Imaju li obvezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj budućnost?

O kvazi tržišnim rješenjima i konkurenciji konkurencije radi u državnom mirovinskom sustavu

 

1)

Kada je u Hrvatskoj prije desetak godina uveden 2. stup mirovinskog osiguranja uveden je s nekim dobrim pobudama. Ukratko, netko je u Vladi (Svjetska banka) primijetio da baby boom generacije u Hrvatskoj, kao i u cijelome zapadnome svijetu uostalom, nisu napravile dovoljno djece koja bi ih u starosti mogla uzdržavati kroz sustav međugeneracijske solidarnosti. Ulogu koju je taj sustav imao u poticanju pravljenja nedovoljnoga broja djece na stranu, matematika je (bila) prilično jasna. Manji broj djece = smanjenje dohotka umirovljenika, kasniji odlazak u mirovinu i veće porezno opterećenje manjeg dijela populacije koji radi. A i trendovi na polju broja djece su (bili) ukratko užasni i bit će samo gore. Početkom tisućljeća bila su tu i neka pozitivna inozemna iskustva, ili bar iskustva koja su tako izgledala u tome trenutku. Čile. Poljska. Mađarska.

Da bi se stvar razblažila, kreće se dakle u “tržišno” rješenje problema i bi odlučeno da Hrvati neće davati 20% plaće državi/umirovljenicima. Umjesto toga će državi/umirovljenicima davati 15% plaće, a 5% plaće će uplaćivati mirovinskom fondu po vlastitome izboru – 2. stup. 5% je zapravo bliže 4% stvarne plaće, umirovljenicima se daje puno više od 20%, ali da ne cjepidlačim. Bili su tu čak i neki planovi da se taj postotak u budućnosti povećava.

2. stup je, rečeno je, štednja, umjesto čistoga transfera. 2. stup stvara direktnu mirovinu između mirovine i rezultata rada, potiče kasnije umirovljenje, stvara dodatnu vrijednost upravljanjem imovinom fondova, pozitivno utiče na razvoj tržišta kapitala i ima još tko zna kakvih usputnih pozitivnih učinaka. Ni meni nije izgledalo loše.

Tijekom zadnjih 10 godina, prosječni godišnji prinos 2. stupa bio je cca 5,5%. Sada, taj prinos, bio kakav bio, može se kritizirati, no ja to ovdje nemam namjeru raditi. Isto vrijedi i za naknade koje kupe društva za upravljanje fondovima. Isto vrijedi za cca milijardu kuna koje su u toku 10 godina spaljeni na vođenje REGOS-a (uglavnom FINA). Ali volio bih istaknuti nešto drugo.

 

U SAD-u, postoji jedna zanimljiva igračka koja se zove Social Security Trust Fund. U SAD-u, radna snaga kao pripremu za budućnost Social Security-a uplaćuje više nego što se isplaćuje kao mirovina osiguranicima. Višak se sprema u Social Security Trust Fund i ulaže, a sve kako bi se jednoga dana s promjenom demografske strukture i dalje moglo isplaćivati željene mirovine. Računovodstveno gledajući plan funkcionira, a ušteđevina raste. Međutim, sve što se ulaže, ulaže se u državne obveznice. U praksi, iako se obračunavaju kamate i brojke prebacuju s jednoga mjesta na drugo, dio onoga što bismo mi nazvali doprinosom je u biti obični izvor financiranja države poput bilo kojega drugoga nenamjenskog poreza. Sve te obračunate kamate su fikcije, ne postoji nikakav novac spremljen u Social Security Trust Fund i nikada ništa neće biti isplaćeno na temelju imovine koja u njemu navodno postoji. Nitko ozbiljan to zapravo ni ne očekuje. Možda se jednom kada dođe vrijeme za isplate država zaduži kod nekoga drugoga pa to isplati, možda opet podignu namjenski porez, a možda su i u šumi.

