Google be evil

o bojkotu

 

https://duckduckgo.com

 

Ima li smisla bojkotirati Google?

Znam da ste pomislili ne, ali odgovor je zapravo i da i ne.

Ne, iz svih razloga zbog kojih ste pomislili ne, u nekom realnom vremenskom okviru google je teško ozljediti, a kamoli srušiti nekakvim bojkotom.

Ali da, zato što je bitno i tko bojkotira. Sama činjenica da je netko bar povremeni čitatelj ovoga bloga istodobno vjerojatno znači i da je pametniji, obrazovaniji, zarađuje i troši više (ili bar ima potencijala za to) od velike većine ljudske vrste. Jedan čitatelj strašila je klijent koji vrijedi koliko i sto čitatelja net.hr-a!

 

Također, kad smo već kod toga, https://www.brave.com/download/.

Dolijevanje ulja na vatru

Zakonu o subvencioniranju stambenih kredita za prvu nekretninu

 

Važnije je da izgleda da se nešto radi, nego da se nešto radi.

Ili, čini se, bar tako misle mudre face u Plenkovićevoj vladi.

Plenkovićevoj Hrvatskoj palo je u naručje nezasluženo bogatstvo. Naime, sigurnosna situacija u Hrvatskoj za razliku od povećeg dijela turističke konkurencije još je uvijek dobra (u prijevodu, džihadisti džihadišu po pola konukrencije, a još uvijek nisu počeli džihadisati po Hrvatskoj). Turizmu ide nezasluženo dobro (ne pušite priče da smo postali marljivi turistički promotori, hoteljeri ili radnici), a to znači da i cjelokupnom Hrvatskom gospodarstvu ide nezasluženo dobro.

I što napraviti u tome periodu nezasluženog bogatstva koje neće potrajati?

Provesti strukturne reforme? Smanjiti poreze? Otplatiti dugove države?

Ništa od toga. Odgovor je, subvencionirati stambene kredite za prvu nekretninu.

 

Moguće je da i ja previše banaliziram. Naime, ipak je vezano za ovaj zakon ukinuto oslobođenje od poreza na promet na nekretnine za kupnju prve rabljene nekretnine.

Sasvim je onda moguće da onda ideja nije neka opća: gurnuti kupce prvih nekretnina u kredit koji će imati problema otplaćivati.

Moguće je da je ona posve specifična: gurnuti kupce prvih nekretnina u kredit koji će imati problema otplaćivati, a za kupnju novogradnje. Šifra: građevina.

 

Bilo kako bilo, ideja subvencioniranja pola rate kredita prvih 4 do 6 godine nekome je debilna.

Efektivno, to 4 do 6 godina teaser kamate. To je čisto poticanje ljudi da uzmu kredit iznad svojih mogućnosti.

Čast iznimkama, ali prosječan čovjek na cesti ne percipira najbolje u što ulazi kada podiže kredit, i ne može ga se financijski opismeniti da bi percipirao. Ono što percipira i na temelju čega donosi odluku o kreditu je visina rate kredita. Ako ratu kredita može podnijeti, uzima. Ako ratu kredita ne može podnijeti, ne uzima.

Nije slučajno da se se teaser kamate pojavljuju valjda isključivo u uvjetima divlje monetarne ekspanzije i nekretninskog balona. A sada država pokušava sve kupce prvih nekretnina gurnuti u teaser kamate.

http://www.zaba.hr/home/financiranje/stambeni-krediti … Ne možete mi reći da pojedinac za koga je ovakav postupak odabira kredita ciljano odabrala hrpa dizajnera i psihologa donosi informiraniju i/ili racionalniju od onoga što sam upravo naveo.

 

Bitno je znati i sljedeće:

Na slici je… varijabilni dio varijabilne kamate na stambene kredite u KN u RH.  Nakon epizode Franak sve banke ovo upotrebljavaju kao pokriće.

Recimo, trenutno se ukupne “varijabilne” kamate na kunske kreću oko 4,5%. Korisnici tih kredita onda imaju zapravo fiksnu kamatu od cca 3,5% + varijabilni dio ovisan o ovome izračunu.

Zanimljivo je:

  1. to što ta brojka trenutno tangira 0;
  2. to što smo radi potreba jeftinijeg financiranja države 2012. već odavno bili u monetarnoj ekspanziji! Ta je brojka takva kakva je samo zbog tiskanja novca. I kakva će ta brojka onda biti ako ikada opet bude realna?!?

 

Zamislite ovo.

Ti si Zdravko Marić, mladi profesionalac vješt u Excelu koji uzima stambeni kredit. Odabereš si stan, odeš u banku, klijent si, lupiš rukom po stolu i kažeš: “Dajte mi sto tisuća eura. Na trideset godina. Kune. Država subvencionira pola.”

I dobiješ ti tih nekih 4%, kune, varijabilno. Rata je 3.600 kuna, odnosno, pola. 1.800 kuna.

Neće se dogoditi da država ne subvencionira jer, eto tako, neće joj se.

Prošlo je 4 godine, napravio si djecu, produžio to da država subvencionira pola za još 2, prošlo je 6 godina.

 

Jao, prošlo je 6 godina, a otplatio si samo 12% glavnice. Ostalo je još 88.000 eura.

