O uspjesima privatizacije u Hrvatskoj

 

I. Kako to da danas živimo u neoliberalnom kapitalizmu?

 

Kada danas pokušavam zamisliti kako bi danas Hrvatska izgledala da je komunizam opstao, nekako mi ne ide. No problem nije u tome što meni nedostaje mašte. Imam je sasvim dovoljno. Možda nešto kao Sjeverna Koreja, ali čak je i Sjeverna Koreja bila pošteđena nekih problema kojih srednja i istočna Europa nisu.

Komunistički sustav, pa bio od nekakav “tvrdi” komunizam istočnog bloka, ili “meki” komunizam ex Jugoslavije, krajem osamdesetih došao je jednostavno do točke sloma. Kada kažem točke sloma, ne impliciram da je morao pasti, nego da se tako više nije moglo dalje bez drastičnih padova društvenih proizvoda, standarda, gladi i sličnih divota. Raspada i sve učestalijih primjena sile za održavanjem sustava.

 

Ekonomski resursi bili su kontinuirano neadekvatno alocirani – ne samo da ih planeri nisu imali mogućnosti adekvatno alocirati, nego su još i kontinuirano namjerno pogrešno alocirali resurse u tešku industriju i općenito industriju povezanu s vojnom industrijom. Ono što su komunistička gospodarska proizvodila pri tome je bilo niže tehnološke razine – drugim riječima, izvoz je bio baziran na sirovinama i poluproizvodima (prirodnim bogatstvima), a u pravilu se uvozilo ono što je bilo više tehnološke razine (i to unatoč tome što su alocirala prevelike količine kapitala u recimo strojogradnju). Komunistička gospodarstva su se, da li to dobrovoljno ili zbog toga što nisu što imala ponuditi na globalnom tržištu, razvijala autarkično – što znači da su svi pokušavali proizvoditi sve, a (dobro) su proizvodili ništa. Komunistička gospodarstva imala su kontinuirano velike zalihe proizvedene robe (zastarjele i loše kvalitete) koja nisu mogla prodati svojim radnicima, a njihovi radnici i sa plaćama koje su dobivali rijetko su kada mogli kupiti nešto od koristi.

Tu je onda i pitanje demografije, problema koji tada Sjevernu Koreju nije mučio. Demografska tranzicija se, naime, približila svojemu kraju. Na primjer, komunizam je u Hrvatskoj u i “doba svojega najvećeg poleta” 1950ih – 1970ih godina, čak i stagnacije 1980ih godina imao tu pogodnost da je broj umirovljenika koje se velikodušno obvezivao financirati bio minimalan. No stvari su se uskoro trebale radikalno primijeniti. Najbrojnije su generacije rođene 1950ih godina i od tada je broj rođenih u kontinuiranom padu (dijelom posljedica i samog komunističkog sustava). Kako bi taj zaostali i neadekvatni sustav funkcionirao sa sve većim i sve većim i sve većim udjelima umirovljenika? Sa sve manjim udjelima radno sposobnog stanovništva?

 

Kao i meni, i komunističkoj intelektualnoj vrhuški, ili bar onom inteligentnijem dijelu iste, ti problemi su bili očiti. Kada čitam ono što su pisali, a čitam ih ponešto, bili su svjesni svojih problema. Kada ih čitam, čitam projekcije demografskoga pada. Čitam hvalospjeve cjenovnom mehanizmu tržišta koje uspješno uspijeva alocirati ograničene resurse, za razliku od njihova sustava. Čitam lijepim riječima rečeno kako je čak i to društveno vlasništvo, koje je bolje od državnog vlasništva, sprdačina. Čitam o važnosti poduzetnika u alokaciji resursa i gospodarskom razvoju. Stvarno, ako ikoga zanima što nešto lijepo sročeno o kapitalizmu na hrvatskome jeziku, neka slobodno u knjižnici izvuče neke od tih tekstova iz kraja ’80ih i početka ’90ih, teško da će naći nešto bliže austrijskom pogledu na ekonomiju.

