Što je to marksizam?

Ili, kako je put u pakao ponekad popločen i lošim namjerama

 

1)

Ovaj post sastoji se od kompilacije izvoda iz knjige M. Rothbarda An Austrian Perspective on the History of Economic Thought, Volume II – Classical Economics, 10. i 11. poglavlja, u mojem slobodnom prijevodu. Cilj mu je dati relativno kratki prikaz osnova marksističke ideologije, ne i ulaziti u kvazi znanstvene radove Marxa i društva ili ih osporavati. Radi preglednosti ne upotrebljavam gumb za citiranje. Svi nedostaci ili kriva tumačenja koja se mogu izvući isključivo su posljedica mojih nedostataka kao prevoditelja.

 

2)

No Marxova predanost komunizmu je bila njegova osnovna vodilja, mnogo važnija nego dijalektika, klasna borba, teorija viška proizvodnje, i svega ostaloga. Komunizam je bio cilj, veliki željeni svršetak, ultimativni kraj koji će učiniti patnju čovječanstava kroz povijest smislenom. Povijest je povijest patnje, klasne borbe, eksploatacije čovjeka od strane čovjek. Jednako kao što će u kršćanskoj teologiji povratak Krista dovesti do kraja povijesti i uspostaviti novo Nebo i novu Zemlju, tako će i uspostava komunizma dovesti do kraja ljudske povijesti.

Za razliku od raznih grupa utopijskih socijalista, jednako kao i religioznih mesijanista, Karl Marx nije pružio nikakve detalje o izgledu svoje utopije. Marx nije, na primjer, dao broj ljudi u svojoj utopiji, izgled i lokaciju njihovih kuća, planove po kojima će biti izgrađeni njihovi gradovi. Za početak, utopije tako precizno isplanirane od svojih tvoraca na prvi pogled djeluju poremećeno. Što je još važnije, detaljan opis nečijeg idealnoga društva uklanja ključne elemente tajanstvenosti i privlačnosti iz navodno neizbježnoga svijeta sutrašnjice.

… od svakome prema njegovim sposobnostima, do svakome prema njegovim potrebama… Marx se odmah nakon ovoga odlomka odriče priče među socijalistima o ‘jednakim pravima’ i ‘pravednoj raspodjeli’ kao ‘ideološkim besmislicama o pravima i ostalom smeću uobičajenom među demokratima i francuskim socijalistima…’…

Još je nekoliko vjerojatnih razloga zašto Marx nije pružio detalje o karakteristikama, ne samo ultimativnog komunizma, nego i fazama kroz koje će biti ostvarene. Prvi je da Marxa nije zanimala ekonomska podloga njegove utopije; jednostavna pretpostavka neograničene dostupnosti svih dobara je bila dovoljna. Njegovi glavni interesi bili su povezani, kao što ćemo vidjeti, s filozofskim, a zapravo religioznim aspektima komunizma. Dalje, komunizam je za Marxa bio izokrenuta verzija Hegela i njegove filozofije povijesti…

Za Marxa, kao i za Hegela, povijest napreduje u fazama, gdje jedna faza neizostavno uzrok prelaska u kasniju, drugačiju, fazu. Samo što je za Marxa, za razliku od Hegela, metoda materijalna umjesto duhovna. Marx nikada nije objavio svoj neohegelijanski rad Ekonomski i filozofski zapisi iz 1884. u kojem je postavljena filozofska osnova marksizma, a u jednome od eseja, Privatno vlasništvo i komunizam, dana najpotpunija Marxova vizija komunizma. Jedan od razloga neobjavljivanja bio je i taj da je u kasnijim desetljećima Hegelova filozofija ispala iz mode, čak i u Njemačkoj, a Marxovi sljedbenici bili su zaineresiraniji za ekonomske i revolucionarne aspekte marksizma nego za filozofske.

