Pogled s desne strane (2)

postoje li vlasnička prava dok nitko nije voljan+sposoban zaklati za njih? 

 

U prethodnom postu razmatrali smo može li slobodno tržište pružati obranu (tj. zaštitu vlasničkih prava) i zaključili da je to nemoguće. Naime, svi takvi pokušaji nužno će završiti monopolizacijom zaštite vlasničkih prava na određenom području od strane neke ogranizacije ili grupe, odnosno, nekim oblikom države.

 

Priča međutim tu ne staje, već se iz nje može logično postaviti pitanje, a što su to uopće vlasnička prava? Da bi točno objasnili nedoumicu, zamislimo sljedeći primjer.

Vi kao osoba vjerojatno pretpostavljate da imate pravo raditi sa sobom što želite, odnosno da ste sami svoj vlasnik, imate vlasničko pravo na samoga sebe, slobodni ste.

Pretpostavite sada da ne gnjaveći nikoga Vi slobodni šetate šumom i susretnete sljedeću ekipu:

Davitelj djece i njegov sljedbenik

Masovni ubojica i njegov sljedbenik

Stari Kublaj kolje bez problema svakoga se nađe pred njim, a Marko zna jedi karate. Ne samo što smatraju da bi bilo zgodno da postanete Kublajev rob, nego će vas i bez problema prebiti, staviti u vreću i odvući do rudnika u kojem ćete do kraja života nabijati kamen u Kublajevu slavu. Nakon što vas Marko siluje u šu.ak.

Pitanje je sljedeće. Sve ako Vi osobno i imate nešto protiv toga, niste sposobni sami nadvadati dvojicu na slici i sačuvati svoju slobodu, odnosno vlasništvo samoga sebe. Da li u tome slučaju Vi i dalje posjedujete sami sebe?

 

Zamislimo sada da Vi i vaših 9 dobrih prijatelja ne gnjaveći nikoga slobodni šetate šumom i susretnete ekipu na slici gore.  Oni opet smatraju smatraju da bi bilo zgodno da postanete Kublajevi robovi  koji ćete kraja života u nekom rudniku nabijati kamen u Kublajevu slavu, a Marko bi vas sve do jednoga silovao u šu.pak. Međutim, Vas je sada 10, i iako je Kublaj ubojica samo takav a Marko zna jedi karate, iako bi koji od vas vjerojatno kupio prilikom obrane vaših života, odnosno vaših vlasničkih prava, vjerojatno bi uspjeli nadvladati ih i obraniti sebe (i svoje šupke).

Da li u tome slučaju Vi i vaši prijatelji i posjedujete sebe?

Odgovor je da, ali primjetite, samo u slučaju ako se borite zajedno i branite jedno drugoga i njegovo vlasništvo na samoga sebe.

 

Ako ideju proširimo na njenu logičku sljedbu, sa vlasništva osoba na vlasništvo stvari, onda dolazimo do sljedećeg zaključka:

Vi ste vlasnik svojih prava samo ako ste dio grupe koja će međusobno surađivati i koristiti nasilje prema onima koji nisu članovi te grupe kada se vaša vlasnička prava (osoba, imovina) ugroze. 

Dodatno, ako vaša grupa tolerira ili prihvaća članove koji nisu voljni braniti vlasnička prava drugih članova grupe (i štiti njihova prava bez “naknade”), Vaša prava postaju manje sigurna.

 

Kao objašnjenje druge tvrdnje:

Zamislite da u primjeru gore šetate s 4 dobra prijatelja i 5 zaposlenika Centra za mirovne studije za koje naivno mislite da su vam prijatelji. Iako bi Vi možda naivno u slučaju potrebe branili njih, i naivno očekivali od njih pomoć, 5 zaposlenika Centra za mirovne studije ne da ne bi učinili ništa da Vama i vašem prijatelju pomognu da se obranite. Ne samo da ste šetali sa krivim ljudima, ne samo da bi vaša taktička pozicija u borbi za svoj šupak koji slijedi bila ugrožena zbog Vaše pogrešne procjene zaposlenika Centra za mirovne studije, već bi isti vjerojatno sabotirali vas petero koji bi se pokušali braniti budući da bi po njima takva samoobrana bila nepoštivanje kulturnih običaja dvojca koji ste susreli.