Jao, i kamata ti je porasla na 6%. Sada ratu više ne plaćaš 1.800 kuna, nego 4.500 kuna.

Jao, postaš na fejs i osnivaš udrugu.

Pravna država

odnosno, zašto su neka vlasnička prava zaštićenija od drugih

 

Zamislite da na ulici sretnete babu Maru koja je nedavno ostala bez svoje životne ušteđevine u iznosu 100.000 EUR  i koja ne može bez da ispriča svoju tužnu priču. Jednu od sljedeće tri tužne priče:

prva priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Sin susjede Bare, liječeni narkoman Paco, nakon što se njegova doktorica jednoga jutra neobjašnjivo nije pojavila u svojoj ordinaciji kako bi mu dala novu zalihu metadona, nogom je razvalio vrata stana babe Mare oko 10:30 prijepodne tek što je spremila novac u kutijicu, zaprijetio joj nožem, prisilio je da otkrije gdje čuva ušteđevinu i nakon toga nestao s novcem.

druga priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Međutim, prije banke svratila je doktorici po novu vreću tableta. Čekajući u ordinaciji doktoricu koja se nije pojavila zajedno sa susjedinim sinom, liječenim narkomanom Paco, odlučila se vratiti sutra i otišla kući. Tamo je oko 10:00 prijepodne otkrila da novca koji se do tada nalazio na dnu njene košare za plac više jednostavno nema. Paco je također nestao i svi sumnjaju na njega, osim susjede Bare koja inzistira da je nevin u cijeloj priči.

treća priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Međutim, prije banke svratila je doktorici po novu vreću tableta. Čekajući u ordinaciji doktoricu koja se nije pojavila zajedno sa susjedinim sinom, liječenim narkomanom Paco, koji je reformirao svoj život i sa djevojkom Mia započinje biznis, izvoz svinjskih polovica u Švedsku. Želeći pomoći krasnom malom čovjeku i željna nekoga prinosa na svoju ušteđevinu, dogovorila je da će mu posuditi 100.000 EUR, a on joj za dva mjeseca vratiti 200.000 EUR. Novac je predala Pacu istoga dana oko 12:00 u nazočnosti susjede Bare, koja je i bila svjedok za ugovor koji je djevojka Mia sastavila i isprintala, a ona i Paco potpisali. Paco je idućeg dana nestao, prošlo je pola godine, zvala je najprije Potrošački kod, a onda i policiju, susjeda Bara više ne razgovara s njom, a ni ne zna kada će vidjeti svoj novac.

 

Moje pitanje je, da li je zločin jednako težak u sva tri slučaja, i ako nije, treba li kazna biti razmjerna zločinu?

Moj odgovor je, da zločin nije jednako težak u sva tri slučaja, prvi slučaj je daleko teži od najblažeg trećeg, imatelj imovine (prava) dužan je ponašati se uz dužnu pažnju, i dakako, kazna treba biti razmjerna zločinu.

I takav je, ako ja dobro shvaćam pravni sustav, i stav pravnog sustava.

(Uz iznimke nekih reformirajmo kriminalce, nisu oni krivi što su krivi, gluposti.)

 

Međutim, što je to uopće pravni sustav?

U prethodnom postu obrađivao sam temu postanka i postojanja vlasničkih prava i moj je zaključak da

Vi ste vlasnik svojih prava samo ako ste dio grupe koja će međusobno surađivati i koristiti nasilje prema onima koji nisu* članovi te grupe kada se vaša vlasnička prava (osoba, imovina) ugroze. 

*ili jesu

Iz čega slijedi da postojanje, nositelj, obujam i razinu zaštite imovine/prava u nekoj grupi, određuju članovi same grupe. Jednom kada je sve ostalo određeno, određuje se još i razina zaštite. A koliko će biti ta zaštita ovisi o tome koliko su članovi grupe voljni i spremni koristiti prisilu i nasilje za ostvarenje zaštite.

Veći je napad na neku osobu ubiti osobu nego pljunuti joj u facu, pa će stoga stoga i ubojstvo nužno biti strože i agresivnije kažnjavane nego napad.

Veći je napad na nečiju imovinu provaliti nekome u stan i uzeti mu novac pod prijetnjom noža nego prodati nekome priču o investicijama i tako otuđiti novac, pa će stoga i oružana pljačka nužno biti strože i agresivnija kažnjavana nego prevara.

I tako dalje.

 

Međutim. Primjetite ovu anomaliju.

Trgovine u pravilu provode dužnu pažnju za zaštitu svoje robe. Imaju magnetiće zalijepljene za išta vrednije, nadzorne kamere i zaštitare. Ukoliko počinitelj ukrade nešto u vrijednosti od 100 kn, kako će biti kažnjen?

Ako će uopće biti ikako kažnjen, bit će to maksimalno parstokuna.

Telekomi u pravilu provode ne odveć striktnu provjeru budućih pretplatnika (u pravilu, dovoljno je da više nema nikakvih nepodmirenih dugova, čak i ako je bilo prethodnih ovrha). Ako pak pretplatnik ne podmiri račune u vrijednosti 100 kn, kako će biti kažnjen?