Ono što najviše zapanjuje je Marxovo slaganje s Proudhonovim, i posebno Steinovim, prikazom prve faze post revolucionarnog društva, koju je jednako kao i Stein nazivao ‘sirovim komunizmom’. Stein je predvidio da će sirovi komunizam biti pokušaj da se utjera jednakost putem akcija oduzimanja i uništavanja imovine velikih razmjera, te prisile zajedničkog korištenja žena jednako kao i materijalnog bogatstva. Stvarno, Marxova verzija sirovog komunizma, faza diktature proletarijata, bila je još  negativnija od Steinove: ‘Jednako kao što žene imaju napustiti brak zbog univerzalne prostitucije, tako se i odnos čovjeka do materijalnog bogatstva u obliku privatnog vlasništva napušta zbog univerzalne prostitucije s zajednicom.’ Ne samo to, nego kao što piše profesor Tucker, Marx smatra da ‘sirovi komunizam nije stvarna transformacija privatnog vlasništva nego njegova univerzilizacija, nije nadilaženje pohlepe nego njena generalizacija, nije ukidanje rada nego njegovo proširenje na sve ljude. Sirovi komunizam je samo novi oblik u kojem zla privatnog vlasništva dolaze na površinu’. Ukratko, Marx smatra da će u toj fazi povijesti najgore karakteristike postojanja privatnog vlasništva biti maksimizirane…

Pakao prve, niže, faze komunizma Marx je jasno izrazio. No što je s rajem više faze, pozitivnim humanizmom ili ultimativnim komunizmom? …

Ključ je to što je čovjek navodno oslobođen od nužde rada. Eliminacija privatnoga vlasništva oslobađa ga pohlepe, a sve nakon kulminacije pohlepe postignute u sirovom komunizmu. Čovjek je oslobođen podjele rada i specijalizacije, što ga je prije sprečavalo u razvoju svojih mogućnosti radi užitka u tome razvoju, i ‘prisiljavao’ da radi s drugima – bilo na tržištu ili pod nekim despotom , ili pod diktaturom proletarijata u prvoj fazi komunizma. Bez podjele rada i s zlima razmjene dobara i usluga konačno eliminiranim, čovjek je sada konačno slobodan od ‘otuđenja’ ne konzumiranja svojega vlastitog proizvoda. Otuđenje nije, kao što neki marksisti čini se vjeruju, posljedica navodnog kapitalističkog oduzimanja viška vrijednosti koji proizvode radnici. Otuđenje je proizvod podjele rada i specijalizacije kao takve.

Otuđenje je, za Marxa, daleko fundamentalniji, dublji, koncept. Predstavljao je, najmanje, institucije novca, specijalizacije i podjele rada. Uništenje tih zla je bilo potrebno da bi se ujedinio kolektivni organizam ljudske vrste, zacijelili procjepi u samome čovjeku i između čovjeka i kolektivnog organizma. Ali radikalno zlo otuđenja išlo je još dalje od toga. Bilo je metafizičko, duboki dio filozofije i pogleda na svijet koji me Marx pokupio do Hegela, i koji će kroz dijalektiku, dovesti do Marxa viziju procesa koji će nam neizbježno dovesti komunizam kao posljedicu povijesnih zakona.

U različitim varijantama i pogledima, pisci, pjesnici i filozofi romantizma prve polovine devetnaestoga stoljeća, posebice u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, dominantno su pripadali istoj filozofiji. Ista bi se mogla nazvati ‘otuđenjem i povratkom’ ili ‘mitom reapsorpcije’. Bog je stvorio svemir zbog (svoje) nesavršenosti i potrebe, i tako tragično odsjekao čovjeka, fizičko biće, od njegova zajedništva s Bogom koje je postojalo prije stvaranja svemira. I dok je to stvaranje dopustilo i Bogu i čovjeku (čovjeku-Bogu) razvoj njihovih sposobnosti i napredak, tragično otuđenje će se nastaviti do neizbježnog predodređenog dana kada će se Bog i čovjek spojiti u jedno biće. Ili, za pantheista (vjerovanje da je svemir Bog) poput Hegela, dok čovjek ne otkrije da je on čovjek-Bog kada će otuđenje čovjeka od čovjeka, čovjeka od prirode i čovjeka od Boga završiti otkrivenjem stvarnosti i spajanjem u jedno biće (amorfnu masu). Predeterminirana povijest tada dolazi do svojega kraja.

Nakon Hegelove smrti 1831. godine neizbježno dolazi do nove, vrlo različite, ere u povijesti njegove filozofije. Hegel je trebao dovesti do kraja povijesti, ali Hegel je bio mrtav, a povijest se nastavila… Izgubljenih iluzija u Prusku državu, mladi hegelijanci proglašavaju su dolazak apokaliptične revolucije koja će uništiti i preobraziti državu, revoluciju koja će stvarno dovesti do kraja povijesti u obliku nacionalnog, ili svjetskog, komunizma.

