Pogled s desne strane

Može li slobodno tržište pružati obranu?

 

1)

Neprijatelji socijalizma, statizma i inih izama, zastupnici tržišta, kapitalizma i ostatak potencijalnih čitatelja ovoga bloga, dijele se jednom rijetko vidljivom i u današnjim ideološkim borbama rijetko spominjanom, no ipak oštrom i važnom linijom. Pitanje na kojem se ta linija najjasnije ističe teoretsko je i bez ikakve praktične važnosti, a rasprava o njemu dosadna.  Na jednoj strani su zagovornici minimalne države, na drugoj anarhisti (anarho-kapitalisti ili voluntaristi kao noviji pojmovi pozitivnijih konotacija). Prvih je više, dok su drugi obično glasniji.

Može li anarhizam funkcionirati kao društveno uređenje. Može li  tržište pružati obranu?

Jednostavan odgovor na to pitanje sveo bi se na sljedeće: naravno da ne može. Nikad, a ni tad. Tvrditi da slobodno tržište može pružati obranu gotovo je jednako glupo poput, recimo, feminizma. Obje ideologije zapravo imaju nekoliko zajedničkih problema. Zasnovanost na pretpostavkama koje nemaju veze s realnošću, iskakanje u stvarni svijet jedino u kratkim eskapadama za vrijeme propadanja postojećeg društvenog uređenja i civilizacija, 0 primjera postojanja kao održivog društvenog uređenja (i ne, navlačenje primjera kao što su Island u 10. stoljeću ili društva u predpoljoprivrednom stupnju razvoja, niti je dovoljno niti su to primjeri), vezano za spomenuto u zagradi, traženje primjera za potvrdu teorije iskrivljavanjem stvarnih društvenih uređenja koja su postojala…

Kako sama moja tvrdnja da je nešto glupo, ne čini tu stvar glupom, konačno ću i napraviti tu kratku analizu društvenog/ekonomskog modela u kojemu slobodno tržište može pružati obranu. A kako me moja poluzainteresirana pretraga interneta nije odvela do nečega što bi bar sličilo pravome ekonomskome modelu, poslužit ćemo se najboljim što sam uspio pronaći: Rothbard daje svoj pogled u Man, Economy i State.

 

2)

Svaki (ekonomski) model može se vrednovati na 2 načina.

Prvi, lošiji, način vrednovanja (ekonomskoga) modela je vrednovanje na temelju njegove sposobnosti predviđanja – tzv. instrumentalizam. Pretpostavke modela su od sporedne važnosti, mogu i ne moraju biti istinite, bitno je jedino to da li model može poslužiti za uspješno predviđanje (budućih događaja) ili ne. Glavni zastupnik: Milton Friedman.

Pošto ne samo da se ništa od onoga što Rothbard opisuje nije ostvarilo, niti postoji ikakva naznaka da će biti ostvareno u bližoj ili daljoj budućnosti, a što je još bolje, nemamo primjera u kojemu bi nešto slično opisanome funkcioniralo tijekom bilo kakvoga dužeg vremenskog perioda bilo kada u pisanoj ljudskoj povijesti, Rothbard pada na prvome testu.

Drugi, bolji, način vrednovanja modela je ocjenom njegovih pretpostavki. Bolji, budući da to što model uspješno daje predviđanja u određenom trenutku, prilikom određene primjene, ne mora značiti da će to raditi i u budućnosti. Neki model može davati uspješna predviđanja slučajno, zbog postojanja privremene korelacije varijabli koja u bilo kojemu trenutku može nestati ako one nisu kauzalno povezane itd. itd. Recimo, čak i da sutra u, recimo, SAD-u, Ron Paul održi mega super govor (svjestan sam da on nije toliko ufuran kao Rothbard…) i svi zaključe da je Rothbard genije, razbacaju SAD i počnu se oslanjat na zaštitarske agencije i osiguravajuća društva kao jamstvo svoje osobne i kolektivne sigurnosti, i da to nekim čudom opstane bar 5 godina, mi ni za 5 godina ne bi mogli tvrditi da je Rothbardov model znanstveno dokazan niti da ima ikakvu važnost za stvarni svijet. To bi mogli isključivo ako proučimo ono što je Rothbad zapisao i zaključimo da su njegove pretpostavke točne. Opet, ocjenu donosimo ne na temelju toga da li je model nešto predvidio, nego na temelju toga da li su njegove pretpostavke ispravne. Isto tako, da bi oborili taj model dovoljno je oboriti (neke) njegove pretpostavke.

