Što piše u Zakonu o zaštiti potrošača

O općim uvjetima poslovanja i slobodi ugovaranja

 

1)

Adhezijsko zaključivanje ugovora ili ugovor po pristupu je tehnika zaključivanja ugovora kod koje druga ugovorna strana u pravilu nema mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, ili je ta mogućnost značajno ograničena. Tu je (potpuno) isključena mogućnost individualnog pregovaranja i jedna strana definira sadržaj ugovora drugoj po načelu uzmi ili ostavi. Sadržaj takvih ugovora u najvećem dijelu čine opći uvjeti poslovanja (opći uvjeti ugovora) ‘jače strane’, tj. unaprijed oblikovane i zapisane ugovorne odredbe koje upotrebljavaju (pravne) osobe koje s većim brojem osoba sklapaju veći broj ugovora istoga tipa i pretežno istovjetnog sadržaja. Najčešće ugovor koji dvije strane potpisuju sadrži klauzulu kojom se ostale odredbe općih uvjeta čine sadržajem ugovora iako nisu inkorporirane u sam tekst ugovora.

Pravne praznine tj. pitanja na koja ugovor ili opći uvjeti ne daju odgovor popunjavaju se različito ovisno o tome ima li ugovor trgovačkopravni ili građanskopravni karakter. Kod ugovora građanskopravnog karaktera, pravne praznine popunjavaju se dispozitivnim odredbama posebnih propisa, nakon toga dispozitivnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, a na kraju običajima i to jedino ukoliko je njihova primjena ugovorena ili propisana zakonom.

Ono što se danas u pravu nalazi pod pojmom zaštite potrošača, temelji se na tvrdnji da primjena adhezijskih ugovora dovodi do ograničenja oba aspekta slobode ugovaranja (slobodu da li zaključiti ugovor i slobodu određivanja sadržaja ugovora). Pri tome se navode 4 vrste problema:

  •  problemi vezani za nastanak ugovora, tj. za obvezujuću snagu općih uvjeta ugovora
  •  pitanja odnosa općih uvjeta ugovora i individualno ugovorenih klauzula
  • pravila tumačenja općih uvjeta ugovora
  •  problem (ne)valjanosti pojedinih klauzula općih uvjeta ugovora.

 

S ciljem zaštite ‘slabije strane’, pravni poredak zadire u režim ugovora i postavlja posebnih pravila za djelovanje i valjanost općih uvjeta s ciljem zaštite ugovorne (ne)ravnoteže poljuljane nejednakim pozicijama u definiranju ugovora. Zaštita potrošača je (navodno) jedan od temeljnih ciljeva EU, a značajan segment prava zaštite potrošača je i zaštita od nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima koje je isključivo redigirala i potrošaču ponudila druga ugovorna strana. EU donosi Smjernicu 93/13 kao tzv. akt minimalne harmonizacije kojom se predviđaju minimalni standardi zaštite potrošača. Odredbe Smjernice 93/13 o nepravičnim odredbama potrošačkih ugovora preuzete su u Zakon o zaštiti potrošača – u pravni sustav inkorporirana su pravila koja potrošače kao posebnu kategoriju štite od nepoštenih odredbi općih uvjeta. Potrošač bi tu (prema užoj definiciji) bio fizička osoba koja pribavlja robu ili uslugu u privatne svrhe. Nadalje, u Zakon o obveznim odnosima su uvrštena najznačajnija rješenja Smjernice 93/13 regulirajući institut općih uvjeta ugovora na općem nivou.

 

Zakon o obveznim odnosima zahtijeva da opći uvjeti budu objavljeni na uobičajeni način – cilj čega je olakšati upoznavanje ‘slabije strane’ sa sadržajem općih uvjeta, no važenje općih uvjeta nije uvjetovano njihovim objavljivanjem. To je tzv. predugovornih obveza čija povreda može dati pravo drugoj strani da traži naknadu štete koju je pretrpjela zbog takve povrede. Nadalje, sastavljač općih uvjeta mora učiniti sve što razumno potrebno da bi drugu stranu upoznao s općim uvjetima ugovora (što to točno znači Zakon o obveznim odnosima nije definirao, a Zakon o zaštiti potrošača propisuje za javne usluge objavu u medijima + trgovac prodajne uvjete mora istaknuti u prodajnom mjestu. No što je onda recimo s dostavom hrane? Btw. jeste li znali da dimnjačari pružaju javnu uslugu i da su dužni objavljivati u medijima uvjete korištenja svojih usluga? Da li to znači da dimnjačari sastavljaju opće uvjete poslovanja i objavljuju ih u Vjesniku? Čak i ako je samo jedan dimnjačar u pitanju koji hoda uokolo i čisti dimnjake bakicama? Da li postoji posebna regulatorna agencija koja kontrolira poslovanje ovlaštenih javnih dimnjačara?)