Dobit će ovrhu sa za tih 100 kn, platit će sudske i odvjetničke troškove, i zatezne kamate. Ne samo to, nego je tu prekršeno načelo domaćeg pravnog sustava (glupo načelo, no načelo) da nema složenog ukamaćivanja (obračuna kamata na kamate) te se sada u praksi na ovrhe događa upravo to. Ovršeni plaćaju kamate na kamate.

 

Koja je razlika?

Razlika je u tome da su takve ovrhe koje se baziraju na dokumentima koje HRT/banke/trgovci na rate/telekomi učinkovito izlistavaju podesne za masovnu obradu. Odnosno, masovno pokretanje ovrha od strane odvjetničkih ureda. Te su stoga odvjetnici, profesionalno udruženi, i usto pišu sve zakone, prilagodili zakone na vlastitu financijsku korist.

Lakši napadi na vlasnička prava teže se kažnjavaju jer je neki akteri u pravnom sustavu tako maksimiziraju svoju financijsku korist.

I pazite, molim lijepo, ne najvažniji akteri. Ne oni akteri koji akšuli koriste nasilje u ime zaštite vlasničkih prava ala policija, vojska i sl. Već ljudi kojima je glavna zadaća tek praktično tumačenje nekih općih samorazumljivih pravnih načela.

Na slici desno političar, na slici lijevo odvjetnik

 

drugim riječima

Zašto je strana koja izgubi spor dužna podmirivati odvjetničke troškove strane koja je dobila spor?

Evo objašnjenja koja sam prikupio tijekom vremena kada bih postavio to pitanja:

  1. Svugdje je tako!
  2. Kako bogataši ne bi mogli troškovima spora ucjenjivati siromahe.
  3. Stranka koja je u pravu ne bi trebala plaćati nikakve troškove, jer je u pravu.
  4. Tako se potiče manje parničenja!

Evo zašto su to nevaljala objašnjenja:

  1. Nije argument.
  2. Ako je to uopće moguće, onda bogataši mogu (uz to što mogu unajmiti boljeg, skupljeg odvjetnika) samo dodatno ucjenjivati siromašne jer im sada i dodatno prijete da će morati platiti troškove bogataševa odvjetnika.
  3. Čak i pretpostavljajući da je jedna strana u pravu, što to znači? Da trgovina ne bi trebala plaćati zaštitara jer ima pravo da je ne pokradu?
  4. Zapravo, potiče se više parničenja. Naime, ako postoji nadoknada troškova postupka svaki iznos je isplativo utužiti. Ako ne postoji nadoknada troškova postupka, iznos koji je isplativo utužiti je tek onaj iznos čija naplata predstavlja veći primitak od troškova postupka.

 

Dat ću vam primjer.

Većina sitnih ovrha u Hrvatskoj uopće ne bi bila pokrenuta da ne postoji nadoknada troškova sudskog postupka.

Bile bi zapravo plaćene kada bi ovršeni (budala kakav je) idući puta trebao kredit/mobitel/Evo TV i tako dalje.

Ili, pazite ovo, vjerojatno ne bi ni nastale jer bi puno više stvari funkcioniralo na principu prepaida.

Jedini koji osim HRTa i ZAMPa imaju koristi od parničenja su… pazi ovo, odvjetnici.

Potrošnja i štednja, porezi, kapital i Rothbard

ili, Rothbard je često (uglavnom) u krivu

 

Čitam tako Rothbardove Economic Controversies vol.2 (samo se zajebavam, Rothbard je najdosadniji i najmučniji za čitanje ekonomist ikada bez točne originalne ideje u svome životu, stvarno ne volim Rothbarda…)

Otvorim ja tako Rothbardove Economic Controversies vol.2 jer zapravo želim osporit popularni mit koji često čujem na a la Tom Woods mjestima, jer naravno znam da je Rothbard (nešto krivo) o tome napisao, i vidi mojega iznenađenja, nađem u dvije minute.

 

Bilo kako bilo, ono što danas osporavamo je ideja da je zapravo svejedno kakvi su porezi u nekoj državi (tj. da li se oporezuje potrošnja ili dohodak), već je važna samo količina novca koji država prikupi, neki opći porezni teret, dok je sve ostalo nevažno. Evo na što mislim (naširoko):

The major argument for replacing an income by a consumption tax is that savings would no longer be taxed. … generally advanced by free-market economists … To say, therefore, that only consumption should be taxed and not savings, is to … coerce a higher saving to consumption ratio than desired by free individuals.

The only coherent argument offered by advocates of consumption against income taxation is that of Irving Fisher… argued that, since the goal of all production is consumption, and since all capital goods are only waystations on the way to consumption, the only genuine income is consumption spending. The conclusion is quickly drawn that therefore only consumption income, not what is generally called “income,” should be subject to tax.

Despite the many virtues of the Fisher analysis, however, it is impermissible to leap to the conclusion that only consumption should be taxed rather than income.

In most or all other areas of the market, free market economists understand that allocations on the market tend always to be optimal with respect to satisfying consumers’ desires. Why then do they all too  often make an exception of consumption-savings allocations, refusing to respect time-preference rates on the market?

Perhaps the answer is that economists are subject to the same temptations as anyone else. One of these temptations is to call loudly for you, him, and the other guy to work harder, and save and invest
more, thereby increasing one’s own present and future standards of living.