Kako piše Rothbard:

A supply of defense services on the free market would mean maintaining the axiom of the free society, namely, that there be no use of physical force except in defense against those using force to invade person or property…

Sada se vratimo korak unatrag. Svi oni koji su pročitali Misesovu Birokraciju možda će se prisjetiti jedne njegove tvrdnje. Postoje, naime, dva načina stjecanja ekonomskih koristi. Prvi je razmjena. Drugi je prisvajanje ekonomskih koristi silom. Mises se doduše bavi praktično samo državom i birokratima kao onima koji prisvajaju ekonomske koristi silom, no pretpostavka da postoje ljudi kojima se baš i ne radi, a žele imati i spremni su to uzeti od slabijih od sebe ide van toga. Isto primjenjuju i pojedinci, i više vrsta organizacija van same države.

Rothbard nastavlja gdje je stao Mises, ali čini ogromnu pogrešku. On naime, pojednostavljuje stvari i pripisuje uporabu sile i pripisuje je isključivo državi (i btw time taj model pada na drugome testu – sve što dalje pišem samo je za moju dušu). Nakon toga konstruira svoj model…

Let us, then, examine in a little more detail what a free-market defense system might look like. It is, we must realize, impossible to blueprint the exact institutional conditions of any market in advance, just as it would have been impossible 50 years ago to predict the exact structure of the television industry today. However, we can postulate some of the workings of a freely competitive, marketable system of police and judicial services. Most likely, such services would be sold on an advance subscription basis, with premiums paid regularly and services to be supplied on call. Many competitors would undoubtedly arise, each attempting, by earning a reputation for efficiency and probity, to win a consumer market for its services. Of course, it is possible that in some areas a single agency would outcompete all others, but this does not seem likely when we realize that there is no territorial monopoly and that efficient firms would be able to open branches in other geographical areas. It seems likely, also, that supplies of police and judicial service would be provided by insurance companies, because it would be to their direct advantage to reduce the amount of crime as much as possible.

Sve lijepo, sve 5. Recimo da sam ja šef jedne od tih ‘defence agency’. Znate što mi pada na pamet kao prva stvar? Recesija je, nema se love. Dođem svojim klijentima i kažem, premija vam ide gore 50% godišnje. Kažete, razmišljate o tome da odnesete svoj posao nekome drugome. Nemate frke, kažem ja. Kako će reagirati moja konkurencija? Poslat će svoje ljude s oružjem na moje ljude s oružjem i pokrenut rat kako bi zaštitila moje klijente. (Primjetite da, čak i ako ga pokrene, u pitanju je rat.) Ili će povećati premije svojim štićenicima budući da je u blizini čovjek kojemu je ovo smisao za humor, i kao takvi oni su rizičniji klijenti.

Ok, recimo da ipak zaključim da nisam tako loš čovjek i da ne podignem premije. Što ćemo svi mi skupa ako se negdje u blizini rodi Džingis Kan. Koji je okružen pravim ljudima i zna što želi u životu. (OK, loš primjer. Džinkis Kan pobjeđuje sve. Svi smo mrtvi ili bježimo, a ja sam pobjegao prvi.) Što ćemo svi mi ako se u blizini rodi netko ovakav?