Opći uvjeti drugu ugovornu stranu obvezuju ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje. ‘Slabija strana’ se ne može pozivati na posljedice koje je pretrpjela radi vlastitog propusta da uloži razumnu pažnju prilikom zaključenja ugovora. Kasnije izmjene općih uvjeta, makar su izvršene prije ispunjenja obveze sastavljača općih uvjeta, ne obvezuju drugu stranu – osim ako su za drugu stranu povoljnije.

 

Ništetne su odredbe općih uvjeta koje (mora biti kumulativno zadovoljeno):

  1. su suprotne načelu savjesnosti i poštenja (zahtijeva da se prilikom sklapanja i izvršavanja ugovora uzimaju u obzir i interesi druge strane)
  2. prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora.

Budući da su navedeni kriteriji široko postavljeni Zakon o obveznim odnosima dalje dodatne kriterije koje sud uzima u obzir prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe. Tj. sud mora voditi računa o svim okolnostima prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravnoj naravi ugovora, vrsti robe ili usluge koja je objekt činidbe, kao i ostalim odredbama ugovora (ugovor kao cjelinu) i odredbe drugih ugovora s kojima je ta odredba općih uvjeta povezana.

 

Odredbe općih uvjeta izuzete od primjene generalne klauzule nevaljalosti:

  1. odredbe o kojima se prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj
  2. odredbe čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa
  3. odredbe o predmetu i cijeni ugovora ukoliko su jasne, razumljive i lako uočljive.

O 3. točki: Kako ugovorne strane definiranju točno što žele postići zaključivanjem ugovora i iste odredbe (predmet i cijena) čine suštinu ugovornog odnosa, ne mogu biti podvrgnute testu pravičnosti. Druga strana mora, ako želi pokazati dužnu pažnju, voditi računa o sadržaju tih odredbi i ne može se kasnije pozivati na to da joj njihov smisao i pravni doseg nije bio jasan. Nadalje, ako je klauzula o predmetu ili cijeni nerazumljiva, nejasna, neuočljiva NE znači da je i ništetna, već da se može podvrći testu valjanosti. Manje važne klauzule podložne su testu, no one najvažnije su izuzete.

Zakon o zaštiti potrošača na svoju temu opširniji je od Zakonu o obveznim odnosima, što se svodi na to da je konfuziji i naporniji za čitanje i da npr. daje primjere stavki ugovora (općih uvjeta) koje su ništetne. Najvažnija stavka, ona o predmetu i cijeni ugovora i dalje je tu, članak 99.: Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Btw. taj koncept je zalutao u domaće zakonodavstvo sporednim putem, potiče iz anglosaksonskog prava, u kompromisima i borbama na vrhu EU unijet je u smjernice, a mi smo, naravno, sve prepisali.

 

2)

Dok nisam počeo čitati pravne tekstove, vjerovao sam da je zaštita potrošača nešto tipa, informiranje i upoznavanje ljudi o proizvodima i uslugama. Dobro funkcioniranje pravnoga sustava i primjena zakona. Sprečavanje da netko proda nekome pokvareno mlijeko u prahu uz tvrdnju da je to ispravno mlijeko u prahu, i tjeranje onoga koji proda pokvareno mlijeko u prahu uz sakrivanje stvarne zdravstvene ispravnosti mlijeka u prahu na plaćanje odštete. Možda zatvorska kazna ako ljudi umru ili se razbole? Kontrole zdravstvene ispravnosti mlijeka u prahu koje se prodaje kao ispravno mlijeko u prahu? Velike (a i malene) korporacije (a i obrtnici i što sve ne) se u kratkome rok doista mogu izvući s prodajom svakakvoga s..nja (uključujući i zdravstveno neispravnog) potrošačima, iako time ruše temelje za dugoročno održivo poslovanje i profitabilnost. Prvi pokreti za zaštitu potrošača upravo su nastali u SAD-u kao reakcija potrošača (= tržišta) na takva s..nja.

Čini se da sam bio sam u krivu. Temelj zaštite potrošača je, čini se, ograničavanje slobode ugovaranja uz obrazloženje da sloboda ugovaranja dovodi do… ograničavanja slobode ugovaranja. Oo. Ooo. Oooooo.