Having challenged the merits of the goal of taxing only consumption and freeing savings from taxation, we now proceed to deny the very possibility of achieving that goal, i.e., we maintain that a consumption tax will devolve, willy-nilly, into a tax on income and therefore on savings as well. In short, that even if, for the sake of argument, we should want to tax only consumption and not income, we should not be able to do so.

… since Jones’s entire savings-investment is based solely on the possibility of his future consumption, which will be taxed equally. Since future consumption will be taxed, we assume, at the same rate as consumption at present, we cannot conclude that savings in the long run receives any tax exemption or special encouragement. …

 

I tako je to, eto, sve nešto svejedno. Ja sada neću osporavati Rothbarda točku po točku (zato jer je zapravo uopće nije nužno), niti dokazivati Fishera (nisam pročitao, niti znam točno koje dokaze daje), već ću napraviti a la Dilbert rezoniranje.

Evo sada i dokaza i zašto nije svjedno (samo pnd ili pnp, pnd 20%, pnp 25%):

dohodak, potrošnja i porez na dohodak

dohodak, potrošnja i porez na potrošnju

 

Da ne drvim:

Nije zapravo bitno da li se mijenjaju preference prema štednji i/ili potrošnji kao posljedica izbora poreza.

Efekt poreza na potrošnju (u odnosu na porez na dohodak) je prebacivanje razdoblja oporezivanja dijela dohotka (štednje) u budućnost.

Ukupni državni prihodi tijekom vremena su veći za prinos na odgođeno oporezivanje.

Sve dok se štednja ne pretvori u potrošnju i oporezuje ona je dio kapitala dostupnoga ne samo pojedincu (koji na njega zarađuje prinos) nego i cijelome društvu u kojem se onda povećava količina kapitala (–> produktivnost –> realne plaće).

(Da mi je tablica dinamička, dohotci na prvoj slici u t+2 zapravo bi bili nešto u smislu 1.010, a na drugoj slici u t+2 nešto u smislu 1.015.). Znači, ako pojedinac (pojedinci) na kraju nemaju veću ukupnu potrošnju zbog odgađanja oporezivanja, imaju veću ukupnu potrošnju zbog većih dohodaka.

 

Podsjećam:

Na slici lijevo, ubiranje rajčice u društvu bogatom kapitalom. Na slici desno, ubiranje rajčice u društvu siromašnom kapitalom…

Da se razumijemo, ideja da su “sve preference prema potrošnji i štednji takve kakve jesu i trebamo biti vrijednosno neutralni oko svega” je idiotska kao i neke preference. Kapital stvara civilizaciju, i sve drugo isto, više kapitala je uvijek bolje.

Oporezivanje potrošnje je također bolji način prikupljanja poreza od oporezivanja dohotka.

Koliko god bi za Hrvatsku bilo lijepo da se ukine PDV, bilo bi još ljepše da se ukinu doprinosi.

Koja je razlika između Norveške i Venezuele?

ili, tko vara (kada nitko ne gleda)

 

Zatvorenikova dilema

Zatvorenikova dilema najpoznatiji je primjer proizašao iz teorije igara koji opisuje strategije (ne)suradnje među pojedincima.

Pretpostavimo dva člana kriminalne ogranizacije (Andrej i Davor) koje policija pokupi na ulici i odvede na ispitivanje nastavno na zločin za koji policija ima indicije da su ga počinili. Pretpostavimo, nema čvrstih dokaza da su baš oni kalašima sredili člana suparničke kriminalne organizacije, no kod svakog od njih je pronađeno nešto neregistriranog oružja prilikom uhićenja. Nema međusobnog kontakta zatvorenika, policija ispituje svakoga od njih zasebno i nada se naći bilo kakvog krivca za pucačinu.

Andrej i Davor nemaju imaju zapravo obvezu ne izdat jedan drugoga (članovi su iste bande, member?), međutim, i izdaja može nositi svoje koristi. Puna matrica rezultata surađuje/vara ide nešto kako slijedi:

  Davor ne izdaje (surađuje) Davor izdaje (vara)
Andrej ne izdaje (surađuje) Oboje u zatvoru 2 godine Andrej: 35 godina

Davor: ne ide u zatvor

Andrej izdaje (vara) Andrej: ne ide u zatvor

Davor: 35 godina

Oboje u zatvoru 20 godina

Neovisno o tome što drugi odluči, svaki zatvorenik dobiva veću nagradu za izdaju (varanje). Davor će ili surađivati ili varati. Ako Davor surađuje, Andreju se isplati varati (ne otići u zatvor). Ako Davor vara, Andreju se opet isplati varati (odslužiti 20 godina umjesto 35). I obratno.

Budući da se varanje uvijek isplati, neovisno o izboru drugoga igrača, to je onda nešto što se zove dominantna strategija. Obostrano varanje je jedini snažni Nashev ekvilibriju u igri – jedini rezultat kod kojeg bi zatvorenik mogao proći lošije ako samostalno promijeni strategiju. Međusobna suradnja dovodi do boljeg rezultata za oba zatvorenika, no nije racionalna opcija jer je sam gledišta svakog od pojedinih zatvorenika isplativije varati.

 

Kada se igra igra sa (nepoznatim) većim brojem bacanja (npr. za dane u zatvoru), kada Andrej ima priliku kazniti Davora za varanje, i obratno, dominantnom strategijom postaje nešto što ću prevesti kao “oko za oko, zub za zub”.