U to doba, kršćanski mesijanisti još uvijek nisu bili jasno određeni kao gubitnici u debati između socijalista… Konačno pobjeda u europskom socijalističkom pokretu eventualno je pripala ateizmu Karla Marxa. Ako je Hegel uveo panteizam i razradio dijalektiku kršćanskog mesijanizma, Marx je sada, uvodeći (radikalni) ateizam postavio kao temelj, umjesto misticizma, religije ili apsolutne ideje svijeta-uma, navodno solidnu znanstvenu podlogu filozofskom materijalizma.

Kao što Marx objašnjava…

dok u komunističkom društvu, gdje se nitko ne bavi nečim određenim već se može ostvariti u čemu god želi, društvo regulira proizvodnju i tako mi omogućava da radim jednu stvar dana, a drugu sutra, da lovim ujutro, ribarim poslijepodne, čuvam stoku navečer, filozofiram poslije večere, kako mi već padne na um, bez da ikada postanem lovac, ribar, pastir ili filozof.

Ukidanje podjele rada isto je tako značio da će sve podjele – i slijedom toga suprotnosti – između grada i sela morati biti eliminirane, s industrijom nekako ravnomjerno raspodijeljenom po zemlji (svijetu?). Kao rezultat, svi veliki gradovi će morati biti uništeni. Kao što je Engels rekao u Anti-Dühring-u: ‘istina je da nam je s velikim gradovima civilizacija donijela nasljedstvo kojeg ćemo se s teškom mukom i u dugo vremena riješiti. Ali moramo ga se i hoćemo riješiti, koliko god proces trajao.’

Ono što će navodno preostati od čovjeka pod komunizmom je nova i bizarna vrsta estetike. Čovjek će biti odriješen imovine i vlasništva, ali bit će mnogo ‘bogatiji’ u jednome drugome smislu: jednom kada više neće biti otuđen, ispunjavat će sebe u svim smjerovima, pristupat će svojim kreacijama obogaćen poštovanjem prema ljepoti. .. prema Marxovim riječima … postat će svjestan svoje prirodne tendencije da uređuje sve stvari ‘prema zakonima ljepote’.

Prosječan čovjek će se uzdići na razinu Aristotela, Goethea ili Marxa. Iznad tih novi vrhunci će se izdići…

 

3)

Što reći?

Smišljam…

Marxa nisu voljeli ko maloga?

Nemam niš drugo.

10 thoughts on “Što je to marksizam?

  1. Hvala na prijevodima, ovi citati će sigurno jednog dana zatrebati. Rothbardova knjiga je remek djelo. Ipak, s ogradom da nisam čitao Marxa osim nekih kraćih stvari, Rothbardovo povezivanje stvari mi se čini malo nategnuto. Tako je on iskopao neke Marxove pjesme i opskurnije radove i zaključio da Marx zapravo želi u komunizmu sjedinjenje čovjeka s Bogom, tj. da je on ateist samo nominalno, a zapravo teži prema toj nekoj amorfnoj ujedinjenoj masi, kao i mesijanci. Čudno u najmanju ruku.

    Inače, razni futuristi predviđaju s razvojem nanotehnologije i umjetne inteligencije, da bi jednog dana svijet stvarno mogao postati nekakva “grey goo” amorfna tvorevina🙂

  2. “Tako je on iskopao neke Marxove pjesme i opskurnije radove i zaključio da Marx zapravo želi u komunizmu sjedinjenje čovjeka s Bogom, tj. da je on ateist samo nominalno, a zapravo teži prema toj nekoj amorfnoj ujedinjenoj masi, kao i mesijanci. Čudno u najmanju ruku.”

    I Kuehnelt-Leddihn spominje njegovu poeziju, no on se koncentrira na mržnju prema vlastitom ocu i svijetu općenito koja pršti iz njegovih pjesama. Mislim da je za razumijevanje Marxa ključno shvatiti njegov karakter – bezkompromisan, prgav, fanatično zadrt i pun mržnje, nesposoban za bilo kakav konkretan rad i bez ikakvog stvarnog iskustva u ikakvoj društveno korisnoj djelatnosti. Vrlo inteligentna budala, no na kraju – samo budala.

  3. Ne znam, meni to sve skupa djeluje fakat uvjerljivo. Mladi Marx praktično odrastao u nekoj čudnoj sekti odlazi u veliki grad na studij gdje se upoznaje s militantnim ateizmom, a kak on ne može bit u krivu spaja sve u što vjeruje u marksizam.