 

Što se tiče teorije po kojoj vlasništvo proizlazi iz prvog mirnog posjeda:

Ne. Mislim, to je lijep način za uređivanja međusobnih odnosa unutar grupe, članovi takve grupe (/društva/države) želite biti, ali jednostavno nije točno.

 

Što se tiče teorije po kojoj vlasništvo proizlazi iz rada uloženog u stvar:

Ista je ili konfuzna i besmislena nadogradnja prvog mirnog posjeda i slijedom tome ima isti problem (jednostavno nije točna), ili je samo konfuzna i besmislena.

 

Što se tiče utilitarističkih teorijica:

Krive su. A kako osim što su krive, njihovo razmatranje isto tako oštećuje i mozak, ovdje stajemo.

300-ti

3. jubilarni izbor postova

 

U čemu je fora s deflacijom? 

Istražujemo zašto kejnezijanci smatraju da je nemoguće postojanje potrošačkoga kredita i dolazimo do zaključka da su u krivu.

 

Sjajan argument protiv svjetske vlade

U Briselu su se prepali kada su čuli za taj post!

 

Koliko para toliko muzike

Istražujemo (ne)racionalnost potrošača i zaključujemo:

dok se radnički pokret zalagao za isključenje najmanje produktivnih sa tržišta rada i osiromašivanje radnika, potrošači pokret se zalaže za isključenje najjeftinijih proizvoda sa tržišta i osiromašivanje potrošača

Kontroverzno? Čekajte tek da pročitate post!

 

Nevolje u paklu

O nedavnoj dokapitalizaciji HPBa prije nego što je ista provedena. Mudro zaključujemo da je privatizacija dodatno nužna jer:

Paraziti na “društvenom” “državnom” “zajedničkom” “nacionalnom” i inom vlasništvu neizbježno uništavaju kapital sa kojega se hrane, i nakon toga traže od politike da taj kapital obnavlja. Najveći problem sa postojanjem državnog kapitala je što se taj kapital kontinuirano mora obnavljati iz poreza i zaduživanja.

Od ostalih zanimljivosti, u postu je dan izračun koji pokazuje da Hrvatske autoceste godišnje nepovratno uništavaju vrijednost od cca 12,5 kilometara autocesta koje će porezni obveznici ponovo morati izgraditi ako se Hrvatske autoceste ne privatiziraju.

 

Mit o teškim reformama

Dokazujemo, provesti reforme je banalno.

 

bonus 1: TEORIJA SVEGA

Kapital, produktivnost, imigracija, slobodna trgovina i rezervna valuta, i kako nas neispravno razumijevanje svih tih procesa dovodi do toga da se bojimo da će nam roboti uzeti posao. Nemojte me krivo shvatiti, robota se treba bojati, ali više u smislu da će dignuti revoluciju i sve nas pobiti. Po preporučenom redu čitanja:

Ekonomske posljedice imigracije

Ekonomske posljedice slobodne trgovine

Triffinova dilema

Utopijsko distopijske gluposti današnjice

 

bonus 2: HITOVI MLADIH MARKSISTA

Ivan PernerDavid GraeberThomas Piketty

Naše liberalne zvijezde rekle bi, it’s about feeling, not thinking, mi kažemo, exactly.

 

Dragi čitatelji

Uzeo bih ovu priliku i da se ispričam što mi postovi ponekad sadrže poveći broj psovki, ali morate shvatiti, to je samo zato što ih često pišem pijan.

Do čitanja

1., 2.

Kada shortati dionicu?

Charles C. Johnson & Stefan Molyneux

 

Sjajan video, ne samo zato što je Molyneux najbolji kada ima dobroga sugovornika, nego zato što ovdje stvarno možemo naučiti nešto novo o biznisu.

Najvažniji dio, svijet je dovoljno poludio da se moguće obogatiti na sljedeći način: proučavanjem nefinancijskih izvještaja kompanija može se dobiti uvid u to koliko se koja kompanija bavi glupostima tipa diversity i slične spike. To, a pogotovo promjena u tome smjeru, signal je da se događa misalokacija fokusa i resursa koja će u budućnosti dovesti do pada profitabilnosti poslovanja i nakon toga cijene dionice kompanije. Short.