Ta komunistička elita je, čiji je bar intelektualni dio bio svjestan problema, i iz svojih razloga, zapravo i pokrenula privatizaciju. Da me se ne shvati krivo, ne vjerujem da je kapitalizam bio cilj privatizacije. Ja imam osjećaj da je njihov cilj bio transformirati sustav, svjesni nedostataka svojega sustava, na način da kapitalizam za njih proizvodi, a oni oporezuju i preraspodjeljuju. Neka socijalna država koja će omogućiti mirno zadržavanje na položaju, tako reći. No to je samo moj osjećaj. Tako nekako i bude, ili se bar čini da tako je.

 

 

II. Kako provesti privatizaciju?

 

Najgori način za provesti privatizaciju je pokloniti poduzeće radnicima. Nešto dano je bezvrijedno, kao što će pokazati sto i jedna anegdota o skitnici koji je dobio na lutriji i ostao bez svega što je dobio. Činjenica je, da radnici ne znaju upravljati poslom. Da znaju, ne bi bili radnici. Činjenica je dalje, da nitko nema moralno pravo na dionicu nekoga poduzeća jer je radio u nekome poduzeću cijeloga života, ili radi u njemu u trenutku privatizacije. On radi za plaću. Činjenica je, da nitko nema moralno pravo na dionicu HT-a jer je ’87e platio telefonski priključak sedamsto pedeset njemačkih maraka – on je kupio nešto i kupljena roba mu je isporučena. Činjenica je, da nitko nema pravo na dionicu HEP-a jer je njegov djed ’53 dao elektri stupove da dovede struju do kuće. Činjenica je, da nitko nema moralno pravo na dionicu bilo kojega privatiziranog poduzeća samo zato jer je u trenutku privatizacije živio u Hrvatskoj. Najgori je način jer je samo gora verzija drugoga.

Drugi najgori način za provesti privatizaciju je prodati poduzeće radnicima, ako je moguće uz popust. Činjenica je, kao što sam napisao, da radnici ne znaju upravljati poslom. Činjenica je isto tako, da to ni ne trebaju znati. Činjenica je isto tako, da ih to ni ne zanima. Činjenica je, da će vlasništvo neke dionice samo izuzetno rijetke ljude potaknuti na bolji rad i više rada – u situacijama kada njihov radni učinak ima vidljiv utjecaj na rezultate poduzeća. Stvar funkcionira recimo kod partnerstava. Ne funkcionira čak ni kod menadžmenta. Radničko dioničarstvo općenito je jedan veoma glupi mit kojemu često nažalost podliježu i ljudi skloni tržištu, em zato što dobro zvuči, em zato što su opcije za dionice u SAD-u dugo bile izuzete od poreza na dohodak (možda još jesu?) pa je stvorena hrpa literatura koja će opravdati takav način izbjegavanja plaćanja poreza. Da radničko dioničarstvo stvarno funkcionira, zar se ne bi igdje javila kakva respektabilna kompanija u kojoj radnici ne bi primali plaću već dio dobiti na kraju kvartala? Eh…

 

Treći najgori način za provesti privatizaciju pokloniti ili prodati značajan udio u poduzeću ex komunističkom menadžmentu, a dio pokloniti ili prodati radnicima. Interes ex komunističkoga menadžmenta je naravno preuzeti poduzeće te ne vodi poduzeće nego troši resurse poduzeća na preuzimanje poduzeća. Traje sve do danas u Hrvatskoj.

Četvrti najgori način za provesti privatizaciju je pokloniti ili prodati poduzeće, ako je moguće uz popust, ex komunističkom menadžmentu. Ex komunistički menadžment je u pravilu nesposoban i ne zna što radi. Čak kada su mu u Hrvatskoj poklonjena poduzeća koja su imala neke rijetke resurse i zbog čega su bila profitabilna kada su preuzeta, ista su u cijelome ovome vremenu poslovala sub par. Ja ne znam niti jedan pozitivan primjer. Šokantno, ne?