Natrag na obvezne mirovinske fondove u Hrvatskoj. Ti fondovi su zakonom prisiljeni ulagati 50% svoje imovine u državne obveznice. Ulažu 60 do 70% svoje imovine u državne obveznice. (Kratka digresija, ali da li bi itko, itko, tko će pročitati ovaj post pretvorio 60% svoje imovine u obveznice Republike Hrvatske i držao je u istima idućih 20 godina? Idućih 40 godina?) Po čemu je to različito od onoga u SAD-u? Što kada za 20 godina budu morali raditi isplate, odnos radne snage i broja umirovljenika bude još gori nego danas, a mirovinski fondovi budu imali 60% imovine u državnim obveznicama? (Ne da bi išta značilo za cijelu priču ako bi imali i 50,0001% imovine u državnim obveznicama?) Možda država posudi kod nekoga drugoga? Možda podigne % koji im odlazi pa će ostat dovoljno likvidni da refinanciraju državno dugovanje? A možda su i u šumi.

Znači, obvezni mirovinski fondovi su u biti ublažena verzija američkog Social Security Trust Fund-a? Mislim, rade doslovce istu stvar za državu. A jednako kao ni Social Security Trust Fund baš i nemaju potencijala isplate budućih mirovina.

 

Ali stvari su, zapravo, još gore. Iako mirovinski fondovi državi službeno posuđuju 60+% svoje imovine, neslužbeno je ta brojka čak i veća. Tu su i ulaganja u razne kompanije u većinskom državnom vlasništvu. Kompanije koje uglavnom posluju loše ili nedovoljno dobro… Ne znam, meni se čini da oni tu zapravo služe kao pokrivač koji politici omogućava da se izvuče s onime čime bi se zapravo inače teško mogla i neka vrsta produžene ruke države.

A nedavno je izletjela ova ilustrativna vijest. Kako država (opet) treba novca, nakon malo igranja pravilima mirovinski fondovi postaju strateški investitori, a cijela stvar ide na iduću razinu. Znači, obvezni mirovinski fondovi, koji bi trebali biti toliko oprezni igrači da im je propisano da ulažu 50+% imovine u nešto navodno nerizično (državne obveznice), isto tako trebaju zanemariti osnove diverzifikacije i pokupovati većinske udjele u kompanijama koja država želi “prodati” i izvući iz obveznih mirovinskih fondova nešto novca, ali te kompanije dražava zapravo ne želi ispustiti iz svojih ruku.

Još jedna stvar. Obvezni mirovinski fondovi imaju detaljno propisanu strukturu ulaganja. Prinosi koje ostvaruju uzimajući u obzir tu strukturu i iste načine i ciljeve investiranja u dugome roku se značajno ne razlikuju. Postoji eksplicitno jamstvo u obliku minimalnoga zajamčenoga prinosa. Postoji implicitno jamstvo da bi u slučaju njihove propasti (tj. značajnog gubitka vrijednosti portfelja) država intervenirala. Ni ostvarenim prinosom, ni rizikom ulaganja u određeni fond, dugoročno si nemaju čime konkurirati. Tržište tu ne postoji, niti ga može biti.

 

2)

Da sam sebi odgovorim, baš i nisam nešto posebno siguran da obvezni mirovinski fondovi imaju budućnost u Hrvatskoj. Ako se nacionalizacija i dogodi, ima razloga zbog kojih bi bilo poželjno da se to dogodi prije nego kasnije, prije svega kako njihovi članovi ne bi računali na novac u njima i stoga imali poticaj više da se sami pobrinu za svoju starost. Ako se nacionalizacija i dogodi, vjerojatno je da se neće dogoditi sutra, ali je sigurno da će kako vrijeme bude prolazilo država imati sve više poticaja da tu nacionalizaciju napravi i stvar je zapravo prilično izvjesna.

Obvezni mirovinski fondovi u trenutnom obliku nemaju previše smisla, previše su vezani za državu i u zbog toga u biti neodrživi. Neki odmak od države nije nemoguć, ali prva prepreka na tome putu je vjetar koji ovih dana puše u suprotnom smjeru.