 

3)

Postoje, znači, dva načina stjecanja ekonomskih koristi. Prvi je razmjena. Drugi je prisvajanje ekonomskih koristi silom. Da je Rothbard pažljivije razradio tu pretpostavku, možda bi recimo došao i do zaključka da je država toliko važna u toj cijeloj priči samo zato jer je monopolizirala ovaj drugi način privređivanja (u tolikoj mjeri da su svi drugi pljačkaši i iznuđivači za većinu ekonomskih modela nebitni), da bi slabljenjem države (a pri tome ne mislim na fiskalnu snagu nego na efektivnu moć organa prisile) drugi iznuđivači koji su trenutno upregnuti u državu, zatvoreni ili ne vide smisla u daljnjoj borbi, došli do više izražaja, da u novovjekovnoj državi naciji zasnovanoj na kolektivnoj nacionalnoj svijesti, ideologiji i inim pljuvanim stvarima, možda ima nekoga vraga (no to ovdje nije tema)…

Istina je, da je boriti za minimalnu državu jedna od onih stvari jednakih jebanju za nevinost.

Istina je, da je anarhizam ima mnogo više x-faktora koliko god glup bio. Recimo, ovakvi stihovi nikada ne bi proslavili neki metal bend:

Now, what do you own the world?

How do you own small government, small government?

Now somewhere between the sacred silence

Sacred silence and sleep

Somewhere between the sacred silence and sleep

Small government, small government, small government.

A x-faktor je bitan.

Ali eto. Tu smo gdje jesmo.

15 thoughts on “Pogled s desne strane

  1. “Recesija je, nema se love. Dođem svojim klijentima i kažem, premija vam ide gore 50% godišnje. Kažete, razmišljate o tome da odnesete svoj posao nekome drugome.”

    Molim vas, danas država Hrvatska ima monopol na primjenu sile, što znači, naglašavam, da na njezinom teritoriju nema legalne konkurencije od koje joj po bilo kakvoj osnovi prijeti opasnost.

    Zašto, dakle, za vrijeme današnje recesije, kad im, ponavljam, zbog konstatiranog legaliziranog monopola ne prijeti nikakava opasnost konkuretnog postupanja, nikome iz države nije palo na pamet povećati cijenu (porez) korištenja državno monopolizirane usluge primjene sile za 50% godišnje, tj. zašto vaš primjer koji sam naveo ne vrijedi i kad je u pitanju država. Unaprijed hvala na odgovoru.

  2. Ja bih samo naglasio da ovaj ekstremni problem ne smije biti temelj, a često jest, za odbacivanje tržišnih rješenja općenito.

    Nisam puno razmišljao o problemu fizičke zaštite, ali jedan od glavnih problema koje ja vidim je taj što se plaćenici ne bore jednako srčano kao rodbina. U sukobu dvije podjednako osposobljene i opremljene skupine, gdje jednu čine kolege a drugu rođaci, ja bih se kladio na drugu.

    • strasilo: molim bez revizionističkih pogleda na Domovinski rat, alergičan sam

      Anarho-kapitalističko društvo ne isključuje slobodu da se, pored slobodnog i neograničenog unajmljivanja različitih privatnih vojnih kompanija, što je, nažalost, danas u većini država zabranjeno, i postojanje naoružanog građanstva, naroda ili “rodbine”, slobodnih da se radi obrane, ako žele, i samoorganiziraju.

      I, naravno, obranu mojega doma radije bih povjerio Legiji stranaca ili Academiju nego kakvoj kilavoj domobranskoj jedinici ili profesionalnoj brigadi HV-a na čiju bi spremnost u djelovanju mogla, recimo, zasmetati činjenica vjerskog uvjerenja, nacionalne ili političke pripadnosti ili seksualne orjentacije osobe koju brane.

  3. @ante
    Ni ja ni država ne povećavamo cijenu usluge nego ono što uzimamo kao tribute (tj. ja ga uvodim) s razlogom možemo hoćemo.
    Država uopće ne ni razlikuje prihode po namjeni, a ima glasačkom tijelu popularnijih objašnjenja razloga za povećanjei.