 

Najbolji način za provesti privatizaciju je prodati poduzeće, za gotovinu, stranome vlasniku ako je moguće. Možda će razvijati poduzeće. Možda će izbaciti radnike na ulicu i upotrijebiti zemljište ili zgradu ili što već na ulicu na ekonomski učinkovitiji način. Nije na kraju ni bitno na koji način će se to dogoditi, ali ekonomski resursi će biti stavljeni u najprikladniju moguću uporabu. Na korist cijeloga društva. Moralno bi bilo najljepše vratiti imovinu vlasnicima kojima je oduzeta u revoluciji naroda i narodnosti, ali, budimo realni, državi treba lova, radnici imaju prava…

 

 

III. Tko je koga pokrao?

 

Moram priznati, istražujući za ovaj post, i sam sam se iznenadio jer sam imao ponešto drugačiju sliku cijeloga procesa. No idemo redom:

  • Privatizacija u Hrvatskoj je bila izuzetno spora i država se izuzetno teško odricala vlasništva u poduzećima. Sredinom devedesetih je recimo većina poduzeća bila privatizirana, no privatizirana su samo najmanja poduzeća. Sva veća poduzeća i dalje su bila u državnom vlasništvu i na kraju su privatizirana samo zbog kroničnog nedostatka novca. Proces nije dovršen još ni danas, dvadeset godina nakon početaka.
  • Usprkos kroničnoj državnoj potrebi za novcem, ipak su suprotno mitovima, možda i zbog nedostatka zainteresiranih inozemnih kupaca, provedene svakakve akcije ovakvih i onakvih podjela i prodaja dionica radnicima i ex komunističkim menadžmentima, državnim fondovima ovim i onim. Dobar dio radnika je vratio dionice kada ih nije mogao otplaćivati krajem toga desetljeća, ili su ih, oni pametniji, odmah unovčili prodajući uglavnom ex komunističkom menadžmentu ako su mogli.
  • U onim rijetkim situacijama kada se radničko dioničarstvo održalo (često uz pomoć većinskog državnog vlasništva), ta poduzeća posluju izuzetno neefikasno i trate oskudne ekonomske resurse na neprofitabilne aktivnosti. Posljedice toga su vidljive i danas, a tko ne vjeruje neka počne otvarat financijske izvještaje na ZSE.
  • Ex komunistički menadžment provodio je beskonačne manipulacije za stjecanje većinskog vlasništva u poduzećima. Glavni suradnik u tome im je bio s njime na ovaj ili onaj način povezan menadžment banaka, uglavnom u državnom vlasništvu.
  • Ex komunistički menadžment izuzetno rijetko uspijeva profitabilno voditi poduzeća koja je uspio preuzeti i trati oskudne ekonomske resurse na neprofitabilne aktivnosti. Posljedice toga su vidljive i danas, a tko ne vjeruje neka počne otvarat financijske izvještaje na ZSE.
  • HNB iza sebe ima ostavštinu kojekakvih sumnjivih mjera koje se mogu okarakterizirati kao ispomoć određenim grupama ex komunističkog menadžmenta kroz banke, sumnjive nacionalizacije banaka i sl.
  • Rijetke uspješne privatizacijske priče uglavnom su posljedica preuzimanja većinskog vlasništva van firme.
  • Jako puno ljudi dobilo je na poklon stambene nekretnine. Jako puno nije. Obje skupine smatrale su da su dobile premalo i tražile pravdu.
  • Jako puno ljudi primalo je socijalne transfere, mirovine i liječenja novcem dobivenim od privatizacije. Smatrali su, i još danas smatraju, da su dobili premalo.

 

Nevinih je, istina budi rečena, malo.

 

 

IV. O uspjesima privatizacije u Hrvatskoj

 

U ovome trenutku, volio bih istaknuti da je privatizacija, uz samu smrt Jugoslavije naravno, najbolja stvar koja se Hrvatskoj dogodila u posljednjih možda čak i stoljeće. Volio bih također istaći da je, uzimajući u obzir uvjete u kojima je provedena, provedena prilično dobro. Volio bih također istaći da je privatizacijski proces u Hrvatskoj usporediv po svemu sa istim procesima koji su se odvijali u drugim ex komunističkim zemljama.

 

Ono što je stvarno negativno u toj privatizaciji da nije provedena dovoljno brzo. Da nije privatizirano dovoljno stvari. Da privatizaciju nije slijedila dovoljna liberalizacija tržišta rada i ekonomije općenito, što i predstavlja najveći kamen spoticanja hrvatskog gospodarstva danas.