A čak i da se taj odmak dogodi, kako bi to izgledalo i kako bi to završilo? Otvoreni mirovinski fondovi počet će u prvome redu ulagati u tržište kapitala? Fond menadžeri su se tu i inače pokazali kao uspješni investitori koji znaju sve o gospodarskom ciklusu, dugoročnim kretanjima cijena dionica i bez problema ostvaruju željene prinose fondova kojima upravljaju? Pogotovo oni koji ulažu na hrvatska tržišta kapitala? Što vidimo ako pogledamo kretanje vrijednosti udjela u fondovima koji su ulagali na (domaćim) tržištima kapitala kroz zadnjih 10-tak godina… Kakav bi rezultat “pokušaja nacionalizacije” iz 2009. godine bio da su obvezni mirovinski fondovi poslovali kao, što ja znam, Erste Adriatic Equity? PBZ Equity fond? Ilirika Azijski tigar? U takovoj situaciji, dovoljna je jedna kriza i fondovi su nacionalizirani ili država počinje stimulirati tržište dionica…

 

update 29/03/2012

Čini se da su ovoga tjedna mirovinski fondovi zanimljivi pa se tako po medijima javljaju kojekavi socijalisti, kritiziraju (nešto od kritike je i na mjestu, kvazi tržište je izuzetno lako kritizirati na svim razinama) i (neizravno) traže ukidanje obveznih mirovinskih fondova…

http://www.business.hr/ekonomija/novcem-iz-drugog-stupa-treba-pokrpati-proracun-110899

http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/velika-mirovinska-laz

About these ads

5 misli o “Imaju li obvezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj budućnost?

  1. U pravu si po svim točkama. I ujedno si odgovorio g. Bakiću zašto ima tako malo prelazaka među fondovima. Ljudi su jednostavno racionalni i znaju da postoji implicitna državna garancija (ili možda preciznije, samogarancija penzionera samih sebi, ne zaboravimo da su oni najveći glasački blok, a biti će ih još i više) koja kaže da će mirovina uvijek biti, i da će biti maksimalno velike, odnosno, da će porezi iz kojih će se financirati biti točno onoliko veliki koliko je najviše moguće a da radnici ne krepaju pod teretom. Hoće li se aranžman zvati prvi stup, drugi stup, dodatak na mirovinu, uskladba i prilagodba, vraćanje duga ili posudba — sporedno je.

    Ja sam igrom slučaja u fondu sa najboljim performansama, ali da nisam, mislim da ne bih uložio niti toliko vremena koliko treba da se to promjeni. Ni na drugi ni na prvi stup ne računam kao izvor novca. Izvor novca je moć oporezivanja mlađih. (I naravno vlastita vanfondovska ušteđevina.)

    Svejedno ima par reformi koje bi možda bile dobra ideja. Liberalizacija ulaganja fondova, zadani defaultni fond koji predlaže Bakić, i slično. Doduše ovo što si spomenuo je istina, da je mijenjanje postotka samo način da država izvuče novce i ulupa ih u firme ala Dioki, brodogradilišta ili infrastrukturne projekte. Ma tužno je zapravo gledati što se događa, koliko je Levijatan nezasitan.

  2. Meni neke promjene ni ne zvuče loše, tim fondovima bi dobro došli poticaji na međusobnu konkurenciju, i to je OK, na stranu što je ovo što se sada radi mutno do bola…

    Samo, čak i da dođe do takvih promjena, to se mora napravit tako da ostanu dovoljno veliki kupci državnog duga inače to država ne bi odobrila, a onda si i dalje tu gdje si bilo, do grla u državnom dugu, makar si recimo prisilio fondove da malo bolje upravljaju ostatkom portfelja i uvjetno rečeno konkuriraju prinosom. Uvjetno ne samo zbog udjela državnog duga, nego i jer mislim da ih iskreno zaboli, a tako će i bit kada je jedini način da ti danas od njih povučeš lovu i oni dobe otkaze da se ubiješ.

  3. OMF-ovi nemaju budućnost, ali ne sumnjam da će se naći rješenje pretakanjem iz šupljeg u prazno. Danas sam se sjetio svojih starih članaka o ulaganju OMF-ova, konkretno ulaganju Erste Plavog u dionice Optime (IPO) po cijeni od 265kn u trenutku kad je i vrapcima na grani bilo jasno da je cijena nerealna (te dionice su se zar par mjeseci vrijedile 90kn), te spašavanja jednog otvornog investicijskog fonda iz Slovenije od strane AZ OMF iako kupnja dionica društva s tržišnom kapitalizacijom manjom od 650 mil. kuna nije bila dozvoljena pravilnikom o dodatnim kriterijima ulaganja i investicijskim ogračenjima OMFova.

  4. Pingback: Sirovi komunizam, kolektivna pohlepa i penzići |

  5. Pingback: Imaju li obvezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj budućnost? (2) |

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s