    @simun
    Naravno. Vojna sila je jedina stvarna funkcija države, a ostatak uglavnom beskorisna nadgradnja.

    @slobodailinista
    Idealiziraš plaćeničke vojske čiji je generalno ponašanje u povijesti bilo podvijanje repa čim se je pojavio netko nadmoćniji od njih.
    Naoružani narod upravo je država – tj. onaj koji je kontrolira. Postoje razlozi zašto sve političke elite cijelu povijest postojanja pokušavaju ograničiti dostupnost oružja narodu, a ti razlozi NE uključuju brigu za sigurnost naroda.

  4. Dio mojeg prošlog komentara cenzuriran je bez prethodnog upozorenja da se o određenim temama na ovom blogu ili uopće ne smije diskutirati ili ipak može, pri čemu vlasnik bloga pridržava pravo brisati dio rasprave ili, pak, cijelu raspravu ako ga obrisani sadržaj iritira ili čini nesretnim. Žao mi je zbog takvog njegovog postupanja.

    Prvi dio mojeg komentara, koji je, nasreću, prošao necenzuriran, napisan je stilski i pravopisno tragično pa koristim priliku popraviti ga.

    Dakle, taj je dio trebao glasiti ovako:

    “Obrana u anarho-kapitalističkom društvu bila bi oslonjena, kao, uostalom, i svi druge uslužne ili proizvodne djelatnosti, na ugovorni odnos između pojedinaca i od njih slobodno odabranih privatnih kompanija, u ovom slučaju vojnih, s tim da bi, osim na navedeno i usporedno s njim, obrana bila oslonjena i na neograničenu volju naoružanog građanstva, naroda ili “rodbine” da se obrambeno samorganizira”.

    Ako je država, kako kažeš, “jedina stvarna funkcija države”, postavljam sljedeća pitanja:

    1. Moralnost pljačke.

    Pitanje prije svih ostalih: je li moralno ili, još bolje, je li kriminalno da se država, bez obzira o kojem se obujmu njezinih funkcija radi, financira i opljačkanim novcem (porezi) onih koji ne žele njezine usluge i koji bi taj novac, umjesto za obranu, radije, recimo, potrošili na dobru zabavu ili toalet papir?

    2. Regulacija djelokruga i ovlasti i sprječavanje zloupotrebe.

    Tko bi, u slučaju svođenja državnog aparata na vojnu funkciju, bio nadležan za donošenje ili izmjenu propisa kojima se reguliraju djelokrug i ovlasti vojske ili obvezu vojske da nadoknadi štetu koju je skrivila svojim štetnim postupanjem? Tko bi nadzirao njezin rad i brinuo da se ta oružana sila ne prometne u oruđe diktature? Tko bi, dakle, u takvim okolnostima štitio državu od vojnog puča (Čile, Argentina …)? Neko tijelo? Državno? Ili metoda izravne demokracije – plenumi? Ili biste vojsci dopustili da se samoregulira i samonadzire? Jasno je da je u slučaju koji zagovarate prevencija od zloupotrebe vojske moguća samo upotrebom dodatnih mehanizama državnog aparata, čime, naravno, minimalna funkcija države pada u vodu, a priča se vraća na svoj zlokobni, birokratsko etatistički početak. Znam da Šimun zagovara i državno sudstvo i policiju, no to, naravno, cijelu postavku o minimalnoj državi još više dovodi u pitanje jer, primjerice, tko bi birao i smjenjivao suce, tko bi odlučivao o gradnji novih sudskih zgrada ili uređenju sudačkih ureda, tko bi štitio interese države (znači sud + državno odvjetništvo), tko bi birao ravnatelje policijskih uprava i postaja i odobravao nabavku nove opreme? Bi li to radili spomenuti plenumi ili vlast ustanovljena na obrascu parlamentarne demokracije? Pa, budući da Šimun, gotovo sam siguran, ne podržava plenume, izbore za parlament ili kakvo slično zakonodavno ili upravno tijelo moralo bi nadgledati neko drugo tijelo ili organizacija koje opet netko mora postaviti (ili izabrati) i čije postupanje i ovlasti mora regulirati. Itd, itd, birokratska priča bez kraja. Zaključak je očit: minimalna država je oksimoron.