Ili, najisplativije je ponuditi suradnju, na varanje odgovoriti varanjem, a onda opet kasnije ponuditi suradnju. I zanimljivo, ne biti zavidan – ne pokušati zaraditi manju kaznu od drugog igrača (veći dobitak).

Drugo je pitanje doduše, da li su, i u kojoj mjeri različiti igrači i različite grupe igrača sposobne usvojiti tu strategiju.

 

Organizacijska dilema

A što je uopće u gornjem primjeru najbolje za spomenutu organizaciju? Vrlo lako možemo saznati:

  Davor ne izdaje (surađuje) Davor izdaje (vara)
Andrej ne izdaje (surađuje) 4 godine zatvora za članove organizacije 35 godina zatvora za članove organizacije
Andrej izdaje (vara) 35 godina zatvora za članove organizacije 40 godina zatvora za članove organizacije

Na stranu sve eventualne troškove kažnjavanja članova koji varaju, jasno je da je za kriminalnu ogranizaciju najisplativije da članovi u takvoj situaciji surađuju i provedu 4 godine van stroja umjesto 35 ili čak 40 godina.

 

A za malo veću organizaciju, recimo, društvo u cjelini?

I krenimo od sitnih prevara.

Krađa u trgovini je varanje i kršenje povjerenja, pa se opet do 5% robe po supermarketima svake godine ukrade. Iako bi hrana bila jeftinija za sve da se ne krade. A to bi najviše osjetili najsiromašniji.

Krađa na poslu je varanje i isto tako svakodnevnica, Hrvati svaki dan kradu sve od vreća za smeću do potrošne elektronike. Iako bi svakom pojedinom radniku koji krade posao bio sigurniji i plaća moguće veća da ni jedan ne krade na poslu.

Varanje na ispitima i šalabahteri pod klupama su nacionalni običaj. Iako bi troškovi obrazovnog sustava bili manji, a vrijeme provedeno tamo korisnije da nema varanja.

Lažna bolovanja su praksa dobrog dijela Hrvata kada im se ne da na posao. Iako zbog toga zdravstveni sustav ima dodatnu (skupu) razinu administracije, a doktori ponekad od.ebu bolesne ljude zbog pritiska koji ta administracija vrši na njih.

 

Tako je to otprilike u Hrvatskoj, vara se učestalo i bez inhibicija. No tema su Norveška i Venezuela, pa da pitam čitatelja…

Da li bi prevario kada te nitko ne bi vidio?

Požderao čokoladicu dok šopingiraš i sakrio omot iza mineralne?

Pokupio penkalu i USB stick s posla?

Došao s šalabahterom na ispit i dao susjedu da prepiše?

 

Jer smo sigurni da postoje ljudi koji bi, ali ima eto i onih koji ne bi. (Čak i kada nitko ne gleda.)

Oni koji bi su više slični populaciji Venezuele, a oni koji ne bi su više slični populaciji Norveške. Jedni uglavnom bi, uvijek i svagda, drugi uglavnom ne bi (čak i kada nitko ne gleda).

 

Jeste li znali da…

su Venezuela i Norveška jednako velike socijalističke vukojebine. Ne ozbiljno, odabrao sam ih kao primjer ne samo zato što oboje imaju nafte, državu u naftnom biznisu, socijalističko zdravstvo, subvencije poljoprivredi, visoke poreze, već i sličan udio državne potrošnje u BDPu. Zapravo, norveških 43.9% čak je nešto veće od venezuelanskih 40.1%.

Zašto se onda onda u Venezueli igraju gladi, a Norveška djeluje sasvim normalno, pa čak i dosta visoko kotira na nekakvim indeksima ekonomskih sloboda?

 

Odgovor je, bizarno, Norvežani jako malo varaju (čak i kada nitko ne gleda).

Nije naime da su su Skandinavci bili stvorili nekakav socijalistički raj, nego jednostavno varaju manje nego drugi (čak i kada ih nitko ne gleda) – najbolji su primjer društava koja su koliko toliko uspjela pobijediti zatvorenikovu dilemu i u kojima je dominantna strategija suradnja umjesto varanja –  te stoga i socijalizam tamo bolje i održivije funkcionira.

Socijalizam ima mnogo problema, počevši od fundamentalnih poput kalkulacije, pa do praktičnih. Jedan od praktičnih je varanje, tzv. “ljudi su ljudi”, i iako obično pretpostavljamo da će ljudi varati sustav, zapravo i ne mora biti tako, i neke skupine baš i ne. Bar ne relativno, i ne dok socijalizam ne deselektira tu osobinu iz populacije.

 

Paradoks je pak taj, što je nekom društvu više potreban kapitalizam da bi bilo hrane, toaletnog papira i relativnog mira, to će to članovi toga društva više preferirati socijalizam i priliku da gejmaju sustav.

Nazovimo to strašilovim paradoksom.

(Ako već netko nije imenovao.)

Da li je mjenica oružje đavla?

Nije

 

Mjenica je vrijednosni papir (isprava) na određeni iznos novca koji svom imatelju daje pravo da taj iznos naplati od osobe koja je u njoj naznačena kao dužnik. Mjenica je jednostrani pravni posao u kojem njen izdavatelj (trasant) daje nalog drugoj osobi (trasatu) da korisniku mjenice (remitentu) isplati određeni iznos novca ili se njime obvezuje da će sam ispuniti tu isplatu.