Misc, o dodatnim signalima nadolazeće recesije u SAD-u.

Triffinova dilema

onako kako je ja razumijem

 

Da moram nabrojati koji su to najvažniji uvidi koji su napravljeni u ekonomiji kao znanosti u 20. stoljeću, nabrojao bih cca 5 njih. 2 su Misesova, problem kalkulacije u socijalizmu i austrijska teorija gospodarskog ciklusa, tu je Solow–Swan model koji objašnjava gospodarski rast u dugom roku, tu je Hotellingovo pravilo koje objašnjava upotrebu ograničenih resursa tijekom vremena, a 5. definitivno nije Coase nego Triffinova dilema.

 

 

A Triffinova dilema je jedna zanimljiva i očita stvar koja se prvi puta pred mojim očima pojavila kao gotovo fusnota u mome udžbeniku iz Monetarne politike (to je bilo prije Bolonja dumbed down udžbenika kada su čak i u udžbenicima tu i tamo znale pisati zanimljive sitnice). Ukratko, ide ovako:

Recimo da vaša (fiat) valuta postane rezervna svjetska valuta. Vaša država/društvo kao društvo sada možete koristiti seigniorage. Čuli ste za seigniorage? Ono kada država tiska novac koji zamjenjuje za robe i usluge? E pa, ovo je slično. Vaša država/društvo tiska novac koji zamjenjuje za inozemne robe i usluge.

Ali, ako vi to stvarno radite, jednako kao što bi domaći seigniorage doveo do inflacije i kraha valute nakon previše otisnutog novca, tako i slanje novih količina rezervne valute u inozemstvo dovodi do prevelikih zaliha te rezerve, gubitka povjerenja u rezervnu valutu, odbacivanja te rezervne valute i njenog vraćanja u zemlju emitera, odnosno inflacije i kraha valute.

 

Tiskati li ili ne tiskati?

S jedne strane ako tiskate, dobivate džabe stvari za svoju populaciju koja će biti sretna, jer hej, džabe (ideja se zove socijalna država). Lakše financiranje vojnih ekspedicija ako furate na to. Možete čak i vojnom silom poticati održavanje svojega statusa rezervne valute. (Ideja se zove NWO).

S druge strane znate (ili predosjećate) da to ne može trajati vječno. Ako se upustite u tu igru, pitanje je desetljeća kada će vas status imanja rezervne valute dovesti do kraha te rezervne valute, ali prije toga, i do uništavanja vašeg domaćeg gospodarstva.

 

Tiskati li ili ne tiskati?

Kako su u pitanju države, odgovor je naravno tiskati. (Usprkos nazivu, Triffinova dilema uopće nije neka dilema…)

Međutim, ono što kod Triffinove dileme nije toliko zanimljivo su neki matematički odnosi na financijskim tržištima i slične kratkoročne spike kojima se bavi većina napisanog o temi. Ako razmislite, ono što je stvarno zanimljivo je su spore dugoročne promjene koja se događaju s državom/društvom koja ima status rezervne valute.

Očito, da bi neka (fiat) valuta dobila status rezerve, društvo koje je koristi mora biti produktivno. Državna potrošnja mora biti kontrolirana. Valuta se ne smije tiskati samo tako, mora biti praktično najmanje tiskana u svome globalnom okruženju. Inflacije nema. To je u osnovi jedno zdravo i snažno društvo.

 

Tijekom desetljeća, stalna pojava je da se bar dio domaće potrošnje financira tiskanjem novca. A kako ta dobra i usluge koje se troše dolaze iz inozemstva, nije u pitanju preraspodjela unutar zemlje i prikriveno oporezivanje kao u klasičnom tiskanju novca. Cijelo društvo, ili bar većina, uživa veći životni standard od svoje produktivnosti.