    3. Utjecaj na djelovanje i odustanak od pružanja usluge.

    Kako građani, tj. svatko od njih ponaosob, mogu utjecati na djelovanje vojske ako između nje i svakog od njih nema najobičnijeg pojedinačnog ugovora kojim bi se svaki aspekt njihovog odnosa, ili gotovo svaki, mogao potanko regulirati? Raspolažu li građani bez takvog ugovornog odnosa ikakvom pravnom snagom kojom mogu utjecati na djelovanje Hrvatske vojske u Afganistanu? Možda preko svojih parlamentarnih zastupnika (?), pa onda oni zajedno u Saboru (?) Nije li to onda još jedna funkcija države: izbori, parlament i, posljedično, vlada (vidi pod 2)? Međutim, da je između vojske i svakog građanina na snazi ugovor o korištenju vojne usluge, njime bi, među ostalim, moglo biti regulirano da građanin taj ugovorni odnos ima pravo jednostrano raskinuti bez naročitog obrazloženja – jer želi, primjerice, biti okupiran pa nema potrebu da ga se brani ili je u međuvremenu postao Jehovin svjedok ili, pak, ugovor može raskinuti jer nije zadovoljan pruženom uslugom – ili mu se, jednostavno, ne sviđa što vojska bez njegove suglasnosti djeluje izvan granica RH.

    “Idealiziraš plaćeničke vojske čiji je generalno ponašanje u povijesti bilo podvijanje repa čim se je pojavio netko nadmoćniji od njih.”

    Isti argument, i to neizmjerno pouzdanije i jače može se upotrijebiti upravo protiv onoga što ti zagovaraš. Nisu li državne vojske upravo te koje su u povijesti podvijale rep čim se pojavio netko moćniji od njih. Evo samo nekoliko primjera: jugoslavenska državna kraljevska vojska 1941, francuska državna vojska 1940, poljska državna vojska 1939, austrougarska državna vojska 1918, njemačka državna vojska 1945, japanska državna vojska 1945, američka državna vojska u Somaliji, Argentinska državna vojska na Falklandskim otocima, američka državna vojska u Vijetnamu, Iračka državna vojska nedavno u Iraku, Libijska državna vojska nedavno u Libiji, srpska vojska nedavno na Kosovu. Ili, jednostavnije rečeno, u svakom dosadašnjem međunarodnom sukobu sudjelovale su najmanje dvije državne vojske, od kojih je u najvećem broju slučajeva jedna podvila rep i napustila bojno polje.

    “Naoružani narod upravo je država – tj. onaj koji je kontrolira. Postoje razlozi zašto sve političke elite cijelu povijest postojanja pokušavaju ograničiti dostupnost oružja narodu, a ti razlozi NE uključuju brigu za sigurnost naroda.”

    Država, naravno, nije naoružani narod. Država je nametnuta organizacija koja polaže pravo na monopol legitimne primjene sile na određenom teritoriju, koju narod, nažalost, ne može kontrolirati. Dokaz: američki državljanin ne može kontrolirati postupke američke vojske u Afganistanu. Ako to nije tako, volio bih vidjeti može li, recimo, američki državljanin odlučiti ne plaćati porez i što bi se u tom slučaju s njime dogodilo.

    Rezimirajmo, nema suvislog argumenta u prilog tezi da je državni monopol na primjenu sile dobra stvar, a državni monopol na proizvodnju hrane ili, primjerice, električne energije i lijekova nije iako je riječ o djelatnostima koje su u istoj mjeri kao i obrana važne za funkcioniranje zajednice. Upravo bi zato bilo dobro da su i vojne i policijske i sudske usluge privatizirane i prepuštene tržišnoj utakmici – jer jedino tržišna utakmica jamči kvalitetan proizvod i uslugu i zadovoljne korisnike.