I doj neki nariču za zlima privatizacije, nepravdom, a kažem nevinih stvarno je malo, ja imam dojam da nariču uglavnom ili zato što oni osobno nisu sebi ukrali dovoljno, ili zato što su izgubili sustav u kojima im je lako bilo i u kojem su se provlačili. Ne zato što je netko drugi ukrao, nego zato što je privatizacija uopće provedena. Neki ljudi vole plave pilule.

 

I kažem, kada danas pokušavam zamisliti kako bi danas Hrvatska izgledala da je komunizam opstao, nekako mi ne ide. Kliknuo je tko na onaj video o Sjevernoj Koreji?

 

Nitko nije rekao da početna alokacija resursa mora biti fer (OK, možda neki komunisti jesu…) A dinastije ionako degeneriraju i ne traju.

 

Što će reći, bila bi to jedna prolazna epizoda koja je morala biti izvršena, kojoj je najveći problem što i danas nakon 20 godina nije izvršena do kraja, i kojoj je najveći uspjeh to što je ipak većim dijelom izvršena.

11 thoughts on “O uspjesima privatizacije u Hrvatskoj

  1. Tzv. društveno, a zapravo državno vlasništvo je zajedničko vlasništvo svih hrvatskih državljana i ja kao jedan od oko 4,3 milijuna njegovih vlasnika smatram da je jedina poštena privatizacija trebala biti njegova postupna prodaja po tržišnim cijenama.

    Nikakvi popusti stanarima, radnicima i menadžerima u poduzećima nisu imali opravdanja jer nisu oni nimalo veći vlasnici državne imovine od mene.
    Što se tiče stanara u društvenim stanovima, oni su do „svojih“ stanarskih prava došli na temelju privilegiranog položaja u socijalističkom sustavu – svi su plaćali doprinose, a samo neki su dobili stanove. Jedino pravo koje bih priznao stanarima je pravo prvokupa na tim stanovima i možda otplate na kredit od dvadeset – trideset godina, ali samo po tržišnoj cijeni.

    Ideja brze rasprodaje državne imovine strancima dok su hrvatski građani osiromašeni tek izašli iz socijalističkog sustava nimalo mi nije simpatična iako je možda mogla biti pravednija od ove privatizacije koju smo dobili. Možda je trebalo hrvatskim državljanima dati pravo prvokupa za svu ostalu imovinu, ali opet samo po tržišnoj cijeni.

    Zbog siromaštva hrvatskih državljana očito je privatizaciju državne imovine trebalo organizirati kroz dulje vremensko razdoblje – npr kroz 20 godina – na način da se prodajom dijela imovine svake godine namakne 50% godišnjeg proračuna.

    Iako je skoro svima, pa tako i meni, jasno da je privatno vlasništvo nad poduzećima uvjet bržeg gospodarskog razvoja čini mi se da naša „brzo“ provedena (s nepravednim popustima) privatizacija bivšeg „društvenog“ vlasništva nije ostvarila cilj. Da smo pošteno pomalo prodavali ili brzo iznajmljivali državnu imovinu sposobnim poduzetnicima po tržišnim cijenama vjerojatno bi nam nacionalno blago dulje potrajalo.

    Zapravo nije ostvaren samo moj idealistički cilj pravedne privatizacije našeg zajedničkog vlasništva, ali su ostvareni ciljevi privilegiranih skupina (stanara, direktora, novopečenih političara …) koji su privatizaciju naše zajedničke imovine organizirali i proveli odnosno još uvijek je provode po svojoj mjeri i u svom partikularnom, a ne u našem zajedničkom interesu.

    • kužim logiku, ali

      prvi problem je da je vrijednost poduzeća na tržitšu vlasniku ovisna o budućim ekonomskim tokovima (dobiti), dok je imovina u državnom vlasništvu to je misaona imenica i državna poduzeće zapravo vrijede blisko 0

      ali, recimo da državno poduzeće uspije poslovat super uspješno na tržištu (mislim, neće, ne bez nekim privilegija, ali recimo) i ima ROE 15% godine, stotine milijune kuna dobiti koje isplaćuje vlasniku godišnje i što ja znam – gdje je logika u tome da ga država proda?

      s ostalim oblicima imovine to još nekako ide, netko će unajmit zemlju itd. itd., ali sama poduzeća
      uzalud nada

  2. Odličan tekst! I ne kažem to samo zato jer se podudara s mojim mišljenjem🙂, ali podudara se.

    Domaćim komentatorima fali objektivnosti. Privatizacija/tranzicija NIGDJE nije prošla glatko i ako gledamo ishode po kvaliteti, prije se podudaraju sa poznatim geografskim osovinama (sjever-jug, zapad-istok), nego sa nekakvim specifičnim političkim odlukama.