Proizvodni kapaciteti se sele u inozemstvo. Rezervna valuta toliko je jaka da se proizvodnja u inozemstvu više isplati nego u zemlji i, sve drugo isto, nema toga protekcionizma koji će to spriječiti. Čim dobavljate iz inozemstva tiskanjem novca, imate deficit platne bilance. Deficiti platne bilance postaju uobičajena stvar.

U najboljem slučaju, domaći proizvodni kapaciteti neće rasti stopama rasta potrošnje. Alternativno, može vam se događati čak i da se domaći obujam proizvodnje roba i usluga i smanjuje i supstituira uvozom iz inozemstva koji se plaća emisijama domaćeg novca.

Efekti su razorni i u drugim dijelovima vašega domaćega društva. Kako lifrate novo emitirani novac u inozemstvo? Izravno iz tiskare? Ne, preko financijskog sustava. Financijski sustav prerasta stvarne potrebe domaćeg tržišta i događa se ogromna misalokacija resursa u njegovu korist. To je samo jedna od misalokacija resursa koje se događaju.

Desetljeća takvoga života mijenjaju sve od mentaliteta vašega stanovništva do vašega političkoga sustava.

I cijelo to vrijeme kako postajete sve ovisniji, sve nužnije postaje takvo financiranje domaće potrošnje, i time sve bliži krah i gubitak statusa rezervne valute. S druge strane, vaše gospodarstvo je s godinama sve manje zdravo u odnosu na ostatak svjetske ekonomije, i što više vremena prođe, to će u lošijem stanju dočekati krah i kretanje od nule.

 

Čak i da smatrate da je to problem, što zapravo možete napraviti sve da i želite dobro? Ponavljam, čim dobavljate iz inozemstva tiskanjem novca, imate deficit platne bilance.

Carine? Žalim, i dalje imate deficit platne bilance.

Devalvacija valute? Žalim, i dalje imate deficit platne valute.

Subvencije domaćoj proizvodnji? Žalim, i dalje imate deficit platne valute.

Jedini način da problem riješite je… da se odreknete statusa rezervne valute. Ali to je zapravo jedino što nikada voljno nećete napraviti, jer ste vjerojatno već otišli predaleko, i zato jer jednostavno nećete.

 

Sve to budi rečeno, Triffinova dilema se odnosi na SAD, predviđa krah dolara, ja bih rekao da lijepo odgovara predviđanjima koje se mogu izvući iz nje, a krah dolara i gubitak statusa rezervne valute još uvijek čekamo.

Za Brexit su glasali seljaci, starci i socijalni slučajevi

ali mladež se većinom opredijelila za ostanak u EU, kaže omladinski index.hr

 

Najprije, čestitam Englezima. Bravo. Stvarno nisam mislio da će se uspjeti mobilizirati u dovoljnim brojevima da nadvladaju minus sa kojim su započeli u multinacionalnoj državi koja usto misli da je baš fora uvoziti ekipu iz trećeg svijeta. Bravo!

 

A dalje, razradimo malo tu tvrdnju koju je index prepisao iz drugih omladinskih izvora.

 

Prvo, ostanak u EU su većinom poduprli visokoobrazovani, dok su neobrazovani većinom za Brexit. 

Istina, ali… Mislim, znam da ljevičari svršavaju na takve statistike nakon svakih izbora, to je nešto u smislu, mi pametni, glupi seljaci desničari, kako smo samo pametni. Osim što je to dosta ružno od političke opcije koja navodno zastupa siromašne –> znači uglavnom ljude nižih intelektualnih sposobnosti od prosjeka, što to zapravo znači?

Znači sljedeće: izlazak je većinom poduprla starija populacija, dok je mlađa za ostanak u EU. To je zapravo ista j.bena statistika. Baba Mary iz Sussexa zanimanjem konobarica je glasala za izlazak, mlada May iz predgrađa Londona koja je diplomirala antropologiju na LSE i radi kao konobarica je glasala za ostanak. Baba Mary nije gluplja od mlade May (vjerojatno je čak i nešto pametnija pošto je prosječni IQ zapravo u padu…), razlika je samo u tome što danas svaki poser upisuje fakultet. Doslovno, danas svaki poser upisuje fakultet.