    • Znam da Šimun zagovara i državno sudstvo i policiju

      Onda znaš o mojim stavovima više od mene.
      Nigdje nisam zagovarao to dvoje, štoviše, znam zašto su ti monopoli problematični i upoznat sam sa prilično razrađenim argumentima o alternativnim sustavima. Nekako mi se čini da ti misliš da si jedini koji je shvatio da se moralni principi privatnog vlasništva i neiniciranja sile mogu primjeniti i u ekstremnim slučajevima kao što je obrana. Vjerovao ili ne, to su elementarne stvari. Većina teksta koji si napisao govori o tome da je državni monopol na obranu moralno inferioran rješenju koje se ne bi baziralo na primjeni sile. Dobro jutro da je inferioran. Ovdje se ne govori o tome da je državni monopol poželjan, nego je li ili nije drukčiji sustav izvediv u praksi.

  5. Šimune, izgleda, doista, da o tvojim stavovima znam, nažalost, nešto više od tebe. Da te podsjetim: aktivno si, sjeti se, na nedavnim izborima zagovarao glasanje za stranku H21 koja, među ostalim, zagovara parlamentarnu demokraciju, nezavisno državno sudstvo, državno odvjetništvo, a privatizaciju policijskih i vojnih usluga upće ne spominje, na temelju čega se posve opravdano može zaključiti da H21 nema ništa protiv državnog upravljanja tim uslugama. Ako je istina ovo što sam rekao, a sigurno jeste, onda je jasno da si kao njihov zagovaratelj suglasan sa temeljnim postavkama njihovog programa, odnosno da podržavaš postojanje državne vojske, policije, sudstva i držanog odvjetništva.

    “Ovdje se ne govori o tome da je državni monopol poželjan, nego je li ili nije drukčiji sustav izvediv u praksi.”

    Ako je poptuno istovjetan sustav izostanka hijerarhije izvediv između samih država, nema nikakvog razloga ne biti uvjeren da je takvo što moguće i između tvrtki ili pojedinaca.

    • Stranka H21 stoljeća zagovara razne stvari s kojima se ne slažem, što sam barem jednom jasno rekao. I svejedno sam glasao za njih. Automobili izazivaju prometne nesreće, i svejedno se vozim u njima. Ti pridaješ izborima i glasanju dimenziju koja nije uobičajena u ljudskom društvu. To je, doduše, tvoje pravo, međutim način na koji to radiš je (namjerno ili slučajno, ne znam) obmanjujući jer krivo prezentira moje stavove trećim osobama. Što je također tvoje pravo, ali nije baš korektno.

  6. “Automobili izazivaju prometne nesreće, i svejedno se vozim u njima.”

    Šimune, upotreba automobila MOŽE izazvati prometnu navolju, a upotreba parlamentarne demokracije MORA rezultirati pljačkom.

    Molim te primi moju ispriku ako držiš da sam te u ovoj raspravi bilo čime uvrijedio.

    • Upotreba automobila MOŽE ubiti drugog čovjeka u nezgodi, ali MORA rezultirati trovanjem drugih ljudi ispušnim plinovima, što je agresija na njihovo tijelo (pluća) i drugu imovinu.

      Čovjek koji je potpuno moralan bi morao ne samo sam odustati od iniciranja nasilja, uključujući vožnju u automobilima ili avionima, morao bi odbiti legitimizirati druge nasilnike kao što su dućani. Oni, naime, prevoze robu kamionima koji zagađuju.

      Moguće je da ne glasaš, ali sigurno kupuješ hranu od nasilnika pri čemu si potpuno svjestan njihovog nasilja nad trećim osobama. To što je vaša transakcija dobrovoljna ju ne čini moralno ispravnom.