Čekaj malo. Ako je adhezijsko sklapanje ugovora problem, kako to izgleda industrijsko ili postindustrijsko društvo u kojem nema toga problema? I kakva ga to regulacija može riješiti? Zar po toj logici samoposluge ne krše prava potrošača jer se o cijeni proizvoda ne može pregovarati? Ili sam u krivu? Veoma sam zbunjen. Koliko god se trudio, u adhezijskom sklapanju ugovora vidim samo racionalnu posljedicu/uzrok ekonomije obujma, i jednu prednost koje omogućuje industriji racionalno korištenje resursa i pružanje usluga potrošačima po nižoj cijeni.

I tako, imamo zakone napisane za zaštitu potrošača sa malo čudnim pretpostavkama (kapitalizam je loš!, motika u rukama i cjenkanje na placu su zakon!) Međutim, kako se odredbe o predmetu i cijeni ugovora ne mogu poništavati, već samo neke sporedne i u praksi nevažne stavke u ugovorima, sloboda ugovaranja je vrlo živa i ne moramo se vratiti u predindustrijsko doba. Eh…

 

P.S.

Jedna od motivacija iza pisanja ovoga posta bila je Udruga Franak i njihove akcije koje se pretresaju po medijima. Nisam pravnik, ali vjerujem da se u njihovim slučajevima u sudskim sporovima mora primjenjivati članak 99. Zakona o zaštiti potrošača i povezani članak u Zakonu o obveznim odnosima, tj. ako i kada podignu svoju kolektivnu sudsku tužbu, pošto se radi o cijeni onoga što su kupili (kamata i novac koji su posudili) jedino što će sud moći odlučiti je da u skladu s navedenim člankom nije nadležan raspravljati o istome te da su njihovi ugovori s bankama valjani.

9 thoughts on “Što piše u Zakonu o zaštiti potrošača

  1. Prvo, drago mi je što pišeš o pravnim tekstovima jer mi je to zanimljivo područje. Drugo, imam primjedbu na članak utoliko što nije svugdje jasno, barem meni, gdje citiraš zakon ili opisuješ stanje a gdje se radi o tvom mišljenju ili interpretaciji.

    Treće, ne slažem se sa zaključkom da je jedini efekt ovih zakona smanjivanje slobode ugovaranja. Zapravo, kakav je efekt ne znam, ali mislim da je ideja nešto drugo. Iako sam za apsolutnu slobodu ugovaranja, za stvari koje nisu srž transakcije (razlog zašto cijena ili izgled nisu predmet zaštite je to što ih jednostavno moraš moći uočiti prilikom transakcije) mora postojati test “razumnog očekivanja”. Ne može neki telekom sad izmjeniti članak 255 općih uvjeta u to da čovjek potpisivanjem ugovora sve-za-0-kn prelazi i na (recimo) Budizam, ne spomenuti to novoj mušteriji (koja to ne očekuje, jer to kod pretplata nije običaj) pa onda globiti ili tužiti mušteriju ako se ne pokrsti.

    Ideja nije spriječiti one koji žele uz sve-za-0-kn prijeći na Budizam da to i naprave, nego spriječiti da potrošač strada ako se ponašao razumno. Što je razumno ponašanje ovisi od slučaja do slučaja. Takve stvari je teško definirati kroz članke zakona i zato su oni dosta općeniti.

    U anglosaksonskom pravu test dužne pažnje, razumnosti, jasnoće, lake učljivosti i sličnog je najčešće porota, skup dvanaest slučajno odabranih ljudi koji zbrojeno predstavljaju idealnog “prosječnog čovjeka”. To mi se čini nekako poštenije od toga da odlučuje sam sudac.

    Doduše, porote pate od toga da su često prilično antikorporacijski nastrojene. Dobar je primjer žene koja je tužila McDonalds zbog toga jer ju je (gadno) opržila kava. To bi bio nekakav tipični adhezijski ugovor, a ograda McD da ne odgovara za eventualne opekotine bi bio dio općih uvjeta. Porota je našla u njenu korist iako na kavi jest pisalo da je vruća, ali znak valjda nije bio uočljiv, što li. Wikipedija ima opširan članak o tome i po meni radi se o zloupotrebi pravnog sustava od strane porote, McD nije bio kriv, jer vrućost je normalna i uobičajena (od kupaca tražena) osobina vruće kave i žena je to morala znati.

    Tako da ni porote nisu idealno rješenje.

  2. Cijeli prvi dio teksta je interpretacija i obrazloženje ZZP i ZOO prihvaćena u pravnoj literaturi (tj. nisam je ja izmislio) uz nešto malo moga sarkazna, nema direktnih citata iz zakona osim u zadnjem odlomku.