 

Ili, drugim riječima, ako sam ti dužan 100 kuna koje ti nemam/ne mogu sada platiti, mogu ti umjesto toga napisati na papir da ću ti dati 100 kuna za godinu dana. Zašto bi ti uzeo taj papir? Ne bi, nisi glup.

Ali ako ja začinim i napišem da ću ti dati 120 kuna za godinu dana (= dati mjenicu), možda hoćeš. Jer hej, to je dodatnih 20 kuna. To je kamatna stopa od 20%. Gdje toga ima?

Mislim, ako ti za pola godine zatreba tvoja lova, možeš tu mjenicu i prodati nekome za 110 kuna. Opet si pola godine zarađivao 20%.

 

Mjenica je ukratko, kredit.

 

Pouka/pitanje slučaja bankrota Agrokora nije zapravo mistika mjenica i što sve ne, nego zašto bi uopće netko uzimao te Agrokorove papiriće umjesto love odmah na ruke? A uzimali su skoro svi.

A odgovor je taj, da su u kreditnom biznisu. I to očito ne samo domaći nacionalni interesi, već su, čini se, i strane kompanije od Coca Cole do Nestlea poprimile balkanske običaje. Svi bi laku lovu.

 

Problem je dakako taj, što kreditiranje nije biznis nekoga tko se zove dobavljač.

A caka je ta, što je hrpi tih dobavljača to zapravo jedini način da zarade ikakvu lovu.

 

Većina ili sav profit dobrog dijela domaće “industrije” ostvaruje se kreditiranjem kupaca, a poslovanje je neka vrsta paravana za kreditni biznis.

 

Bivši komunistički uhljebi koji danas vode domaću “industriju” ne znaju zarađivati. (I šire svoju nesposobnost u strane kompanije koje ulaze u RH -.-)

 

Mi smo još uvijek daleko od kraja tranzicije.

Politički kompas (1)

Zašto nove komunjare imaju najjaču potporu kod tzv buržoazije?

Zašto troše više energije na seksualni odgoj u školama i zaštitu nerođenih vrabaca u gnijezdima nego na radnike?

Zašto baza HDZa nije među ljudima koji relativno najviše prosperiraju u kapitalizmu, u nekoj srednjoj klasi i centru Zagreba?

A zašto je u selima i neboderima u Novom Zagrebu?

Zašto će ljevičari opravdavati Staljina, a demonizirati Hitlera, iako je čisto matematički prvi ubio daleko više ljudi?

Zašto bi desničari da smiju progovoriti rekli da je Hitler bio daleko manje zlo od Staljina, a ne bi uopće mislili na to koliko je ljudi ubio?

Što imaju zajedničko neoconovi i libertarijanci?

Zašto će većina desničara i za jedne i za druge reć da nisu desničari?

Zašto desničari bolje jebu od ljevičara?

Zašto ljevičari ne vole nogometaše?

Zašto je Milan Bandić desničar, i kakav?

I druge kontroverze!

 

Znate li tko je bio Hans Eysenck?

Vjerojatno ne znate, a i link na wikipediju uzmite s rezervom. Ali, pošto je priznata činjenica da je 1970ih preživio fizički napad zapjenjenog ljevičara dok je držao predavanje na LSE (neke stvari uvijek ostaju iste…) jer je javno iznosio činjenice u smislu

the whole course of development of a child’s intellectual capabilities is largely laid down genetically, and even extreme environmental changes . . . have little power to alter this development

, ili

All the evidence to date suggests the . . . overwhelming importance of genetic factors in producing the great variety of intellectual differences which we observe in our culture, and much of the difference observed between certain racial groups.

, mislim da mogu ustvrditi da je bio sasvim OK tip.

 

Međutim, najzanimljivija stvar kojom se Eysenck u životu bavio je rad koji je rezultirao njegovom knjigom The Psychology of Politics, gdje ga empirijsko istraživanje navodi na zaključak da se naši politički stavovi i djelovanje mogu analizirati u dva nezavisna polja. Uz tradicionalnu lijevo desno podjelu, tu je i introverzija (nježnost uma) i ekstraverzija (čvrstina uma). Mislim, ono, ok. No svaki početak je težak, a Eysenck stvarno je pronašao nešto bitno.

Nažalost, ideja nakon toga koliko ja znam nije napredovala. Razvijala se je, ali nije napredovala, zapravo, mislim da je čak i degenerirala.

Ono u što se je na kraju pretvorila je Nolanov grafikon, odnosno, neki oblik istoga. Ako ga i ne znate po imenu, vjerojatno jeste čuli za njega, kao politički kompas, društveno ekonomske političke preference i sl. To vam kada popunite izgleda nekako ovako:

Ili, u malo štreberskijem obliku, ovako:

 

Vidi se, po tome što je na prvome grafu libertarijanstvo na vrhu, to da je Nolan bio libertarijanac. Ha ha. Please clap.

No što tu ne valja, osim toga što me je jedan autor pitanja proglasio libertarijancem, a drugi autoritativnim desničarem?