 

Drugo, izlazak je većinom poduprla starija populacija, dok je mlađa za ostanak u EU. 

Zašto mlađa populacija ima ljevičarske glasačke sklonosti? Pa…

Something about aging into a grown man with real responsibilities and a collected history of romantic failures and successes buffers him against myriad slights by other men and by opaque women. You could say it’s a dullness permeating the aging brain that fortuitously protects it from excruciating self-doubt, but I think instead it’s the opposite: a heightened awareness of the meaninglessness of most people’s opinions, especially opinions on the nature of one’s character or desirability.

Learn your psychology

Ili da prevedem, starenjem, samoostvarenjem i određenom neovisnošću gubi se potreba za usklađivanjem mišljenja sa mišljenjem grupe, kod nekih prije, kod nekih kasnije, ali se gubi. Što si stariji i neovisniji, to ti je manje važno da li si usklađen s mišljenjem kul klinaca i zgodnih klinki u tvojoj školi, odnosno profesora i zgodnih kolegica na tvome fakultetu, odnosno tvojega šefa i možebitne žene. I u jednom trenutku, postaje sasvim nevažno.

U tome trenutku kada ljudi uključuju mozak i počnu sami donositi svoje stavove, uglavnom postaju desničari.

Mislim, priznajte, ima smisla.

Da nije tako, desničari bi jednostavno izumrli, a politički ne bi bili živi duže od dva desetljeća od bilo kojeg trenutka promatranja.

Da nije tako, stavovi omladinaca ne bi bili tako meki (odnosno, praktično ih nemaju) da ih kiša spriječi u izlasku na referendum i ostavljanju UK unutar EU.

 

I da ne zaboravimo, izlazak su uglavnom poduprli seljaci (dok je fini gradski puk sve redom bio za izlazak).

Što je valjda evolucijska prilagodba, u što većoj grupi čovjek živi, to je više ovisan o drugim ljudima i time je nužnije biti usklađen sa mišljenjem većine. Čak i kada je to mišljenje glupo. Ne daj Bože nekome se zamjeriti, nešto krivo reći i zbog toga privući pažnju, i tako to.

Što je sve lijepo, fini gradski puk, ali nekako opet znači da je… manje voljan/sposoban donositi vlastite stavove.

 

U prijevodu: 

ostanak u EU su većinom poduprle ovce, dok su oni čiji mozak funkcionira uglavnom poduprli Brexit.

Utopijsko distopijske gluposti današnjice

o temi, roboti nam dolaze uzeti poslove i zato treba nam zajamčeni minimalni dohodak

 

I dok su neki dan na referendumu Švicarci odbacili najnoviju marskističku glupost, o tom nekom zajamčenom minimalnom dohotku sve se više priča (gluposti). Evo tipičnog primjera:

The study suggests that new technologies are creating fewer and fewer jobs and it is likely that advances in automation and AI will destroy jobs at a much faster rate than it creates new roles.

Yes, automation and robotics will bring advances and benefits to people — but only a select few. Shareholders, top earners, and the well-educated will enjoy most of the benefits that come from increased corporate productivity and a demand for technical, highly-skilled roles.

Meanwhile, the majority of society — middle classes and, in particular, the poor — will experience significant upheaval and little upside. They will be forced to retrain and relocate as their old jobs are replaced by smart machines.

 

O Bože. Mislim, mi znamo koje su implikacije rasta produktivnosti zbog tehnološke promjene (automatizacije i robotizacije). Implikacije su da će prosječan radnik

  • raditi manje;
  • zarađivati više;
  • imati više životni standard.

I isto tako znamo da će daleko veća korist biti za najsiromašnijeg člana društva no za najbogatijeg člana društva. I vidjeli smo to. S industrijalizacijom, daleko je više koristi imao netko tko je prešao s 16 satnog kopanja zemlje i povezanih aktivnosti na 12 satni rad na pokretnoj traci. Više nije bio izložen elementima, nije spavao na zemljanom podu i nije umro od gladi za vrijeme loše godine. S industrijalizacijom, netko tko je imao sve dobio je… bolju unutarnju rasvjetu, nova više ne miriše na otopljeni loj.