      Općenito su mi dosadne ovakve “svetiji-od-tebe” rasprave kakve ti forsiraš i više neću gubiti vrijeme na to. Postoji zanimljiva rasprava o temi obrane i tiče se izvedivosti tržišnih sustava obrane, a ne moraliziranja o tome da je državno nasilje loše (što je, ponavljam, trivijalna opservacija). A što se tiče toga da si me uvrijedio, nisi me uvrijedio, samo mi molim te ne stavljaj riječi u usta (“Znam da Šimun smatra ovo ili ono”).

  7. Moja kuća, moja pravila.

    Uglavnom, ti i dalje nisi riješio problem. Čak i da se opisani sustav uspostavi, i dalje imaš ljude (zapravo većinu ljudskoga roda) koji će ukoliko su u poziciji posegnuti za silom radi ekonomskih koristi. Štoviše, među nama koji slinimo nad slikama novih pušaka, takvi su nadproporcionalno zastupljeni.

    Lijepo je zamišljat utopiju (makar i tu odmah vidim hrpu problema počevši od svih problema odnosa principal agent u najgorem obliku), ali ako nemaš rješenje u kojem bi ljudima s najviše vatrene moći bilo isplativije poslovati po tržišnim principima nego pljačkati i iznuđivati, sve se na kraju svodi na onu sustav je dobar, samo ljudi nevaljaju.

    Par misli:

    Nemaš razloga razlučivat vojsku od policije i pravnog sustava (dijela koji se bavi kriminalom, ne dijela koji se bavi obveznim odnosima). To su samo specijalizirani elementi istog sustava projekcije fizičke sile u svrhu održavanja reda i teritorija.

    Naoružani narod je država, možda ne u obliku u kojem ti to percipiraš državu, ali je država. Za detaljniju definiciju preporučam Država i pravo, Vrban (2003). Hint: Prvih cca 40 stranica gdje se daje definicija države frcaju riječima poput legitimitet, suverenitet, vojna sila, kontrola teritorija i sl. Pojam socijalne države (što označava sve ono na što mi danas najprije pomislimo kada čujemo rije država) spominje se u jednome odlomku i defnira kao nešto što uopće nije nužno za postojanje ili funkcioniranje države.

    Parlamentarna demokracija ne mora rezultirati pljačkom, opće pravo glasa mora.

  8. Strasilo, ovaj blog je, naravno, tvoj i tvoja su pravila – respect.

    Samo mi je žao što mogućnost cenzure nisi najavio i što se, kao i šimun, zauzimaš za kapitalizam kojemu je infrastruktura sazdana od socijalistički organiziranih pravosudnih i respresivnih mehanizama.

    Tebi i tvojem blogu želim svako dobro.

  9. Postoji više mogućnosti.

    1) Državna vojska financirana donacijama ili kroz porez

    To se nema što za reći, cijeli svijet organizira obranu na ovaj način.

    2) Privatne vojske

    E sada.. tu u članku je dobro razrađen problem oko takvih institucija.
    Ako država nema elemente fizičke prisile nad takvim koorporacijama koje pružaju zaštitu onda one mogu kršiti tuđa prava u nekim ekstremnim situacijama. Ili tko će natjerati oklopnu divizju da se pojavi pred sudom?

    Građani bi tu mogli biti kao korektiv takvim organizacijma i to dovodi do 3.

    3) Građani koji samovoljno organiziraju paravojne postrojbe za zaštitu, bilo na razini općina, županija, sela, grada, obitelji ili pojedinaca.

    Problem kod takvog načina obrane je koordinaca tih postrojbi kod veće ugroze od strane neke velike sile ili druge države.

    Ako ja i par frendova zajedno kupimo čak i neko teže oružje… npr. Leopard 2, tko bi nama mogao narediti da idemo braniti Rijeku… mi živimo u Zagrebu. Naše obitelji su u Zagrebu i zašto bi mi otišli u Rijeku i ostavili naše obitelji nezaštićene?