    Smatram da je jednostavno bilo nemoguće napraviti privatizaciju koja bi rezultirala zadovoljnim stanovništvom. Nisu sve tvornice TDR gdje su radnici postali milijunaši, ogroman broj ih je dočekao prodaju sličniji brodogradilištima. Morale su propasti, a ne može propast tvornica biti zapamćena kao nešto dobro – u narodnoj predaji privatizacija će uvijek biti pljačka. Drukčije nije ni moglo biti.

    Pljačka nije jedini mit. Popis je tu malo duži. Recimo, mit o postojanju nekakvih stručnjaka. Da nismo prodavali tvornice muljatorima, nego stručnjacima, one bi opstale. Možeš mislit! Stručnjaci su po podobnosti za upravljnje tu negdje sa nemotiviranim radnicima i pohlepnim komunističkim menadžmentom.

    Onda, mit o utjecaju rata. Teško empirijski mjeriti, ali mislim da je puno manji nego se misli. I utjecaj na proizvodnju/produktivnost, i utjecaj na uspješnost tranzicije.

    Moglo bi se još, uglavnom, smatram da nam preostale državne firme nanose veliku štetu i nadam se da će biti prodane ili ugašene čim prije. Posebno se nadam da neće uspjeti zadržavanje Uljanika i 3. maja na državnoj sisi, na čemu se ovih dana intenzivno radi.

    • i ja generalno ne mislim da je utjecaj rata bio pretežan razlog za to gdje smo danas

      kada već spominješ stručnjake i bogaćenje u TDR-u, na stranu kako su postali uspješni, i taj je firma nažalost primjer kako kapitalisti ne bi poslovali
      em što drže gomilu keša na računu koji im doslovno ne treba i neće ga isplatit svojim dioničarima i time ih direktno oštećuju
      em se stalno guraju u sumnjive biznise upitne isplativosti, van temeljne djelatnosti, umjesto da taj kapital koji im stvarno ne treba isplate svojim dioničarima da oni rade s njim što žele
      širi se dok ne crkneš, komunistički mentalitet do bola

  3. Izvrstan tekst!
    I ako nešto i kritiziram to je samo da potaknem raspravu – ne tvrdim da sam u pravu🙂

    1. Ovo što govoriš o “elitama” 80ih i 90ih se slažem. Ja isto imam osjećaj da su oni ako ništa barem pokušavali razmišljati, proučavali sustave, davali ideje – dok to ništa ne vidim u današnjem sustavu. Danas vidim da ili će odraditi ono što im EU kaže ili će uraditi jako loše ili će i oni citirati te iste iz 80ih i 90ih, a često izvlačeći pogrešne zaključke.

    2. Malo o komunizmu čisto ono što sam od svojih roditelja čuo (liječnice i inženjera bez ikog u obitelji s iskaznicom partije). Taj naš komunizam je bio čak i liberalniji u nekim pogledima od ovoga što danas imamo. Česti je mit da nije bilo privatnih poduzeća. Istina, veliki kompleksi su bili državni, ali u mom malom gradu je bilo prilično privatnika koji su pružali različite usluge, a neki čak i nešto proizvodili ili se bavili građevinom. Druga stvar je birokracija. Upoređujući ondašnji sustav i današnje kapialističke u tri ex-yu države (Hrvatska, BiH i Slovenija) mogu sa sigurnošću reći da su se stvari rješavale puno brže i efikasnije u komunizmu nego danas. Zaista PUNO brže.