Isto tako, posljedice industrijalizacije i robotizacije bit će takve da će i Joža iz Ličkog Petrovog sela imati robotski usisivač (a prije nije imao nikakav), dok će engleska kraljica Elizabeta imati ljepši robotski usisivač od Jože (a prije je imala tek 20 njih ručnih).

BTW. Stvarno, u zadnja dva stoljeća, prešli smo iz društva u kojem je 95% stanovništva radilo na zemlji radi čistog preživljavanja u društvo gdje to 95% stanovništva nije točno sigurno što je to motika. Uzimajući u obzir da je situacija u kojoj 95% stanovništva radi na zemlji samo radi preživljavanja praktično sva dotadašnja povijest, to je jedna velika jebe.a promjena. 21stoljetna automatizacija? Not so much.

 

Ako znamo da su posljedice automatizacije da i najsiromašniji rade manje sati (ali rade, i radit će, sve dok su resursi ograničeni), više zarađuju i bolje žive, i ako to ne opažamo (ili pretpostavljamo da nećemo opažati), već opažamo nešto drugo (gubitak radnih mjesta), to što opažamo je posljedica nečeg drugog.

Specifično, u SAD-u iz kojih većina marskističkih gluposti danas dolazi, pada dostupnog kapitala po radniku kombinirano sa regulatornim ograničenjima zapošljavanju (minimalnom plaćom i sl.).

Ako želimo, u Hrvatskoj, razlog zašto danas imamo cca milijun zaposlenih umjesto cca 2,5 milijuna nije taj što su roboti i Kinezi ukrali sve dobre poslove u tekstilnoj industriji, nego je razlog taj što su Hrvati u duši dobri komunisti i sukladno tome nam je društvo i regulirano.

 

Ili, pokušajmo na drugi način. Ova glupa teorija citirana gore može se sažeti kao:

svi imamo sve što možemo poželjeti, i ako se dogodi da nešto uspijemo proizvodit efikasnije imamo problem, jer dio nas onda jednostavno neće imat što radit. Što, taj dio nas će onda proizvoditi nešto drugo? Ah, gluposti dragi čovječe, pa već imamo sve što možemo poželjeti.

EU, najgore tek dolazi

 

Blog update: ažurirao sam nazive nekih kategorija za objave na blogu. Ono najvažnije, stara kategorija ideologije zla sada nosi naziv ljevičarski kult smrti. Osim što mi se sam izraz izrazito sviđa, smatram da i neporecivo točno opisuje cjelokupni spektar lijevih ideja, politika i sklonosti, od klasne borbe, preko globalnog zagrijavanja, multikulturalizma i feminizma pa sve do stretching-a i fat acceptance-a. Iskoristio bih priliku da zamolim čitatelje bloga da pomognu, populariziraju i prošire izraz, bilo u virtualnom ili stvarnom životu.

Čemu služi Zagrebački hipodrom?

i zašto zapravo grad Zagreb zapošljava konjušare?

 

Kada ste čuli da grad Zagreb zapošljava konjušare, što ste prvo pomislili? Da brinu o konjima na koje će uzjahati policija kada studenti filozofskog krenu u prosvjed i rastjerati fukaru? Ah, naivni moj čitatelju. Nije tako!

preuzeto s http://www.sportskiobjekti.hr/default.aspx?id=97

Zagrebački hipodrom ( preuzeto s http://www.sportskiobjekti.hr/default.aspx?id=97 )

Zagrebački hipodrom, izgrađen kasnih 1940ih znojem zatvorenika (privrednih prestupnika*) tadašnjeg logora Kajzerica**, zapravo služi… zapravo ničemu. Navodno postoji nekakva škola jahanja i može se jahati tamo, ali kako tu i tamo prolazim nasipom, mogu vam reći, ukupno sam 1 puta (slovima: jednom) vidio jednu mladu snobovku kako jaše, i to je to… Ogroman brisan prostor u tramvajskoj zoni Zagreba koji služi tome da zapošljava nespecificiran broj uhljebljenih, godišnje potroši nespecificiranu količinu novca, ne uprihoduje ništa, i to je to.

