvajači tako postaju lak plijen novom, malom i kohezivnom protivniku.

    Ali uspon mi se čini teže objasniti. Zašto bi netko odjednom postao agresivan? Je li to oportunizam, korištenje prilike, vakuma? Jesu li neki narodi ili kulture uvijek agresivni, a neki ne? Kolika je uloga ideologije (npr Arapi i njihova ekspanzija u 7 stoljeću)? U kojim situacijama se pojavljuje ta iskra koja potjera neku grupu da krene u osvajanja?

    Što se tiče intelektualizma i dekadencije, i tu sam sumnjičav. Čini mi se da tu ima fantazije i projekcija o “plemenitom divljaku”, o tome da su vremena nekad bila manje prijetvorna, a ljudi iskreniji, pošteniji. Možda. Ali što je dekadencija? To je kad ljudi imaju viška slobodnog vremena pa se bave glupostima. E pa, čak i poljoptivrednici imaju viška vremena kad nije sezona, i rekao bih da i na selu možemo naći ponašanje koje je dekadentno. Kako koliko god išli natrag u povijest imamo sela, mislim da je dekadencija oduvijek s nama.

  2. pročitaj frajera, kažem da je uglavnom uvjerljiv (bar u usporedbi s današnjim sljedbenicima marksizma i njihovim teorijama sustava itd.)
    a što se dekadencije tiče, ni sam ne znam kako bi je trebalo točno definirat
    meni su uvijek prva asocijacija bile razuzdane žene😀
    ali brijem tipa da nam dođe neki lik iz 19. stoljeća da bi nas sve pogledao, zavapio sodoma i gomora i molio se za kraj svijeta, sve što mi radimo i kako živimo bi mu u biti bilo dekadencija
    valjda

    • “ali brijem tipa da nam dođe neki lik iz 19. stoljeća da bi nas sve pogledao, zavapio sodoma i gomora i molio se za kraj svijeta, sve što mi radimo i kako živimo bi mu u biti bilo dekadencija”

      Kako koji.
      Protestant iz Bergena zasigurno. Mornar iz Amsterdama bi nas smatrao gospodom koja ne znaju uživati u životu. Ono što u cijeloj priči nije bitno uopće je kakvi smo MI, nego koga se u mainstream religiji postavlja na vrh moralne ljestvice.

      • danas uglavnom neke idealizirane slike znanstvenika i demokraciju, ako se ono u što većina društva danas vjeruje može proglasit religijom?

  3. Pingback: Pad civilizacije i uspon barbarstva

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s