    Al brijem da ti baš i nisi shvatio moj post. Poanta priče je da se zakonodavstvo koje se bavi zaštitom potrošača dobrim dijelom bazira na jednoj jako lošoj pretpostavci iz ekonomije – onoj da su potrošači neravnopravni u odnosu na korporacije i da su na neki način bez prava i izbora u poslovanju s korporacijama. Samo adhezijsko zaključivanje ugovora kao takvo je loše. Upravo to je glavna ideja iza toga zakonodavstva koja se tiče obveznih odnosa (prava), a ne, što ja znam, kontrole zdravstvene ispravnosti hrane ili tvoj test razumnog očekivanja.

    I dalje, zbog odredbe o predmetu i cijeni ugovora, adhezijsko sklapanje ugovora u svojoj biti ostaje isto, ne rješava se ta navodna neravnoteža u odnosu potrošač korporacija = ne ruši se sloboda ugovaranja – što je što se mene tiče OK, što se tiče nekih pravnika to nije OK, ali to je teoretsko opravdanje postojanja toga zakonodavstva.

    Trenutno je ZZP uglavnom OK, ali što ako i kada se to promjeni?

    • Ali neravnoteža (asimetrija informacija) postoji u tome što prodavatelj zna cijeli sadržaj potpisanog ugovora, jer on ga je napisao, a kupac ne zna, jer nije čitao ili je čitao ali nije shvatio pravnički jezik kojim je napisan. Nema neravnoteže oko cijene i jer obje strane znaju cijenu i zato je ona izuzeta.

      Opravdava li ta neravnoteža stroži tretman adhezijskih ugovora nego običnih ugovora? Nisam pročitao te zakone koje spominješ i ne znam precizno u čemu se taj stroži tretman manifestira ali koliko ja shvaćam svi koncepti koji se pritom koriste (savjesnost, poštenje, korist objema stranama) su standardni koncepti iz ugovornog prava i obveznih odnosa. Uvjeti za ništetnosti koje si citirao mislim da vrijede i za druge vrste ugovora a ne samo adhezijski.

      Možda to tebe zapravo čudi, što je ugovore moguće osporavati nakon što ih potpišeš? Heh, začudio bi se na koliko načina je to moguće. Meni je osobno najsimpatičnija metoda “privremenog ludila” ili kako se već zove, gdje možeš tvrditi da si bio privremeno neuračunjiv prilikom potpisivanja ugovora, ali inače si normalan🙂.

      Zakoni (ne samo naši) predviđaju niz razloga zašto se ugovori ili njihovi dijelovi naknadno mogu poništiti i smatrati nevažećim. Asimetrija u informiranosti o tome što se potpisuje može lakše dovesti do nekog od tih razloga, ali i dalje ga treba dokazati.

  3. Razmislio sam o tome dok sam pio kavu maloprije i zaključio da sam u pravu.

    Kupac isto tako zna cijeli sadržaj ugovora, ili ga je bar dužan znati ako želi pokazati dužnu pažnju. Ako imamo zakon koji operira pod pretspostavkom da jedna strana nije dužna pročitat ugovor koji potpisuje (a opći uvjeti poslovanja su dio toga ugovora), to je jednostavno loš zakon.

    Istina je da potrošači u praksi u pravilu ne čitaju ugovore koje potpisuju, i iz toga možemo zaključiti ili:
    1) da je 95% populacije retardirano i da ne bi trebalo imat poslovnu sposobnost nego bit robovi drugih ljudi ili države
    2) da su troškovi koje potrošači imaju od čitanja ugovora koje potpisuju prosječno veći od troškova koje im ponekada nanose stavke u tim ugovorima koje im ne odgovaraju – tj. da tržište funkcionira tako dobro da na njemu možeš hodat kao muha bez glave i da ti se u pravilu ništa loše neće dogodit jer druga stana nije zla nego čini sve da što bolje surađuje s potrošačima.

    Tržište ima svoje načine razrješavanja asimetrije informacija. Ja jedinu primjenu toga koncepta vidim kod državnih monopola poput HEP-a, al čisto sumnjam da se tamo primjenjuje.

    To što potpisani ugovor nije pročitan, ne znači da je nevažeć (niti da bi trebao bit). Ni zakon ne mora biti pročitan da bi se primjenjivao na tebe, nego je dovoljno da se objavi, a svi mi smo dužni saznat što piše u zakonu. Ako ćemo u apsurd, zašto onda ja nemam prava osporavat kazneni progon na ime toga da su zakoni komplicirani, da ne shvaćam pravnički jezik na kojem su napisani, da se za razliku od općih uvjeta čak ne ni objavljuju u cjelosti nego prosječnan zakon izgleda tako da u njemu piše da se u nekom drugom zakonu mijenja zarez, ta točka briše, ta točna dodaje, ta zamjenjuje s drugom točkom.