Ako ste pomislili da su krivi snobovi u vrhu politike koji vole za desetak minuta iskočiti iz svojih stolica i zaprašiti po hipodromu, nije tako. Uopće ne sumnjam da je Davor Bernardić ponosan na svoju partijsku ostavštinu, no sumnjam da praši po hipodromu. Jednostavno, hipodrom NITKO ne koristi. Ničemu ne služi.

 

Osim što, kao i brojne druge zelene urbane oaze, zelene površine usred grada, zbog zakonskih propisa neizgrađene urbane površine, troši prostor. Pogledajte ovu sliku i ona razmislite o njoj:

Cijela Sloboština mogla bi se smjestiti na Zagrebačkom hipodromu

Cijela Sloboština mogla bi se smjestiti na Zagrebačkom hipodromu

Razmislite o tome. Koliki je trošak i koliko manje opće blagostanje zbog:

  • većih troškova prijevoza stanovnika toga kvarta koji tamo žive i rade u drugom dijelu grada ili obratno
  • većih troškova infrastrukture koji imaju privatne kompanije i zbog toga većih cijena za sve
  • većih (zapravo suludo visokih) troškova javne infrastrukture koja postoji zbog takve raspršenosti grada
  • i također manje kvalitete i privatne i javne infrastrukture
  • i većih cijena stambenog prostora u samom tom gradu (tramvajskoj zoni).

Ukratko, osim što vam se uzima radi financiranja konjušara, cjenovno ste izgurani iz centra i živite u je.enoj Sloboštini i svaki dan ili vozite na posao i trošite gorivo na to ili se dobar dio sata trkeljate u smrdljivom autobusu (koji usto vjerojatno vozi na prirodni plin, jer gradu Zagrebu nije stalo do toga da vam karta za autobus bude što jeftinija).

 

Uz navedeno, držim da bi gradu Zagrebu bilo racionalno srušiti i Zagrebački velesajam i prodati zemljište. Također, i preorati Bundek i prodati zemljište. Milane? Davore? Time? Što kažeš Time na ovu ideju, gradu Zagrebu naplatiti porez na imovinu? Porez na neiskorišteno zemljište? Ne?

 

* što su to privredni prestupnici i što su konkretno napravili da ih partija pošalje u logor na Kajzerici? ako itko ima kakvu referencu, molim neka dobaci link jer ja nisam uspio pronaći ništa konkretno

** isto što se tiče logora na Kajzerici

Vozila na električni pogon

što valja, a što ne valja

 

Piše tako bug.hr da su pripadnici ljevičarskog kulta smrti u Nizozemskoj članovi Laburističke stranke u Nizozemskoj izišli sa prijedlogom zakona da se od već 2025. godine u toj zemlji zabrani prodaja automobila pogonjenih fosilnim gorivima. Ima li to ikakvoga smisla? Nema, a to zorno ilustrira i sljedeća slika:

Na slici lijevo, razuman i ekonomski opravdan način korištenja električne energije za pokretanje prijevoznog sredstva. Na slici desno, glup i ekonomski neopravdan način korištenja električne energije za pokretanje prijevoznog sredstva

Na slici lijevo, razuman i ekonomski opravdan način korištenja električne energije za pokretanje prijevoznog sredstva. Na slici desno, glup i ekonomski neopravdan način korištenja električne energije za pokretanje prijevoznog sredstva.

 

Naime, električni automobili su beskorisne igračke. Sve dok ne budemo imali tehnologiju baterija koja će nam pružiti slične ili bolje prometne karakteristike koje nam pružaju automobili na fosilna goriva, odnosno dok to ne bude ekonomski isplativo, ne da ih nema smisla koristiti, nego ih se i ne koristi van svojstva igračaka.

Sve dok nemamo takvu tehnologiju baterija, jedini način učinkovitog prijevoza bez fosilnih goriva je isto vidljiv na slici gore, izravno pribavljanje električne energije iz mreže. Koja ima ograničenu pokrivenost i velike fiksne troškove. Drugim riječima, javni prijevoz na vrlo frekventnim relacijama.

Drugim riječima, rezultat koji imamo danas bez državne intervencije koja potiče korištenje električnih vozila.