    Uz to koordinacija zasebnih jedinica prilikom napada ili obrane zahtjeva nekakvo zapovjedništvo. Odnosno ljude koji bi temeljem trenutne situacije na ratištu odlučili što treba napraviti.
    Ako bi to ovislo o zasebnim jedinicama koje ne priznaju nikakvo zapovjedništvo lako bi se moglo dogoditi da ih 30% krene u napad, 40% ostane u obrani, a ostatak se pokupi doma.

    Jednostavno neprihvatljivo, jer vi tih 30% izginulo, 40% bi ostalo oslabljeno čekajući neprijateljski prodor, koji bi se možda mogao zaustaviti da ovih 30% nije bezveze samoinicijativno krenulo u napad.

    Tu je opisan problem centralnog zapovjedništva. Ima ih još.

    Prilikom takvog ustroja jedinica ljudi bi kupovali opremu koja nije međusobno kompatibilna. Od pušaka, topništva, tenkova, i na kraju aviona.
    Što dovodi do logističke noćne more, i više friendly fire incidenata.
    Uzmite samo problem nekompatibilne komunikacijske opreme.

    I kod takvih samostalnih jedinica, što će napraviti tenkovska jedinica ako protuzračna odluči otići doma, ili ne ići zajedno s njima braniti drugi kraj države i time ostaviti tenkove kao laki plijen avionima/helikopterima?

    Više nije 1700ta da ljudi ovise samo o svojoj pušci i ničemu drugom.
    Vojna tehnika je vrlo komplicirana, skupa, treba školovati ljude za njeno održavanje, itd.

    Uz to jedan rod vojske užasno ovisi o drugome. Tebi ništa ne znači ogromna količina tenkova ako ih ne možeš zaštiti od aviona/helikoptera.
    isto tako koordinacija koja je potrebna između pješadije i topništva je velika.
    Takve stvari jednostavno ne bi mogao postići hrpom dobrovoljaca koji slušaju naredbe jedino ako im se sviđaju.

    Neka vrsta teritorijalne obrane na većim područjima kao što su županije i gradovi sa teškom opremom, financirana isključivo donacijama, i naravno kupovanje oružja bez nekih većih restrikcija pojedincima.
    Uz to državna vojska, to može.
    Privatna vojska isto tako ako ima neku računicu da bi to bilo profitabilno, ne bi trebali nikakve restrikcije na to stavljati.

    Ako bi neka skupina neo nacista organizirala vlastitu vojsku i napala neko selo npr.. državna vojska bi trebala biti u mogućnosti zaštiti slobode napadnutih ljudi, isto tako ako državna vojska “podivlja” i krene krišiti slobode vlasitiog naroda… ljudi imaju pravo obraniti se od iste.

    Uz sve ovo i dalje mi se čini da bi ljudi trebali torišiti previše svog vremena na zaštitu. Onaj tko želi – slobodno, ali podjela rada nam govori da nema smisla učiti 2 mjeseca baratanje složenim protuavionskim sustavom ako to vrijeme možaš utrošiti na stvaranje kapitala, ali s druge strane protuteža državnoj vojsci kroz postrojbe organizirane od strane građana svakako je pozitivna stvar.

    Tu zapravo pričamo o 2. amandmanu, odnosno pravu građana da posjeduju i nose oružje kojim zapravo građani imaju pravo zaštiti se od državne vojske kada krši njihova prava.
    Današnji problem je otprilike ovakav… od te iste vojske se ne možeš zaštiti, jer nemaš oružje koje može probiti tenk, niti imaš oružje koje može srušiti avion. Naravno osobno bi mogao to kupiti, ali to zahtjeva ljudstvo, logistiku i užasno puno košta, koliko u novcu toliko i u vremenu.

  10. Pingback: Zašto nisam sljedbenik čikaške škole |

  11. Pingback: Pogled s desne strane (2)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s