    Mislio sam prenijet i nešto njegove sotonističke poezije iz mladosti😀 , al samo mi je post gubio na uvjerljivosti😦
    Jbg, valjda pola ljudi koji su u to vrijeme pisali slična sranja su na popisu lektire

  4. Psihološki profil autora je vrlo često bitan za potpuno shvaćanje onoga što pišu, no moje iskustvo je da je kod ovakvih stvari uglavnom bolje izbjegavati previše neugodnih detalja. Radi popularizacije ideja, bolje je ne petljati sotonizam, ateizam i obiteljsku situaciju u cijelu priču, jer, ma koliko istine u tome bilo, previše pažnje odvlači na ad hominem kontraargumentaciju i svrstavanje u isti koš s religijskim fundamentalistima.🙂

  5. Ako se ne varam Marxove pjesme su iz srednjoškolskih dana? Izvlačiti zaključke o nečijem svjetonazoru iz stvari koje je pisao u srednjoj školi, na samom početku intelektualnog razvoja, mi se čini više nego pretjerano. Na kraju krajeva mnogi žestoki liberali, libertarijanci i slični su konvertiti sa ljevice, čak je i Mises bio kao mlad ponešto zainteresiran za socijalizam. Ne sjeda mi ta kritika Marxa nikako.

  6. Taj argument možda nije valjan, ali je pomalo indikativan. Upravo sam otišao do police po Leftism Revisited i našao opis Marxa jednog američkog senatora koji ga je sreo u Kölnu:

    “What Marx said was indeed substantial, logical and clear. But never did I meer a man of such offensive arrogance in his demeanor. No opinion deviating in principle from his own would he give the slightest consideration. Anybody who contracted him was treated with hardly veiled contempt. Every argument which he happened to dislike was answered either with biting mockery about the pitiful interpellator.”

    Sličnu sam sliku dobio i ja čitajući Komunistički manifest. Najbitnije u cijeloj priči o Marxu je riješiti se mita o dobrim namjerama. Marksizam je proistekao iz zlobnog i arogantnog čovjeka sklonog erupcijama bijesa, mrzitelja većine ljudskog roda, kojem je cijena za provođenje svoje vizije bila nebitna, i kojem je ideologija uvijek bila ispred istine i humanosti. Pjesme možda nisu najbolji pokazatelj toga, ali kada ih sagledamo u široj slici… gdje ima dima, ima i vatre.

  7. Ma cijela ideologija (a to nema izvravne veze s Marxovim sotonističkim pjesama iz studentskih dana – i ja na kraju NISAM ubacio te pjesme u post) je fakin poremećena. Rothbard je nakon ova 2 poglavlja s kojima sam se ja igrao napisao još i tri ili četiri u kojima radi obdukciju na Marxovim znanstvenim teorijama koje su trebale dokazat da je tako kako Marx kaže i (osim što su sve krive) cijela stvar nema logičkoga smisla.

    Ako smo mi u fazi t, i ako je glavni cilj svih revolucionara požurit povijest u krvavu t+1 kako bi eventualno prešli u t+2, glavni su neprijatelji oni koji pokušavaju odgodit t+1. Ali nema nikakvoga uvjerljiva razloga da ljudi postanu nekakvi super kul Eloi i da se ikada dogodi pomak iz t+1 u t+2. Vjerojatnije je da nitko u cijelome društvu ne bi ostao živ ili bi se iz t+1 vratili t ili t-1. Kako je t+2 opisana vjerojatnije je da bi bila ostvarena izravnim prelaskom iz t kada kapitalizam postane dovoljno produktivan i cijela t+1 je u biti besmisleno klanje.

    Ali problem ide još dublje od toga. Cijela faza t+2 tako je neuvjerljiva. Nemoguć je svemir u kojem resusri nisu ograničeni. Ili da preformuliran, meni nije zamislivo postojanje u kojem resursi nisu ograničeni. Resursi nisu ograničeni isključivo ako si Bog. Ali Marx ne vjeruje u Boga, i stoga ne vjeruje poput Hegela da će svaki čovjek biti Bog u fazi t+2 nego da će biti nekakav superčovjek bolji od sadašnjega. Ali, i superčovjek ima ograničene resurse jer superčovjek nije Bog ?!?!? WTF

    Čisti socijalisti mi djeluju puno prizemnije. Tu je šema prizemna, nije fer, uzmi bogatima, preraspodjela da budeš na vlasti.

  8. Pingback: 100-ti |

  9. Pingback: Sirovi komunizam, kolektivna pohlepa i penzići |

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s