    3. Privatizacija.
    Opet ću iz vlastitog primjera, ali u mom malom mjestu je bilo par velikih tvornica od koje neke nikad ne bi postojale u kapitalizmu, jedna je uspjela opstati u kapitalizmu dok su ostale uništene totalno u ratu tako da se ništa ne može tvrditi šta bi bilo kad bi bilo.
    Ali znam da su sve te tvornice ti radnici gradili iz temelja. To su bile radne akcije za komadic kruha i vode bez plaće su gradili i gradili i gradili i kasnije radili u tim tvornicama. Kako privatizirati tako nešto? Po meni liberalno rješenje je da ipak svi ti radnici postanu vlasnici dionica pa neka oni onda prodaju kome i kako hoće – a i ako će uništiti tu tvornicu neka je unište.
    Bilo je tvornica za koje su kroz razne poreze i davanja izdvajali svi, ali zaista bilo je ovakvih koje su izgradjene od temelja do krova čistim radom ljudi koji su kasnije u njima radili.

    Možda idealiziram, ali ja smatram da je privatizacija ipak trebala ići podjelom dionica radnicima i/ili svim građanima onda da radnici/građani kasnije prodaju kome hoće.
    Taj model je recimo imala Slovenija i nisu imali rata i relativno su imali zakonodavstvo na mjestu.
    Međutim šta se dogodilo – pa dogodio se NLB – sva poduzeća su privatizirana novcem koji je državna banka dijelila “pogodnim” poduzetnicima.

    A sto se tice toga da je strani vlasnik uvijek bolji jednostavno se ne slažem. Slagao bih se kad bi postojala ijedna država na svijetu koja je zaista liberalna i u kojoj nema državnog vlasništva.

    I još jedna stvar. Taj komunizam je bio loš. Ali zaista me smeta da se za sve loše krivi komunizam. Ispada ta alokacija resursa bila tako loša da je to nevjerovatno, a ipak je taj komunizam iza sebe ostavio hrpe kapitala koji se i danas troši. Jer da je sve bilo loše zašto bi neki stranac uopće htio privatizirati nešto u bilo kojoj ex-yu republici. Ako je bilo loše valjda je logično da bi mu isplativiji bio greenfield projekt umjesto da kupuje nešto “loše alocirano”.

    • 1 se slažem, 2 djelomično, i ja imam dojam da ih je zabolilo za malene

      3 se ne slažem, kažem i moj djed je rušio drva u privatnoj šumi i davao elektri da postavlja stupove kako bi dovukli struju do kuće, pa ja opet nemam pravo ni na te stupove ni na elektru

      a stvar sa komunizmom je bila da je on imao ogromna ulaganja u proizvodne kapacitete koji su na papiru i vrijedili mnogo, ali korist od tih ulaganja je bila malena i nikakva pa nisu ni vrijedili gotovo ništa

      nešto slično se zapravo danas događa u Hrvatskoj u manjoj sa silnim autocestama i inim sran.ima, ogromna, ali stvarno ogromna ulaganja, a što oni koji to plaćaju na kraju imaju od toga

      btw. NLB i Slovenija je zapravo super primjer
      već sam čitao nešto na tu temu, tipa: Kako je prosječan slovenski tajkun postao tajkunom? Otišao na šalter u NLB i digao kredit.🙂

      • Jos nesto zanimljivo iz Slovenije.
        Kada su ti tajkuni kupovali poduzeca islo je ovako:

        Da bi se kupilo poduzece treba 8 mil eura. To je procijenjena vrijednost poduzeca. Tajkunu se odobri kredit od 10 mil eura, zalog su dionice tvrtke. 2 mil eura idu bankarima koji su kredit odobrili.

        A i kasnije kad se islo u stangoradnju i slicne stvari na isti nacin su se dizali krediti. I onda se neko cudi kako je moguce da su ta gradjevinska poduzeca bila opterecena s toliko kredita. Pa 20 % toga su naknade bankarima koji su odobravali kredite🙂.

        Naravno vecina je isla preko NLB-a i NKBM-a tako da je sve to narod pozlatio..

  4. Pingback: Tajkuni: heroji a ne zločinci (o uništavanju firmi zbog zemljišta) | Usporedbe

  5. Pingback: Popis popularnih ekonomskih ideja | Usporedbe

  6. Pingback: Mit o lopovskoj pretvorbi i privatizaciji, opet |

  7. Pingback: Ispravna terapija | Tko je John Galt?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s