Ne valja, kao prvo, ovo:

Polazna točka je nešto tipa, (mi “znamo”) libertarijanci se razlikuju i od ljevičara i od desničara, jednako kao i neoconovi, a libertarijanac je suprotno neoconu, i juhu, imamo našu podjelu. Sada idemo mućkati pitanja koja će ljude razvrstati u 4 (5 sa centrom) političkih skupina za koje se nama čine da postoje. Iako će vam Garry Johnson, Hillary Clinton, GWB i Merkel, (i Plenković i Bernardić), da ih stvarno stisnete uza zid, vjerojatno na 90% pitanja dati iste ili slične odgovore odgovore i razlikovati se eventualno malo po metodi po kojoj bi ih ostvarivali. Nešto tu ne valja, a ja bih rekao da je to da su svi ti ljudi zapravo isti tip političke osobe (bitno), koji samo imaju različite političke identifikacije (sporedno).

Drugo što ne valja je ovo:

Ti grafovi su sastavljeni unatrag. Trebamo krenuti od početka, psihe pojedinaca. I onda podijeliti ljude po njihovim osnovnim preferencama iz kojih njihove šire (političke) preference nužno proizlaze. Tek tada možemo odrediti smislene nazive polovima koje dobijemo i shvatiti zašto se ljudi grupiraju kako se grupiraju i zašto stvaraju politička savezništva koja stvaraju.

 

Moj pristup nam također omogućava nam da ako znamo odgovore na dva relativno banalna pitanja možemo najprije predvidjeti 90% stavova 90% ljudi i sukladno tome ih podijeliti. Kakva pitanja?

 

Pitanje A: Da li su nogometaši preplaćeni?

Odgovor 1: Društvo je otišlo u sasvim krivom smjeru, nagrađuje tamo neke nogometaše umjesto da onih koji doista čine mnogo za dobrobit samog društva. Kao da smo u starome Rimu, kruha i igara./ Bilo bi bolje za sve nas skupa da se umjesto za nogometaša u našem društvu više cijeni radnike, vojnike, učitelje./Eee kad ti je tamo neki majmun koji trči za loptom bolje plaćen od poštenog čovjeka. (DA, i jako me to smeta)

Odgovor 2:  Malo je tužno koliko je moderno društvo usmjereno prema trivijalnim zabavama, ali pretpostavljam da je najvažnije da je sve zakonito i da se plaća porez i tako doprinosi društvu./Ono što je bitno je da ti nogometaši plaćaju pošten porez kako bi mi imali za radnike, vojnike, učitelje./Treba njima fiskalne blagajne i njih oderat porezom. (DA, ali budimo realni oko toga)

Odgovor 3: WTF? Plaćeni su koliko si izbore./Njih plaćaju vlasnici klubova i njihova je stvar koliko će ih platiti./Što je? I ti bi da znaš trčat? (NE, i nije mi jasno čemu to pitanje)

 

Drugo pitanje: Što misliš o recikliranju?

Odgovor 1: Postoje važniji problemi od otpada u sadašnjosti./Ne znam… Ok je valjda… /Ako mene nećeš j.bat s time… (ne vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 2:  Ne smijemo zagađivati prirodu! Sav otpad treba odvajati! Naša djeca su naša budućnost!/Znaš kako u Austriji prijave policiji ako ne recikliraš, opalio bih kazne… Kako ćemo sutra uz zagađenje… (vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 3: Mislim da je najvažnije da mi iskažemo trud i volju da pomognemo majki Prirodi, pa sve i da konkretno recikliranjem ne postignemo neke rezultate, bar će se svijest ljudi promijeniti i postat ćemo bolji ljudi…/Komplicirano je. Naime, pitanje je alternativnih alokacija resursa. Uopće ne proizlazi da bi najbolje za nas kao društvo bilo dobro da sav/dio otpada recikliramo. U dosta slučajeva tako trošimo više resursa nego što štedimo i zapravo stvaramo više onečišćenja tako da bih prije svega bio oprezan u donošenju nekakvih zaključaka ili prisiljavanja ljudi… (vidim posljedice, vidim troškove)

 

Stavimo to na grafikon i…

Dobivamo devet karakterističnih psihičkih profila.

 

No što to sve skupa znači? Ja mislim da znači ovo:

Karakteristični likovi na krajevima spektra. Nigel Farage ima upravo toliko zajedničkoga s Hitlerom koliko ima i s Tony Blairom, a Tony Blair ima upravo toliko zajedničkoga s Staljinom koliko ima s Nigelom Farageom. Primijetite da je razlika između Blaira i Staljina i Faragea i Hitlera zapravo vremenska preferenca – glavno što sprečava Blaira da postane masovni ubojica (veći nego što trenutno je) je to što on smatra da mu se ne žuri.

Objasnimo:

Os X nam je vremenska preferenca (ovo što je lijevo možemo nazvati i visokom). Vremenska preferenca primjetno je korelirana sa okolišom društvenom strukturom obrazovanjem IQom, međutim, osim što je ta korelacija daleko od savršene, upravo je vremenska preferenca ono što nas zanima.