  4. Stoji usporedba s kaznenim zakonom. Država si dopušta ponašanje koje pojedince čini kriminalcima. Da je država pojedinac zbog svog ponašanja bi davno bila osuđena (po vlastitim zakonima).

    No da se vratimo na ovo od prije. Znači li to da si i općenito protiv reguliranja obveznih odnosa ili si samo protiv ovog specijalnog slučaja adhezijskih ugovora?

    Jasno je da stvari, prepuštene tržištu, vode prema korektnijim odnosima prodavača i kupaca a ne nekorektnijim. To je dobra poanta. Slažem se da će, ceteris paribus, preživljavati firme koje ne muljaju kupce prepredenim ugovorima a da će one koje muljaju propadati.

    Ali, smatram da je tendencija ka ustanovljavanju općenitih pravila o ugovaranju i trgovini koja se tiču svih ugovora također tržišna tendencija.

    Ako počneš analizu bez države, od pojedinaca koji se sastaju u divljini radi ugovaranja poslova, jasno je da će im trebati mehanizmi za rezoluciju konflikata. Ideja ugovora je da stranke pokušaju predvidjeti sve što se može dogoditi, ali kako to nije moguće, uvijek moraju utvrditi što u slučaju spora. Vrlo je vjerojatna pojava specijaliziranih arbitara. Tim arbitrima će biti u financijskom interesu da sastave što bolja pravila (“zakone”) i javno ih objave.

    Uzmimo slučaj u kojem ti naručiš od mene da ti okopam njivu za novac i ja budem naprasno prekinut u pola posla, pa se posvadimo oko toga koliko mi trebaš platiti i trebaš li išta (posao nije dovršen). Zamislimo tri arbitra:

    A ima pravilo da u slučaju raskida ugovora na pola puta naručilac plaća pola
    B ima pravilo da u slučaju raskida ugovora na pola puta naručilac ne plaća ništa
    C nema nikakvih pravila o tome

    Jedino što je bitno primjetiti je da nam C ne nudi predvidiv način rješavanja ovog konflikta i da ćemo preferirati A ili B (arbitri se ugovaraju prije početka posla).

    Drugim rječima, tržišni sudionici će preferirati raditi u sustavu koji regulira njihove neugovorene obveze. Što s ugovorenima? Mislim da vrijedi isto. Ja kao kupac pretplate za mobitel ću potpisati bilo kakav ugovor sa mnogo nejasnih članaka ako telekom pristane da arbitar u slučaju spora bude A (za kojeg znam da u svojim općim propisima ima odredbe o ništetnosti u nekim slučajevima). Ako u isto vrijeme budu postojali arbitri B i C, čiji propisi me tjeraju da detaljno čitam sve ugovore koje potpisujem, teško ću se odlučivati za njih.

    Ključna poanta ovdje je da tržišno rješenje nije sustav u kojem je ugovor o transakciji apsolutan. Iako i u takvom sustavu firme koje rade na štetu potrošača dugoročno riskiraju propast, potrošač pri potpisivanju svakog pojedinog ugovora riskira puno više. Može izgubiti cijelu imovinu zbog trenutka nepažnje ili neznanja. Zato će on inzistirati na tome da postoji mehanizam (arbitar sa pravilima o ugovaranju) koji ga štiti od propasti, a firmama će biti u interesu da pristanu na nešto takvo.

    Drugim rječima, iako to što država ima monopol na takvu arbitražu ima sve negativne posljedice monopola, ali mislim da je tendencija prema obveznim odnosima u osnovi tržišna.

  5. Uh napisao sam sada nešto duži post, ali ubija me prokleti net tak da ništa nije postalo.

    Ukratko, ovo što si ti sada napisao stoji, ali ja ako nisam zainteresiran za ono što piše u ugovoru mogu na.ebat u ugovoru o 5 točaka o kupnji zemljišta u Ličkom Petrovom Selu jednako kao i potpisivanjem ugovora koji se poziva na opće uvjete s 72. točke. Meni je i dalje problematično da zakon tretira jednu podvrstu ugovora problematičnom (da ne kažem jedan način sklapanja ugovora, teoretski to nije to, ali IMO svodi se na to).

  6. Pingback: HAKOM (1) |

  7. Pingback: Nebulozna presuda u slučaju Franak |

  8. Pingback: Imbecilne ideje imbecilnih vladara imbecilnog naroda |

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s