I zapravo je izvjesno da će ljudi koji u osobnom životu ne znaju štedjeti, podržavati takve društvene odluke kojima će društvo davati njima što više i što prije. Tj., deficite, javne zdravstvene i mirovinske sustave, državne potpore i slično. Obratno vrijedi za one na drugom kraju spektra. Ljudi koji znaju upravljati svojim novcem (škrtice), smatrat će i da se država ne treba zaduživati, pretjerano trošiti, i slično tome. Dok prvima nije jasno kako drugi ne znaju da oni trebaju, što više, odmah i sada, drugima nije jasno kako se prvi fakin ne znaju pobrinuti za sebe i kako će i oni sami biti siromašniji ako se sluša njihove pizdarije.

U sredini su oni koji možda ne žele da dobiju što više, odmah i sada, ali njima je recimo zgodno da država investira u njih. Subvencionira im obrazovanje, posudi im beskamatnu pozajmicu za pokretanje posla, rado bi i za stan, energetsku obnovu fasade, A+++ hladnjak i tako dalje. Jer vidite, to nije trošenje i razbacivanje, to je fakin investicija. U njih.

 

Os Y. Kako nazvati os Y?

Iskreno, najiskrenije, želio sam je nazvati prihvaćaju sami sebe, i ne prihvaćaju sami sebe. Recite što hoćete o gornjem dijelu grafikona, ali ti su ljudi sretni sami sobom. Bolje jebu, a to nije zato što imaju veće kurčeve. Nema nikakve korelacije. Stvar s onima ispod crte je da su to ljudi koji će se vječno osjećati nedoraslo. Sve da su najpametniji i najuspješniji na svijetu, imaju taj neki tužni kompleks gdje se vječno osjećaju manje vrijednima.

I iz toga dolazi ta jadna potreba da svi moramo biti isti (jer ako smo svi isti, naime, nitko nije manje vrijedan).

Mislim, uzmite na primjer taj blesavi wage gap. Ta je stvar toliko debunkana, obrazložena i ismijana da je više jednostavno tužno vjerovati u to. Međutim, ne samo da ekipa nije prestala vjerovati u to, već ja neki dan u tramvaju vidim plakate, prijavi diskriminaciju na radnom mjestu, a sve skupa naravno financira EU.

Zašto ljudi u to i dalje vjeruju? Da bi smo shvatili zašto i dalje vjeruju u to, moramo shvatiti zašto su u prvome redu bili spremni prihvatiti tako nešto. Stvarno, zašto? Zato da bi se fakin bolje osjećali sa samima sobom.

U “kompliciranom svijetu”, ti možeš biti iznadprosječno obrazovan, iznadprosječno plaćen, dovraga, možeš biti i najbogatiji čovjek na svijetu, eto, Soroš već 70 godina nije prešao preko toga što nije bio dovoljno dobar za naciste, ali sve dok ne prihvaćaš sam sebe i nisi zadovoljan sam sobom, ti ne možeš bez toga opravdanja. Nazovite to kako god hoćete, ali je tamo, i oblikuje političke stavove pola populacije.

Da li je biologija, da li je odgoj, ne znam, no vučem da to da je to čisto problematično djetinjstvo.

I kada smo kod tih nogometaša, meni je iskreno bilo bizarno kada sam prvi put čuo tu, nogometaši su preplaćeni. Koga zapravo briga i kome je stalo koliko je netko drugi plaćen? I bez da sam znao zašto su plaćeni koliko su plaćeni, kažem, tako bizarna tvrdnja. No s druge strane, tu su ljudi kojima je nevjerojatno da je netko drugi nagrađen više od njih, i još luđe, zamislio ovo, nagrađen za nešto što oni doslovno ne mogu raditi. Nisu… dovoljno dobri… Ima li drugog rješenja nego im zabraniti da budu tako dobro nagrađeni jer… onda ćemo se osjećati bolje… eto, i mi vrijedimo… I također, nogometaši su glupi! (Zapravo nisu. Kao i bilo koji pojedinci koji dosegnu vrhunac u nekoj drugoj ljudskoj djelatnosti, debelo su iznadprosječni.)

Također, mogao sam nazvati os Y i partikularizam/univerzalizam, ali pošto mislim da sam objasnio iz čega proizlazi partikularizam i univerzalizam, recimo da je ovo bolje.

Politička scena, ukratko (ovo glasaju desno i glasaju lijevo uzmite s rezervom, vrijedi samo u normalnim uvjetima) (a što se tiče razlike između vulgaris libertarijanca i vulgaris neocona, ona je nešto kao razlika HNSa i SDPa)

Da bi nam stvari sjele na svoje mjesto, da bi razumjeli zašto je raspored političkih stranaka takav kakav je i zašto stranke imaju potpore u određenim dijelovima društva, morate znati još nešto:

Ono što je zanimljivo primjetiti na ovoj slici da, iako ja pretpostavljam da se centar društva u cjelini nalazi blizu ruba zelenog kruga, centar onih koji pišu političke programe, kandidiraju se i bivaju birani, nalazi se dolje desno (odnosno, u praktičnim terminima, više je univerzalistički i manje socijalistički od većine društva).

 

Ostaje nam za sada još samo pitanje koja od tih podjela je bitnija, po osi X ili po osi Y.

Nekako logično proizlazi sljedeće: ako imate kratku vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi Y, a ako imate dugu vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi X.

Kao netko iz gore desno kuta, ovim putem vas stoga predvidivo obavještavam da je važnija podjela po osi X.